Još prije par mjeseci na sastanku uredništva smo krenuli s pripremama za ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Prije nego pomislite da hrabro i marljivo postavljamo binu i dijelimo karte, naše pripreme su više u smislu 'trudimo se da vama, dragi čitatelji, na najbolji mogući način prenesemo atmosferu najvećeg umjetničkog događaja u našoj zemlji'.

Kada smo kroz pripreme došli na temu intervjua, svi smo u glas pomislili – Emina Ganić! U vrijeme SFF-a sigurno ne postoji dama sa više stila s kojom bismo mogli razgovarati. Intervju je dogovoren u kratko vrijeme, a Emina se pokazala kao prava sugovornica. Sugovornica koja će vas iznenaditi oštrinom svojih odgovora.

Ova dama, iako je rođena u Sjedinjenim Američkim državama, točnije u gradu Chicago, i školovala se u Americi i Engleskoj, danas živi i radi u Sarajevu. Na naš upit da s nama podjeli par karakteristika koje ju opisuju, kaže da je u tom kontekstu skoro pa nemoguće opisati sebe bez dubokog naklona samodopadnosti. „Možda onda jednostavno – ja sam neko ko se sebi dopada. Čak i svoje mane gledam blagonaklono, kao pokretače težnje za boljim. Egoista, onda? Strašno...“ Nema omiljenu izreku, ali ima svoju 'floskulu', kako ju naziva, i koja kaže - ono što te ne ubije, možeš probati ponovo. Metafizički naravno.

Zašto se Emina još ne smatra ambasadorom bh.mode te zašto smatra da je u naše dizajnere potrebno uložiti par stotina tisuća maraka, saznajte u nastavku.

Emina, dugo smo dogovarali ovaj intervju, no kada smo dogovorili datum ostala si pri svojoj riječi, točna i precizna. Sve to samo govori o tome da si u poslovnom smislu veoma zauzeta, no i da obvezama pristupaš veoma oprezno i točno. Reci nam – koje je tvoje glavno zanimanje i pored njega na kojim si sve projektima angažirana?

Jako dobro pitanje. Nažalost odgovor koji dam danas, možda neće biti isti narednog mjeseca. Budući da radim na par polja, i nekoliko velikih projekata, moj fokus se stalno mijenja u zavisnosti od faze u kojoj se određeni projekat nalazi. U suštini ja sam prodavač, neko ko nabavlja sredstva i otvara mogućnosti za dobre ideje. Još tačnije - ali nisam sigurna da znam našu riječ za to - an enabler. Moj posao je da omogućim da drugi uspješno rade svoj, da razvijem samoodržive strukture unutar kojih, u jednom divnom trenutku, neću biti potrebna. Direktor sam Sarajevske Filmske Akademije i menadžer njenog najvećeg projekta 'film factory', također sam šef odjela za akademske poslove na SSST Univerzitetu, što podrazumijeva jačanje kapaciteta svih fakulteta u sklopu Univerziteta, te direktor MET Fondacije koja je osnovala Univerzitet i bavi se fund-raising(om), jačanjem fonda za stipendije, ali i mnogim drugim projektima koji kanališu sredstva za istrazivački rad i umjetnost. Uz ovo, kao projekt menadžer vodim i broj zasebnih projekata unutar istraživačkih instituta Univerziteta – od kojih mi je trenutno najdraži projekat umjetnice Šejle Kamerić koji razvijamo za Wellcome (pogrešan spelling je namjeran, tj tačan, 'Wellcome' je prezime osnivača fondacije i galerije) Trust UK.

Znamo da si imala veoma kvalitetno obrazovanje, koje je počelo osnovnom i srednjom školom u Americi, i zatim se nastavilo fakultetskim obrazovanjem u Engleskoj. Nakon takvog iskustva, očekivali bismo da ćeš ostati u Engleskoj i baviti se poslom u svojoj struci. No, ti si se ipak vratila u Sarajevo. Kako je došlo do takve odluke?

