Jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala u mnogima od nas budi euforiju. Raduje nas i činjenica što je upravo rad bh.redateljice i scenaristice dobio priliku da otvori ovogodišnje izdanje Festivala koji je već 25. godina oaza umjetnosti, kulture i kreativnosti.

Naime, film 'Sin' redateljice i scenaristice Ines Tanović premijerno će se prikazati 1. večer Festivala i tako započeti osmodnevno druženje zaljubljenika u film i stručnjaka iz cijelog svijeta.

Ines je domaćoj, ali i svjetskoj (filmskoj) javnosti poznata i po jako uspješnim dugometražnim filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče', kao i po dokumentarcima, njen dokumentarni film Jedan dan na Drini osvojio je Veliki pečat za najbolji regionalni film na ZagrebDox-u 2012. godine. Ona je uz to uporna, tvrdoglava i jako suosjećajna i upravo nam je Ines bila sjajno društvo za razgovor par dana prije početka 25. Sarajevo Film Festivala.

Iako Ines ima uistinu popunjen raspored, posebice par dana prije početka Festivala, jedno poslijepodne je rezervirala za naše uredništvo i otkrila nam što je glavna poruka iza njenog novog filma, gdje vidi bh. kinematografiju za pet godina, ali i što će odjenuti za premijeru svog novog filma.

Kako se rodila vaša ljubav prema pisanju? Sjećate li se prve pjesme, teksta kojeg ste napisali?

Moje prvo «pisanje» je bilo kad još sama nisam poznavala slova, ali sam smišljala pjesme i govorila ih naglas. Onda ih je moj tata zapisivao. Imala sam oko 6 godina. Žao mi je što se ta teka zagubila u ovim turbulentnim vremenima. Baš bi me zanimalo da to sada pročitam. U svakom slučaju, pisanje poezije je bilo moje prvo umjetničko izražavanje i u ranim dvadesetim.

Koliko je vaš rad drugačiji danas u odnosu na vaše studentske dane kada govorimo o temama o kojima pišete i samoj umjetničkoj zrelosti?

Ja sam uvijek voljela pisati, ispočetka su to bile pjesme, a kasnije sam počela da pišem scenarije. Naravno, tematika mojim prvih priča je bila potpuno drugačija nego ono što danas pišem kao osnovu za svoje filmove. Sa životnim sazrijevanjem na neki način sazrijevaju i teme kojima se bavim kao i stil kojim pristupam određenoj tematici. Ispočetka su to bile opšte teme, obrađene veoma stilozovano u vizuelnom smislu. Dok sam sazrijevanjem kao autor više postajala zainteresovana za životne teme koje me se tiču, a i stil je bio sve više realističan.

U vaš životopis već je upisano i par uspješnih dokumentarnih filmova (Jedan dan na Drini, Rudnik, Živi spomenik), kratkih (Izložba), ali i dugometražnih filmova (Naša svakodnevna priča, Neke druge priče). Koja grana filma je vama najdraža? U kojoj možete najviše izraziti vašu kreativnost?

Uvijek sam samo razmišljala o igranoj formi jer me je ona najviše privlačila. Činilo mi se da u toj formi nema ograničenja za maštu. Mislila sam da je to puno slobodnija forma za obrađivanje određenih tema. I u svakom slučaju je meni igrana forma na neki način «lakša» jer nemam odgovornost prema temi koju obrađujem, mogu da izmislim šta god poželim. Dugo sam s distance gledala dokumentarne filmove koji s jedne strane izgledaju izuzetno jednostavno i nepretenciozno, a s druge strane izazivaju strahopoštovanje zbog ogromne odgovornosti koju autor treba da ima prema temi i prema glavnim akterima. Zato sam odbijala da se bavim dokumentarnim filmom jer sam mislila da ja to nikada neću znati. I onda se desio film 'Izložba', dokumentarac o nastanku izložbe Ede Murtića u Vijećnici u Sarajevu. Otkrio mi se kao autoru jedan potpuno novi svijet filma. Shvatila sam da kroz dokumentarce mogu da obrađujem teške teme rata i poraća jer su živi svjedoci tog vremena tu, mogu da zabilježim njihove iskaze i oni su snažniji nego što može biti bilo koja igrana forma. S druge strane u igranoj formi mogu da se igram s pričom, s likovima, s temama, s vremenom. Zaista mislim da su neke teme podatnije za dokumentarni film, dok su neke druge bolje u igranoj formi.

