TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 18.6.2020.
Uistinu bogat životopis, zanimljivi backstage trenutci projektiranja raznih interijera koje dijeli s nama na društvenim mrežama, minimalistični, no, chic stil, kao i preslatki kadrovi druženja s obiteljima, motivirali su nas da upravo bh.arhitekticu Anu Bosankić ugostimo u našoj rubrici.
Ana je suvlasnica arhitektonskog ureda Novi dom u Tuzli koji potpisuje brojne projekte koji su nagrađeni i BIG SEE nagradom. Uz to, aktivno je sudjelovala u radu Asocijacije arhitekata, a danas uspješno balansira privatne i poslovne obveze. Ana nam je otkrila kako organizira svoj dan, koji bi dizajnerski komad namještaja voljela imati u svom domu, kao i dom koje osobe iz BiH bi voljela urediti.
Otkrila nam je i što smatra gdje bi mladi trebali usmjeravati svoje školovanje i usavršavanje u oblasti arhitekture, kao i na koji je projekt do sada najponosnija.
***
Kada si prvi put poželjela postati arhitektica?
Odrasla sam u arhitektonskoj obitelji, moji roditelji su oboje arhitekti i arhitektura je oduvijek bila važan dio mog života. Kao dijete često sam se igrala kroz prave arhitektonske vježbe iako to tada nisam ni znala.
S mamom sam pravila makete, kolaže, imala sam sate slobodnog crtanja na kojima mi je model bio veliki zgužvani papir, gradila kuće za igračke i slično.
Na terasi Novog doma
Tata mi je svaki novi projekt pojašnjavao, vodio me na gradilište i na službene puteve, a od sedmog razreda osnovne škole me već uključio i u rad Novog doma kroz male honorarne poslove prekucavanja tekstova ili unošenja podataka, to je trajno oblikovalo moju radnu etiku i dalo mi samopouzdanje koje je nužno u ovom pozivu.
To kreativno i arhitektonsko djetinjstvo me je tako usmjerilo da nisam mogla ni zamisliti da budem nešto drugo, oduvijek sam željela biti samo arhitektica. Iako moji roditelji nikada nisu niti sugestijom utjecali za moj izbor životnog poziva, mislim da su ovaj svoj podsvjesni projekt „kreiranja arhitekte“ uspješno realizirali. :)
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Jedna od velikih prednosti privatnog posla i rada za sebe je sloboda, a i posao arhitektice je dinamičan i raznolik, pa se moji radni dani puno razlikuju.
Kada sam u uredu tada projektiram, prikupljam ponude za izvođenje, imam sastanke sa investitorima i suradnicima, na gradilištu sam u nadzoru radova ili na sastancima sa izvođačima i dobavljačima, snimam lokacije ili postojeća stanja, nekada obilazim salone i trgovine građevinskih materijala, povremeno sam na specijaliziranim edukacijama i seminarima, a najčešće se sve ove aktivnosti isprepliću pa je tako svaki dan uistinu dinamičan.
Iako se u našem neuređenom i korumpiranom društvu privatni biznis sustavno sabotira ogromnim oporezivanjima i nametima, a zdrava tržišna konkurencija ne postoji, smatram da je sloboda kreiranja mog vremena vrijedna te stalne borbe. Sloboda i neovisnost su ključne za stvaranje dobre arhitekture.
3 stvari bez kojih ne možeš zamisliti jutro?
Prvi je Matej, on je naš švicarski sat i on nas budi svako jutro točno u 6.
Čim ustanemo suprug i ja pijemo kavu - čista crna moka bez šećera, za razbuđivanje.
Treća je maskara, ne sjećam se kada sam izašla iz kuće bez maskare.
Što je za tebe nepresušan izvor inspiracije?
