TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 14.8.2019.
Jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala u mnogima od nas budi euforiju. Raduje nas i činjenica što je upravo rad bh.redateljice i scenaristice dobio priliku da otvori ovogodišnje izdanje Festivala koji je već 25. godina oaza umjetnosti, kulture i kreativnosti.
Naime, film 'Sin' redateljice i scenaristice Ines Tanović premijerno će se prikazati 1. večer Festivala i tako započeti osmodnevno druženje zaljubljenika u film i stručnjaka iz cijelog svijeta.
Ines je domaćoj, ali i svjetskoj (filmskoj) javnosti poznata i po jako uspješnim dugometražnim filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče', kao i po dokumentarcima, njen dokumentarni film Jedan dan na Drini osvojio je Veliki pečat za najbolji regionalni film na ZagrebDox-u 2012. godine. Ona je uz to uporna, tvrdoglava i jako suosjećajna i upravo nam je Ines bila sjajno društvo za razgovor par dana prije početka 25. Sarajevo Film Festivala.
Iako Ines ima uistinu popunjen raspored, posebice par dana prije početka Festivala, jedno poslijepodne je rezervirala za naše uredništvo i otkrila nam što je glavna poruka iza njenog novog filma, gdje vidi bh. kinematografiju za pet godina, ali i što će odjenuti za premijeru svog novog filma.
Kako se rodila vaša ljubav prema pisanju? Sjećate li se prve pjesme, teksta kojeg ste napisali?
Moje prvo «pisanje» je bilo kad još sama nisam poznavala slova, ali sam smišljala pjesme i govorila ih naglas. Onda ih je moj tata zapisivao. Imala sam oko 6 godina. Žao mi je što se ta teka zagubila u ovim turbulentnim vremenima. Baš bi me zanimalo da to sada pročitam. U svakom slučaju, pisanje poezije je bilo moje prvo umjetničko izražavanje i u ranim dvadesetim.
Koliko je vaš rad drugačiji danas u odnosu na vaše studentske dane kada govorimo o temama o kojima pišete i samoj umjetničkoj zrelosti?
Ja sam uvijek voljela pisati, ispočetka su to bile pjesme, a kasnije sam počela da pišem scenarije. Naravno, tematika mojim prvih priča je bila potpuno drugačija nego ono što danas pišem kao osnovu za svoje filmove. Sa životnim sazrijevanjem na neki način sazrijevaju i teme kojima se bavim kao i stil kojim pristupam određenoj tematici. Ispočetka su to bile opšte teme, obrađene veoma stilozovano u vizuelnom smislu. Dok sam sazrijevanjem kao autor više postajala zainteresovana za životne teme koje me se tiču, a i stil je bio sve više realističan.
U vaš životopis već je upisano i par uspješnih dokumentarnih filmova (Jedan dan na Drini, Rudnik, Živi spomenik), kratkih (Izložba), ali i dugometražnih filmova (Naša svakodnevna priča, Neke druge priče). Koja grana filma je vama najdraža? U kojoj možete najviše izraziti vašu kreativnost?
Uvijek sam samo razmišljala o igranoj formi jer me je ona najviše privlačila. Činilo mi se da u toj formi nema ograničenja za maštu. Mislila sam da je to puno slobodnija forma za obrađivanje određenih tema. I u svakom slučaju je meni igrana forma na neki način «lakša» jer nemam odgovornost prema temi koju obrađujem, mogu da izmislim šta god poželim. Dugo sam s distance gledala dokumentarne filmove koji s jedne strane izgledaju izuzetno jednostavno i nepretenciozno, a s druge strane izazivaju strahopoštovanje zbog ogromne odgovornosti koju autor treba da ima prema temi i prema glavnim akterima. Zato sam odbijala da se bavim dokumentarnim filmom jer sam mislila da ja to nikada neću znati. I onda se desio film 'Izložba', dokumentarac o nastanku izložbe Ede Murtića u Vijećnici u Sarajevu. Otkrio mi se kao autoru jedan potpuno novi svijet filma. Shvatila sam da kroz dokumentarce mogu da obrađujem teške teme rata i poraća jer su živi svjedoci tog vremena tu, mogu da zabilježim njihove iskaze i oni su snažniji nego što može biti bilo koja igrana forma. S druge strane u igranoj formi mogu da se igram s pričom, s likovima, s temama, s vremenom. Zaista mislim da su neke teme podatnije za dokumentarni film, dok su neke druge bolje u igranoj formi.
