TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 7.11.2022.
Uređenje doma proces je koji izuzetno volimo jer nam pomaže da svoj dom pretvorimo u posebnu oazu, mjesto u kojem ćemo stvarati uspomene i koje će biti odraz našeg karaktera.
No, sigurni smo da ste se i vi, prije ili kasnije, našli u situaciji da pri uređenju doma niste sigurni koji izbor napraviti, bilo da je riječ o namještaju, boji, razmještaju i drugim pojedinostima. Upravo zato u nedostatku informacija i inspiracije možemo napraviti određene greške koje mogu stvoriti kontra efekt u uređenju vašeg doma i učiniti ga manje luksuznim, neurednim ili manje skladnim.
Jednu od takvih grešaka koje najčešće susreće u domovima, s nama je podijelila i Ana Bosankić, arhitektica koju smo već ranije ugostili u našoj Bonjour.business club rubrici.
Ana Bosankić, arhitektica i direktorica arhitektonskog ureda Novi dom u Tuzli
Ana iza sebe već broji mnoštvo projekata i zahvaljujući svom iskustvu u uređenju interijera, odlična je sugovornica na ovu temu. Koju grešku je ona prepoznala i koji su njeni profesionalni savjeti kako ju izbjeći, otkrijte u nastavku.
Greška - Prenatrpanost / clutter
Jedna od elementarnih grešaka u uređenju interijera koju zamjećujem kada ulazim u domove drugih ljudi je prenatrpanost. Prenatrpanost bi se možda najjednostavnije mogla definirati kao sušta suprotnost minimalizmu.
Na stvaranje dojma prenatrpanog prostora utječe više loših odabira – namještaj koji mjerilom nije usklađen sa veličinom prostora, prevelik broj raznih elemenata namještaja koji konkuriraju jedan drugom ili zaklanjaju jedan drugi, previše otvorenih polica i drugih elemenata koji sve stvari izlažu pogledu, preopterećenost brojnim dekoracijama (jastucima, prekrivačima, slikama, vazama , biljkama) i generalno neurednost, loša organizacija, izlaganje svega pogledu i nastojanje da svaki element bude dominantan, izražajan i dekoriran.
Kako izbjeći ovu grešku?
Da bismo izbjegli stvaranje prostora koji su prenatrpani kao prvo je potrebno dobro izmjeriti prostor, definirati funkciju prostora i dominantan način korištenja – na taj način odrediti osnovne elemente namještaja koji su neophodni i odrediti njihov položaj i dimenzije koje mogu stati u izmjereni prostor, uskladiti proporcije svih elemenata namještaja, vodeći računa da osiguramo i dovoljno prostora za hodne linije i pristup svim elementima namještaja.
Uvijek savjetujem da između svih elemenata mobilijara ostane i zraka, da dišu, da nisu zbijeni jedan uz drugi i uz zidove, jer tada se cjelokupan prostor doima većim i prozračnijim. Ako usvojimo ovo osnovno načelo već i sami vidimo da broj elemenata koji se pojavljuju u interijeru ne može biti velik i da ih treba svesti na nužne i funkcionalne, uz par dodatnih koji će činiti fokalne točke prostora.
Police, komode, regale, ormare koji služe za spremanje treba planirati dominantno zatvorene jer će prostori djelovati urednije, a na posebnim mjestima izdvojiti otvorene dijelove na kojima ćemo istaći važne uspomene, knjige ili dekoracije.
Dekoracije je potrebno svesti na manji broj i voditi računa da su elementi s kojima se dekorira uistinu vrijedni, kvalitetni, dizajnirani, smisleni – sam smisao dekoracije kao nečega čime oplemenjujemo prostor se gubi ako je ona banalna, bezvrijedna, ako nema emotivnu vrijednost ili ako je kič.
Jedan od možda najjednostavnijih načina izbjegavanja prenatrpanosti prostora je usvajanje principa minimalizma i pojednostavljivanja života u kontekstu pospremanja doma koji su vrhunski opisani u knjigama Marie Kondo – raščišćavanje prostora od svega suvišnog, nefunkcionalnog, bezvrijednog, pokvarenog i svega za što nas vežu loše emocije će raščistiti i naš život, a od prenatrpanog, neurednog i zagušenog učiniti skladan, uredan, prozračan i čist dom.
***
Foto: Unsplash
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