Nije to bila neka odluka, ja sam se uvijek jednostavno vraćala kući. Odluku su donijeli moji roditelji kada su se odlučili vratiti u našu zemlju iz Amerike, gdje sam i rođena. Odrastala sam na mitologiji svoje porodice, pričama izvaljanim od albanskog i sandžackog i bosanskog tla. Tačnim, polu-tačnim, uvijek velikim pričama. Slušala sam ih u naručju roditelja sve dok nisu postale dio moje suštine – ne odvojive od moje ideje o samoj sebi. Nikada ja nisam bila ni Amerikanka, ni Austrijanka, ni Engleskinja. Znaš, ja ne tragam jednostavno za uspješnim, već relevantnim životom - a takav je, za mene, samo ovdje. Ovdje smo jedni drugima potrebni sa koferima iskustva i obrazovanja koje smo pakovali u inostranstvu. Osim toga, ja sam neko ko nosi krzno, jede crveno meso i ima urođeni instinkt da se popne na stol kad pleše. Nema sumnje, draga, da sam Balkanka.

Kako si i navela ranije, veoma si aktivna na polju stvaralaštva, posebno kada govorimo o onom filmskom. Što se najviše privlači u filmskom svijetu i hoćemo li te možda nekada vidjeti i u ulozi osobe koja je direktno uključena u stvaranje filma – možda kao njegova redateljica, glumica... ili ipak ostaješ iza kamere?

Biti producent je biti direktno uključen u stvaranje filma! Tu leže moje aspiracije i ponosna sam da smo samo u protekloj godini producirali preko 14 kratkih filmova. Neke od njih smo predstavili na proteklom Berlin Film Festivalu, a danas već radim na prvom dugometražnom filmu unutar film factory programa. Raditi s redateljem iz Japana ili Meksika ili Amerike, u Sarajevu, na filmu bh produkcije, uz mentorstvo Bele Tarra i broja vodećih filmskih umjetnika svijeta poput Gus Van Santa, Carlosa Reygadasa, Tilde Swinton... i sve njih okupljati u Sarajevu... ogromna je i lična i profesionalna satisfakcija. Ako bih jednog dana našla vremena i hrabrosti da ponudim i vlastiti umjetnički izražaj – on bi došao u vidu pisanja, ne režije ili glume. Posebno ne glume. Do danas, nikada nisam gledala niti jedan svoj intervju na televiziji. Nalazim da je efekat sličan onome kao kada slušate snimak svoj glasa na telefonskoj sekretarici. Budi neku vrstu anksioznosti u meni.

Na Film Factory projektu, u društvu Tilde Swinton

Govoreći o filmu, ne možemo da ne pričamo o nadolazećem Sarajevo Film Festivalu. Nekoliko godina si bila njegova izvršna direktorica ali i danas ostaješ uključena u ovaj projekt. Što smatraš da je cijelom timu koji stoji iza SFF-a glavni motiv da svake godine ovaj Festival naprave još boljim?

Duboko ubjeđenje da doprinosimo nečemu važnom za ovaj grad i ovu zemlju. Ne samo po ekonomskim indikatorima, koji su naravno veoma važni, već i u smislu kreiranja jedne slike našeg društva, ili njegovog potencijala, koja nam je svima potrebna. Sarajevo za vrijeme festivala je najbliže onoj ideji Sarajeva koja opstaje kao melankolija starijih generacija i folklor mlađih. Te neke olimpijske godine, godine progresivnog umjetničkog i akademskog stvaralaštva, godine u kojima nije bilo potrebe osvrtati se na našu geografsku poziciju, naš kozmopolitanizam, našu pripadnost ideji evropske kohezije. Želja da Sarajevo ponovo postane jedan od kulturnih centara Evrope, i ne samo tokom devet dana festivala, je veliki pokretački katalist za sve koji rade na realizaciji ove naše najveće umjetničke smotre.

A što su, po tvom mišljenju najveće prednosti SFF-a koje ga možda izdvajaju od nekih drugih, sličnih Festivala u regiji?

Zaista mnoge. Uspjeh i evropska relevantnost ko-produkcijskog marketa CineLink, mogućnosti za mlade umjetnike koje nudi Talent Campus, takmičarski program koji uzdiže regionalne umjetnike. Ove godine će također biti objavljeni novi veliki pomaci koji jačaju utjecaj SFF-a na razvoj evropske filmske produkcije i o tome će biti dosta riječi u narednom periodu.

