Jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala u mnogima od nas budi euforiju. Raduje nas i činjenica što je upravo rad bh.redateljice i scenaristice dobio priliku da otvori ovogodišnje izdanje Festivala koji je već 25. godina oaza umjetnosti, kulture i kreativnosti.

Naime, film 'Sin' redateljice i scenaristice Ines Tanović premijerno će se prikazati 1. večer Festivala i tako započeti osmodnevno druženje zaljubljenika u film i stručnjaka iz cijelog svijeta.

Ines je domaćoj, ali i svjetskoj (filmskoj) javnosti poznata i po jako uspješnim dugometražnim filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče', kao i po dokumentarcima, njen dokumentarni film Jedan dan na Drini osvojio je Veliki pečat za najbolji regionalni film na ZagrebDox-u 2012. godine. Ona je uz to uporna, tvrdoglava i jako suosjećajna i upravo nam je Ines bila sjajno društvo za razgovor par dana prije početka 25. Sarajevo Film Festivala.

Iako Ines ima uistinu popunjen raspored, posebice par dana prije početka Festivala, jedno poslijepodne je rezervirala za naše uredništvo i otkrila nam što je glavna poruka iza njenog novog filma, gdje vidi bh. kinematografiju za pet godina, ali i što će odjenuti za premijeru svog novog filma.

Kako se rodila vaša ljubav prema pisanju? Sjećate li se prve pjesme, teksta kojeg ste napisali?

Moje prvo «pisanje» je bilo kad još sama nisam poznavala slova, ali sam smišljala pjesme i govorila ih naglas. Onda ih je moj tata zapisivao. Imala sam oko 6 godina. Žao mi je što se ta teka zagubila u ovim turbulentnim vremenima. Baš bi me zanimalo da to sada pročitam. U svakom slučaju, pisanje poezije je bilo moje prvo umjetničko izražavanje i u ranim dvadesetim.

Koliko je vaš rad drugačiji danas u odnosu na vaše studentske dane kada govorimo o temama o kojima pišete i samoj umjetničkoj zrelosti?

Ja sam uvijek voljela pisati, ispočetka su to bile pjesme, a kasnije sam počela da pišem scenarije. Naravno, tematika mojim prvih priča je bila potpuno drugačija nego ono što danas pišem kao osnovu za svoje filmove. Sa životnim sazrijevanjem na neki način sazrijevaju i teme kojima se bavim kao i stil kojim pristupam određenoj tematici. Ispočetka su to bile opšte teme, obrađene veoma stilozovano u vizuelnom smislu. Dok sam sazrijevanjem kao autor više postajala zainteresovana za životne teme koje me se tiču, a i stil je bio sve više realističan.

U vaš životopis već je upisano i par uspješnih dokumentarnih filmova (Jedan dan na Drini, Rudnik, Živi spomenik), kratkih (Izložba), ali i dugometražnih filmova (Naša svakodnevna priča, Neke druge priče). Koja grana filma je vama najdraža? U kojoj možete najviše izraziti vašu kreativnost?

Uvijek sam samo razmišljala o igranoj formi jer me je ona najviše privlačila. Činilo mi se da u toj formi nema ograničenja za maštu. Mislila sam da je to puno slobodnija forma za obrađivanje određenih tema. I u svakom slučaju je meni igrana forma na neki način «lakša» jer nemam odgovornost prema temi koju obrađujem, mogu da izmislim šta god poželim. Dugo sam s distance gledala dokumentarne filmove koji s jedne strane izgledaju izuzetno jednostavno i nepretenciozno, a s druge strane izazivaju strahopoštovanje zbog ogromne odgovornosti koju autor treba da ima prema temi i prema glavnim akterima. Zato sam odbijala da se bavim dokumentarnim filmom jer sam mislila da ja to nikada neću znati. I onda se desio film 'Izložba', dokumentarac o nastanku izložbe Ede Murtića u Vijećnici u Sarajevu. Otkrio mi se kao autoru jedan potpuno novi svijet filma. Shvatila sam da kroz dokumentarce mogu da obrađujem teške teme rata i poraća jer su živi svjedoci tog vremena tu, mogu da zabilježim njihove iskaze i oni su snažniji nego što može biti bilo koja igrana forma. S druge strane u igranoj formi mogu da se igram s pričom, s likovima, s temama, s vremenom. Zaista mislim da su neke teme podatnije za dokumentarni film, dok su neke druge bolje u igranoj formi.

Vaš novi dugometražni igrani film 'Sin' premijerno se prikazuje i ujedno otvara ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Koliko je izazovno predstaviti film pred domaćom publikom? Osjećate li više tremu prije prikazivanja u Sarajevu ili u nekom drugom filmskom gradu?

