TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.8.2021.
Sarajevo Film Festival posljednjih je sedam dana pretvorio glavni grad BiH u mjesto okupljanja ljubitelja filmske umjetnosti.
Sinoć je, svečanom ceremonijom zatvaranja koju je vodila Ines Mrenica završen ovogodišnji Sarajevo Film Festival koji iza sebe ostavlja posebne uspomene, fantastične projekcije i posebnu ljetnu euforiju.
Ines je dramaturginja, urednica i prezenterica SFF-a, a tijekom Festivala vodila je i emisiju 'Kava s' u kojoj je ugostila brojne goste iz svijeta filma. Upravo za Bonjour.ba otkriva kako to izgleda iza kulisa pripreme SFF-a.
Kroz intervju sa Ines saznali smo kako se priprema za razgovore sa gostima. Osim toga, izdvojila nam je par anegdota sa snimanja emisije među kojima je i duhoviti Đurin komentar, a otkrila nam je i koje nove, regionalne serije bi svakako trebali pogledati.
***
Ines, postala si jedno od prepoznatljivih TV lica kada govorimo o festivalskom programu. Imaš li i danas tremu i kako se pripremaš za razgovor s gostima?
Televizijski posao je samo jedan segment koji radim u sklopu svojih profesionalnih aktivnosti.
Da, od prošle godine sam dio tima Sarajevo Film Festivala kao urednica Festivalske TV, prezenterica i moderatorica.
Žao mi je što nemam nikakvu tremu, jer mi se čini da su nastupi bolji onda kada prezenter ima taj neki lagani strah da sve bude besprijekorno.
Za razgovore se pripremam praveći neki kratki koncept u kom bi priča trebala ići, da se publici da potpuna informacija i da sadržaj emisije bude razumljiv i osobama koje o filmu ne znaju ništa.
Kako je izgledao jedan tvoj radni dan tijekom SFF-a?
Pa ja sam većinu priprema uradila prije početka Festivala, jer se SFF priprema puno ranije.
To podrazumijeva gledanje desetina filmskih i serijskih naslova, što i inače radim u sklopu uređivanja posebnog segmenta informativnog portala Klix, gdje imam rubriku koja je posvećena filmu i televiziji.
Dan protiče u neprestanoj komunikaciji s kolegama na platformi Teams, konzultacijama, snimanjima i naravno, u druženju s dragim ljudima, koje nisam u prilici vidjeti tijekom godine. Veliki posao je i čuvanje tajni.
Koji je tvoj mali ritual prije početka svakog intervjua?
Trudim se “pospremiti” kosu i obično se kratko dogovorim s gostima oko onog o čemu razgovaramo. Popijem dosta vode i molim Boga da tehnički sve bude kako treba.
Tko su bili tvoji gosti u sklopu 'Kava s' i koje su zanimljive anegdote s ovih druženja?
Danis Tanović, Branko Đurić i mladi glumci filma “Deset u pola” su bili na prvoj “Kavi s”…
Druga je realizirana s meksičkim redateljem Michelom Francom, a posljednjeg dana smo se družili s ekipom filma “Toma”, Draganom Bjelogrlićem i…
Anegdota? Jedva sam dočekala da vidim Đuru da mu kažem da smo susjedi u Zagrebu, gdje Branko s Reneom Bitorajcem vodi kazalište “Luda kuća” i da mu kažem da apsolutno nigdje nema parkinga u kvartu kada oni rade predstave.
Onda je Đuro, naravno, bio duhovit kao i uvijek i rekao: “Vidiš, jaranice, ja sam ti živ dokaz da dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”.
Kako bi opisala atmosferu koja vlada na Sarajevo Film Festivalu?
Atmosfera je euforična i nestvarna. U tim danima vidimo najbolju sliku Sarajeva, onu na koju nam ukazuju turisti i gosti. Dobra hrana, druženja, zabava i odlični filmovi.
U tim danima se i aktivira jedna doza glamura, koja nam je ponekad svima potrebna da zaboravimo na svakodnevicu.
Film s ovogodišnjeg izdanja koji te se posebice dojmio?
Joj, pitajte me za serije. Televizijske serije su doživjele planetarni bum i počele su se raditi ozbiljnim filmskim sredstvima te mi se čini da pričaju priču koju filmovi više nisu u stanju.
Recimo, srbijanska serija “Kljun” mi je potpuno fascinantna, radnjom smještena u Subotici, grad s najviše samoubistava, gdje pratimo detektivsku istragu. U programu Pretpremijere Serije je prikazana i prva srbijanska horor serija “Crna svadba”.
Ove godine vodila si i ceremoniju zatvaranja Festivala.
Koju si kreaciju birala i koje su se emocije javile tijekom ceremonije?
Ceremonija dodjele nagrada podrazumijeva nešto “prigušeniji” glamur, jer filmski radnici obično dođu u casual izdanju da preuzmu nagrade.
Diorova crna haljina iz 2019. godine bila je na tom tragu. Suzdržana, a opet svečana.
Jedina emocija kada se radi jeste strah da ćete nešto zeznuti ili reći pogrešno od onog što stoji na papiru.
Ja sam profesionalno orjentirana uglavnom na pisanje, a kada sam u situaciji da izgovaram svoje riječi pred publikom, pogotovo na engleskom jeziku...
Ne znam, čudan je to osjećaj.
***
Foto: Marko Jovančić
Razgovarala: Dijana Ćavar
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