No, obzirom da je MODAMO.info modni portal, ne možemo se ne osvrnuti i na crveni tepih SFF-a. Činjenica jeste da je u svijetu crveni tepih isto tako jedan od promotivnih kanala za Festival i da nosi svoju važnost. Mišljenja smo da su i naše domaće zvijezde iz svijeta filma i sličnih branši tek možda zadnje dvije godine to prepoznale i na crveni tepih 'donijele' domaće, bh. dizajnere. Tvoje mišljenje?

Uspješni filmski festivali svijeta, pa tako i naš, su platforma za mnoge umjetničke branše, ne samo film. Modna industrija posebno, očigledno, crpi ogromne beneficije te savršene oluje fokusa medijske pažnje, biznisa koji traže svoju promociju kroz sponzorske ugovore, umjetnika, filmskih zvijezda sadašnjih i budućih, starleta i starletica, te svih onih čija se kupovna moć i interes proteže od modnog časopisa do komada garderobe za potpisom dizajnera. Problem je što je bh. modna scena još uvijek u ranim fazama razvoja i trebaće dosta vremena da naši dizajneri dođu u mogućnost značajnog korištenja ove festivalske platforme. Za sada mogu raditi tek na jačanju prepoznatljivosti svog brenda uz pomoć onih koji mogu osigurati da su njihove kreacije zapažene.

Nije tajna da si i ti jedna od ambasadorica bh. dizajna. Možemo li znati u čijim kreacijama ćemo te gledati ove godine na crvenom tepihu SFF-a?

Bh. dizajn ima puno vatrenije i posvećenije promotore od mene. Recimo da sam ja tek slučajni ambasador, jer priznajem, nisam vođena nekim filantropskim porivom kada gledam ručno rađenu čipku. Za mene nositi kreaciju studija Kaftan nije kompromis i žrtva za viši cilj da i mi jednog dana imamo butike u koje može ući 1% populacije ovog grada. Naravno trenutno puno viši procenat od navedenog može priuštiti kreaciju lokalnog dizajnera, ali cilj – cilj je da to ne bude tako, zar ne? Pazi, nije to okrutna ambicija, daleko od toga. Modna industrija može značajno doprinijeti ekonomiji zemlje, otvoriti radna mjesta... da ne duljim. Ali mi smo jako daleko od toga. Na otvaranju festivala ću nositi haljinu Kaftan studija. Nosiću je jer zadovoljava estetiku i kvalitetu najboljih i najuspješnijih dizajnera svijeta, za frakciju cijene. I uz to, kao, promovišem domaće pa me i hvale. Istini za volju, više su danas bh. dizajneri promotori mene nego ja njih. Njihov ulog im neće biti vraćen u vidu bolje prodaje nakon mog blistanja na crvenom tepihu.

Otvorenje SFF-a 2013., u kreaciji Kaftan Studija

Što nam onda nedostaje, a što su nam najveće prednosti koje bismo kao tržište trebali iskoristiti?

Do onog trenutka kada budemo u stanju osigurati značajne investicije u razvoj modne industrije, i to na način da su naši dizajneri u stanju ponuditi pret-a-porter kolekcije, lako dostupne, u potrebnim količinama s konzistentnim kvalitetom i niskog produkcijskog troška, mi nemamo modnu industriju. Imamo tek modnu scenu. Recimo to ovako - naše modne revije: sjedimo nas istih 50 na svakoj, nema buyera, nema velikih kuća koje će naručiti modele – osim Belissime i Granoffa, i o tom potencijalu bi trebali pričati, ali nekom drugom prilikom – nema investitora koji traže da podrže modni brend i povedu ga na međunarodnu scenu s potrebnim ulogom od par stotina hiljada maraka. Imamo nas 50, od kojih će nas 10 naručiti po jednu haljinu. Naši dizajneri, neki od njih vrhunski umjetnici, su primorani raditi kao glorificirani šnajderi ili guerrila pop-up-shop metodom. Naša modna scena ima ogroman potencijal i jako impresivne stvaraoce. Recimo, prošli festival, bude mi teško kad vidim Martinu Sairu Konaković u jakni mlade Anide Kapo i hoću svisnuti od jada što je ja nemam. I eto sad imam dvije. Promocija funkcioniše jer bez Martine ne bih imala pojma da postoji neko takvog talenta. Ali se opet vrtimo unutar 50 ljudi koji su jako, jako skupi za te mlade dizajnere koji rade komad po komad. Tako – mi koji imamo velike beneficije od grupe ljudi ovakvog potencijala, sada moramo razmišljati kako da za njih otvorimo značajne poslovne prilike koje će voditi razvoju industrije. Kada prema tome usmjerim svoje napore, možete me zvati ambasadorom bh. mode.

