TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 19.7.2024.
U središtu ljetne filmske sezone, horor film „Longlegs“ iznenadio je i postao izraziti hit koji je potukao sva očekivanja.
Za kritičare je ovaj film razočarao i donio već viđenu priču, ali publika je očarana neočekivanim preokretima i atmosferom filma te ga nazivaju suvremenom verzijom filma "Kad jaganjci utihnu".
Film „Longlegs“ priča o serijskom ubojici poznatom po tome što nikada ne dodiruje svoje žrtve. Film redatelja Osgooda Perkinsa, prati Maiku Monroe kao agenticu FBI-a Lee Harker, koja pokušava razriješiti misteriozna ubojstva koja za sobom ostavlja Longlegs.
U filmu se susrećemo s Longlegsom već u prvoj sceni - čudakom iz malog grada koji ostavlja za sobom zapletene poruke na mjestima zločina, nagovještavajući nova ubojstva.
Nicolas Cage izvedbom donosi svoju karakterističnu karizmu i mračan nastup te se u filmu odlično postavlja kao figura čistog zla koje ne poznaje milost.
U filmu su korištene precizne kompozicije i tamni interijeri kako bi se postigla mračna atmosfera, čineći čak i obične lokacije zastrašujućima. Iako se kraj filma može činiti pomalo nejasnim, kontrola tona u filmu i suptilnost u atmosferi čine „Longlegs“ učinkovitim ostvarenjem horor žanra ako pitate publiku. Kroz svoj prikaz zla bez nade za bijeg ili iskupljenje, film ostavlja dubok dojam na gledatelje, što se već može osjetiti i kroz sam trailer.
https://www.youtube.com/watch?v=OG7wOTE8NhE
„Longlegs“ se uspio izdvojiti kao pravi dragulj među ostalim ljetnim blockbusterima. Njegov uspjeh pokazuje da originalni filmski naslovi još uvijek imaju moć privlačenja publike i ostvarivanja značajnih financijskih rezultata u vrijeme kada su kino dvorane ponovno postale popularne destinacije za kolektivno uživanje u filmskom iskustvu. Film ćete uskoro moći gledati na platformi Apple TV+.
* * *
Naslovna fotografija: @neonrated
TEKST: Ada Ćeremida
Prvu festivalsku noć proveli smo uz Paweła Pawlikowskog, crno-bijelo platno i film nakon kojeg smo, naravno, odmah počeli zapisivati misli.
Ako ćete nas narednih osam dana negdje najlakše pronaći, odgovor je prilično jednostavan: u mraku kino sale, s telefonom spremnim za bilješke čim krene odjavna špica. Zato naš “Gledali smo” ovog augusta dobija festivalsko izdanje, a prvi film teško da je mogao biti prikladniji. 32. Sarajevo Film Festival otvorio je Fatherland, novi film Paweła Pawlikowskog, reditelja čiji su Ida i Cold War već odavno na listama filmova kojima se vraćamo, a koji u Sarajevo stiže nekoliko mjeseci nakon što mu je Fatherland donio nagradu za režiju u Cannesu. 
Film nas vodi u 1949. godinu i prati pisca Thomasa Manna i njegovu kćerku Eriku na putovanju kroz podijeljenu Njemačku, ali nećemo vam ovdje prepričavati ono što ćete ionako gledati na platnu. Više nas zanima ono što film pokrene dok ga gledamo: kadar koji ne možemo pustiti, rečenica koja promijeni način na koji čitamo lika, detalj koji nas nervira ili odluka zbog koje želimo s nekim raspravljati čim izađemo iz kina.
Pa, Festival je počeo. Mi smo pogledali prvi film. Ovo su bilješke koje su nam ostale poslije njega.
Prvo što ostaje nakon Fatherlanda jeste koliko je film zapravo poprilično kratak. 82 minute. I to je gotovo neobično kada shvatite koliko toga pokušava nositi.
Ali Pawlikowski ne pokušava sve objasniti. Kao i u Idi i Cold Waru, mnogo toga ostavlja između kadrova, pogleda i tišine. Fatherland zbog toga ne djeluje kao historijska lekcija koju morate savladati, nego kao vrlo koncentriran komad jednog trenutka u historiji. Mali film po minutaži, prilično veliki po onome što vam ostavi za razmišljanje.
Možda mi je ovo zapravo najzanimljivija ideja cijelog filma. Thomas Mann i njegova kćerka Erika vraćaju se u Njemačku 1949. godine, ali to više nije zemlja koju su napustili. Fizički je razorena, podijeljena i, možda još važnije, ljudi koji se vraćaju više nisu isti ljudi koji su iz nje otišli.
Zato Fatherland djeluje kao film o povratku kući koji stalno propituje šta riječ “kući” uopšte znači nakon svega što se dogodilo. Njihovo putovanje kroz Njemačku postaje mala verzija puno većeg pitanja: šta se događa s identitetom zemlje nakon što je podijele granica, ideologije i potpuno različite vizije njene budućnosti? Film nema prostora, niti pokušava, odgovoriti na sve to. Umjesto toga stavlja jednu porodicu usred tog pitanja i pušta nas da ga osjećamo kroz njih.
Ovo je vrlo kontroliran film i isto se može reći za njegove likove. Thomas Mann kojeg igra Hanns Zischler gotovo je oličenje emocionalne suzdržanosti, čak i dok se oko njega historija i privatni život raspadaju. Erika istovremeno nosi vlastitu tugu zbog smrti brata Klausa, ali ni ona ne dobija velike filmske trenutke u kojima će nam neko uredno objasniti kako se osjeća.
Upravo zato Zischlerova izvedba vas možda najviše iznenadi. Ništa nije odigrano tako da vas moli da primijetite glumu. Sve je u držanju, glasu, mikroreakcijama i onome što čovjek odluči ne pokazati.
Sandra Hüller je posljednjih nekoliko godina postala jedna od onih glumica čije ime samo po sebi dovoljno govori da ćemo obratiti pažnju, a Erika Mann joj daje upravo onu vrstu materijala u kojem je posebno dobra. Ne mora biti najglasnija osoba u kadru da biste stalno pratili šta radi.
Njena Erika je istovremeno kćerka poznatog čovjeka, osoba s vlastitim političkim uvjerenjima i žena koja prolazi kroz vrlo ličnu tugu, a Hüller sve te slojeve drži bez potrebe da ih naglašava. U filmu koji je namjerno suzdržan ona unosi onu vrstu unutrašnjeg nemira zbog kojeg imate osjećaj da ispod svakog razgovora postoji još jedan koji se nikada neće dogoditi.
Ovo je detalj zbog kojeg film postaje još zanimljiviji kada izađete iz kina: putovanje Thomasa Manna nije Pawlikowskijev izum. Mann se 1949. zaista vratio u Njemačku i otišao i u Frankfurt na Zapadu i u Weimar na Istoku, odbijajući da vlastiti povratak prilagodi jednostavnoj podjeli novog hladnoratovskog svijeta.
I tu Fatherland postaje nešto složeniji od filma o “dobrim” i “lošim” odgovorima. Pawlikowski je govoreći o filmu naglasio da ga zanima komplikovanost historije, a ne njeno svođenje na jednu sigurnu interpretaciju. To se osjeti kroz cijeli film. Ljudi mogu biti moralno u pravu u jednoj stvari i zastrašujuće slijepi u drugoj, zemlja može biti oslobođena bez toga da je odjednom izliječena, a odbijanje da izaberete stranu također može postati nosi određenu odgovornost.
Možda je zato Fatherland zanimljiviji nakon gledanja nego dok pokušavate odlučiti “šta film želi reći”.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