Vaš novi dugometražni igrani film 'Sin' premijerno se prikazuje i ujedno otvara ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Koliko je izazovno predstaviti film pred domaćom publikom? Osjećate li više tremu prije prikazivanja u Sarajevu ili u nekom drugom filmskom gradu?

Izazovno je biti autor domaćeg filma koji će da otvori jubilarni festival. Očekivanja od publike su ogromna, tako da je i trema ogromna. Ja se pouzdam u kreativni tim Sarajevo film festivala da je dobro procijenio naš film u odnosu na ostalu selekciju i da ćemo dostojno otvoriti ovogodišnji SFF. Mislim da bi meni bilo lakše i manje stresno na nekom drugom festivalu, ali nikad ne bih mijenjala taj osjećaj ponosa i uzbuđenja zbog predstavljanja domaćoj publici.

https://www.youtube.com/watch?v=qV5bKuEjRHo
 

Film 'Sin' govori o obitelji, obiteljskim odnosima i problemima svakodnevnice. Obitelj je često tema vaših filmova. Što vas je inspiriralo na ovaj film i koliko je on tematski povezan s filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče'? Kakav utisak ste željeli ostaviti na gledatelje uz ovaj film?

Porodica je sistem koji najbolje poznajem jer sam supruga i majka dvoje djece. Prošla sam kroz razne turbulencije u periodu odrastanja svojih tinejdžera pa sam o tome i željela da pravim filmove. Tematika 'Sina' je povezana sa prethodna dva filma na način da se u nekom širem smislu može glavni muški lik posmatrati kroz sva tri filma kao jedan. U omnibusu 'Neke druge priče' glavni junak je Haris, momak u kasnim dvadesetim kojeg ostavlja djevojka strana činovnica i koja iako je trudna odlazi za nekom novom «misijom» na stranom ratištu. Haris je predstavnik naše poslijeratne generacije koja ostaje u status quo poziciji nakon završetka rata. U 'Našoj svakodnevnoj' priči taj lik evoluira u Sašu, kasnih tridesetih godina, ratnog veterana, izgubljenih iluzija o boljem životu. U stalnom je sukobu s ocem, živi kod roditelja, nema siguran posao. Na kraju pronalazi ljubav i to se čini kao novi svjetliji nastavak života i pored svih teškoća koje ga okružuju.

https://www.youtube.com/watch?v=J_7muPaA7rY

U Sinu taj lik je sada otac dva tinejdžera od kojih je jedan usvojen. Tu se porodične tenzije dodatno usložnjavaju i preko njih dajem sliku i Sarajeva danas i bosanskohercegovačkog društva danas i mnogih ekonomskih i drugih problema tranzicijskog života koji nam je svima svakodnevnica.

A kakav je put 'Sina' nakon SFF-a? Planirate li prikazivanje i na drugim filmskim festivalima diljem Europe?

Poslije premijere filma na SFF-u očekujemo pozive s drugih festivala kako je bilo i s 'Našom svakodnevnom pričom'. Već smo uvršteni u program jednog od najznačajnijih azijskih festivala u Busanu, Južna Koreja. Svakako će film biti i u kino distribuciji početkom septembra, a kupio ga je i HBO tako da očekujemo njegovo prikazivanje i na toj platformi nakon završenog festivalskog života.
 

Koliko je trajalo snimanje filma i koji je najveći izazov s kojim ste se susreli tijekom snimanja?

Snimanje filma je trajalo 22 dana, što je izuzetno malo za ovako zahtjevnu priču koja je imala 30 glumaca, puno organizaciono komplikovanih kadrova vožnje sa autom, sa biciklom, u žičari. Imali smo scene i s djecom i sa psom, s naturščicima, vožnje tramvajem, pucanje iz oružja. To je ujedno bio i najveći izazov, snimiti sve onako kako sam htjela za tako malo dana.
 

Ovaj film donosi par glumačkih imena s kojima ste već surađivali, kao i par novih mladih glumačkih imena. Kako ste birali glumce za film?