S Martinom Sairom Konaković, obe u kožnoj jakni Anide Kapo

A kada bismo htjeli znati koja je Eminina najdraža odjevna kombinacija?

Što manje osnovnih komada, to bolje – haljina mi je najdraži odjevni predmet. Najčešći je bijela majica i suknja. Na to dodajem cipele, torbe, kapute... to su predmeti na koje izdvajam najviše. Ili samo najčešće.

Ne možemo odoljeti, a da ti ne postavimo i par 'blic' pitanja. Omiljen film i knjiga?

Nemoguće pitanje. U čitanju, posebno, sam karnivorna, nezasitna. Koji žanr, za koju svrhu? Poezija, beletristika, filozofija, drama...? Je li mi važniji Avicenna od Aquinskog ili Aristotela? Dante ili Milton? Grčka mitologija, grčka tragedija ili Shakespeare...? Capote ili šta, Orwell? Kafka ili Marquez ili Roald Dahl? Suvremena ili klasična literatura, pa ti reci. Čitaj Conrada ili Dickensa ili Hemingwaya, ili s druge strane Phlanuka ili Junot Diaza ili Jennifer Egan ili Bret Eason Ellisa? Knut Hamsun ili Aldous Huxley ili Camus? Kako bilo, šta razumjeti bez Biblije ili Talmuda, bez Kur'ana? Razumjeti Miltona ili Dantea ili Rumija? Keats ili E.E.Cummings ili Rilke?  Nemoguće pitanje. U filmu također, Bela Tarr ili Tarantino ili Chan-wook Park ili Lars Von Trier ili samo gledaj Kuma dok ga ne memorišeš.

Nemam odgovor na ovo pitanje.

Pet stvari bez kojih ne izlaziš iz kuće?

Hm. Mobitel. Gumica za kosu. Balzam za usne. Korektor. Rezervna majica.

Kakva glazba se nalazi na tvom iPodu?

Većinu mojih prijatelja šokira širina mog ukusa i iskreno, nemajući otklon od bilo kog formata, teško je naći smisao u mojim play listama. Nešto poput pitanja o knjigama koje si mi postavila. Genije, ljepota, pathos, leži u toliko različitih glasova. Nije neobično da ariju iz Tosce prati Pearl Jam, znam riječi pjesama novokomponovanog folka i Leonadra Cohena i Jeff Buckleya. Znam sve sevdalinke. Elle Fitzgerald i Lana Del Ray. Zbunjuju me ljudi koji svoj literarni, muzički i modni ukus mogu držati sinhronizovanim. Mene toliko različitih stvari konstantno oduševljava. Beyonce! Na iPodu, mislim, ipak najviše elektronske muzike. Možda samo zato što dopušta prostor za druge misli i iako genijalna, ne traži od mene isto što i Liszt.

SOS Beauty trik?

MAC korektor i MAC krem rumenilo. Prvo oko očiju, nosa i iznad obrva, drugo na jagodice. Manje SOS trik, više svakodnevni izgled. Ne trošim puno vremena na šminku.

Omiljeno mjesto za ljetovanje?

Negdje drugo. Nešto drugo. Ipak najčešće Evropa, najbliže Dubrovnik.

Najdraži modni savjet koji si dobila? I od koga?

Jako je malo modnih savjeta za koje ne postoje jasni izuzeci. Nekada je manje više, nekada je više... bolje. Umjesto toga reći ću šta ne, definitivno ne, nikada: francuska manikura i narukvice oko nožnog članka. Gladijatorice stoje gladijatorima. U filmovima. Donji veš koji izviruje iz farmerica? Ne. Hlače tako duge da pokrivaju cipele, suknje tako kratke da ne pokrivaju gaćice. Ne. Bilo šta u čemu se ne možete udobno kretati ili barem uspješno balansirati. Ne.

I za kraj - tri razloga zbog kojih bi naši čitatelji trebali posjetiti Sarajevo za vrijeme Sarajevo Film Festivala?

A šta biste drugo radili? Avgust je. Gael Garcija Bernal dolazi.

