Sarajevo Film Festival posljednjih je sedam dana pretvorio glavni grad BiH u mjesto okupljanja ljubitelja filmske umjetnosti.

Sinoć je, svečanom ceremonijom zatvaranja koju je vodila Ines Mrenica završen ovogodišnji Sarajevo Film Festival koji iza sebe ostavlja posebne uspomene, fantastične projekcije i posebnu ljetnu euforiju.

Ines je dramaturginja, urednica i prezenterica SFF-a, a tijekom Festivala vodila je i emisiju 'Kava s' u kojoj je ugostila brojne goste iz svijeta filma. Upravo za Bonjour.ba otkriva kako to izgleda iza kulisa pripreme SFF-a.

Kroz intervju sa Ines saznali smo kako se priprema za razgovore sa gostima. Osim toga, izdvojila nam je par anegdota sa snimanja emisije među kojima je i duhoviti Đurin komentar, a otkrila nam je i koje nove, regionalne serije bi svakako trebali pogledati.

***

Ines, postala si jedno od prepoznatljivih TV lica kada govorimo o festivalskom programu. Imaš li i danas tremu i kako se pripremaš za razgovor s gostima?

Televizijski posao je samo jedan segment koji radim u sklopu svojih profesionalnih aktivnosti.
Da, od prošle godine sam dio tima Sarajevo Film Festivala kao urednica Festivalske TV, prezenterica i moderatorica.

Žao mi je što nemam nikakvu tremu, jer mi se čini da su nastupi bolji onda kada prezenter ima taj neki lagani strah da sve bude besprijekorno.
Za razgovore se pripremam praveći neki kratki koncept u kom bi priča trebala ići, da se publici da potpuna informacija i da sadržaj emisije bude razumljiv i osobama koje o filmu ne znaju ništa.

Kako je izgledao jedan tvoj radni dan tijekom SFF-a?

Pa ja sam većinu priprema uradila prije početka Festivala, jer se SFF priprema puno ranije.

To podrazumijeva gledanje desetina filmskih i serijskih naslova, što i inače radim u sklopu uređivanja posebnog segmenta informativnog portala Klix, gdje imam rubriku koja je posvećena filmu i televiziji.
Dan protiče u neprestanoj komunikaciji s kolegama na platformi Teams, konzultacijama, snimanjima i naravno, u druženju s dragim ljudima, koje nisam u prilici vidjeti tijekom godine. Veliki posao je i čuvanje tajni. 

Koji je tvoj mali ritual prije početka svakog intervjua?

Trudim se “pospremiti” kosu i obično se kratko dogovorim s gostima oko onog o čemu razgovaramo. Popijem dosta vode i molim Boga da tehnički sve bude kako treba.

Tko su bili tvoji gosti u sklopu 'Kava s' i koje su zanimljive anegdote s ovih druženja?

Danis Tanović, Branko Đurić i mladi glumci filma “Deset u pola” su bili na prvoj “Kavi s”…

Druga je realizirana s meksičkim redateljem Michelom Francom, a posljednjeg dana smo se družili s ekipom filma “Toma”, Draganom Bjelogrlićem i…
Anegdota? Jedva sam dočekala da vidim Đuru da mu kažem da smo susjedi u Zagrebu, gdje Branko s Reneom Bitorajcem vodi kazalište “Luda kuća” i da mu kažem da apsolutno nigdje nema parkinga u kvartu kada oni rade predstave.

Onda je Đuro, naravno, bio duhovit kao i uvijek i rekao: “Vidiš, jaranice, ja sam ti živ dokaz da dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”.

Kako bi opisala atmosferu koja vlada na Sarajevo Film Festivalu?

Atmosfera je euforična i nestvarna. U tim danima vidimo najbolju sliku Sarajeva, onu na koju nam ukazuju turisti i gosti. Dobra hrana, druženja, zabava i odlični filmovi.
U tim danima se i aktivira jedna doza glamura, koja nam je ponekad svima potrebna da zaboravimo na svakodnevicu.

Film s ovogodišnjeg izdanja koji te se posebice dojmio?

Joj, pitajte me za serije. Televizijske serije su doživjele planetarni bum i počele su se raditi ozbiljnim filmskim sredstvima te mi se čini da pričaju priču koju filmovi više nisu u stanju.
Recimo, srbijanska serija “Kljun” mi je potpuno fascinantna, radnjom smještena u Subotici, grad s najviše samoubistava, gdje pratimo detektivsku istragu. U programu Pretpremijere Serije je prikazana i prva srbijanska horor serija “Crna svadba”.

Ove godine vodila si i ceremoniju zatvaranja Festivala.
Koju si kreaciju birala i koje su se emocije javile tijekom ceremonije?

