Svi koji prate Elmu na Instagramu mogu biti sigurni da će na njenom profilu vidjeti dašak studiranja, šarm Sarajeva, bh. brendove, ali i zanimljive priče iz svakodnevice.

Upravo su nas te njene priče motivirale da Elmu Iković (na Instagramu je znamo kao @justdoda) ugostimo u Intervju rubrici. Elma je rado pristala na naš poziv i u pauzi od fakulteta i poslovnih obveza, s nama podijelila nekoliko iskustava iz svog života.

Naime, Elma studira na Burch univerzitetu i ove godine je imala priliku u suradnji sa AJB DOC snimiti svoj prvi dokumentarni film koji priča o utjecaju klimatskih promjena. Upravo zato nismo mogli odoljeti da s njom ne zavirimo u backstage snimanja filma.

 

Elma Iković

Uz to, Elma je dama koja od malena ima i atopijski dermatitis (ekcem). S njom smo razgovarali upravo o važnosti podizanja svijesti o ekcemu, njegovom utjecaju i na mentalno zdravlje, a Elma nam je otkrila i što je njoj pomoglo da se lakše nosi sa ovim kožnim oboljenjem.

Intervju smo naravno završile i sa njenom preporukom filma za gledanje i mjesta u Sarajevu u kojemu možemo uživati ove jeseni i zime, a njene odgovore na pitanja otkrijte u nastavku.

 

Studiraš digitalne komunikacije i odnose s javnošću. Zašto si izabrala baš ovaj fakultet?
 

Zaista je to neobična priča, ali itekako dokaz da se sve dešava sa razlogom. Naime, studirala sam germanistiku prethodno, 2019. godine sam imala povredu koljena na treningu. Tad još online model studiranja nije bio opcija, a ja nisam bila u mogućnosti hodati par mjeseci. Već duži period sam razmišljala da li sam napravila pravu odluku kada sam upisala germanistiku, preispitivala sam se da li je to zapravo ono što želim.

 

Te godine tata mi je pokazao novi odsjek za digitalne komunikacije i odnose s javnošću na Internacionalnom Burč Univerzitetu. To je zapravo bilo nešto što sam htjela inicijalno studirati, međutim ništa slično tome nije bilo tada u Sarajevu. To je zapravo i bio spoj onog što volim u jednom odsjeku, video, fotografija, mediji… Sjećam se da sam na intervju otišla sa ortozom i tu je i započelo novo poglavlje u mom životu. Zasigurno jedna od boljih odluka koje sam napravila.

Često me pitaju da li se kajem ili mislim da sam izgubila vrijeme na germanistici. Moj odgovor je uvijek ne, jer upravo me to dovelo do ovog trenutka. Dosta sam naučila i ne samo o njemačkoj historiji i književnosti. I s obzirom da sam bila završna godina studija, planiram to i završiti jednog dana. Kada bih mogla vratiti vrijeme, sve bih isto uradila.

 

U suradnji sa AJB DOC ove godine si režirala i svoj film 'I mi smo krivi'. Koja iskustva sa snimanja ćeš najviše pamtiti i što nas očekuje u filmu?
 

Moram reći, kompletno iskustvo je bilo vrlo zanimljivo i nešto što ću pamtiti uvijek. Međutim izdvojila bih posebno vožnje sa komunalnim radnicima. To iskustvo mi je obilježilo snimanje dokumentarca. Upoznala sam divne ljude i čula zadivljujuće priče, o životnoj sredini i svemu sa čime se svakodnevno susreću. Također, jedan od upečatljivijih kadrova koje ću pamtiti su konji koje sam zatekla oba puta na deponiji. Strahovit prikaz, ali nešto što želim svi da vide, jer je to prava slika stanja u kojem živimo.

 

Nisam željela da odustanem od svog plana da pokrenem narativ o tome kako klimatske promjene utiču na naše područje. Bila sam sigurna da je to koncept mog filma čim sam završila SMART DOC trening prethodne godine.

 

Elma Iković na premijeri svog dokumentarnog filma 'I mi smo krivi'

Mogu sa sigurnošću da tvrdim da su me nedostatak razgovora na ovu temu i entuzijazam motivisali da krenem u akciju i na kraju napravim svoj prvi dokumentarni film. Priča prati moj pokušaj da razotkrijem istinu koja se krije iza naše pažljivo maskirane stvarnosti, istražujući odnos čovjeka i prirode. U nadi da ću podići svijest, a i da ljudi shvate da smo mi u velikoj mjeri dio problema. Nakon prikazivanja naše stvarnosti i pokušaja da se dobiju odgovori, film završava kadrovima koji imaju za cilj da pokrenu samorefleksiju u ljudima, da smo i mi krivi.