Pa Uliks Fehmiu, Emir Hadžihafizbegović i Jasna Ornela Bery su glumci s kojima sarađujem u posljednja dva, odnosno tri filma. Pošto pratim porodicu, nekako mi se činilo logično da je ta porodica sastavljena iz istih likova. Samo su se u novom filmu dodali i novi karakteri koji su tražili i nove glumce. Tako sam se nekako vodila intuicijom da Uliksovu suprugu i majku glavnih likova igra baš njegova životna partnerica i glumica Snežana Bogdanović s kojom nikada nije zajedno igrao na filmu. I mislim da su bili sjajan par. Mlade glumce sam birala putem kastinga, mada sam Dinu Bajrovića vidjela u jednom studentskom filmu i odmah mi se dopao za moj glavni lik. Hamza je izabran na probama među nekoliko dječaka. Već na fotografiji sam vidjela da se vizuelno odlično uklapa u moju zamišljenu porodicu. Samo je još trebalo da pokaže da zna da iznese emociju i u tome je zaista uspio.

Na setu filma 'Sin' surađivali ste i sa Sanjom Džeba koja potpisuje kostimografiju. Čime ste se vodili pri odabiru kombinacija za glavne likove?

I Sanja i ja smo se složili oko toga da moji likovi nisu ljudi bez ukusa, naprotiv. Ja prikazujem jednu građansku porodicu koja možda nema uvijek para, ali ima stila. Oni znaju kako da se obuku, znaju da urede svoj dom, imaju osjećaj da ukomponuju staro s novim. To su ljudi kakve ja poznajem u svom životu. Bilo je komentara da film izgleda suviše lijepo, ali meni je zaista dosta više da sve priče iz Bosne i Hercegovine moraju nositi neki teret neimaštine, neukusa, primitivizma. Zadovoljna sam kako je sve to ispalo i u vizuelnom smislu. Potpuno sam bila uključena u svaki vizuelni segment filma, izabrala sam sama svaki objekat snimanja, sve boje koje će biti dominantne na setu, sav namještaj i detalje koji krase glumački set. Pola stvari koje vidite u filmu je iz naše kuće. Namještala sam kuću svojih likova sa stvarima koje i sama imam i volim.

Scena iz filma 'Sin'
 

A kako izgleda jedan vaš radni dan?

Moj ni jedan dan nije isti. Kad pišem scenarij onda sjedim danima u trenerci, koncentrisana na tekst, kada završim verziju, onda izlazim iz kuće, družim se sa prijateljima, čitam, ispunjavam neke aplikacije za projekte, stalno zapisujem nove ideje za nove filmove. Jako volim da gledam filmove, serije, dokumentarce i kada završim neki težak posao kao što je svaka nova verzija scenarija, onda sebe nagradim gledanjem omiljenih programa.
 

Koji je film, domaći ili strani, na vas ostavio najveći utisak?

Teško je i nezahvalno navesti bilo koji film koji je mogao učiniti tako veliki uticaj na mene kao autora. Toliko sam filmova pogledala do sada da ne mogu da navedem šta je to posebno uticalo na mene. Nekada i loš film ostavi utisak i pokrene na razmišljanje. U svakom slučaju izuzetno je važno gledati antologijske filmove, recentne autorske filmove da bi se na neki način pronašao svoj put. Jugoslovenski filmovi do devedesetih su možda najviše formativno djelovali na mene kao autora i to ne samo igrani, već i dokumentarni.
 

A kako vidite bh.kinematografiju za 5 godina? Što je po vama potrebno još napraviti kako bi imala još bolje rezultate?

Ono što je sigurno jeste da bh. kinematografija ne oskudijeva s autorima. Imamo fenomenalne scenariste, reditelje, snimatelje, glumce. Međutim najveći problem je zapravo u produkciji, u nedostatku sredstava da imamo kontinuiranu proizvodnju filmova gdje bi se svi ti talenti uspjeli izraziti. Sa sadašnjom situacijom gdje se producira jedan do dva filma godišnje, mnogi talenti propadaju, a neka zanimanja odumiru jer se ne mogu održavati od tako male proizvodnje. Za pet godina će situacija biti još gora, ukoliko se ne usvoji zakon o kinematografiji koji bi omogućio kontinuirano punjenje budžeta i samim tim kontinuiranu produkciju.
 