Ceremonija dodjele nagrada podrazumijeva nešto “prigušeniji” glamur, jer filmski radnici obično dođu u casual izdanju da preuzmu nagrade.
Diorova crna haljina iz 2019. godine bila je na tom tragu. Suzdržana, a opet svečana.
Jedina emocija kada se radi jeste strah da ćete nešto zeznuti ili reći pogrešno od onog što stoji na papiru.

Ja sam profesionalno orjentirana uglavnom na pisanje, a kada sam u situaciji da izgovaram svoje riječi pred publikom, pogotovo na engleskom jeziku...
Ne znam, čudan je to osjećaj.

***

Foto: Marko Jovančić 
Razgovarala: Dijana Ćavar

Povodom 15 godina stvaralaštva i predstavljanja nove kolekcije, koja otvara novo poglavlje brenda, s Aminom Hasanbegović razgovaramo o ateljeu, konstrukciji siluete, arhivi brenda i detaljima koji oblikuju identitet svakog komada.

Amina Hasanbegović već 15 godina razvija autorski couture rukopis u kojem silueta nastaje kroz disciplinu konstrukcije, a ne kroz prolazni trend. Njene kreacije prepoznatljive su po arhitektonskom pristupu formi, promišljenom volumenu i preciznom odnosu između kroja, teksture i pokreta.   



 

Njene kreacije nosile su Severina, Nataša Bekvalac, Nina Badrić, Ana Đurić, poznatija kao Konstrakta, i brojne druge žene regionalne scene. Ipak, ova priča nije samo o imenima koja su nosila njen dizajn, već o ateljeskom radu koji je tokom godina oblikovao jedan od najupečatljivijih autorskih potpisa regionalne modne scene.  
 

- Atelje -  

Nakon 15 godina stvaralaštva, vaš brend ulazi u novu eru. Kada pogledate sve što ste do sada izgradili, od ateljea do velikih scenskih i regionalnih trenutaka, šta je bio znak da je vrijeme za novo poglavlje?

Amina Hasanbegović: Posle 15 godina rada naučila sam da verujem svom unutrašnjem osećaju. Uvek sam imala neka velika priželjkivanja i snove za svoj brend, ali sam isto tako naučila da se najvažnije stvari dese tek onda kada za njih dođe pravo vreme. Za mene znak da počinje novo poglavlje nije bio jedan konkretan događaj, već upravo taj osećaj da su se mnoge stvari prirodno posložile i da je došao trenutak za korak dalje.

Verujem da se stvari dešavaju onda kada su suđene i kada treba da se dogode. Danas osećam istu onu uzbuđenost koju sam imala na početku, ali sa mnogo više iskustva, sigurnosti i jasnijom vizijom onoga što želim da gradim u budućnosti.



 

Da neko jedan dan nevidljivo prati rad u vašem ateljeu, koji trenutak bi ga najviše iznenadio u procesu nastanka nove kolekcije?

Amina Hasanbegović: Mislim da bi nekoga najviše iznenadilo koliko ljudi, pažnje i posvećenosti stoji iza jednog jedinog komada. Moj način rada nastajao je godinama i potpuno je prilagođen meni. Ne verujem u šablone i planirane sisteme rada u ovom poslu jer je svaka kolekcija novi izazov i nova priča. U ateljeu ne postoji univerzalna formula, svaki model prolazi svoj put od ideje do realizacije.




 

Možda spolja sve djeluje kao trenutak inspiracije, ali iza njega stoje brojni sati rada, razgovora, isprobavanja, ručne izrade i zajedničkog promišljanja svakog detalja. Upravo ta pažnja i ljubav sa kojom nastaje svaki komad, kao i broj ljudi koji učestvuje u njegovom stvaranju, verujem da bi nekoga najviše iznenadili. Za mene moda nikada nije samo odevni predmet, ona je rezultat zajedničkog stvaranja, zanata i emocije utkane u svaku tkaninu.

Vrhunski dizajn često počiva na odlukama koje publika nikada ne vidi. Koja je odluka u procesu izrade za vas najvažnija, iako možda na finalnom proizvodu djeluje gotovo neprimjetno?

Amina Hasanbegović: Sve kreće od skice – crtanje i kompletna priprema pre nego što model počne da se izrađuje je deo procesa koji mi je najvažniji. Ono što se ne vidi, a i te kako doprinosi couture momentu u mom dizajnu su same konstrukcije ispod haljine (često i metalne), a koje joj daju na prepoznatljivom AH volumenu. 

