Jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala u mnogima od nas budi euforiju. Raduje nas i činjenica što je upravo rad bh.redateljice i scenaristice dobio priliku da otvori ovogodišnje izdanje Festivala koji je već 25. godina oaza umjetnosti, kulture i kreativnosti.

Naime, film 'Sin' redateljice i scenaristice Ines Tanović premijerno će se prikazati 1. večer Festivala i tako započeti osmodnevno druženje zaljubljenika u film i stručnjaka iz cijelog svijeta.

Ines je domaćoj, ali i svjetskoj (filmskoj) javnosti poznata i po jako uspješnim dugometražnim filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče', kao i po dokumentarcima, njen dokumentarni film Jedan dan na Drini osvojio je Veliki pečat za najbolji regionalni film na ZagrebDox-u 2012. godine. Ona je uz to uporna, tvrdoglava i jako suosjećajna i upravo nam je Ines bila sjajno društvo za razgovor par dana prije početka 25. Sarajevo Film Festivala.

Iako Ines ima uistinu popunjen raspored, posebice par dana prije početka Festivala, jedno poslijepodne je rezervirala za naše uredništvo i otkrila nam što je glavna poruka iza njenog novog filma, gdje vidi bh. kinematografiju za pet godina, ali i što će odjenuti za premijeru svog novog filma.

Kako se rodila vaša ljubav prema pisanju? Sjećate li se prve pjesme, teksta kojeg ste napisali?

Moje prvo «pisanje» je bilo kad još sama nisam poznavala slova, ali sam smišljala pjesme i govorila ih naglas. Onda ih je moj tata zapisivao. Imala sam oko 6 godina. Žao mi je što se ta teka zagubila u ovim turbulentnim vremenima. Baš bi me zanimalo da to sada pročitam. U svakom slučaju, pisanje poezije je bilo moje prvo umjetničko izražavanje i u ranim dvadesetim.

Koliko je vaš rad drugačiji danas u odnosu na vaše studentske dane kada govorimo o temama o kojima pišete i samoj umjetničkoj zrelosti?

Ja sam uvijek voljela pisati, ispočetka su to bile pjesme, a kasnije sam počela da pišem scenarije. Naravno, tematika mojim prvih priča je bila potpuno drugačija nego ono što danas pišem kao osnovu za svoje filmove. Sa životnim sazrijevanjem na neki način sazrijevaju i teme kojima se bavim kao i stil kojim pristupam određenoj tematici. Ispočetka su to bile opšte teme, obrađene veoma stilozovano u vizuelnom smislu. Dok sam sazrijevanjem kao autor više postajala zainteresovana za životne teme koje me se tiču, a i stil je bio sve više realističan.

U vaš životopis već je upisano i par uspješnih dokumentarnih filmova (Jedan dan na Drini, Rudnik, Živi spomenik), kratkih (Izložba), ali i dugometražnih filmova (Naša svakodnevna priča, Neke druge priče). Koja grana filma je vama najdraža? U kojoj možete najviše izraziti vašu kreativnost?

Uvijek sam samo razmišljala o igranoj formi jer me je ona najviše privlačila. Činilo mi se da u toj formi nema ograničenja za maštu. Mislila sam da je to puno slobodnija forma za obrađivanje određenih tema. I u svakom slučaju je meni igrana forma na neki način «lakša» jer nemam odgovornost prema temi koju obrađujem, mogu da izmislim šta god poželim. Dugo sam s distance gledala dokumentarne filmove koji s jedne strane izgledaju izuzetno jednostavno i nepretenciozno, a s druge strane izazivaju strahopoštovanje zbog ogromne odgovornosti koju autor treba da ima prema temi i prema glavnim akterima. Zato sam odbijala da se bavim dokumentarnim filmom jer sam mislila da ja to nikada neću znati. I onda se desio film 'Izložba', dokumentarac o nastanku izložbe Ede Murtića u Vijećnici u Sarajevu. Otkrio mi se kao autoru jedan potpuno novi svijet filma. Shvatila sam da kroz dokumentarce mogu da obrađujem teške teme rata i poraća jer su živi svjedoci tog vremena tu, mogu da zabilježim njihove iskaze i oni su snažniji nego što može biti bilo koja igrana forma. S druge strane u igranoj formi mogu da se igram s pričom, s likovima, s temama, s vremenom. Zaista mislim da su neke teme podatnije za dokumentarni film, dok su neke druge bolje u igranoj formi.

Vaš novi dugometražni igrani film 'Sin' premijerno se prikazuje i ujedno otvara ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Koliko je izazovno predstaviti film pred domaćom publikom? Osjećate li više tremu prije prikazivanja u Sarajevu ili u nekom drugom filmskom gradu?