Ne možete zamisliti dan bez…

Bez nekog momenta smiraja kada se posvetim samo sebi i svojim mislima. Često se desi da toga i ne bude i onda to prouzrokuje neku unutarnju nervozu. Ti momenti mogu biti vrlo kratki, ali su bitni da «napunim baterije» i da mogu onda opet nastaviti dalje.
 

I na kraju, recite nam čemu se još veselite na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu te čiju ćete kreaciju birati za otvorenje Sarajevo Film Festivala i premijeru vašeg novog filma?

Veselim se samoj činjenici da će naš film nakon duge četiri godine napokon biti prikazan pred publikom. Zaista sam nestrpljiva da osjetim njihovu reakciju. S druge strane se veselim dragim prijateljima iz branše koji dolaze iz svih zemalja regije. Ti razgovori sa kolegama, razmjenjivanje ideja, pozitivnih stvari kao i problema, je nešto izuzetno potrebno, a to nam Sarajevo film festival omogućava jer se sve dešava na malom prostoru i svi su prisutni i dostupni. Kreacije za moju prvu projekciju je dizajnirala Ena Dujmović – Plusminus Fashion iz Sarajeva.

 

Pokupiti smeće koje nije tvoje. 

Nazvati nekoga kome dugo nisi rekao koliko ti znači.

Ili pokrenuti temu o kojoj svi pričaju, ali niko ništa ne radi.

Male stvari? Možda, ali upravo takve odluke često pokreću najveće promjene.

Na toj ideji zasniva se dm kampanja „Žar za budućnost“, koja okuplja ljude i inicijative koje svojim djelima doprinose zajednici. 

Kampanja počinje 2. marta, a od tog datuma otvorene su i prijave, kako za projekte koje mogu prijaviti udruženja, organizacije i institucije, tako i za društveni angažman građana, koji kroz svoje primjere žele inspirisati druge na pozitivne promjene.
 

U dm-u kažu da već više od 20 godina osjećaju taj „žar za budućnost“ kroz kontinuirana ulaganja u zajednicu. 

Ovom kampanjom žele ga probuditi i u drugima te pružiti prostor pojedincima, organizacijama i projektima koji svojim angažmanom pokazuju da promjena ne mora početi velikim planovima, nego konkretnim djelima.

Na platformi se već mogu pronaći inspirativne priče ljudi koji volontiraju u udruženjima za zaštitu životinja, daruju trombocite, pošumljavaju planine, rade s djecom, pomažu starijim osobama. 

Različite priče, ali ista ideja… da svaki angažman može napraviti razliku.

Drugim riječima, ideja kampanje nije samo govoriti o promjenama, nego dati prostor ljudima koji ih već pokreću.

Zato danas razgovaramo sa Mirzom Mustafagićem koji je kroz različite društvene inicijative više puta pokazao kako jedna ideja može pokrenuti mnogo ljudi.
 

Umjesto klasičnog intervjua, Mirza je dobio malo drugačiji zadatak. 

Kroz šest boja kampanje – od nade do inspiracije – razgovarali smo o trenucima koji su ga pokrenuli, o malim akcijama koje prave razliku i o tome kako pojedinac može utjecati na zajednicu.

Svaka boja nosi jednu vrijednost. A svaka vrijednost dva pitanja.
 

Plava - zajedništvo 

Jesi li nešto uspio jer nisi bio sam?

Mirza: "Sve sam uspio zato što nisam bio sam, apsolutno sve.

I u tome je i ljepota da pokažemo da Bosanci i Hercegovci zaista jesu tu kada je potrebno i da svi zajedno, koliko god da mi često mislili da ovo društvo nije dobro, ipak imamo sjajnih primjera koji pokazuju da samo zajedno možemo da učinimo da živimo u nekoj boljoj državi, boljoj budućnosti.

Zašto je važno da promjene radimo zajedno?

Mirza: “Promjene je važno da radimo zajedno zato što samo tako možemo da gradimo ovo društvo boljim i da ga ostavljamo svim budućim generacijama. 

Samo zajedno možemo i da postignemo sve ono što želimo.”
 

Žuta - nada  
 

Kada si prvi put osjetio da promjena može krenuti od tebe?