Izazovno je biti autor domaćeg filma koji će da otvori jubilarni festival. Očekivanja od publike su ogromna, tako da je i trema ogromna. Ja se pouzdam u kreativni tim Sarajevo film festivala da je dobro procijenio naš film u odnosu na ostalu selekciju i da ćemo dostojno otvoriti ovogodišnji SFF. Mislim da bi meni bilo lakše i manje stresno na nekom drugom festivalu, ali nikad ne bih mijenjala taj osjećaj ponosa i uzbuđenja zbog predstavljanja domaćoj publici.

https://www.youtube.com/watch?v=qV5bKuEjRHo
 

Film 'Sin' govori o obitelji, obiteljskim odnosima i problemima svakodnevnice. Obitelj je često tema vaših filmova. Što vas je inspiriralo na ovaj film i koliko je on tematski povezan s filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče'? Kakav utisak ste željeli ostaviti na gledatelje uz ovaj film?

Porodica je sistem koji najbolje poznajem jer sam supruga i majka dvoje djece. Prošla sam kroz razne turbulencije u periodu odrastanja svojih tinejdžera pa sam o tome i željela da pravim filmove. Tematika 'Sina' je povezana sa prethodna dva filma na način da se u nekom širem smislu može glavni muški lik posmatrati kroz sva tri filma kao jedan. U omnibusu 'Neke druge priče' glavni junak je Haris, momak u kasnim dvadesetim kojeg ostavlja djevojka strana činovnica i koja iako je trudna odlazi za nekom novom «misijom» na stranom ratištu. Haris je predstavnik naše poslijeratne generacije koja ostaje u status quo poziciji nakon završetka rata. U 'Našoj svakodnevnoj' priči taj lik evoluira u Sašu, kasnih tridesetih godina, ratnog veterana, izgubljenih iluzija o boljem životu. U stalnom je sukobu s ocem, živi kod roditelja, nema siguran posao. Na kraju pronalazi ljubav i to se čini kao novi svjetliji nastavak života i pored svih teškoća koje ga okružuju.

https://www.youtube.com/watch?v=J_7muPaA7rY

U Sinu taj lik je sada otac dva tinejdžera od kojih je jedan usvojen. Tu se porodične tenzije dodatno usložnjavaju i preko njih dajem sliku i Sarajeva danas i bosanskohercegovačkog društva danas i mnogih ekonomskih i drugih problema tranzicijskog života koji nam je svima svakodnevnica.

A kakav je put 'Sina' nakon SFF-a? Planirate li prikazivanje i na drugim filmskim festivalima diljem Europe?

Poslije premijere filma na SFF-u očekujemo pozive s drugih festivala kako je bilo i s 'Našom svakodnevnom pričom'. Već smo uvršteni u program jednog od najznačajnijih azijskih festivala u Busanu, Južna Koreja. Svakako će film biti i u kino distribuciji početkom septembra, a kupio ga je i HBO tako da očekujemo njegovo prikazivanje i na toj platformi nakon završenog festivalskog života.
 

Koliko je trajalo snimanje filma i koji je najveći izazov s kojim ste se susreli tijekom snimanja?

Snimanje filma je trajalo 22 dana, što je izuzetno malo za ovako zahtjevnu priču koja je imala 30 glumaca, puno organizaciono komplikovanih kadrova vožnje sa autom, sa biciklom, u žičari. Imali smo scene i s djecom i sa psom, s naturščicima, vožnje tramvajem, pucanje iz oružja. To je ujedno bio i najveći izazov, snimiti sve onako kako sam htjela za tako malo dana.
 

Ovaj film donosi par glumačkih imena s kojima ste već surađivali, kao i par novih mladih glumačkih imena. Kako ste birali glumce za film?

Pa Uliks Fehmiu, Emir Hadžihafizbegović i Jasna Ornela Bery su glumci s kojima sarađujem u posljednja dva, odnosno tri filma. Pošto pratim porodicu, nekako mi se činilo logično da je ta porodica sastavljena iz istih likova. Samo su se u novom filmu dodali i novi karakteri koji su tražili i nove glumce. Tako sam se nekako vodila intuicijom da Uliksovu suprugu i majku glavnih likova igra baš njegova životna partnerica i glumica Snežana Bogdanović s kojom nikada nije zajedno igrao na filmu. I mislim da su bili sjajan par. Mlade glumce sam birala putem kastinga, mada sam Dinu Bajrovića vidjela u jednom studentskom filmu i odmah mi se dopao za moj glavni lik. Hamza je izabran na probama među nekoliko dječaka. Već na fotografiji sam vidjela da se vizuelno odlično uklapa u moju zamišljenu porodicu. Samo je još trebalo da pokaže da zna da iznese emociju i u tome je zaista uspio.

