TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 15.7.2019.
Ovaj vikend, točnije u petak i subotu, u parku Sajmište, uz šetnicu rijeke Lištice u Širokom Brijegu, održan je Street Food Fest.
Posjetitelji festivala, čiju organizaciju potpisuju Mario Mandić i Marko Ćavar, mogli su isprobati i posebno pripremljene steakove, burgere i sendviče, ali i u uživati u specijalitetima japanske kuhinje, sladoledima, kao i craft pivima, vinima i koktelima. Bio je to festival koji je kroz ponudu hrane i pića, sve posjetitelje poveo na gastro turneju po Hercegovini, ali i kroz kuhinje svijeta. Uz ambijent koji savršeno dočarava ljetnu bezbrižnost i chill vibe, raznolik sadržaj koji je nudio nešto za baš svaki uzrast, kao i toplu, obiteljsku atmosferu, nametnuo se kao destinacija svih onih koji su željeli vikend započeti uz fine zalogaje, osvježavajuća pića i dobro društvo.
Jedan od voditelja samog festivala, Veljko Barbieri, prokomentirao je da ne trebamo odustajati od naše tradicionalne kuhinje samo je trebamo interpretirati na moderan način te upravo kroz druženja ove vrste brendirati eno-gastro ponudu koju Hercegovina ima.
Veljko Barbieri
Dašak atmosfere koja je vladala, ali i malenu gastro turu po štandovima za BONJOUR.ba je pripremila Stanislava Borovac, dama koje je vlasnica Facebook stranice Hodopisi & Slikopisi i jedna od projekt koordinatorica Turističkog klastera Hercegovine koji se također predstavio u sklopu Festivala. Njene utiske, kao i fotografije s Festivala koje je pripremala za BONJOUR. čitatelje donosimo u nastavku.
Stanislava Borovac
***
Jeste li znali da umjereno konzumiranje poznatog tradicionalnog japanskog jela – sushija, stimulira neurone te poboljšava vizualnu percepciju, motoričke sposobnosti ruku, pamćenje i druge važne funkcije? U festivalskoj kućici Freyja Restaurant, imali smo priliku uživati u raznim vrstama ovog jela, koje je kod nas slabo zastupljeno, no blagodati i nutritivne vrijednosti sushija su u svijetu jako dobro poznate.
Na jednom od štandova nalazila se ekipa iz Širokog Brijega sastavljena oko projekta B.W.A. – Burgers with attitude.
Kao što ste i sami možete pretpostaviti, radi se o referenci na legendarni hip hop sastav iz osamdesetih – N.W.A, tako je i sam štand bio u skladu s hip hop kulturom, a obožavatelji dobre hrane i rap glazbe – Domagoj i Ana, za nas su pripremali tri vrste posebno spravljenih burgera.
Hotel Park Široki Brijeg, sa svojim novim vodstvom i chefom, za sve posjetitelje je pripremao vrhunske beefsteak sendviče te kobasice punjene sirom, umotane u slaninu. Na slatkom štandu Hotel Park Široki Brijeg mogli smo birati između sladoleda zdravih voćnih okusa manga, šumske jagode, trešnje, borovnice, koji su izrađeni po posebnoj recepturi na bazi maslinovog ulja, bez dodatnih šećera. Ovaj štand je dobio i nagradu za najbolji štand po broju glasova u konkurenciji festivala.
Na festivalu se predstavila i kompanija, Selekcija d.o.o., koja je pripremala meso koje je odležalo nekoliko tjedana u specijalnim komorama s unaprijed određenom vlažnosti zraka i temperaturom.
Uz takozvanu metodu suhog zrenja, junetina dobiva posebnu mekoću, punoću okusa i dodatnu nutricionističku vrijednost, a dečki iz Selekcije su na OFYR roštilju za sve posjetitelje pripremali T-bone, Ribeye, Rumpsteak i dry aged burger.
Za koktel barom dočekao nas je uvijek odlično raspoložen barmen Nebojša Lazarević. Nebojša za sebe kaže da želi biti dio onoga što je izvan običnog, svega što je avangardno i smjelo, a takvi su i njegovi kokteli.
BONJOUR.preporuka: S barmenom smo osmislili BONJOUR.koktel kojeg ćete pripremati za svaki idući ljetni kućni party
Street food festival ponudio je i sadržaj za sve ljubitelje craft piva te su posjetitelji mogli isprobati pive u potpisu Cooltura pivovara, Lovac craft pivovara i Trojansko pivo.
Turistički klaster Hercegovina pobrinuo se da kušamo i vina u potpisu sljedećih vinarija: Podrumi Andrija, Vinarija Anđelić, Vina Zadro i Podrumi Ostojić. Prepoznatljiv okusi i miris Blatine i Žilavke u potpisu ovih vinarija dodatno su obogatili cijelo druženje.
Druženje na Festivalu je potrajalo do dugo u noć, a svi posjetitelji su doma otišli obogaćeni novim gastro iskustvima, ali i novim favoritima kada su u pitanju craft pive i hercegovačka vina. Naposljetku, organizatori su poručili da već marljivo rade na sadržaju za naredno izdanje koje bi moglo potrajati i dan duže. Veselimo se detaljima...
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
