TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 12.8.2021.
Povratak Sarajevo Film Festivala u Mostar razveselila je mnoge zaljubljenike u film koji unutar ovog grada u Hercegovini mogu osjetiti dašak filmske priče.
U želji da prenesemo atmosferu koja nas očekuje i ove godine, razgovarali smo sa production managericom Ines Radić koja je dio tima u organizaciji Festivala.
Ines je rado podijelila s nama kako izgleda jedan njezin radni dan, što očekuje od Festivala ove godine, kao i koje filmove želi pogledati. Također, otkrila nam je bez kojih sitnica ne bi mogla započeti svoj radni dan te kako se nosi sa stresnim i neočekivanim situacijama. Naravno, nismo mogli odoljeti i upitali smo ju za preporuku koja mjesta u Mostaru posjetiti tijekom boravka u ovom gradu, kao i s kim uvijek prvo podijeli anegdote sa Sarajevo Film Festivala.
Foto: Antonio Radić
Cijeli intervju sa Ines otkrijte u nastavku.
Već drugu godinu SFF stiže u Mostar i ponovo si dio ovog tima. Koja su tvoja očekivanja ove godine i čemu se najviše veseliš?
Nama u Mostaru je iznimno drago biti dio SFF priče, naravno imamo očekivanje da će ova godina biti još bolja, tu su novi izazovi, ali i već uštimana ekipa koja je spremna za ovogodišnji festival. Najviše se veselim filmu bosanskohercegovačkog redatelja Danisa Tanovića ˝Deset u pola˝. To je film na kojem su radili i u kojem glume mnoge moje kolege sa studija.
Zašto biraš production management i što te motiviralo da se baviš ovim poslom?
Uvijek sam voljela gledati serije i filmove, a uz to sam otkrila svoju ljubav za organizacijom evenata i sličnih stvari. Kada sam shvatila da mi zaista dobro ide djelovati brzo i efikasno kad su u pitanju eventi i snimanja u kojima je bitno imati dobru organizaciju tada sam odlučila upisati Akademiju scenskih umjetnosti i prepustila se tome. Motivacija za ovakvim poslom dolazi iznutra, osjećam se ispunjeno kada radim posao koji volim.
Foto: Antonio Radić
Kako izgleda tvoja priprema za jedan radni dan i sa čime započinje tvoje jutro?
S tim da imam potrebu sve zapisivati, moje jutro počinje sa pravljenjem TO-DO liste za taj dan, uz to pripremam izvještaje i program za buduće filmove koji će se prikazati u Cineplexxu u kojem radim posljednjih godinu dana.
Bez koje sitnice u torbi ne bi mogla započeti svoj radni dan?
Bez rokovnika i olovke ne idem nigdje, zbog tog mi je uvijek potreban rusak ili ceker, pa nažalost za moje dnevne aktivnosti nema mjesta malim torbicama.
Foto: Antonio Radić
Vjerujemo da se tvoj dan tijekom SFF-a u Mostaru sastoji od različitih nesvakidašnjih situacija. S kim uvijek prvo podijeliš sve anegdote?
Priprema SFF-a u Mostaru traži jako puno vremena, ali uvijek nađem prostor da neki određeni događaj podijelim sa svojim najboljim prijateljicama, sestrama i bratom. S njima sam na vezi od 0 do 24.
Ovakav projekt često sa sobom nosi i određene izazove. Kako se ti nosiš sa iznenadnim i stresnim situacijama?
Iznenadne i stresne situacije su u ovom poslu jako česte, većinom se s njima nosim odlično, jer pokušavam biti pribrana i riješiti sve najbolje moguće, međutim zna se nekada dogoditi i paničarenje kada dignem veliku uzbunu. Srećom tada shvatim da oko mene postoji velika skupina kolega, prijatelja i obitelji koji su spremni pomoći u svakoj sekundi.
Foto: Antonio Radić
Kojem filmu se posebno veseliš na ovogodišnjem festivalu?
Naravno veselim se filmu Danisa Tanovića, ˝Deset u pola˝, ali također jedva čekam pogledati film ˝Toma˝ redatelja Dragana Bjelogrlića. Film je o pjevaču Tomi Zdravkoviću, o njegovim počecima i vrhuncu slave.
Kada bi dobila zadatak da opišeš SFF u Mostaru u 3 riječi koje bi to bile?
To bi bilo ljeto, zvijezde i film.
Tvoja izdanja za SFF su također elegantna. Gdje pronalaziš ideje za svoje ljetne kombinacije?
Ideje za ljetne kombinacije pronalazim svugdje, od Instagrama, vašeg Bonjour portala, pa do susreta uživo s osobama sa dobrim ukusom za odjevanje. Često kad mi treba ideja za određenu prigodu u tražilici na vašem portalu kucam naziv prigode i tu nađem sjajne kombinacije.
Koji su tvoji hobiji, gdje crpiš inspiraciju kada ne radiš?
Moj najveći hobi su serije, uz njih se opustim i ne mislim o stvarnom životu.
Foto: Antonio Radić
Možeš nam predložiti tri sjajna mjesta koje trebamo posjetiti u Mostaru tijekom trajanja SFF-a?
Definitivno tko dođe u Mostar za vrijeme festivala, može napraviti mali izlet na Forticu, u Stari grad i na izvor rijeke Bune u Blagaju. Sve je predivno, a uz to i jako blizu.
Koje trenutke s ovogodišnjeg SFF-a u Mostaru ćeš zauvijek ponijeti sa sobom i zašto?
Kao i prošle godine, tako i ove očekujem par paničnih situacija koje se na kraju pretvore u smiješne anegdote koje na kraju postaju momenti koji daju posebnu čar ljudima koji rade na festivalima i provode vrijeme s osobama koji se nalaze u istoj situaciji.
Foto: Antonio Radić
***
Naslovna fotografija: Antonio Radić
Tekst: Marija Perić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