Transformacije. Živimo u vremenu velikih promjena nekih do sada ustaljenih životnih navika, propituju se stari obrasci i norme u projektiranju svih vrsta prostora, posebno sada nakon pandemije virusom COVID-19 koji je zauvijek promijenio način korištenja javnih prostora, tehnologija i tehnika stalno evoluiraju, a sve to snažno utječe i na arhitekturu.
Odgovorno odgovoriti na uvijek nove izazove vremena, na nove zahtjeve i potrebe društva, ali i na pojedinačne specifične uvjete investitora je stalan izvor inspiracije i motivacije.
Svaki novi projekt je novi početak i nova mogućnost da se ostavi trag u vremenu ili unaprijedi kvalitet života korisnika tih novih prostora, a čitanje znakova vremena i oblikovanje prostora koji su kroničari tog vremena je samo po sebi inspirativan proces.
Kroz kolumnu naše Martine već smo zavirili u ured arhitektonskog studija Novi dom. Reci nam, koji ti je sada omiljeni kutak i kako zadržavaš produktivnost?
Trenutno je najviše fotografija iz Novog doma vezano za trešnju koja se nalazi uz sami ured.
Ta prkosna i slučajna trešnja, uz objekt i na magistralnom putu, mi je prava radost.
Nedavno sam napokon, nakon 12 godina rada, shvatila da sam najproduktivnija kada mi je ured uredan i čist, bez ičega suvišnog na radnom stolu, samo računar, blok za crtanje i papiri i katalozi koji mi baš tada trebaju.
Možda zvuči kao klišej, ali principi Marie Kondo za organizaciju stvari i pospremanje kod mene djeluju produktivno.
Bila si urednica portala AABH, kao i pokretač i voditeljica brojnih aktivnosti AABH. Gdje si pronalazila inspiraciju, ali i hrabrost za početak svih ovih projekata i kako usklađuješ sve obveze?
U razdoblju od 2016.-2018. bila sam članica Upravnog odbora Asocijacije arhitekata u BiH i prva glavna urednica portala AABH u ključnoj fazi revitalizacije ovog jedinog udruženja arhitekata u BiH.
Motiv i inspiracija za taj volonterski rad za zajedničku dobrobit svih arhitekata i našeg poziva leži u osobnoj odgovornosti koju osjećam, jer smatram da svatko od nas svojim činjenjem, nečinjenjem, ali i indiferentnošću na probleme doprinosi njihovom rješavaju ili nerješavanju.
Upravo taj stav da nešto moramo učiniti i pokušati vratiti narušeni kredibilitet ove organizacije, ali i arhitektonskog poziva uopće, je povezao tadašnjeg predsjednika dr.Vedada Islambegovića i mene u ideji revitalizacije i reorganizacije Asocijacije arhitekata.
Zatekli su nas brojni problemi, financijski dugovi, neadekvatan i poplavljen prostor ureda, vrlo mali broj članova i u potpunosti izgubljen integritet udruženja.
Postepenim koracima koje smo definirali našim Planom aktivnosti za razdoblje 2016.-2018. uspjeli smo riješiti sve probleme koji su nas zatekli, dodatno smo pokrenuli i web portal kako bismo podigli vizibilitet arhitekata i rad udruženja učinili transparentnim, organizirala sam i stručna edukativna predavanja pod nazivom Škola AABH u suradnji sa brendovima iz građevinske industrije, izložbu Collegium artisticum smo učinili selektivnom i doveli stručni internacionalni žiri i time smo ovu jedinu smotru arhitekture ponovno učinili relevantnom i vrijednom.
Sve ove aktivnosti su doprinijele da tu pozitivnu energiju prepoznaju i drugi te se ubrzo pored broja članstva povećao i broj aktivnih članova koji su svojim nesebičnim radom doprinijeli da se mreža i ideja proširi, tako da danas imamo jednu respektabilnu organizaciju arhitekata koja više nije irelevantna u procesima odlučivanja o izgrađenom prostoru i položaju arhitekata u BiH.
