TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 18.6.2020.
Uistinu bogat životopis, zanimljivi backstage trenutci projektiranja raznih interijera koje dijeli s nama na društvenim mrežama, minimalistični, no, chic stil, kao i preslatki kadrovi druženja s obiteljima, motivirali su nas da upravo bh.arhitekticu Anu Bosankić ugostimo u našoj rubrici.
Ana je suvlasnica arhitektonskog ureda Novi dom u Tuzli koji potpisuje brojne projekte koji su nagrađeni i BIG SEE nagradom. Uz to, aktivno je sudjelovala u radu Asocijacije arhitekata, a danas uspješno balansira privatne i poslovne obveze. Ana nam je otkrila kako organizira svoj dan, koji bi dizajnerski komad namještaja voljela imati u svom domu, kao i dom koje osobe iz BiH bi voljela urediti.
Otkrila nam je i što smatra gdje bi mladi trebali usmjeravati svoje školovanje i usavršavanje u oblasti arhitekture, kao i na koji je projekt do sada najponosnija.
***
Kada si prvi put poželjela postati arhitektica?
Odrasla sam u arhitektonskoj obitelji, moji roditelji su oboje arhitekti i arhitektura je oduvijek bila važan dio mog života. Kao dijete često sam se igrala kroz prave arhitektonske vježbe iako to tada nisam ni znala.
S mamom sam pravila makete, kolaže, imala sam sate slobodnog crtanja na kojima mi je model bio veliki zgužvani papir, gradila kuće za igračke i slično.
Na terasi Novog doma
Tata mi je svaki novi projekt pojašnjavao, vodio me na gradilište i na službene puteve, a od sedmog razreda osnovne škole me već uključio i u rad Novog doma kroz male honorarne poslove prekucavanja tekstova ili unošenja podataka, to je trajno oblikovalo moju radnu etiku i dalo mi samopouzdanje koje je nužno u ovom pozivu.
To kreativno i arhitektonsko djetinjstvo me je tako usmjerilo da nisam mogla ni zamisliti da budem nešto drugo, oduvijek sam željela biti samo arhitektica. Iako moji roditelji nikada nisu niti sugestijom utjecali za moj izbor životnog poziva, mislim da su ovaj svoj podsvjesni projekt „kreiranja arhitekte“ uspješno realizirali. :)
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Jedna od velikih prednosti privatnog posla i rada za sebe je sloboda, a i posao arhitektice je dinamičan i raznolik, pa se moji radni dani puno razlikuju.
Kada sam u uredu tada projektiram, prikupljam ponude za izvođenje, imam sastanke sa investitorima i suradnicima, na gradilištu sam u nadzoru radova ili na sastancima sa izvođačima i dobavljačima, snimam lokacije ili postojeća stanja, nekada obilazim salone i trgovine građevinskih materijala, povremeno sam na specijaliziranim edukacijama i seminarima, a najčešće se sve ove aktivnosti isprepliću pa je tako svaki dan uistinu dinamičan.
Iako se u našem neuređenom i korumpiranom društvu privatni biznis sustavno sabotira ogromnim oporezivanjima i nametima, a zdrava tržišna konkurencija ne postoji, smatram da je sloboda kreiranja mog vremena vrijedna te stalne borbe. Sloboda i neovisnost su ključne za stvaranje dobre arhitekture.
3 stvari bez kojih ne možeš zamisliti jutro?
Prvi je Matej, on je naš švicarski sat i on nas budi svako jutro točno u 6.
Čim ustanemo suprug i ja pijemo kavu - čista crna moka bez šećera, za razbuđivanje.
Treća je maskara, ne sjećam se kada sam izašla iz kuće bez maskare.
Što je za tebe nepresušan izvor inspiracije?
Transformacije. Živimo u vremenu velikih promjena nekih do sada ustaljenih životnih navika, propituju se stari obrasci i norme u projektiranju svih vrsta prostora, posebno sada nakon pandemije virusom COVID-19 koji je zauvijek promijenio način korištenja javnih prostora, tehnologija i tehnika stalno evoluiraju, a sve to snažno utječe i na arhitekturu.
Odgovorno odgovoriti na uvijek nove izazove vremena, na nove zahtjeve i potrebe društva, ali i na pojedinačne specifične uvjete investitora je stalan izvor inspiracije i motivacije.
