TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 7.11.2022.
Uređenje doma proces je koji izuzetno volimo jer nam pomaže da svoj dom pretvorimo u posebnu oazu, mjesto u kojem ćemo stvarati uspomene i koje će biti odraz našeg karaktera.
No, sigurni smo da ste se i vi, prije ili kasnije, našli u situaciji da pri uređenju doma niste sigurni koji izbor napraviti, bilo da je riječ o namještaju, boji, razmještaju i drugim pojedinostima. Upravo zato u nedostatku informacija i inspiracije možemo napraviti određene greške koje mogu stvoriti kontra efekt u uređenju vašeg doma i učiniti ga manje luksuznim, neurednim ili manje skladnim.
Jednu od takvih grešaka koje najčešće susreće u domovima, s nama je podijelila i Ana Bosankić, arhitektica koju smo već ranije ugostili u našoj Bonjour.business club rubrici.
Ana Bosankić, arhitektica i direktorica arhitektonskog ureda Novi dom u Tuzli
Ana iza sebe već broji mnoštvo projekata i zahvaljujući svom iskustvu u uređenju interijera, odlična je sugovornica na ovu temu. Koju grešku je ona prepoznala i koji su njeni profesionalni savjeti kako ju izbjeći, otkrijte u nastavku.
Greška - Prenatrpanost / clutter
Jedna od elementarnih grešaka u uređenju interijera koju zamjećujem kada ulazim u domove drugih ljudi je prenatrpanost. Prenatrpanost bi se možda najjednostavnije mogla definirati kao sušta suprotnost minimalizmu.
Na stvaranje dojma prenatrpanog prostora utječe više loših odabira – namještaj koji mjerilom nije usklađen sa veličinom prostora, prevelik broj raznih elemenata namještaja koji konkuriraju jedan drugom ili zaklanjaju jedan drugi, previše otvorenih polica i drugih elemenata koji sve stvari izlažu pogledu, preopterećenost brojnim dekoracijama (jastucima, prekrivačima, slikama, vazama , biljkama) i generalno neurednost, loša organizacija, izlaganje svega pogledu i nastojanje da svaki element bude dominantan, izražajan i dekoriran.
Kako izbjeći ovu grešku?
Da bismo izbjegli stvaranje prostora koji su prenatrpani kao prvo je potrebno dobro izmjeriti prostor, definirati funkciju prostora i dominantan način korištenja – na taj način odrediti osnovne elemente namještaja koji su neophodni i odrediti njihov položaj i dimenzije koje mogu stati u izmjereni prostor, uskladiti proporcije svih elemenata namještaja, vodeći računa da osiguramo i dovoljno prostora za hodne linije i pristup svim elementima namještaja.
Uvijek savjetujem da između svih elemenata mobilijara ostane i zraka, da dišu, da nisu zbijeni jedan uz drugi i uz zidove, jer tada se cjelokupan prostor doima većim i prozračnijim. Ako usvojimo ovo osnovno načelo već i sami vidimo da broj elemenata koji se pojavljuju u interijeru ne može biti velik i da ih treba svesti na nužne i funkcionalne, uz par dodatnih koji će činiti fokalne točke prostora.
Police, komode, regale, ormare koji služe za spremanje treba planirati dominantno zatvorene jer će prostori djelovati urednije, a na posebnim mjestima izdvojiti otvorene dijelove na kojima ćemo istaći važne uspomene, knjige ili dekoracije.
Dekoracije je potrebno svesti na manji broj i voditi računa da su elementi s kojima se dekorira uistinu vrijedni, kvalitetni, dizajnirani, smisleni – sam smisao dekoracije kao nečega čime oplemenjujemo prostor se gubi ako je ona banalna, bezvrijedna, ako nema emotivnu vrijednost ili ako je kič.
Jedan od možda najjednostavnijih načina izbjegavanja prenatrpanosti prostora je usvajanje principa minimalizma i pojednostavljivanja života u kontekstu pospremanja doma koji su vrhunski opisani u knjigama Marie Kondo – raščišćavanje prostora od svega suvišnog, nefunkcionalnog, bezvrijednog, pokvarenog i svega za što nas vežu loše emocije će raščistiti i naš život, a od prenatrpanog, neurednog i zagušenog učiniti skladan, uredan, prozračan i čist dom.