U tom periodu je uistinu bilo teško uskladiti i posao na projektima i volonterski rad za AABH, imala sam sreću da sam upravo tada imala tri objekta u realizaciji u Sarajevu pa sam obveze na gradilištima i u AABH mogla spojiti na tjedno dva dolaska u Sarajevo.
Što si naučila o sebi kada se radi o usklađivanju poslovnih obveza s roditeljstvom?
Naučila sam da su moje granice fizičke i psihičke izdržljivosti puno veće nego što sam ranije mislila i da mogu puno više toga napraviti u kratkom vremenu, kada to okolnosti od mene zahtijevaju.
Balansiranje između privatnog posla, u pozivu koji se u našim krajevima i dalje stereotipno doživljava kao muški i malog djeteta je uistinu složen izazov i čini mi se da tu nema sigurnih pravila, znam da radim najbolje što mogu na oba polja i to me čini mirnom.
A kakav je dječak Matej? Što najviše volite zajedno raditi?
Prije nego je došao Matej, jedan prijatelj koji je već imao dvoje djece pričao mi je o svojoj djeci i rekao je da su smiješni. Tada ga nikako nisam mogla razumjeti što je mislio i je li to baš ta riječ koja opisuje malu djecu. Danas točno znam što je mislio, jer i Matej je smiješan. Svaki dan učini nešto što je toliko smiješno da i kada se sjećam ili prepričavam moram se smijati.
On je čista radost.
Koje su najvažnije lekcije koje si naučila o majčinstvu?
Planovi moraju biti fleksibilni. Ranije sam većinu toga imala prije isplanirano i isprojektirano, dok sa djetetom uvijek mora postojati i prostor za promjenu plana jer više ne ovisi sve samo o meni, tu je jedan novi život za koji sam odgovorna i koji je ispred svih drugih planova i ciljeva. To nikako ne znači da od planova treba odustati, nego samo vremenskim rokovima za realizaciju treba dati više prostora.
Radim najbolje što mogu i to je u redu. Mlade majke su često pod pritiskom okoline koja nas želi staviti u naučene i stereotipne obrasce kako treba izgledati savršena majka, tu je i još jedan poseban aspekt „mom shaming“ sindroma koji je sve prisutniji među samim majkama i to brojne majke čini nesigurnima i frustriranima. Vrlo rano sam naučila da se nikako ne mogu uklopiti ni u jedan od tih zadatih šablona i da ću biti najbolja majka svom djetetu ako se predano trudim i griješim i učim i ako sam zadovoljna sobom i sigurna u sebe.
U cafeu 'Zrno soli'
Što po tebi treba sadržavati svaka funkcionalna dječja soba?
Dječije sobe ne trebaju sadržavati previše stvari i ne treba ih zatrpavati suvišnim namještajem koji ne služi osnovnim funkcijama, a to su spavanje, odlaganje i igra - rad. Marija Montessori je prije čak 70 godina dala smjernice kako treba oblikovati dječije prostore da bi oni podupirali razvoj djece. Pripremljeno okruženje, posvećen odgajatelj i dijete su tri segmenta koji uvijek rade zajedno. Prema Montessori metodu pripremljeno okruženje treba da ispunjava uvjete jednostavnosti, minimalizma, organiziranosti, pristupačnosti, sigurnosti i tišine.
Od namještaja djeci je potreban krevet na koji se mogu sami popeti, garderoba na njihovoj visini, niske police za pažljivo odabrane igračke, stol za aktivnosti i stolica u dječijem mjerilu, male stepenice koje potiču autonomiju i ostali namještaj u kući čine pristupačnim za djecu, ogledalo koje stimulira percepciju svog tijela i pokreta. Važno je da prostori budu uredni, organizirani, mjerilom prilagođeni djeci i da ostavljaju prostor slobode za drugačija korištenja, istraživanja i tumačenja prostora.
Koliko se vaša obiteljska dinamika sada promijenila? Kako koristiš slobodno vrijeme?
