Još prije par mjeseci na sastanku uredništva smo krenuli s pripremama za ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Prije nego pomislite da hrabro i marljivo postavljamo binu i dijelimo karte, naše pripreme su više u smislu 'trudimo se da vama, dragi čitatelji, na najbolji mogući način prenesemo atmosferu najvećeg umjetničkog događaja u našoj zemlji'.

Kada smo kroz pripreme došli na temu intervjua, svi smo u glas pomislili – Emina Ganić! U vrijeme SFF-a sigurno ne postoji dama sa više stila s kojom bismo mogli razgovarati. Intervju je dogovoren u kratko vrijeme, a Emina se pokazala kao prava sugovornica. Sugovornica koja će vas iznenaditi oštrinom svojih odgovora.

Ova dama, iako je rođena u Sjedinjenim Američkim državama, točnije u gradu Chicago, i školovala se u Americi i Engleskoj, danas živi i radi u Sarajevu. Na naš upit da s nama podjeli par karakteristika koje ju opisuju, kaže da je u tom kontekstu skoro pa nemoguće opisati sebe bez dubokog naklona samodopadnosti. „Možda onda jednostavno – ja sam neko ko se sebi dopada. Čak i svoje mane gledam blagonaklono, kao pokretače težnje za boljim. Egoista, onda? Strašno...“ Nema omiljenu izreku, ali ima svoju 'floskulu', kako ju naziva, i koja kaže - ono što te ne ubije, možeš probati ponovo. Metafizički naravno.

Zašto se Emina još ne smatra ambasadorom bh.mode te zašto smatra da je u naše dizajnere potrebno uložiti par stotina tisuća maraka, saznajte u nastavku.

Emina, dugo smo dogovarali ovaj intervju, no kada smo dogovorili datum ostala si pri svojoj riječi, točna i precizna. Sve to samo govori o tome da si u poslovnom smislu veoma zauzeta, no i da obvezama pristupaš veoma oprezno i točno. Reci nam – koje je tvoje glavno zanimanje i pored njega na kojim si sve projektima angažirana?

Jako dobro pitanje. Nažalost odgovor koji dam danas, možda neće biti isti narednog mjeseca. Budući da radim na par polja, i nekoliko velikih projekata, moj fokus se stalno mijenja u zavisnosti od faze u kojoj se određeni projekat nalazi. U suštini ja sam prodavač, neko ko nabavlja sredstva i otvara mogućnosti za dobre ideje. Još tačnije - ali nisam sigurna da znam našu riječ za to - an enabler. Moj posao je da omogućim da drugi uspješno rade svoj, da razvijem samoodržive strukture unutar kojih, u jednom divnom trenutku, neću biti potrebna. Direktor sam Sarajevske Filmske Akademije i menadžer njenog najvećeg projekta 'film factory', također sam šef odjela za akademske poslove na SSST Univerzitetu, što podrazumijeva jačanje kapaciteta svih fakulteta u sklopu Univerziteta, te direktor MET Fondacije koja je osnovala Univerzitet i bavi se fund-raising(om), jačanjem fonda za stipendije, ali i mnogim drugim projektima koji kanališu sredstva za istrazivački rad i umjetnost. Uz ovo, kao projekt menadžer vodim i broj zasebnih projekata unutar istraživačkih instituta Univerziteta – od kojih mi je trenutno najdraži projekat umjetnice Šejle Kamerić koji razvijamo za Wellcome (pogrešan spelling je namjeran, tj tačan, 'Wellcome' je prezime osnivača fondacije i galerije) Trust UK.

Znamo da si imala veoma kvalitetno obrazovanje, koje je počelo osnovnom i srednjom školom u Americi, i zatim se nastavilo fakultetskim obrazovanjem u Engleskoj. Nakon takvog iskustva, očekivali bismo da ćeš ostati u Engleskoj i baviti se poslom u svojoj struci. No, ti si se ipak vratila u Sarajevo. Kako je došlo do takve odluke?