Foto: Emina Ganić privatni album, Vanja Lisac

Povodom 15 godina stvaralaštva i predstavljanja nove kolekcije, koja otvara novo poglavlje brenda, s Aminom Hasanbegović razgovaramo o ateljeu, konstrukciji siluete, arhivi brenda i detaljima koji oblikuju identitet svakog komada.

Amina Hasanbegović već 15 godina razvija autorski couture rukopis u kojem silueta nastaje kroz disciplinu konstrukcije, a ne kroz prolazni trend. Njene kreacije prepoznatljive su po arhitektonskom pristupu formi, promišljenom volumenu i preciznom odnosu između kroja, teksture i pokreta.   



 

Njene kreacije nosile su Severina, Nataša Bekvalac, Nina Badrić, Ana Đurić, poznatija kao Konstrakta, i brojne druge žene regionalne scene. Ipak, ova priča nije samo o imenima koja su nosila njen dizajn, već o ateljeskom radu koji je tokom godina oblikovao jedan od najupečatljivijih autorskih potpisa regionalne modne scene.  
 

- Atelje -  

Nakon 15 godina stvaralaštva, vaš brend ulazi u novu eru. Kada pogledate sve što ste do sada izgradili, od ateljea do velikih scenskih i regionalnih trenutaka, šta je bio znak da je vrijeme za novo poglavlje?

Amina Hasanbegović: Posle 15 godina rada naučila sam da verujem svom unutrašnjem osećaju. Uvek sam imala neka velika priželjkivanja i snove za svoj brend, ali sam isto tako naučila da se najvažnije stvari dese tek onda kada za njih dođe pravo vreme. Za mene znak da počinje novo poglavlje nije bio jedan konkretan događaj, već upravo taj osećaj da su se mnoge stvari prirodno posložile i da je došao trenutak za korak dalje.

Verujem da se stvari dešavaju onda kada su suđene i kada treba da se dogode. Danas osećam istu onu uzbuđenost koju sam imala na početku, ali sa mnogo više iskustva, sigurnosti i jasnijom vizijom onoga što želim da gradim u budućnosti.



 

Da neko jedan dan nevidljivo prati rad u vašem ateljeu, koji trenutak bi ga najviše iznenadio u procesu nastanka nove kolekcije?

Amina Hasanbegović: Mislim da bi nekoga najviše iznenadilo koliko ljudi, pažnje i posvećenosti stoji iza jednog jedinog komada. Moj način rada nastajao je godinama i potpuno je prilagođen meni. Ne verujem u šablone i planirane sisteme rada u ovom poslu jer je svaka kolekcija novi izazov i nova priča. U ateljeu ne postoji univerzalna formula, svaki model prolazi svoj put od ideje do realizacije.




 

Možda spolja sve djeluje kao trenutak inspiracije, ali iza njega stoje brojni sati rada, razgovora, isprobavanja, ručne izrade i zajedničkog promišljanja svakog detalja. Upravo ta pažnja i ljubav sa kojom nastaje svaki komad, kao i broj ljudi koji učestvuje u njegovom stvaranju, verujem da bi nekoga najviše iznenadili. Za mene moda nikada nije samo odevni predmet, ona je rezultat zajedničkog stvaranja, zanata i emocije utkane u svaku tkaninu.

Vrhunski dizajn često počiva na odlukama koje publika nikada ne vidi. Koja je odluka u procesu izrade za vas najvažnija, iako možda na finalnom proizvodu djeluje gotovo neprimjetno?

Amina Hasanbegović: Sve kreće od skice – crtanje i kompletna priprema pre nego što model počne da se izrađuje je deo procesa koji mi je najvažniji. Ono što se ne vidi, a i te kako doprinosi couture momentu u mom dizajnu su same konstrukcije ispod haljine (često i metalne), a koje joj daju na prepoznatljivom AH volumenu. 

No, iako couture podrazumeva mnogo tehničkih odluka, za mene je najvažnija ona koja se donosi mnogo ranije a to je rađanje ideje i momenat kada osetim da je neka zaista prava. Godinama sam učila da verujem svom unutrašnjem osećaju. Zato verujem da je intuicija jednako važan deo kreativnog procesa kao i znanje, iskustvo ili zanat. 