Vaš novi dugometražni igrani film 'Sin' premijerno se prikazuje i ujedno otvara ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Koliko je izazovno predstaviti film pred domaćom publikom? Osjećate li više tremu prije prikazivanja u Sarajevu ili u nekom drugom filmskom gradu?
Izazovno je biti autor domaćeg filma koji će da otvori jubilarni festival. Očekivanja od publike su ogromna, tako da je i trema ogromna. Ja se pouzdam u kreativni tim Sarajevo film festivala da je dobro procijenio naš film u odnosu na ostalu selekciju i da ćemo dostojno otvoriti ovogodišnji SFF. Mislim da bi meni bilo lakše i manje stresno na nekom drugom festivalu, ali nikad ne bih mijenjala taj osjećaj ponosa i uzbuđenja zbog predstavljanja domaćoj publici.
https://www.youtube.com/watch?v=qV5bKuEjRHo
Film 'Sin' govori o obitelji, obiteljskim odnosima i problemima svakodnevnice. Obitelj je često tema vaših filmova. Što vas je inspiriralo na ovaj film i koliko je on tematski povezan s filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče'? Kakav utisak ste željeli ostaviti na gledatelje uz ovaj film?
Porodica je sistem koji najbolje poznajem jer sam supruga i majka dvoje djece. Prošla sam kroz razne turbulencije u periodu odrastanja svojih tinejdžera pa sam o tome i željela da pravim filmove. Tematika 'Sina' je povezana sa prethodna dva filma na način da se u nekom širem smislu može glavni muški lik posmatrati kroz sva tri filma kao jedan. U omnibusu 'Neke druge priče' glavni junak je Haris, momak u kasnim dvadesetim kojeg ostavlja djevojka strana činovnica i koja iako je trudna odlazi za nekom novom «misijom» na stranom ratištu. Haris je predstavnik naše poslijeratne generacije koja ostaje u status quo poziciji nakon završetka rata. U 'Našoj svakodnevnoj' priči taj lik evoluira u Sašu, kasnih tridesetih godina, ratnog veterana, izgubljenih iluzija o boljem životu. U stalnom je sukobu s ocem, živi kod roditelja, nema siguran posao. Na kraju pronalazi ljubav i to se čini kao novi svjetliji nastavak života i pored svih teškoća koje ga okružuju.
https://www.youtube.com/watch?v=J_7muPaA7rY
U Sinu taj lik je sada otac dva tinejdžera od kojih je jedan usvojen. Tu se porodične tenzije dodatno usložnjavaju i preko njih dajem sliku i Sarajeva danas i bosanskohercegovačkog društva danas i mnogih ekonomskih i drugih problema tranzicijskog života koji nam je svima svakodnevnica.
A kakav je put 'Sina' nakon SFF-a? Planirate li prikazivanje i na drugim filmskim festivalima diljem Europe?
Poslije premijere filma na SFF-u očekujemo pozive s drugih festivala kako je bilo i s 'Našom svakodnevnom pričom'. Već smo uvršteni u program jednog od najznačajnijih azijskih festivala u Busanu, Južna Koreja. Svakako će film biti i u kino distribuciji početkom septembra, a kupio ga je i HBO tako da očekujemo njegovo prikazivanje i na toj platformi nakon završenog festivalskog života.
Koliko je trajalo snimanje filma i koji je najveći izazov s kojim ste se susreli tijekom snimanja?
Snimanje filma je trajalo 22 dana, što je izuzetno malo za ovako zahtjevnu priču koja je imala 30 glumaca, puno organizaciono komplikovanih kadrova vožnje sa autom, sa biciklom, u žičari. Imali smo scene i s djecom i sa psom, s naturščicima, vožnje tramvajem, pucanje iz oružja. To je ujedno bio i najveći izazov, snimiti sve onako kako sam htjela za tako malo dana.
Ovaj film donosi par glumačkih imena s kojima ste već surađivali, kao i par novih mladih glumačkih imena. Kako ste birali glumce za film?