***
Foto: Unsplash
TEKST: Ada Ćeremida
U svijetu arhitekture postoje pojedinci koji su obilježili epohu, ali postoje i oni rijetki parovi koji su stvarali zajedno dijelili studio, ideje, sumnje, nacrte i svakodnevicu.
Kada se ljubav i kreativnost preklapaju decenijama, rezultat nije samo opus, već način razmišljanja koji ostavlja trag u kulturi stanovanja. Jedna od takvih priča je ona o Charlesu i Ray Eames, paru čiji je dom postao manifest njihove veze, ali i modernog načina života.
Njihova kuća u Pacific Palisadesu, poznata kao Eames House , nije samo arhitektonski projekat. Ona je intimni arhiv njihovog braka, laboratorij dizajna i prostor u kojem je modernizam dobio ljudsko lice.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
Struktura i sistem: Racionalna osnova modernizma
Eames House nastala je 1949. godine kao dio Case Study House programa, inicijative koja je istraživala kako savremena arhitektura može odgovoriti na potrebe poslijeratne Amerike. Konstrukcija od čelika i stakla, jasno strukturirana fasada i modularna logika nose sve elemente racionalnog modernizma.
Ipak, ono što ovu kuću izdvaja jeste sloj intime. Iza industrijske konstrukcije nalazi se dom ispunjen knjigama, tekstilima, umjetninama i predmetima s putovanja. Ray je unijela boju, kompoziciju i osjećaj igre, dok je Charles donosio konstruktivnu jasnoću. Njihova kuća pokazuje da modernizam ne mora biti hladan može biti topao, osoban i pun života.
Arhitektura prikaza: Dom kao prostor izlaganja svakodnevice
Za Eamesove, stanovanje nikada nije bilo statično stanje, već proces. Njihov dom bio je kontinuirani eksperiment, prostor koji se mijenjao, prilagođavao, nadopunjavao. Namještaj je često bio prototip, raspored fleksibilan, a interijer otvoren prema prirodi.
Velike staklene plohe brišu granicu između unutrašnjosti i vrta, dopuštajući svjetlu da postane ravnopravan element arhitekture. Čelik daje strukturu, ali priroda daje ritam. Upravo ta ravnoteža između industrijskog i organskog odražava i njihovu profesionalnu dinamiku, spoj preciznosti i intuicije.
Eames House nije spektakularna u smislu monumentalnosti, već u pažnji prema detalju. Police s knjigama, pažljivo složeni predmeti, tekstilne teksture i grafički akcenti stvaraju slojevit interijer.
Ray je često isticala da dizajn počinje s pažnjom, pažnjom prema korisniku, prostoru i kontekstu. U njihovom domu svaki predmet ima razlog postojanja. Nema suvišnosti, ali nema ni sterilnosti. To je prostor koji diše, živi i nosi trag svakodnevice.
Velike staklene površine otvaraju interijer prema vrtu, uvodeći pejzaž kao aktivnog učesnika u kompoziciji. Svjetlo postaje arhitektonski materijal, mijenjajući atmosferu tokom dana i naglašavajući teksture čelika, drveta i tkanine.
Ovaj odnos između industrijske konstrukcije i prirodnog okruženja odražava i filozofiju para: dizajn mora biti racionalan, ali nikada lišen humanosti. Kuća pokazuje kako standardizacija i prefabrikacija ne isključuju emotivnost, naprotiv, mogu je učiniti pristupačnijom.
Njihov brak nije bio podjela uloga, već dijalog. Charles i Ray radili su kao tim u kojem su ideje cirkulisale slobodno. Ta simbioza vidljiva je i u kući ona nije rezultat jednog autora, već zajedničkog pogleda na svijet.
Eames House pokazuje kako arhitektura može biti produžetak odnosa. Prostor postaje medij kroz koji se izražava povjerenje, radoznalost i poštovanje prema zanatu. Ljubav ovdje nije samo romantični motiv, ona je metod rada.
Više od sedam decenija kasnije, Eames House i dalje djeluje savremeno. Njena fleksibilnost, humanost i inteligentna upotreba materijala čine je relevantnom i danas.
Možda je upravo to najveća vrijednost njihovog zajedničkog rada: stvorili su dom koji nadilazi trendove. Prostor koji je nastao iz ljubavi prema jedno drugom i prema dizajnu postao je bezvremensko ljubavno pismo arhitekturi.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