 

-Arhiva-

Arhiva Amine Hasanbegović nije samo pregled kolekcija, već mapa silueta, saradnji i komada koji su tokom petnaest godina oblikovali prepoznatljiv regionalni couture rukopis.

Vaše kreacije nosile su mnoge poznate žene regionalne scene, svaka s potpuno drugačijim stilom i javnim izrazom. Kako u takvim saradnjama pronalazite ravnotežu između njihovog identiteta i vašeg autorskog potpisa?

Amina Hasanbegović:  Saradnja sa ženama koje imaju tako snažan i prepoznatljiv identitet za mene je uvek dijalog, izbegavam da namećem vlastitu estetiku. Bez obzira na to da li je reč o Severini, Nataši Bekvalac, Nini Badrić, Konstrakti ili nekoj drugoj umetnici, prvi korak je razumeti njihovu ličnost, energiju i način na koji žele da komuniciraju sa publikom. 

Moj zadatak je da kroz dizajn naglasim ono što ih čini autentičnim.

Uvek ima mnogo anegdota u tim saradnjama, od dogovora u 3 ujutru, kratkih rokova za izradu, izmena u poslednji čas, na licu mesta, pred koncerte i nastupe. Najlepši deo takvih saradnji je upravo pronalaženje te ravnoteže kada se njihov identitet i moja kreativna vizija susretnu na prirodan način. Do sada je brend napravio preko 5500 unikatnih haljina, a verujemo da je svaka od njih bila posebna na svoj način, a s druge strane delovala uverljivo i iskreno na osobi koja je nosi.




 

Kada pogledate arhivu brenda, postoji li kreacija koja vas i danas odmah vrati u trenutak kada je nastajala?

Amina Hasanbegović: Kako da ne. Nedavno sam poželela da organizujem i sredim radionicu, i kada sam videla sve te ostatke materijala, shvatila sam da su oni zapravo susret sa svim osobama,probama,osmesima… jedna čitava eksplozija sećanja kako pozitivnih tako i negativnih engrama. Zato je arhiva za mene mnogo više od pregleda dosadašnjeg rada, jedna čitava zbirka uspomena koje sam imala privilegiju da delim sa ženama za koje sam stvarala. I danas me to iskreno fascinira.




 
 

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju. Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.



 

Da danas otvorimo arhivu brenda i biramo jedan komad koji bi mogao ponovo izaći pred publiku, ali u verziji nove ere, koji biste izabrali?

Amina Hasanbegović: Bez razmišljanja bih izabrala kolekciju Blacksmith and Tailor. Predstavila sam je beogradskoj publici prije petnaest godina, a danas mi djeluje jednako snažno kao i tada.

Bila je to kolekcija nastala na granici dve suprotnosti: snage i nježnosti. Metal smo ručno varili, oblikovali i pretvarali u formu, tražeći način da ga spojimo sa gotovo bestežinskim tkaninama. U tom susretu grubog i krhkog nastala je posebna energija koju i danas osjećam. Možda bih je danas posmatrala drugačijim očima, sa više iskustva i zrelosti, ali njena ideja ostala bi ista. Neke kreacije pripadaju trenutku, a neke su bezvremenske. Za mene je Blacksmith and Tailor upravo jedna od njih.

-Sljedeće poglavlje-

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju.   

Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.





 

Vaš rad je prepoznatljiv po odnosu između konstrukcije, ručnog rada i snažne siluete. Šta je u novoj kolekciji najjasniji znak promjene?

Amina Hasanbegović:  U ovoj kolekciji važnu ulogu ima i način na koji nastaju materijali. Mnoge od njih smo stvarali sami. Volim ideju da komad počinje mnogo pre prvog kroja - u eksperimentu, u teksturi, u tragu ruke koja ga oblikuje.





 

Nakon ove kolekcije, po čemu biste voljeli da publika prepozna novu fazu brenda Amina Hasanbegović?

Amina Hasanbegović:  Volela bih da ovu novu fazu brenda prepoznaju po emociji. Po ljubavi prema stvaranju koja je godinama bila moja najvažnija pokretačka snaga i koja je utkana u svaki komad.

Svaka kolekcija nosi deo vremena u kojem je nastala, ali i deo osobe koja ju je stvarala. Takođe, ona je i simbol našeg novog početka nakon više decenije i po stvaranja :)



 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Hatidža Hasanbegović / @aminahasanbegovic