Pa Uliks Fehmiu, Emir Hadžihafizbegović i Jasna Ornela Bery su glumci s kojima sarađujem u posljednja dva, odnosno tri filma. Pošto pratim porodicu, nekako mi se činilo logično da je ta porodica sastavljena iz istih likova. Samo su se u novom filmu dodali i novi karakteri koji su tražili i nove glumce. Tako sam se nekako vodila intuicijom da Uliksovu suprugu i majku glavnih likova igra baš njegova životna partnerica i glumica Snežana Bogdanović s kojom nikada nije zajedno igrao na filmu. I mislim da su bili sjajan par. Mlade glumce sam birala putem kastinga, mada sam Dinu Bajrovića vidjela u jednom studentskom filmu i odmah mi se dopao za moj glavni lik. Hamza je izabran na probama među nekoliko dječaka. Već na fotografiji sam vidjela da se vizuelno odlično uklapa u moju zamišljenu porodicu. Samo je još trebalo da pokaže da zna da iznese emociju i u tome je zaista uspio.
Na setu filma 'Sin' surađivali ste i sa Sanjom Džeba koja potpisuje kostimografiju. Čime ste se vodili pri odabiru kombinacija za glavne likove?
I Sanja i ja smo se složili oko toga da moji likovi nisu ljudi bez ukusa, naprotiv. Ja prikazujem jednu građansku porodicu koja možda nema uvijek para, ali ima stila. Oni znaju kako da se obuku, znaju da urede svoj dom, imaju osjećaj da ukomponuju staro s novim. To su ljudi kakve ja poznajem u svom životu. Bilo je komentara da film izgleda suviše lijepo, ali meni je zaista dosta više da sve priče iz Bosne i Hercegovine moraju nositi neki teret neimaštine, neukusa, primitivizma. Zadovoljna sam kako je sve to ispalo i u vizuelnom smislu. Potpuno sam bila uključena u svaki vizuelni segment filma, izabrala sam sama svaki objekat snimanja, sve boje koje će biti dominantne na setu, sav namještaj i detalje koji krase glumački set. Pola stvari koje vidite u filmu je iz naše kuće. Namještala sam kuću svojih likova sa stvarima koje i sama imam i volim.
Scena iz filma 'Sin'
A kako izgleda jedan vaš radni dan?
Moj ni jedan dan nije isti. Kad pišem scenarij onda sjedim danima u trenerci, koncentrisana na tekst, kada završim verziju, onda izlazim iz kuće, družim se sa prijateljima, čitam, ispunjavam neke aplikacije za projekte, stalno zapisujem nove ideje za nove filmove. Jako volim da gledam filmove, serije, dokumentarce i kada završim neki težak posao kao što je svaka nova verzija scenarija, onda sebe nagradim gledanjem omiljenih programa.
Koji je film, domaći ili strani, na vas ostavio najveći utisak?
Teško je i nezahvalno navesti bilo koji film koji je mogao učiniti tako veliki uticaj na mene kao autora. Toliko sam filmova pogledala do sada da ne mogu da navedem šta je to posebno uticalo na mene. Nekada i loš film ostavi utisak i pokrene na razmišljanje. U svakom slučaju izuzetno je važno gledati antologijske filmove, recentne autorske filmove da bi se na neki način pronašao svoj put. Jugoslovenski filmovi do devedesetih su možda najviše formativno djelovali na mene kao autora i to ne samo igrani, već i dokumentarni.
A kako vidite bh.kinematografiju za 5 godina? Što je po vama potrebno još napraviti kako bi imala još bolje rezultate?
Ono što je sigurno jeste da bh. kinematografija ne oskudijeva s autorima. Imamo fenomenalne scenariste, reditelje, snimatelje, glumce. Međutim najveći problem je zapravo u produkciji, u nedostatku sredstava da imamo kontinuiranu proizvodnju filmova gdje bi se svi ti talenti uspjeli izraziti. Sa sadašnjom situacijom gdje se producira jedan do dva filma godišnje, mnogi talenti propadaju, a neka zanimanja odumiru jer se ne mogu održavati od tako male proizvodnje. Za pet godina će situacija biti još gora, ukoliko se ne usvoji zakon o kinematografiji koji bi omogućio kontinuirano punjenje budžeta i samim tim kontinuiranu produkciju.
