TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 19.7.2024.
U središtu ljetne filmske sezone, horor film „Longlegs“ iznenadio je i postao izraziti hit koji je potukao sva očekivanja.
Za kritičare je ovaj film razočarao i donio već viđenu priču, ali publika je očarana neočekivanim preokretima i atmosferom filma te ga nazivaju suvremenom verzijom filma "Kad jaganjci utihnu".
Film „Longlegs“ priča o serijskom ubojici poznatom po tome što nikada ne dodiruje svoje žrtve. Film redatelja Osgooda Perkinsa, prati Maiku Monroe kao agenticu FBI-a Lee Harker, koja pokušava razriješiti misteriozna ubojstva koja za sobom ostavlja Longlegs.
U filmu se susrećemo s Longlegsom već u prvoj sceni - čudakom iz malog grada koji ostavlja za sobom zapletene poruke na mjestima zločina, nagovještavajući nova ubojstva.
Nicolas Cage izvedbom donosi svoju karakterističnu karizmu i mračan nastup te se u filmu odlično postavlja kao figura čistog zla koje ne poznaje milost.
U filmu su korištene precizne kompozicije i tamni interijeri kako bi se postigla mračna atmosfera, čineći čak i obične lokacije zastrašujućima. Iako se kraj filma može činiti pomalo nejasnim, kontrola tona u filmu i suptilnost u atmosferi čine „Longlegs“ učinkovitim ostvarenjem horor žanra ako pitate publiku. Kroz svoj prikaz zla bez nade za bijeg ili iskupljenje, film ostavlja dubok dojam na gledatelje, što se već može osjetiti i kroz sam trailer.
https://www.youtube.com/watch?v=OG7wOTE8NhE
„Longlegs“ se uspio izdvojiti kao pravi dragulj među ostalim ljetnim blockbusterima. Njegov uspjeh pokazuje da originalni filmski naslovi još uvijek imaju moć privlačenja publike i ostvarivanja značajnih financijskih rezultata u vrijeme kada su kino dvorane ponovno postale popularne destinacije za kolektivno uživanje u filmskom iskustvu. Film ćete uskoro moći gledati na platformi Apple TV+.
* * *
Naslovna fotografija: @neonrated
TEKST: Ada Ćeremida
Jedan zimski dan proveli smo s Lamineom Guèyeom dok se dokumentarni film ''Sarajevski spust 1984.'' snimao na Bjelašnici, u gradu i u hotelu Apeiro, mjestima gdje se prošlost i sadašnjost prirodno prepliću.
Ekipa filma bila je u punom zamahu, atmosfera uzbuđena, a Lamine, miran, otvoren i potpuno prisutan u svakom trenutku. Između kadrova na planini i gradskih lokacija, sjeli smo s njim na razgovor koji je vrlo brzo otišao dalje od sporta.
Pratiti snimanje dokumentarca i istovremeno zaroniti u njegovu priču značilo je ići punom brzinom, ali bez straha. Ta energija osjeti se i u ovom razgovoru, jednako kao i jasna autorska namjera iza projekta. 
Iza filma stoji Adnan Hasković, jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih glumaca, koji se nakon međunarodnih i holivudskih angažmana svjesno okreće filmovima s jasnom društvenom porukom i globalnim dometom.
Ideju za ‘’Sarajevski spust 1984.'' potpisuje autorica i rediteljica Aleksandra Fracassa-Kostić, koja je ovu snažnu priču prvi put predstavila Haskoviću prije tri godine.
Od tada, njihova zajednička posvećenost projektu rasla je u filmu koji s jednakom pažnjom gleda u prošlost i govori o sadašnjem trenutku.
Lamine Guèye je prvi i do danas jedini senegalski sportista koji se takmičio u alpskom skijanju na Zimskim olimpijskim igrama, upravo u Sarajevu 1984. godine. Danas se, nakon četiri decenije, vraća u grad koji za njega nije samo olimpijska destinacija, već simbol susreta, otvorenosti i zajedništva.
U razgovoru koji slijedi govori o identitetu, solidarnosti i vrijednostima sporta koje nadilaze medalje. Neki od najličnijih trenutaka iz ovog susreta ostali su zabilježeni i van samog intervjua kao mali uvidi u to ko je Lamine danas.
Lamine Guèye, Senegalski skijaš i predsjednik Senegalske skijaške federacije sa Eminom Smakom, glavnom urednicom Bonjour.ba
Lamine, povratak u Sarajevo nakon četiri decenije: koje su vas emocije najviše iznenadile tokom ovog povratka?