Nije to bila neka odluka, ja sam se uvijek jednostavno vraćala kući. Odluku su donijeli moji roditelji kada su se odlučili vratiti u našu zemlju iz Amerike, gdje sam i rođena. Odrastala sam na mitologiji svoje porodice, pričama izvaljanim od albanskog i sandžackog i bosanskog tla. Tačnim, polu-tačnim, uvijek velikim pričama. Slušala sam ih u naručju roditelja sve dok nisu postale dio moje suštine – ne odvojive od moje ideje o samoj sebi. Nikada ja nisam bila ni Amerikanka, ni Austrijanka, ni Engleskinja. Znaš, ja ne tragam jednostavno za uspješnim, već relevantnim životom - a takav je, za mene, samo ovdje. Ovdje smo jedni drugima potrebni sa koferima iskustva i obrazovanja koje smo pakovali u inostranstvu. Osim toga, ja sam neko ko nosi krzno, jede crveno meso i ima urođeni instinkt da se popne na stol kad pleše. Nema sumnje, draga, da sam Balkanka.

Kako si i navela ranije, veoma si aktivna na polju stvaralaštva, posebno kada govorimo o onom filmskom. Što se najviše privlači u filmskom svijetu i hoćemo li te možda nekada vidjeti i u ulozi osobe koja je direktno uključena u stvaranje filma – možda kao njegova redateljica, glumica... ili ipak ostaješ iza kamere?

Biti producent je biti direktno uključen u stvaranje filma! Tu leže moje aspiracije i ponosna sam da smo samo u protekloj godini producirali preko 14 kratkih filmova. Neke od njih smo predstavili na proteklom Berlin Film Festivalu, a danas već radim na prvom dugometražnom filmu unutar film factory programa. Raditi s redateljem iz Japana ili Meksika ili Amerike, u Sarajevu, na filmu bh produkcije, uz mentorstvo Bele Tarra i broja vodećih filmskih umjetnika svijeta poput Gus Van Santa, Carlosa Reygadasa, Tilde Swinton... i sve njih okupljati u Sarajevu... ogromna je i lična i profesionalna satisfakcija. Ako bih jednog dana našla vremena i hrabrosti da ponudim i vlastiti umjetnički izražaj – on bi došao u vidu pisanja, ne režije ili glume. Posebno ne glume. Do danas, nikada nisam gledala niti jedan svoj intervju na televiziji. Nalazim da je efekat sličan onome kao kada slušate snimak svoj glasa na telefonskoj sekretarici. Budi neku vrstu anksioznosti u meni.

Na Film Factory projektu, u društvu Tilde Swinton

Govoreći o filmu, ne možemo da ne pričamo o nadolazećem Sarajevo Film Festivalu. Nekoliko godina si bila njegova izvršna direktorica ali i danas ostaješ uključena u ovaj projekt. Što smatraš da je cijelom timu koji stoji iza SFF-a glavni motiv da svake godine ovaj Festival naprave još boljim?

Duboko ubjeđenje da doprinosimo nečemu važnom za ovaj grad i ovu zemlju. Ne samo po ekonomskim indikatorima, koji su naravno veoma važni, već i u smislu kreiranja jedne slike našeg društva, ili njegovog potencijala, koja nam je svima potrebna. Sarajevo za vrijeme festivala je najbliže onoj ideji Sarajeva koja opstaje kao melankolija starijih generacija i folklor mlađih. Te neke olimpijske godine, godine progresivnog umjetničkog i akademskog stvaralaštva, godine u kojima nije bilo potrebe osvrtati se na našu geografsku poziciju, naš kozmopolitanizam, našu pripadnost ideji evropske kohezije. Želja da Sarajevo ponovo postane jedan od kulturnih centara Evrope, i ne samo tokom devet dana festivala, je veliki pokretački katalist za sve koji rade na realizaciji ove naše najveće umjetničke smotre.

A što su, po tvom mišljenju najveće prednosti SFF-a koje ga možda izdvajaju od nekih drugih, sličnih Festivala u regiji?

Zaista mnoge. Uspjeh i evropska relevantnost ko-produkcijskog marketa CineLink, mogućnosti za mlade umjetnike koje nudi Talent Campus, takmičarski program koji uzdiže regionalne umjetnike. Ove godine će također biti objavljeni novi veliki pomaci koji jačaju utjecaj SFF-a na razvoj evropske filmske produkcije i o tome će biti dosta riječi u narednom periodu.