Na setu filma 'Sin' surađivali ste i sa Sanjom Džeba koja potpisuje kostimografiju. Čime ste se vodili pri odabiru kombinacija za glavne likove?

I Sanja i ja smo se složili oko toga da moji likovi nisu ljudi bez ukusa, naprotiv. Ja prikazujem jednu građansku porodicu koja možda nema uvijek para, ali ima stila. Oni znaju kako da se obuku, znaju da urede svoj dom, imaju osjećaj da ukomponuju staro s novim. To su ljudi kakve ja poznajem u svom životu. Bilo je komentara da film izgleda suviše lijepo, ali meni je zaista dosta više da sve priče iz Bosne i Hercegovine moraju nositi neki teret neimaštine, neukusa, primitivizma. Zadovoljna sam kako je sve to ispalo i u vizuelnom smislu. Potpuno sam bila uključena u svaki vizuelni segment filma, izabrala sam sama svaki objekat snimanja, sve boje koje će biti dominantne na setu, sav namještaj i detalje koji krase glumački set. Pola stvari koje vidite u filmu je iz naše kuće. Namještala sam kuću svojih likova sa stvarima koje i sama imam i volim.

Scena iz filma 'Sin'
 

A kako izgleda jedan vaš radni dan?

Moj ni jedan dan nije isti. Kad pišem scenarij onda sjedim danima u trenerci, koncentrisana na tekst, kada završim verziju, onda izlazim iz kuće, družim se sa prijateljima, čitam, ispunjavam neke aplikacije za projekte, stalno zapisujem nove ideje za nove filmove. Jako volim da gledam filmove, serije, dokumentarce i kada završim neki težak posao kao što je svaka nova verzija scenarija, onda sebe nagradim gledanjem omiljenih programa.
 

Koji je film, domaći ili strani, na vas ostavio najveći utisak?

Teško je i nezahvalno navesti bilo koji film koji je mogao učiniti tako veliki uticaj na mene kao autora. Toliko sam filmova pogledala do sada da ne mogu da navedem šta je to posebno uticalo na mene. Nekada i loš film ostavi utisak i pokrene na razmišljanje. U svakom slučaju izuzetno je važno gledati antologijske filmove, recentne autorske filmove da bi se na neki način pronašao svoj put. Jugoslovenski filmovi do devedesetih su možda najviše formativno djelovali na mene kao autora i to ne samo igrani, već i dokumentarni.
 

A kako vidite bh.kinematografiju za 5 godina? Što je po vama potrebno još napraviti kako bi imala još bolje rezultate?

Ono što je sigurno jeste da bh. kinematografija ne oskudijeva s autorima. Imamo fenomenalne scenariste, reditelje, snimatelje, glumce. Međutim najveći problem je zapravo u produkciji, u nedostatku sredstava da imamo kontinuiranu proizvodnju filmova gdje bi se svi ti talenti uspjeli izraziti. Sa sadašnjom situacijom gdje se producira jedan do dva filma godišnje, mnogi talenti propadaju, a neka zanimanja odumiru jer se ne mogu održavati od tako male proizvodnje. Za pet godina će situacija biti još gora, ukoliko se ne usvoji zakon o kinematografiji koji bi omogućio kontinuirano punjenje budžeta i samim tim kontinuiranu produkciju.
 

Ne možete zamisliti dan bez…

Bez nekog momenta smiraja kada se posvetim samo sebi i svojim mislima. Često se desi da toga i ne bude i onda to prouzrokuje neku unutarnju nervozu. Ti momenti mogu biti vrlo kratki, ali su bitni da «napunim baterije» i da mogu onda opet nastaviti dalje.
 

I na kraju, recite nam čemu se još veselite na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu te čiju ćete kreaciju birati za otvorenje Sarajevo Film Festivala i premijeru vašeg novog filma?

Veselim se samoj činjenici da će naš film nakon duge četiri godine napokon biti prikazan pred publikom. Zaista sam nestrpljiva da osjetim njihovu reakciju. S druge strane se veselim dragim prijateljima iz branše koji dolaze iz svih zemalja regije. Ti razgovori sa kolegama, razmjenjivanje ideja, pozitivnih stvari kao i problema, je nešto izuzetno potrebno, a to nam Sarajevo film festival omogućava jer se sve dešava na malom prostoru i svi su prisutni i dostupni. Kreacije za moju prvu projekciju je dizajnirala Ena Dujmović – Plusminus Fashion iz Sarajeva.

 

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com