Sada nam je uistinu dinamično :) sve se promijenilo i još učimo, improviziramo i prilagođavamo se. Suprug i ja dijelimo sve obveze pa zajedno uspijevamo stići sve što trebamo. Stvarno slobodnog vremena i nemam, ali nedjeljom nastojimo zajedno otići negdje u prirodu i napuniti baterije za novi tjedan.
Dom koje osobe/umjetnika bi voljela urediti?
Mate Rimca. On je personifikacija ideje da predan rad, vizionarski san, kreativnost i poduzetnost mogu od nule stvoriti biznis i brend koji je svjetski i unikatan. Znakovito je i motivirajuće da je to čovjek rođen u Bosni, u Livnu.
Dizajnerski komad namještaja koji bi voljela posjedovati? Kako bi opisala svoj dom?
Trenutno smo upravo u fazi preseljenja u naš novi dom i većina namještaja kojeg sam predvidjela je moj dizajn. Željela sam da što više elemenata bude unikatno, ali i da testiram svoju kreativnost i na tom novom polju dizajna namještaja. Lista dizajnerskog namještaja koji bi željela da upotpuni tu cjelinu je doista duga, ali i dalje su mi posebno dragi svi komadi – ikone dizajna od Ray i Charlesa Eamesa.
Moj novi dom je u arhitektonskom smislu ogledalo principa rada arhitektonskog ureda Novi dom – suvremen, energetski učinkovit, funkcionalan, štedljiv, smart home, osunčan, ventiliran, suptilan i prirodan.
Sam enterijer opisujem kao „minimalist glam“ gdje su dominantni snažni komadi, jednostavnih crta u prirodnim i vrijednim materijalima, u vrhunskoj izvedbi i sa suptilno riješenim detaljima.
Rad kojih regionalnih arhitekata pratiš?
Nekada mi se čini da pratim rad svih arhitekata u regiji, ali za Bosnu i Hercegovinu mogu reći da je to uistinu tako. Na završnim godinama master studija bila sam članica stručnog uredništva tada jedinog magazina za arhitekturu, gradnju i dizajn „AGD profi“ i kroz taj magazin i sajmove „Gradnja i obnova“ koje je organiziralo uredništvo vrlo rano sam upoznala veliki broj arhitekata i njihov rad.
Kasnije sam nastavila pomagati u organizaciji stručnih skupova na kojima su se okupljali arhitekti, a za Asocijaciju arhitekata sam kreirala veliku bazu kontakata svih arhitekata u BiH i većinu njih sam osobno kontaktirala i pozvala u članstvo.
Tako da kroz te aktivnosti sam stekla veliki krug prijatelja u struci i njihov rad pratim i podupirem. Svaki dobro realiziran projekt u Bosni je uspjeh, jer realizirati bilo što vrijedno u ovim okolnostima je ravno čudu, tako da me raduje svaki novi uspjeh kolega.
U BiH se sada formira i jedna nova scena mladih arhitekata koji su se oblikovali kroz arhitektonski festival Dani arhitekture. Oni još uvijek nisu zarobljeni u okovima sprege politike i struke i njihovi projekti i rad su vrijedni posebne pozornosti.
Na koji svoj dosadašnji projekt si najponosnija?
Svaki uspješno realiziran projekt me čini iznimno ponosnom, a kako mi sve naše objekte koje projektiramo, i nadziremo i organiziramo njihovu gradnju, time osiguravamo da uistinu budu realizirani prema projektu.
Trenutno sam posebno ponosna na projekt kapele na centralnom Svetištu Vrhbosanske nadbiskupije - Kondžilo koji je upravo dobio vrijednu internacionalnu arhitektonsku nagradu BigSEE 2020 u kategoriji javnih objekata.
Ovaj projekt je i bio uvršten i u selekciju izložbe najboljih arhitektonskih ostvarenja u BiH Collegium artisticum 2019., zajedno sa našim projektom Kompleksa ŠSF na Bjelavama.