Ne možete zamisliti dan bez…
Bez nekog momenta smiraja kada se posvetim samo sebi i svojim mislima. Često se desi da toga i ne bude i onda to prouzrokuje neku unutarnju nervozu. Ti momenti mogu biti vrlo kratki, ali su bitni da «napunim baterije» i da mogu onda opet nastaviti dalje.
I na kraju, recite nam čemu se još veselite na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu te čiju ćete kreaciju birati za otvorenje Sarajevo Film Festivala i premijeru vašeg novog filma?
Veselim se samoj činjenici da će naš film nakon duge četiri godine napokon biti prikazan pred publikom. Zaista sam nestrpljiva da osjetim njihovu reakciju. S druge strane se veselim dragim prijateljima iz branše koji dolaze iz svih zemalja regije. Ti razgovori sa kolegama, razmjenjivanje ideja, pozitivnih stvari kao i problema, je nešto izuzetno potrebno, a to nam Sarajevo film festival omogućava jer se sve dešava na malom prostoru i svi su prisutni i dostupni. Kreacije za moju prvu projekciju je dizajnirala Ena Dujmović – Plusminus Fashion iz Sarajeva.
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Društvene mreže nas uče da stalno budemo prisutni. Da objavimo, provjerimo reakcije, refreshamo, odgovorimo. I dok se sve to čini normalnim, rijetko zastanemo da se zapitamo gdje je granica, koliko dijelimo zato što želimo, a koliko zato što mislimo da trebamo.
U Cedevita Reci tako kako je showu upravo su se takva pitanja prirodno otvorila. Između smijeha, brzih odgovora i opuštene atmosfere, isplivali su i oni momenti koji te malo zaustave i natjeraju da se zapitaš: da li bih ja ovo objavila, da li je ovo još uvijek „ja“ i koliko nam je uopće važno šta će drugi reći.
Ilda Humić bila je jedna od onih osoba koje su na ta pitanja odgovarale bez zadrške glasno, duhovito i iskreno. Nakon showa, nastavili smo razgovor i dotakli se tema koje se tiču svih nas: refresh navike, granica na mrežama, galame koju volimo i onih rijetkih trenutaka kad ipak odlučimo stati.
Ilda Humić
Ilda: Objava i refresh.
„Normalno“, kaže kroz smijeh. Taj mali refleks joj je poznat kao i svima nama, ali bez pretvaranja da je nešto drugo. Društvene mreže su dinamične, a ona ih doživljava upravo takvima kao prostor u kojem si prisutan, ali svjestan onoga što radiš.
Ilda: Nisam nikad neki post, ali jesam nedavno video. U pitanju je viralni trend koji sam snimila s prijateljicama, ali sam shvatila da taj trend ipak nije za mene i da neke stvari i ja moram da razgraničim šta i koliko trebam da objavljujem.
Ilda: Facebook jer je iznimno toksičan. Ja ga svakako godinama ne koristim, moj sadržaj se tamo automatski objavljuje.
Ilda: Jako rijetko, kada je nema ja je obično napravim jer nekako volim i navikla sam da se oko mene dešava život i sretna sam kada je ta neka pozitivna frka i galama.
Ilda: Limun i ananas definitivno, volim taj spoj i generalno sve što je citrusno.
Ilda: Rebeka definitivno, jako mi se dopala njena energija, direktna, odlučna, duhovita i sposobna žena. Josip je također bio jako zabavan, najviše sam se njemu smijala, baš mu je bio dan, mislim da će se raja baš njemu dosta smijati onako od srca.
Ilda sve to kaže prilično jednostavno i bez potrebe da nešto dodatno objašnjava. Galama joj prija, refresh je navika, ali zna i gdje povući crtu. I možda je baš to ono što najviše ostane nakon ovog razgovora: da ne moraš birati između prisutnosti i granica, niti stalno objašnjavati svoje izbore.
Ako ste se u nekom njenom odgovoru prepoznali, vjerovatno ćete se prepoznati i u ostatku Reci tako kako je showa. Neki razgovori vas samo nasmiju, a neki vas, uz smijeh, natjeraju da se malo zamislite. Ovaj je upravo takav. Cedevita Reci tako kako je show možete pogledati na YouTube linku ovdje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