Izazovno je biti autor domaćeg filma koji će da otvori jubilarni festival. Očekivanja od publike su ogromna, tako da je i trema ogromna. Ja se pouzdam u kreativni tim Sarajevo film festivala da je dobro procijenio naš film u odnosu na ostalu selekciju i da ćemo dostojno otvoriti ovogodišnji SFF. Mislim da bi meni bilo lakše i manje stresno na nekom drugom festivalu, ali nikad ne bih mijenjala taj osjećaj ponosa i uzbuđenja zbog predstavljanja domaćoj publici.

https://www.youtube.com/watch?v=qV5bKuEjRHo
 

Film 'Sin' govori o obitelji, obiteljskim odnosima i problemima svakodnevnice. Obitelj je često tema vaših filmova. Što vas je inspiriralo na ovaj film i koliko je on tematski povezan s filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče'? Kakav utisak ste željeli ostaviti na gledatelje uz ovaj film?

Porodica je sistem koji najbolje poznajem jer sam supruga i majka dvoje djece. Prošla sam kroz razne turbulencije u periodu odrastanja svojih tinejdžera pa sam o tome i željela da pravim filmove. Tematika 'Sina' je povezana sa prethodna dva filma na način da se u nekom širem smislu može glavni muški lik posmatrati kroz sva tri filma kao jedan. U omnibusu 'Neke druge priče' glavni junak je Haris, momak u kasnim dvadesetim kojeg ostavlja djevojka strana činovnica i koja iako je trudna odlazi za nekom novom «misijom» na stranom ratištu. Haris je predstavnik naše poslijeratne generacije koja ostaje u status quo poziciji nakon završetka rata. U 'Našoj svakodnevnoj' priči taj lik evoluira u Sašu, kasnih tridesetih godina, ratnog veterana, izgubljenih iluzija o boljem životu. U stalnom je sukobu s ocem, živi kod roditelja, nema siguran posao. Na kraju pronalazi ljubav i to se čini kao novi svjetliji nastavak života i pored svih teškoća koje ga okružuju.

https://www.youtube.com/watch?v=J_7muPaA7rY

U Sinu taj lik je sada otac dva tinejdžera od kojih je jedan usvojen. Tu se porodične tenzije dodatno usložnjavaju i preko njih dajem sliku i Sarajeva danas i bosanskohercegovačkog društva danas i mnogih ekonomskih i drugih problema tranzicijskog života koji nam je svima svakodnevnica.

A kakav je put 'Sina' nakon SFF-a? Planirate li prikazivanje i na drugim filmskim festivalima diljem Europe?

Poslije premijere filma na SFF-u očekujemo pozive s drugih festivala kako je bilo i s 'Našom svakodnevnom pričom'. Već smo uvršteni u program jednog od najznačajnijih azijskih festivala u Busanu, Južna Koreja. Svakako će film biti i u kino distribuciji početkom septembra, a kupio ga je i HBO tako da očekujemo njegovo prikazivanje i na toj platformi nakon završenog festivalskog života.
 

Koliko je trajalo snimanje filma i koji je najveći izazov s kojim ste se susreli tijekom snimanja?

Snimanje filma je trajalo 22 dana, što je izuzetno malo za ovako zahtjevnu priču koja je imala 30 glumaca, puno organizaciono komplikovanih kadrova vožnje sa autom, sa biciklom, u žičari. Imali smo scene i s djecom i sa psom, s naturščicima, vožnje tramvajem, pucanje iz oružja. To je ujedno bio i najveći izazov, snimiti sve onako kako sam htjela za tako malo dana.
 

Ovaj film donosi par glumačkih imena s kojima ste već surađivali, kao i par novih mladih glumačkih imena. Kako ste birali glumce za film?

Pa Uliks Fehmiu, Emir Hadžihafizbegović i Jasna Ornela Bery su glumci s kojima sarađujem u posljednja dva, odnosno tri filma. Pošto pratim porodicu, nekako mi se činilo logično da je ta porodica sastavljena iz istih likova. Samo su se u novom filmu dodali i novi karakteri koji su tražili i nove glumce. Tako sam se nekako vodila intuicijom da Uliksovu suprugu i majku glavnih likova igra baš njegova životna partnerica i glumica Snežana Bogdanović s kojom nikada nije zajedno igrao na filmu. I mislim da su bili sjajan par. Mlade glumce sam birala putem kastinga, mada sam Dinu Bajrovića vidjela u jednom studentskom filmu i odmah mi se dopao za moj glavni lik. Hamza je izabran na probama među nekoliko dječaka. Već na fotografiji sam vidjela da se vizuelno odlično uklapa u moju zamišljenu porodicu. Samo je još trebalo da pokaže da zna da iznese emociju i u tome je zaista uspio.

Na setu filma 'Sin' surađivali ste i sa Sanjom Džeba koja potpisuje kostimografiju. Čime ste se vodili pri odabiru kombinacija za glavne likove?