Svaki novi projekt je novi početak i nova mogućnost da se ostavi trag u vremenu ili unaprijedi kvalitet života korisnika tih novih prostora, a čitanje znakova vremena i oblikovanje prostora koji su kroničari tog vremena je samo po sebi inspirativan proces.
Kroz kolumnu naše Martine već smo zavirili u ured arhitektonskog studija Novi dom. Reci nam, koji ti je sada omiljeni kutak i kako zadržavaš produktivnost?
Trenutno je najviše fotografija iz Novog doma vezano za trešnju koja se nalazi uz sami ured.
Ta prkosna i slučajna trešnja, uz objekt i na magistralnom putu, mi je prava radost.
Nedavno sam napokon, nakon 12 godina rada, shvatila da sam najproduktivnija kada mi je ured uredan i čist, bez ičega suvišnog na radnom stolu, samo računar, blok za crtanje i papiri i katalozi koji mi baš tada trebaju.
Možda zvuči kao klišej, ali principi Marie Kondo za organizaciju stvari i pospremanje kod mene djeluju produktivno.
Bila si urednica portala AABH, kao i pokretač i voditeljica brojnih aktivnosti AABH. Gdje si pronalazila inspiraciju, ali i hrabrost za početak svih ovih projekata i kako usklađuješ sve obveze?
U razdoblju od 2016.-2018. bila sam članica Upravnog odbora Asocijacije arhitekata u BiH i prva glavna urednica portala AABH u ključnoj fazi revitalizacije ovog jedinog udruženja arhitekata u BiH.
Motiv i inspiracija za taj volonterski rad za zajedničku dobrobit svih arhitekata i našeg poziva leži u osobnoj odgovornosti koju osjećam, jer smatram da svatko od nas svojim činjenjem, nečinjenjem, ali i indiferentnošću na probleme doprinosi njihovom rješavaju ili nerješavanju.
Upravo taj stav da nešto moramo učiniti i pokušati vratiti narušeni kredibilitet ove organizacije, ali i arhitektonskog poziva uopće, je povezao tadašnjeg predsjednika dr.Vedada Islambegovića i mene u ideji revitalizacije i reorganizacije Asocijacije arhitekata.
Zatekli su nas brojni problemi, financijski dugovi, neadekvatan i poplavljen prostor ureda, vrlo mali broj članova i u potpunosti izgubljen integritet udruženja.
Postepenim koracima koje smo definirali našim Planom aktivnosti za razdoblje 2016.-2018. uspjeli smo riješiti sve probleme koji su nas zatekli, dodatno smo pokrenuli i web portal kako bismo podigli vizibilitet arhitekata i rad udruženja učinili transparentnim, organizirala sam i stručna edukativna predavanja pod nazivom Škola AABH u suradnji sa brendovima iz građevinske industrije, izložbu Collegium artisticum smo učinili selektivnom i doveli stručni internacionalni žiri i time smo ovu jedinu smotru arhitekture ponovno učinili relevantnom i vrijednom.
Sve ove aktivnosti su doprinijele da tu pozitivnu energiju prepoznaju i drugi te se ubrzo pored broja članstva povećao i broj aktivnih članova koji su svojim nesebičnim radom doprinijeli da se mreža i ideja proširi, tako da danas imamo jednu respektabilnu organizaciju arhitekata koja više nije irelevantna u procesima odlučivanja o izgrađenom prostoru i položaju arhitekata u BiH.
U tom periodu je uistinu bilo teško uskladiti i posao na projektima i volonterski rad za AABH, imala sam sreću da sam upravo tada imala tri objekta u realizaciji u Sarajevu pa sam obveze na gradilištima i u AABH mogla spojiti na tjedno dva dolaska u Sarajevo.
Što si naučila o sebi kada se radi o usklađivanju poslovnih obveza s roditeljstvom?
Naučila sam da su moje granice fizičke i psihičke izdržljivosti puno veće nego što sam ranije mislila i da mogu puno više toga napraviti u kratkom vremenu, kada to okolnosti od mene zahtijevaju.
Balansiranje između privatnog posla, u pozivu koji se u našim krajevima i dalje stereotipno doživljava kao muški i malog djeteta je uistinu složen izazov i čini mi se da tu nema sigurnih pravila, znam da radim najbolje što mogu na oba polja i to me čini mirnom.