 

https://www.youtube.com/watch?v=6LuGcH5lOuU

 

Aktivna si na YouTube-u i putem imena 'justdoda'. Je li imaš želju više se posvetiti snimanjima za ovu aplikaciju i što možemo očekivati u bližoj budućnosti?
 

Taj kanal sam htjela započeti još sa svojih 11 godina, ali uvijek je nešto bilo što me sprječavalo. Možda jednostavno nisam bila spremna na kritike koje bi zasigurno dobijala.

 

Sada je to već druga priča. Prvi video sam postavila 2020. kada je krenula korona. Imala sam cilj relativno često objavljivati sadržaj, međutim shvatila sam da ne želim snimati isto kao što sam to htjela prije par godina. Za mene su to sad kraći filmovi, priče koje mi dođu s vremena na vrijeme, a da želim podijeliti na taj način. Voljela bih nastaviti u tom pravcu i dalje kada govorimo konkretno o mom kanalu.

 

Upravo si u jednom od YouTube videa podijelila da si od 2. godine imala atopijski dermatitis (eczema). Koliko je to utjecalo na tvoje odrastanje i što bi savjetovala ženama i muškarcima koji prolaze kroz isto?
 

Moram biti iskrena, imati ekcem ili zapravo biti drugačiji od svojih vršnjaka na ovaj ili onaj način nije nimalo jednostavan. Definitivno je ostavilo trag na meni i dugo mi je trebalo da prihvatim svoju kožu takvu kakva jeste. I dan danas je to ponekad borba, ali dosta sam snažnija.

Sjećam se da sam u školu išla u majicama dugih rukava po najvećim vrućinama, jer nisam željela da mi iko vidi izranjavane ruke. Djeca nisu znala šta je ekcem, a i kako će znati kada niko o tome nije pričao. Što sam starija postajala, tako mi se i koža više pogoršavala.

 

Fotografija iz Elminog foto eseja o ekcemu pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane

Ono što većina ljudi ne shvata ili ne vidi (dijelom što neki to dobro krijemo), je upravo uticaj bilo kojeg kožnog oboljenja, ne samo ekcema, na mentalno zdravlje. Kada situacija sa kožom postane akutna, često se dešavalo da nisam htjela izlaziti, čak po mjesec dana iz kuće.

Zadnji put kada mi se to desilo, uradila sam foto esej za ispit pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane. Kroz fotografiju sam željela pokazati kako to izgleda, ne samo s vana, već i iznutra. Upravo je ta borba samog sa sobom najteža u svemu. Bar meni. Time sam htjela pretvoriti moju nesigurnost u umjetnost. Nije jednostavno pokazati svima kako to izgleda, ali je definitivno bilo veliko olakšanje. Dugo mi je zaista trebalo da izgradim samopouzdanje, nekako je ta serija fotografija koje sam napravila u ćošku svoje sobe, dosta pomogla pri tome.

 

Fotografije iz Elminog foto eseja o ekcemu pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane

Za ekcem nažalost još uvijek ne postoji lijek, nekad se sam povuče ali nekad ostaje dio nas do kraja. Teško je dati savjet ovdje, jer se svi borimo sa tim na svoj neki način. Ono što je sigurno, jeste da kad tad trebamo svi prihvatiti da je to upravo dio nas. Mislim da je tu percepija kako lična, tako i društvena krucijalna. Kao i za veliku većinu stvari, edukacija se čini najvažnijom. 

 

Tvoj omiljeni film?
 

Kum, prvi dio. Najvećim dijelom zbog same kinematografije.

 

Koje mjesto u Sarajevu bi preporučila za posjetu ove jeseni i zime?
 

Kawa mi je već duže vrijeme jedno od dražih mjesta u gradu, za kafu, rad, montažu… Super atmosfera i još bolja ekipa.

 

Tri stvari bez kojih ne ideš vani?
 

Slušalice, telefon i novčanik.

 

Cilj koji želiš ostvariti u narednih godinu dana?
 

Prijaviti se na univerzitete u Škotskoj kako bih proširila i usavršila svoje znanje o snimanju filmova.

***
Foto: Elma Iković

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

 

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

 

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

 

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

 

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com