2018. je na ovoj izložbi predstavljen naš projekt rekonstrukcije enterijera crkve Presvetog Srca Isusova u Brčkom, a 2017. je vrlo strugu selekciju izložbe prošao projekt kapele sv.Franje u Gornjem Vukšiću. Ovi nagrađeni i selektirani projekti, koje su stručni žiriji prepoznali kao vrijedne, su mi posebno važni jer su jedno vrijedno priznanje.
Omiljena zgrada u Tuzli? A koje su svjetske građevine ukrale tvoje simpatije?
U Tuzli mi je uvjerljivo najdraži naš objekt Hrvatskog kulturnog centra, na kojem radimo već deset godina u suradnji s našim franjevcima. Sada smo u završnoj fazi enterijerskih uređenja i vanjskog uređenja okoliša.
Kako se radi o složenom kompleksu raznolikih funkcija, posebno bi istakla prostor cafea „Zrno soli“ u kojem sam dizajnirala apsolutno sve od parametrijske stropne instalacije do namještaja, ovaj projekt privodimo kraju i iskreno jedva čekam da prostor zaživi.
Kako pratim rad i arhitekata iz cijelog svijeta, lista svjetskih građevina koje su ostavile poseban dojam je također velika. Neke od tih objekata nisam još ni posjetila, ali sam analizirala projekte i virtualno šetala tim prostorima, što je bilo dovoljno da me osvoje. Barcelona paviljon kojeg su projektirali Ludwig Mies van der Rohe i Lilly Reich je na vrhu te liste.
Moda i arhitektura se često isprepliću. Kako bi ti opisala svoj stil?
Meni se čini da je to stil tipične arhitektice - puno bijelih i plavih oversized košulja i dominantna crna boja u ormaru. Kao i u arhitekturi, tako i u modi volim prirodne materijale, snažne komade u kombinaciji s monokromatskim suptilnim koloritom, minimalizam, dobre i vrhunski izvedene detalje i igru s teksturama materijala. Sviđa mi se stil Parižanki i na vašim stranicama redovito tražim inspiraciju u tekstovima koji dekodiraju taj nepogrješivi pariški chic.
Gdje i na koji način bi po tebi mladi trebali usmjeravati svoje školovanje i usavršavanje u oblasti arhitekture?
U svijetu se obrazovanje sve više specijalizira na uske profilacije za određeni segment rada, dok su nastavni programi kod nas još uvijek postavljeni dosta široko, a upravo ta širina znanja koja osigurava razumijevanje cjelovitih procesa, a ne samo jednog segmenta, je naša ključna prednost. Naše neuređeno društvo nas primorava da radimo sve, pokušavamo sve i ostajemo fleksibilni, ta borba za opstanak nas također i osposobljuje da razumijemo širu sliku, posljedično-uzročne veze i da ne postajemo „fah idioti“ nego da smo u stanju voditi i predvidjeti raznolike procese. Mladima bih savjetovala upravo to, da ne bježe od raznolikih zadataka, da skupe što više iskustva i da se stalno educiraju o napretku novih tehnologija i tehnika izvođenja, jer to je nešto što se tako brzo mijenja, a ne uči se na fakultetu.
TEKST: Emina Smaka
U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.
Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš.
Mubera Hodžić – Lemeš
Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini.
Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?
Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.
Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.
Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:
- Fizička zaštita i sigurnost,
- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),
- Radno - okupaciona terapija,
- Socijalno savjetovanje i podrška,
- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,
- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,
- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,
- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),
- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)
Koliko je važan psihoterapijski tretman?
Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.
Cilj psihološke podrške je:
- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,
- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,
- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.
Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.
Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?
Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.
Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće?
U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.
Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće?
U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.
Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.
Foto: Pexels.com
Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama?
Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.
Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?
Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.
Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.
Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.
Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje?
Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).
Foto: Pexels.com
Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja?
Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.
Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.
* * *
Foto: Pexels.com
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