A kakav je dječak Matej? Što najviše volite zajedno raditi?
Prije nego je došao Matej, jedan prijatelj koji je već imao dvoje djece pričao mi je o svojoj djeci i rekao je da su smiješni. Tada ga nikako nisam mogla razumjeti što je mislio i je li to baš ta riječ koja opisuje malu djecu. Danas točno znam što je mislio, jer i Matej je smiješan. Svaki dan učini nešto što je toliko smiješno da i kada se sjećam ili prepričavam moram se smijati.
On je čista radost.
Koje su najvažnije lekcije koje si naučila o majčinstvu?
Planovi moraju biti fleksibilni. Ranije sam većinu toga imala prije isplanirano i isprojektirano, dok sa djetetom uvijek mora postojati i prostor za promjenu plana jer više ne ovisi sve samo o meni, tu je jedan novi život za koji sam odgovorna i koji je ispred svih drugih planova i ciljeva. To nikako ne znači da od planova treba odustati, nego samo vremenskim rokovima za realizaciju treba dati više prostora.
Radim najbolje što mogu i to je u redu. Mlade majke su često pod pritiskom okoline koja nas želi staviti u naučene i stereotipne obrasce kako treba izgledati savršena majka, tu je i još jedan poseban aspekt „mom shaming“ sindroma koji je sve prisutniji među samim majkama i to brojne majke čini nesigurnima i frustriranima. Vrlo rano sam naučila da se nikako ne mogu uklopiti ni u jedan od tih zadatih šablona i da ću biti najbolja majka svom djetetu ako se predano trudim i griješim i učim i ako sam zadovoljna sobom i sigurna u sebe.
U cafeu 'Zrno soli'
Što po tebi treba sadržavati svaka funkcionalna dječja soba?
Dječije sobe ne trebaju sadržavati previše stvari i ne treba ih zatrpavati suvišnim namještajem koji ne služi osnovnim funkcijama, a to su spavanje, odlaganje i igra - rad. Marija Montessori je prije čak 70 godina dala smjernice kako treba oblikovati dječije prostore da bi oni podupirali razvoj djece. Pripremljeno okruženje, posvećen odgajatelj i dijete su tri segmenta koji uvijek rade zajedno. Prema Montessori metodu pripremljeno okruženje treba da ispunjava uvjete jednostavnosti, minimalizma, organiziranosti, pristupačnosti, sigurnosti i tišine.
Od namještaja djeci je potreban krevet na koji se mogu sami popeti, garderoba na njihovoj visini, niske police za pažljivo odabrane igračke, stol za aktivnosti i stolica u dječijem mjerilu, male stepenice koje potiču autonomiju i ostali namještaj u kući čine pristupačnim za djecu, ogledalo koje stimulira percepciju svog tijela i pokreta. Važno je da prostori budu uredni, organizirani, mjerilom prilagođeni djeci i da ostavljaju prostor slobode za drugačija korištenja, istraživanja i tumačenja prostora.
Koliko se vaša obiteljska dinamika sada promijenila? Kako koristiš slobodno vrijeme?
Sada nam je uistinu dinamično :) sve se promijenilo i još učimo, improviziramo i prilagođavamo se. Suprug i ja dijelimo sve obveze pa zajedno uspijevamo stići sve što trebamo. Stvarno slobodnog vremena i nemam, ali nedjeljom nastojimo zajedno otići negdje u prirodu i napuniti baterije za novi tjedan.
Dom koje osobe/umjetnika bi voljela urediti?
Mate Rimca. On je personifikacija ideje da predan rad, vizionarski san, kreativnost i poduzetnost mogu od nule stvoriti biznis i brend koji je svjetski i unikatan. Znakovito je i motivirajuće da je to čovjek rođen u Bosni, u Livnu.
Dizajnerski komad namještaja koji bi voljela posjedovati? Kako bi opisala svoj dom?
Trenutno smo upravo u fazi preseljenja u naš novi dom i većina namještaja kojeg sam predvidjela je moj dizajn. Željela sam da što više elemenata bude unikatno, ali i da testiram svoju kreativnost i na tom novom polju dizajna namještaja. Lista dizajnerskog namještaja koji bi željela da upotpuni tu cjelinu je doista duga, ali i dalje su mi posebno dragi svi komadi – ikone dizajna od Ray i Charlesa Eamesa.