I Sanja i ja smo se složili oko toga da moji likovi nisu ljudi bez ukusa, naprotiv. Ja prikazujem jednu građansku porodicu koja možda nema uvijek para, ali ima stila. Oni znaju kako da se obuku, znaju da urede svoj dom, imaju osjećaj da ukomponuju staro s novim. To su ljudi kakve ja poznajem u svom životu. Bilo je komentara da film izgleda suviše lijepo, ali meni je zaista dosta više da sve priče iz Bosne i Hercegovine moraju nositi neki teret neimaštine, neukusa, primitivizma. Zadovoljna sam kako je sve to ispalo i u vizuelnom smislu. Potpuno sam bila uključena u svaki vizuelni segment filma, izabrala sam sama svaki objekat snimanja, sve boje koje će biti dominantne na setu, sav namještaj i detalje koji krase glumački set. Pola stvari koje vidite u filmu je iz naše kuće. Namještala sam kuću svojih likova sa stvarima koje i sama imam i volim.

Scena iz filma 'Sin'
 

A kako izgleda jedan vaš radni dan?

Moj ni jedan dan nije isti. Kad pišem scenarij onda sjedim danima u trenerci, koncentrisana na tekst, kada završim verziju, onda izlazim iz kuće, družim se sa prijateljima, čitam, ispunjavam neke aplikacije za projekte, stalno zapisujem nove ideje za nove filmove. Jako volim da gledam filmove, serije, dokumentarce i kada završim neki težak posao kao što je svaka nova verzija scenarija, onda sebe nagradim gledanjem omiljenih programa.
 

Koji je film, domaći ili strani, na vas ostavio najveći utisak?

Teško je i nezahvalno navesti bilo koji film koji je mogao učiniti tako veliki uticaj na mene kao autora. Toliko sam filmova pogledala do sada da ne mogu da navedem šta je to posebno uticalo na mene. Nekada i loš film ostavi utisak i pokrene na razmišljanje. U svakom slučaju izuzetno je važno gledati antologijske filmove, recentne autorske filmove da bi se na neki način pronašao svoj put. Jugoslovenski filmovi do devedesetih su možda najviše formativno djelovali na mene kao autora i to ne samo igrani, već i dokumentarni.
 

A kako vidite bh.kinematografiju za 5 godina? Što je po vama potrebno još napraviti kako bi imala još bolje rezultate?

Ono što je sigurno jeste da bh. kinematografija ne oskudijeva s autorima. Imamo fenomenalne scenariste, reditelje, snimatelje, glumce. Međutim najveći problem je zapravo u produkciji, u nedostatku sredstava da imamo kontinuiranu proizvodnju filmova gdje bi se svi ti talenti uspjeli izraziti. Sa sadašnjom situacijom gdje se producira jedan do dva filma godišnje, mnogi talenti propadaju, a neka zanimanja odumiru jer se ne mogu održavati od tako male proizvodnje. Za pet godina će situacija biti još gora, ukoliko se ne usvoji zakon o kinematografiji koji bi omogućio kontinuirano punjenje budžeta i samim tim kontinuiranu produkciju.
 

Ne možete zamisliti dan bez…

Bez nekog momenta smiraja kada se posvetim samo sebi i svojim mislima. Često se desi da toga i ne bude i onda to prouzrokuje neku unutarnju nervozu. Ti momenti mogu biti vrlo kratki, ali su bitni da «napunim baterije» i da mogu onda opet nastaviti dalje.
 

I na kraju, recite nam čemu se još veselite na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu te čiju ćete kreaciju birati za otvorenje Sarajevo Film Festivala i premijeru vašeg novog filma?

Veselim se samoj činjenici da će naš film nakon duge četiri godine napokon biti prikazan pred publikom. Zaista sam nestrpljiva da osjetim njihovu reakciju. S druge strane se veselim dragim prijateljima iz branše koji dolaze iz svih zemalja regije. Ti razgovori sa kolegama, razmjenjivanje ideja, pozitivnih stvari kao i problema, je nešto izuzetno potrebno, a to nam Sarajevo film festival omogućava jer se sve dešava na malom prostoru i svi su prisutni i dostupni. Kreacije za moju prvu projekciju je dizajnirala Ena Dujmović – Plusminus Fashion iz Sarajeva.

 

U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.

Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.

Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju. 
 

Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink

U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
 

Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?

Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Nela Hasic (@nela_hasic)

Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?

Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
 

Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?

Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Race For The Cure B&H (@raceforthecurebih)

A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?

Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.

Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?

Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Race For The Cure B&H (@raceforthecurebih)

Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?

Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.

Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?

Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Nela Hasic (@nela_hasic)

Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?

Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.

Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?

Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Race For The Cure B&H (@raceforthecurebih)

I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?

Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.

Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.

I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
 

Foto: PR