Iskreno, nije to bilo iznenađenje, već potvrda. Potvrda onoga što sam osjetio kada sam prvi put došao ovdje sa 24 godine. Taj grad, ti ljudi, ta toplina i osjećaj dobrodošlice. Tokom Olimpijskih igara ste stalno u žurbi, sastanci kapitena, treninzi, trke, priprema skija i nemate vremena da sve to zaista osjetite.
Danas, zahvaljujući ovom projektu, mogao sam sve upiti, poput spužve. I to je bila velika potvrda. Hodate ulicom, ljudi su ljubazni, topli. Sarajevo je primjer. Ovdje se osjećam dobro.
To je, istovremeno, najbolji način da izgradite sebe. U takvom okruženju ne možete opstati ako niste duboko svoji i sigurni u ono što jeste. Ali, s druge strane, to je bilo neočekivano i neobično, pa ste prisiljeni da upoznajete druge i dijelite s njima. U opasnom sportu kao što je alpsko skijanje, nemate drugog izbora.
Ostajući svoj i spuštajući se tim stazama punom brzinom, stekao sam poštovanje drugih. Na kraju su se razvila i vrlo vrijedna prijateljstva s takmičarima i ljudima iz tog svijeta koji mi u početku nije bio blizak.
Sarajevo 1984. postalo je simboličan trenutak u olimpijskoj historiji. Šta danas, gledajući unazad, taj trenutak predstavlja izvan sporta?
Sarajevo nije samo grad. Historijski i geografski, to je mjesto gdje katolička crkva, pravoslavna crkva, sinagoga i džamija postoje zajedno. To je mjesto gdje se svijet može susresti.
Olimpijske igre bi trebale biti upravo to. Za mene je Sarajevo 1984. bilo spajanje te dvije ideje: Olimpijade, gdje se svijet susreće i Sarajeva, grada u kojem se svijet već susreće. Svaka od tih ideja je sama po sebi ogromna, ali zajedno postaju nešto posebno. Vrijednosti su iste i zato je taj događaj bio toliko poseban.
Film ‘’Sarajevski spust 1984.'' se vraća u prošlost, ali snažno govori o sadašnjosti. Zašto mislite da je ovu priču bilo važno ispričati baš sada?
Ne prođe dan da ne uključite televiziju, pogledate telefon ili pročitate novine, a da ne dobijete katastrofalne vijesti. Kao da vozimo voz punom brzinom prema zidu. Čini se da je dio čovječanstva zaboravio da smo prije svega ljudi. Bez obzira na boju kože, religiju ili imovinsko stanje.
Ova priča pokazuje da je, čak i kada smo različiti, moguće raditi zajedno. Ja sam se takmičio za Senegal, sam, bez trenera, bez novca, bez infrastrukture.
To je bilo moguće zahvaljujući pomoći drugih: francuske i italijanske skijaške federacije, drugih takmičara, ljudi ovdje u Sarajevu. Kada sam tražio pomoć, uvijek su govorili: ‘’Nema problema''.
To pamtim cijeli život. Ako želimo ići naprijed, jedini put je uz međusobno poštovanje. Posebno vjerujem u mlađe generacije. Pitanje je samo kako tu većinu pretvoriti u stvarnu promjenu.
Ako neko pogleda dokumentarac, a da ne zna ništa o vama, šta biste voljeli da razumije o svijetu u kojem danas živimo?
Sport bi trebao promovisati poštovanje, pravila, protivnika, saradnje. Sport vas uči prijateljstvu i bratstvu. Na kraju, recimo, hokejaške utakmice, rukujete se s protivnikom. Te vrijednosti su ključne. Kada to povežete s mojom pričom, nekim ko dolazi iz zemlje u kojoj taj sport nije uobičajen, shvatite da ništa nije nemoguće.
Kada sam sa 18 godina odlučio osnovati Senegalsku skijašku federaciju, svi su mi govorili da sam lud. Važno je imati cilj i znati da ćete tokom puta učiti.
Nije presudno šta znate danas, već vaša sposobnost da učite svakog dana. Tako postaje moguće i ono što drugima izgleda nedostižno.
U kratkim pauzama između snimanja, razgovor je odlazio i u intimnijem smjeru, o tome kako njegova priča pripada i drugima, te kako danas vidi sebe, slojevitog i oblikovanog svim iskustvima kroz koja je prošao. Te odgovore poslušajte u reels-u ispod.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