Moj novi dom je u arhitektonskom smislu ogledalo principa rada arhitektonskog ureda Novi dom – suvremen, energetski učinkovit, funkcionalan, štedljiv, smart home, osunčan, ventiliran, suptilan i prirodan.
Sam enterijer opisujem kao „minimalist glam“ gdje su dominantni snažni komadi, jednostavnih crta u prirodnim i vrijednim materijalima, u vrhunskoj izvedbi i sa suptilno riješenim detaljima.
Rad kojih regionalnih arhitekata pratiš?
Nekada mi se čini da pratim rad svih arhitekata u regiji, ali za Bosnu i Hercegovinu mogu reći da je to uistinu tako. Na završnim godinama master studija bila sam članica stručnog uredništva tada jedinog magazina za arhitekturu, gradnju i dizajn „AGD profi“ i kroz taj magazin i sajmove „Gradnja i obnova“ koje je organiziralo uredništvo vrlo rano sam upoznala veliki broj arhitekata i njihov rad.
Kasnije sam nastavila pomagati u organizaciji stručnih skupova na kojima su se okupljali arhitekti, a za Asocijaciju arhitekata sam kreirala veliku bazu kontakata svih arhitekata u BiH i većinu njih sam osobno kontaktirala i pozvala u članstvo.
Tako da kroz te aktivnosti sam stekla veliki krug prijatelja u struci i njihov rad pratim i podupirem. Svaki dobro realiziran projekt u Bosni je uspjeh, jer realizirati bilo što vrijedno u ovim okolnostima je ravno čudu, tako da me raduje svaki novi uspjeh kolega.
U BiH se sada formira i jedna nova scena mladih arhitekata koji su se oblikovali kroz arhitektonski festival Dani arhitekture. Oni još uvijek nisu zarobljeni u okovima sprege politike i struke i njihovi projekti i rad su vrijedni posebne pozornosti.
Na koji svoj dosadašnji projekt si najponosnija?
Svaki uspješno realiziran projekt me čini iznimno ponosnom, a kako mi sve naše objekte koje projektiramo, i nadziremo i organiziramo njihovu gradnju, time osiguravamo da uistinu budu realizirani prema projektu.
Trenutno sam posebno ponosna na projekt kapele na centralnom Svetištu Vrhbosanske nadbiskupije - Kondžilo koji je upravo dobio vrijednu internacionalnu arhitektonsku nagradu BigSEE 2020 u kategoriji javnih objekata.
Ovaj projekt je i bio uvršten i u selekciju izložbe najboljih arhitektonskih ostvarenja u BiH Collegium artisticum 2019., zajedno sa našim projektom Kompleksa ŠSF na Bjelavama.
2018. je na ovoj izložbi predstavljen naš projekt rekonstrukcije enterijera crkve Presvetog Srca Isusova u Brčkom, a 2017. je vrlo strugu selekciju izložbe prošao projekt kapele sv.Franje u Gornjem Vukšiću. Ovi nagrađeni i selektirani projekti, koje su stručni žiriji prepoznali kao vrijedne, su mi posebno važni jer su jedno vrijedno priznanje.
Omiljena zgrada u Tuzli? A koje su svjetske građevine ukrale tvoje simpatije?
U Tuzli mi je uvjerljivo najdraži naš objekt Hrvatskog kulturnog centra, na kojem radimo već deset godina u suradnji s našim franjevcima. Sada smo u završnoj fazi enterijerskih uređenja i vanjskog uređenja okoliša.
Kako se radi o složenom kompleksu raznolikih funkcija, posebno bi istakla prostor cafea „Zrno soli“ u kojem sam dizajnirala apsolutno sve od parametrijske stropne instalacije do namještaja, ovaj projekt privodimo kraju i iskreno jedva čekam da prostor zaživi.
Kako pratim rad i arhitekata iz cijelog svijeta, lista svjetskih građevina koje su ostavile poseban dojam je također velika. Neke od tih objekata nisam još ni posjetila, ali sam analizirala projekte i virtualno šetala tim prostorima, što je bilo dovoljno da me osvoje. Barcelona paviljon kojeg su projektirali Ludwig Mies van der Rohe i Lilly Reich je na vrhu te liste.