No, obzirom da je MODAMO.info modni portal, ne možemo se ne osvrnuti i na crveni tepih SFF-a. Činjenica jeste da je u svijetu crveni tepih isto tako jedan od promotivnih kanala za Festival i da nosi svoju važnost. Mišljenja smo da su i naše domaće zvijezde iz svijeta filma i sličnih branši tek možda zadnje dvije godine to prepoznale i na crveni tepih 'donijele' domaće, bh. dizajnere. Tvoje mišljenje?

Uspješni filmski festivali svijeta, pa tako i naš, su platforma za mnoge umjetničke branše, ne samo film. Modna industrija posebno, očigledno, crpi ogromne beneficije te savršene oluje fokusa medijske pažnje, biznisa koji traže svoju promociju kroz sponzorske ugovore, umjetnika, filmskih zvijezda sadašnjih i budućih, starleta i starletica, te svih onih čija se kupovna moć i interes proteže od modnog časopisa do komada garderobe za potpisom dizajnera. Problem je što je bh. modna scena još uvijek u ranim fazama razvoja i trebaće dosta vremena da naši dizajneri dođu u mogućnost značajnog korištenja ove festivalske platforme. Za sada mogu raditi tek na jačanju prepoznatljivosti svog brenda uz pomoć onih koji mogu osigurati da su njihove kreacije zapažene.

Nije tajna da si i ti jedna od ambasadorica bh. dizajna. Možemo li znati u čijim kreacijama ćemo te gledati ove godine na crvenom tepihu SFF-a?

Bh. dizajn ima puno vatrenije i posvećenije promotore od mene. Recimo da sam ja tek slučajni ambasador, jer priznajem, nisam vođena nekim filantropskim porivom kada gledam ručno rađenu čipku. Za mene nositi kreaciju studija Kaftan nije kompromis i žrtva za viši cilj da i mi jednog dana imamo butike u koje može ući 1% populacije ovog grada. Naravno trenutno puno viši procenat od navedenog može priuštiti kreaciju lokalnog dizajnera, ali cilj – cilj je da to ne bude tako, zar ne? Pazi, nije to okrutna ambicija, daleko od toga. Modna industrija može značajno doprinijeti ekonomiji zemlje, otvoriti radna mjesta... da ne duljim. Ali mi smo jako daleko od toga. Na otvaranju festivala ću nositi haljinu Kaftan studija. Nosiću je jer zadovoljava estetiku i kvalitetu najboljih i najuspješnijih dizajnera svijeta, za frakciju cijene. I uz to, kao, promovišem domaće pa me i hvale. Istini za volju, više su danas bh. dizajneri promotori mene nego ja njih. Njihov ulog im neće biti vraćen u vidu bolje prodaje nakon mog blistanja na crvenom tepihu.

Otvorenje SFF-a 2013., u kreaciji Kaftan Studija

Što nam onda nedostaje, a što su nam najveće prednosti koje bismo kao tržište trebali iskoristiti?

Do onog trenutka kada budemo u stanju osigurati značajne investicije u razvoj modne industrije, i to na način da su naši dizajneri u stanju ponuditi pret-a-porter kolekcije, lako dostupne, u potrebnim količinama s konzistentnim kvalitetom i niskog produkcijskog troška, mi nemamo modnu industriju. Imamo tek modnu scenu. Recimo to ovako - naše modne revije: sjedimo nas istih 50 na svakoj, nema buyera, nema velikih kuća koje će naručiti modele – osim Belissime i Granoffa, i o tom potencijalu bi trebali pričati, ali nekom drugom prilikom – nema investitora koji traže da podrže modni brend i povedu ga na međunarodnu scenu s potrebnim ulogom od par stotina hiljada maraka. Imamo nas 50, od kojih će nas 10 naručiti po jednu haljinu. Naši dizajneri, neki od njih vrhunski umjetnici, su primorani raditi kao glorificirani šnajderi ili guerrila pop-up-shop metodom. Naša modna scena ima ogroman potencijal i jako impresivne stvaraoce. Recimo, prošli festival, bude mi teško kad vidim Martinu Sairu Konaković u jakni mlade Anide Kapo i hoću svisnuti od jada što je ja nemam. I eto sad imam dvije. Promocija funkcioniše jer bez Martine ne bih imala pojma da postoji neko takvog talenta. Ali se opet vrtimo unutar 50 ljudi koji su jako, jako skupi za te mlade dizajnere koji rade komad po komad. Tako – mi koji imamo velike beneficije od grupe ljudi ovakvog potencijala, sada moramo razmišljati kako da za njih otvorimo značajne poslovne prilike koje će voditi razvoju industrije. Kada prema tome usmjerim svoje napore, možete me zvati ambasadorom bh. mode.