Mirza: "Prvi put sam osjetio da promjena može krenuti od mene 3. novembra 2023. godine, kada sam svoje kolege influensere zamolio da zajedno sa mnom budu dijelom priče „I ti možeš biti ta osoba“. Kada smo u devet sati ujutro svi objavili video, nastao je, rekao bih, apsolutni kolaps. 

Odmah nakon toga dobio sam poziv od premijera Tuzlanskog kantona da imamo sastanak na UKC-u kako bi se pokušala riješiti određena pitanja. To je velika stvar, ne zbog premijera, nego zbog toga što je skupina ljudi učinila nešto zahvaljujući mojoj ideji da se promijeni bitna stvar, a to je zdravstveni sistem."
 

Da moraš poslati jednu poruku “ima nade”… kome ide?

Mirza: “Ja bih to zauvijek poslao mladim ljudima ove naše države. Ima sjajnih primjera ljudi koji rade sjajne stvari.”

Narandžasta - žar/energija  
 

Šta te pokrene da reaguješ, a ne samo da komentarišeš?

Mirza: "Pokrene me da reagujem najčešće nepravda i neki životi koji možda nisu tako sjajni kao moj. 

Ja živim zaista jedan lijep život, ali ne žive ga svi. Kako bi nekome uljepšao dan, mjesec ili život… zaista je sasvim dovoljan pokretač da učinimo nešto što je drugačije.
 

Tvoja energija / žar za 2026.?

Mirza: "Moj žar za 2026. godinu je zaista, koliko god to zvučalo stereotipno, radovati se sitnicama. 

U vremenima u kojima živimo, gdje ništa nije ni sigurno, niti sjajno, niti bajno, biti osoba koja se raduje nekim malim stvarima je moj žar za 2026. godinu."
 

Roza - empatija

Koliko empatija mijenja način na koji djelujemo?

Mirza: “Empatija izuzetno utječe na to kako djelujemo. Ja neću sada pričati o sebi da sam ja veliki empata, ali jesam… ja sam rak u horoskopu. Ja mogu da zaplačem na onog malog majmunčića koji ima igračku, a kamoli na šta drugo, tako da vrlo utječe.”
 

Koga danas trebaš nazvati, a odgađaš dugo?

Mirza: “Danas bih nazvao svoju prijateljicu, svoju mentoricu, profesoricu Dženetu…”

Ljubičasta - inspiracija

Zadnja spremljena motivacijska poruka?

Mirza: “Postoji jedna prekrasna izreka koja kaže: ‘Ono što dajemo ne vraća se uvijek, ali ono što dajemo je uvijek ono što jesmo.’”

Kako tvoj rad može inspirisati nekoga da uradi dobro djelo?

Mirza: “Moja inspiracija je da neki mladi ljudi vide ono što sam ja uradio pa da učine još nešto, jer samo na taj način se mogu širiti krugovi dobrote i dobrih stvari koje se dešavaju u našem društvu.”

Na kraju razgovora, Mirza pokazuje crtež koji je nastao tokom intervjua. Kaže da nije neki slikar, ali ideja je jasna: sunce, livada cvijeća, priroda i ljudi koje volimo.
 

Na kraju, sve se svodi na to. 

Na trenutke koje dijelimo, na prostor u kojem želimo živjeti i na društvo koje pokušavamo učiniti malo boljim nego što smo ga zatekli.

Možda upravo u tome i jeste smisao kampanje „Žar za budućnost“. 

Ne u velikim riječima, nego u malim stvarima koje radimo često i bez velike buke.

A takvih priča već ima mnogo: od volontiranja i rada s djecom, do brige o životinjama, darivanja krvi ili jednostavno pomoći nekome kome je potrebna.

Ako već radite nešto slično, platforma „Žar za budućnost“ je mjesto gdje i takve priče mogu dobiti svoj prostor. 

Jer ponekad je dovoljna samo jedna priča da nekoga drugog pokrene na isto.
 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa dm drogerie markt

Bonjour.ba produkcija  
Voditeljica projekta: Semra Manjura 
Autorica & vizualni dizajn članka: Ilda Lihić-Isović     
Foto i video: Marko Jovančić
Sagovornik: Mirza Mustafagić