Moda i arhitektura se često isprepliću. Kako bi ti opisala svoj stil?
Meni se čini da je to stil tipične arhitektice - puno bijelih i plavih oversized košulja i dominantna crna boja u ormaru. Kao i u arhitekturi, tako i u modi volim prirodne materijale, snažne komade u kombinaciji s monokromatskim suptilnim koloritom, minimalizam, dobre i vrhunski izvedene detalje i igru s teksturama materijala. Sviđa mi se stil Parižanki i na vašim stranicama redovito tražim inspiraciju u tekstovima koji dekodiraju taj nepogrješivi pariški chic.
Gdje i na koji način bi po tebi mladi trebali usmjeravati svoje školovanje i usavršavanje u oblasti arhitekture?
U svijetu se obrazovanje sve više specijalizira na uske profilacije za određeni segment rada, dok su nastavni programi kod nas još uvijek postavljeni dosta široko, a upravo ta širina znanja koja osigurava razumijevanje cjelovitih procesa, a ne samo jednog segmenta, je naša ključna prednost. Naše neuređeno društvo nas primorava da radimo sve, pokušavamo sve i ostajemo fleksibilni, ta borba za opstanak nas također i osposobljuje da razumijemo širu sliku, posljedično-uzročne veze i da ne postajemo „fah idioti“ nego da smo u stanju voditi i predvidjeti raznolike procese. Mladima bih savjetovala upravo to, da ne bježe od raznolikih zadataka, da skupe što više iskustva i da se stalno educiraju o napretku novih tehnologija i tehnika izvođenja, jer to je nešto što se tako brzo mijenja, a ne uči se na fakultetu.
TEKST: Lamija Muratagić
Povodom 15 godina stvaralaštva i predstavljanja nove kolekcije, koja otvara novo poglavlje brenda, s Aminom Hasanbegović razgovaramo o ateljeu, konstrukciji siluete, arhivi brenda i detaljima koji oblikuju identitet svakog komada.
Amina Hasanbegović već 15 godina razvija autorski couture rukopis u kojem silueta nastaje kroz disciplinu konstrukcije, a ne kroz prolazni trend. Njene kreacije prepoznatljive su po arhitektonskom pristupu formi, promišljenom volumenu i preciznom odnosu između kroja, teksture i pokreta. 
Njene kreacije nosile su Severina, Nataša Bekvalac, Nina Badrić, Ana Đurić, poznatija kao Konstrakta, i brojne druge žene regionalne scene. Ipak, ova priča nije samo o imenima koja su nosila njen dizajn, već o ateljeskom radu koji je tokom godina oblikovao jedan od najupečatljivijih autorskih potpisa regionalne modne scene.
Amina Hasanbegović: Posle 15 godina rada naučila sam da verujem svom unutrašnjem osećaju. Uvek sam imala neka velika priželjkivanja i snove za svoj brend, ali sam isto tako naučila da se najvažnije stvari dese tek onda kada za njih dođe pravo vreme. Za mene znak da počinje novo poglavlje nije bio jedan konkretan događaj, već upravo taj osećaj da su se mnoge stvari prirodno posložile i da je došao trenutak za korak dalje.
Verujem da se stvari dešavaju onda kada su suđene i kada treba da se dogode. Danas osećam istu onu uzbuđenost koju sam imala na početku, ali sa mnogo više iskustva, sigurnosti i jasnijom vizijom onoga što želim da gradim u budućnosti.
Amina Hasanbegović: Mislim da bi nekoga najviše iznenadilo koliko ljudi, pažnje i posvećenosti stoji iza jednog jedinog komada. Moj način rada nastajao je godinama i potpuno je prilagođen meni. Ne verujem u šablone i planirane sisteme rada u ovom poslu jer je svaka kolekcija novi izazov i nova priča. U ateljeu ne postoji univerzalna formula, svaki model prolazi svoj put od ideje do realizacije.
Možda spolja sve djeluje kao trenutak inspiracije, ali iza njega stoje brojni sati rada, razgovora, isprobavanja, ručne izrade i zajedničkog promišljanja svakog detalja. Upravo ta pažnja i ljubav sa kojom nastaje svaki komad, kao i broj ljudi koji učestvuje u njegovom stvaranju, verujem da bi nekoga najviše iznenadili. Za mene moda nikada nije samo odevni predmet, ona je rezultat zajedničkog stvaranja, zanata i emocije utkane u svaku tkaninu.