S Martinom Sairom Konaković, obe u kožnoj jakni Anide Kapo

A kada bismo htjeli znati koja je Eminina najdraža odjevna kombinacija?

Što manje osnovnih komada, to bolje – haljina mi je najdraži odjevni predmet. Najčešći je bijela majica i suknja. Na to dodajem cipele, torbe, kapute... to su predmeti na koje izdvajam najviše. Ili samo najčešće.

Ne možemo odoljeti, a da ti ne postavimo i par 'blic' pitanja. Omiljen film i knjiga?

Nemoguće pitanje. U čitanju, posebno, sam karnivorna, nezasitna. Koji žanr, za koju svrhu? Poezija, beletristika, filozofija, drama...? Je li mi važniji Avicenna od Aquinskog ili Aristotela? Dante ili Milton? Grčka mitologija, grčka tragedija ili Shakespeare...? Capote ili šta, Orwell? Kafka ili Marquez ili Roald Dahl? Suvremena ili klasična literatura, pa ti reci. Čitaj Conrada ili Dickensa ili Hemingwaya, ili s druge strane Phlanuka ili Junot Diaza ili Jennifer Egan ili Bret Eason Ellisa? Knut Hamsun ili Aldous Huxley ili Camus? Kako bilo, šta razumjeti bez Biblije ili Talmuda, bez Kur'ana? Razumjeti Miltona ili Dantea ili Rumija? Keats ili E.E.Cummings ili Rilke?  Nemoguće pitanje. U filmu također, Bela Tarr ili Tarantino ili Chan-wook Park ili Lars Von Trier ili samo gledaj Kuma dok ga ne memorišeš.

Nemam odgovor na ovo pitanje.

Pet stvari bez kojih ne izlaziš iz kuće?

Hm. Mobitel. Gumica za kosu. Balzam za usne. Korektor. Rezervna majica.

Kakva glazba se nalazi na tvom iPodu?

Većinu mojih prijatelja šokira širina mog ukusa i iskreno, nemajući otklon od bilo kog formata, teško je naći smisao u mojim play listama. Nešto poput pitanja o knjigama koje si mi postavila. Genije, ljepota, pathos, leži u toliko različitih glasova. Nije neobično da ariju iz Tosce prati Pearl Jam, znam riječi pjesama novokomponovanog folka i Leonadra Cohena i Jeff Buckleya. Znam sve sevdalinke. Elle Fitzgerald i Lana Del Ray. Zbunjuju me ljudi koji svoj literarni, muzički i modni ukus mogu držati sinhronizovanim. Mene toliko različitih stvari konstantno oduševljava. Beyonce! Na iPodu, mislim, ipak najviše elektronske muzike. Možda samo zato što dopušta prostor za druge misli i iako genijalna, ne traži od mene isto što i Liszt.

SOS Beauty trik?

MAC korektor i MAC krem rumenilo. Prvo oko očiju, nosa i iznad obrva, drugo na jagodice. Manje SOS trik, više svakodnevni izgled. Ne trošim puno vremena na šminku.

Omiljeno mjesto za ljetovanje?

Negdje drugo. Nešto drugo. Ipak najčešće Evropa, najbliže Dubrovnik.

Najdraži modni savjet koji si dobila? I od koga?

Jako je malo modnih savjeta za koje ne postoje jasni izuzeci. Nekada je manje više, nekada je više... bolje. Umjesto toga reći ću šta ne, definitivno ne, nikada: francuska manikura i narukvice oko nožnog članka. Gladijatorice stoje gladijatorima. U filmovima. Donji veš koji izviruje iz farmerica? Ne. Hlače tako duge da pokrivaju cipele, suknje tako kratke da ne pokrivaju gaćice. Ne. Bilo šta u čemu se ne možete udobno kretati ili barem uspješno balansirati. Ne.

I za kraj - tri razloga zbog kojih bi naši čitatelji trebali posjetiti Sarajevo za vrijeme Sarajevo Film Festivala?

A šta biste drugo radili? Avgust je. Gael Garcija Bernal dolazi.

Foto: Emina Ganić privatni album, Vanja Lisac

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com