No, iako couture podrazumeva mnogo tehničkih odluka, za mene je najvažnija ona koja se donosi mnogo ranije a to je rađanje ideje i momenat kada osetim da je neka zaista prava. Godinama sam učila da verujem svom unutrašnjem osećaju. Zato verujem da je intuicija jednako važan deo kreativnog procesa kao i znanje, iskustvo ili zanat. 



 

-Arhiva-

Arhiva Amine Hasanbegović nije samo pregled kolekcija, već mapa silueta, saradnji i komada koji su tokom petnaest godina oblikovali prepoznatljiv regionalni couture rukopis.

Vaše kreacije nosile su mnoge poznate žene regionalne scene, svaka s potpuno drugačijim stilom i javnim izrazom. Kako u takvim saradnjama pronalazite ravnotežu između njihovog identiteta i vašeg autorskog potpisa?

Amina Hasanbegović:  Saradnja sa ženama koje imaju tako snažan i prepoznatljiv identitet za mene je uvek dijalog, izbegavam da namećem vlastitu estetiku. Bez obzira na to da li je reč o Severini, Nataši Bekvalac, Nini Badrić, Konstrakti ili nekoj drugoj umetnici, prvi korak je razumeti njihovu ličnost, energiju i način na koji žele da komuniciraju sa publikom. 

Moj zadatak je da kroz dizajn naglasim ono što ih čini autentičnim.

Uvek ima mnogo anegdota u tim saradnjama, od dogovora u 3 ujutru, kratkih rokova za izradu, izmena u poslednji čas, na licu mesta, pred koncerte i nastupe. Najlepši deo takvih saradnji je upravo pronalaženje te ravnoteže kada se njihov identitet i moja kreativna vizija susretnu na prirodan način. Do sada je brend napravio preko 5500 unikatnih haljina, a verujemo da je svaka od njih bila posebna na svoj način, a s druge strane delovala uverljivo i iskreno na osobi koja je nosi.




 

Kada pogledate arhivu brenda, postoji li kreacija koja vas i danas odmah vrati u trenutak kada je nastajala?

Amina Hasanbegović: Kako da ne. Nedavno sam poželela da organizujem i sredim radionicu, i kada sam videla sve te ostatke materijala, shvatila sam da su oni zapravo susret sa svim osobama,probama,osmesima… jedna čitava eksplozija sećanja kako pozitivnih tako i negativnih engrama. Zato je arhiva za mene mnogo više od pregleda dosadašnjeg rada, jedna čitava zbirka uspomena koje sam imala privilegiju da delim sa ženama za koje sam stvarala. I danas me to iskreno fascinira.




 
 

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju. Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.



 

Da danas otvorimo arhivu brenda i biramo jedan komad koji bi mogao ponovo izaći pred publiku, ali u verziji nove ere, koji biste izabrali?

Amina Hasanbegović: Bez razmišljanja bih izabrala kolekciju Blacksmith and Tailor. Predstavila sam je beogradskoj publici prije petnaest godina, a danas mi djeluje jednako snažno kao i tada.

Bila je to kolekcija nastala na granici dve suprotnosti: snage i nježnosti. Metal smo ručno varili, oblikovali i pretvarali u formu, tražeći način da ga spojimo sa gotovo bestežinskim tkaninama. U tom susretu grubog i krhkog nastala je posebna energija koju i danas osjećam. Možda bih je danas posmatrala drugačijim očima, sa više iskustva i zrelosti, ali njena ideja ostala bi ista. Neke kreacije pripadaju trenutku, a neke su bezvremenske. Za mene je Blacksmith and Tailor upravo jedna od njih.

-Sljedeće poglavlje-

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju.   

Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.





 

Vaš rad je prepoznatljiv po odnosu između konstrukcije, ručnog rada i snažne siluete. Šta je u novoj kolekciji najjasniji znak promjene?

Amina Hasanbegović:  U ovoj kolekciji važnu ulogu ima i način na koji nastaju materijali. Mnoge od njih smo stvarali sami. Volim ideju da komad počinje mnogo pre prvog kroja - u eksperimentu, u teksturi, u tragu ruke koja ga oblikuje.





 

Nakon ove kolekcije, po čemu biste voljeli da publika prepozna novu fazu brenda Amina Hasanbegović?

Amina Hasanbegović:  Volela bih da ovu novu fazu brenda prepoznaju po emociji. Po ljubavi prema stvaranju koja je godinama bila moja najvažnija pokretačka snaga i koja je utkana u svaki komad.

Svaka kolekcija nosi deo vremena u kojem je nastala, ali i deo osobe koja ju je stvarala. Takođe, ona je i simbol našeg novog početka nakon više decenije i po stvaranja :)



 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Hatidža Hasanbegović / @aminahasanbegovic