Amina Hasanbegović: Sve kreće od skice – crtanje i kompletna priprema pre nego što model počne da se izrađuje je deo procesa koji mi je najvažniji. Ono što se ne vidi, a i te kako doprinosi couture momentu u mom dizajnu su same konstrukcije ispod haljine (često i metalne), a koje joj daju na prepoznatljivom AH volumenu.
No, iako couture podrazumeva mnogo tehničkih odluka, za mene je najvažnija ona koja se donosi mnogo ranije a to je rađanje ideje i momenat kada osetim da je neka zaista prava. Godinama sam učila da verujem svom unutrašnjem osećaju. Zato verujem da je intuicija jednako važan deo kreativnog procesa kao i znanje, iskustvo ili zanat. 
Arhiva Amine Hasanbegović nije samo pregled kolekcija, već mapa silueta, saradnji i komada koji su tokom petnaest godina oblikovali prepoznatljiv regionalni couture rukopis.
Amina Hasanbegović: Saradnja sa ženama koje imaju tako snažan i prepoznatljiv identitet za mene je uvek dijalog, izbegavam da namećem vlastitu estetiku. Bez obzira na to da li je reč o Severini, Nataši Bekvalac, Nini Badrić, Konstrakti ili nekoj drugoj umetnici, prvi korak je razumeti njihovu ličnost, energiju i način na koji žele da komuniciraju sa publikom.
Moj zadatak je da kroz dizajn naglasim ono što ih čini autentičnim.
Uvek ima mnogo anegdota u tim saradnjama, od dogovora u 3 ujutru, kratkih rokova za izradu, izmena u poslednji čas, na licu mesta, pred koncerte i nastupe. Najlepši deo takvih saradnji je upravo pronalaženje te ravnoteže kada se njihov identitet i moja kreativna vizija susretnu na prirodan način. Do sada je brend napravio preko 5500 unikatnih haljina, a verujemo da je svaka od njih bila posebna na svoj način, a s druge strane delovala uverljivo i iskreno na osobi koja je nosi.
Amina Hasanbegović: Kako da ne. Nedavno sam poželela da organizujem i sredim radionicu, i kada sam videla sve te ostatke materijala, shvatila sam da su oni zapravo susret sa svim osobama,probama,osmesima… jedna čitava eksplozija sećanja kako pozitivnih tako i negativnih engrama. Zato je arhiva za mene mnogo više od pregleda dosadašnjeg rada, jedna čitava zbirka uspomena koje sam imala privilegiju da delim sa ženama za koje sam stvarala. I danas me to iskreno fascinira.
Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.
Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.
Amina Hasanbegović: Bez razmišljanja bih izabrala kolekciju Blacksmith and Tailor. Predstavila sam je beogradskoj publici prije petnaest godina, a danas mi djeluje jednako snažno kao i tada.
Bila je to kolekcija nastala na granici dve suprotnosti: snage i nježnosti. Metal smo ručno varili, oblikovali i pretvarali u formu, tražeći način da ga spojimo sa gotovo bestežinskim tkaninama. U tom susretu grubog i krhkog nastala je posebna energija koju i danas osjećam. Možda bih je danas posmatrala drugačijim očima, sa više iskustva i zrelosti, ali njena ideja ostala bi ista. Neke kreacije pripadaju trenutku, a neke su bezvremenske. Za mene je Blacksmith and Tailor upravo jedna od njih.
Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.
Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.
Amina Hasanbegović: U ovoj kolekciji važnu ulogu ima i način na koji nastaju materijali. Mnoge od njih smo stvarali sami. Volim ideju da komad počinje mnogo pre prvog kroja - u eksperimentu, u teksturi, u tragu ruke koja ga oblikuje.
Amina Hasanbegović: Volela bih da ovu novu fazu brenda prepoznaju po emociji. Po ljubavi prema stvaranju koja je godinama bila moja najvažnija pokretačka snaga i koja je utkana u svaki komad.
Svaka kolekcija nosi deo vremena u kojem je nastala, ali i deo osobe koja ju je stvarala. Takođe, ona je i simbol našeg novog početka nakon više decenije i po stvaranja :)
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Hatidža Hasanbegović / @aminahasanbegovic
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
