TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 26.9.2022.
Svi koji prate Elmu na Instagramu mogu biti sigurni da će na njenom profilu vidjeti dašak studiranja, šarm Sarajeva, bh. brendove, ali i zanimljive priče iz svakodnevice.
Upravo su nas te njene priče motivirale da Elmu Iković (na Instagramu je znamo kao @justdoda) ugostimo u Intervju rubrici. Elma je rado pristala na naš poziv i u pauzi od fakulteta i poslovnih obveza, s nama podijelila nekoliko iskustava iz svog života.
Naime, Elma studira na Burch univerzitetu i ove godine je imala priliku u suradnji sa AJB DOC snimiti svoj prvi dokumentarni film koji priča o utjecaju klimatskih promjena. Upravo zato nismo mogli odoljeti da s njom ne zavirimo u backstage snimanja filma.
Elma Iković
Uz to, Elma je dama koja od malena ima i atopijski dermatitis (ekcem). S njom smo razgovarali upravo o važnosti podizanja svijesti o ekcemu, njegovom utjecaju i na mentalno zdravlje, a Elma nam je otkrila i što je njoj pomoglo da se lakše nosi sa ovim kožnim oboljenjem.
Intervju smo naravno završile i sa njenom preporukom filma za gledanje i mjesta u Sarajevu u kojemu možemo uživati ove jeseni i zime, a njene odgovore na pitanja otkrijte u nastavku.
Studiraš digitalne komunikacije i odnose s javnošću. Zašto si izabrala baš ovaj fakultet?
Zaista je to neobična priča, ali itekako dokaz da se sve dešava sa razlogom. Naime, studirala sam germanistiku prethodno, 2019. godine sam imala povredu koljena na treningu. Tad još online model studiranja nije bio opcija, a ja nisam bila u mogućnosti hodati par mjeseci. Već duži period sam razmišljala da li sam napravila pravu odluku kada sam upisala germanistiku, preispitivala sam se da li je to zapravo ono što želim.
Te godine tata mi je pokazao novi odsjek za digitalne komunikacije i odnose s javnošću na Internacionalnom Burč Univerzitetu. To je zapravo bilo nešto što sam htjela inicijalno studirati, međutim ništa slično tome nije bilo tada u Sarajevu. To je zapravo i bio spoj onog što volim u jednom odsjeku, video, fotografija, mediji… Sjećam se da sam na intervju otišla sa ortozom i tu je i započelo novo poglavlje u mom životu. Zasigurno jedna od boljih odluka koje sam napravila.
Često me pitaju da li se kajem ili mislim da sam izgubila vrijeme na germanistici. Moj odgovor je uvijek ne, jer upravo me to dovelo do ovog trenutka. Dosta sam naučila i ne samo o njemačkoj historiji i književnosti. I s obzirom da sam bila završna godina studija, planiram to i završiti jednog dana. Kada bih mogla vratiti vrijeme, sve bih isto uradila.
U suradnji sa AJB DOC ove godine si režirala i svoj film 'I mi smo krivi'. Koja iskustva sa snimanja ćeš najviše pamtiti i što nas očekuje u filmu?
Moram reći, kompletno iskustvo je bilo vrlo zanimljivo i nešto što ću pamtiti uvijek. Međutim izdvojila bih posebno vožnje sa komunalnim radnicima. To iskustvo mi je obilježilo snimanje dokumentarca. Upoznala sam divne ljude i čula zadivljujuće priče, o životnoj sredini i svemu sa čime se svakodnevno susreću. Također, jedan od upečatljivijih kadrova koje ću pamtiti su konji koje sam zatekla oba puta na deponiji. Strahovit prikaz, ali nešto što želim svi da vide, jer je to prava slika stanja u kojem živimo.
Nisam željela da odustanem od svog plana da pokrenem narativ o tome kako klimatske promjene utiču na naše područje. Bila sam sigurna da je to koncept mog filma čim sam završila SMART DOC trening prethodne godine.
Elma Iković na premijeri svog dokumentarnog filma 'I mi smo krivi'
Mogu sa sigurnošću da tvrdim da su me nedostatak razgovora na ovu temu i entuzijazam motivisali da krenem u akciju i na kraju napravim svoj prvi dokumentarni film. Priča prati moj pokušaj da razotkrijem istinu koja se krije iza naše pažljivo maskirane stvarnosti, istražujući odnos čovjeka i prirode. U nadi da ću podići svijest, a i da ljudi shvate da smo mi u velikoj mjeri dio problema. Nakon prikazivanja naše stvarnosti i pokušaja da se dobiju odgovori, film završava kadrovima koji imaju za cilj da pokrenu samorefleksiju u ljudima, da smo i mi krivi.
https://www.youtube.com/watch?v=6LuGcH5lOuU
Aktivna si na YouTube-u i putem imena 'justdoda'. Je li imaš želju više se posvetiti snimanjima za ovu aplikaciju i što možemo očekivati u bližoj budućnosti?
Taj kanal sam htjela započeti još sa svojih 11 godina, ali uvijek je nešto bilo što me sprječavalo. Možda jednostavno nisam bila spremna na kritike koje bi zasigurno dobijala.
Sada je to već druga priča. Prvi video sam postavila 2020. kada je krenula korona. Imala sam cilj relativno često objavljivati sadržaj, međutim shvatila sam da ne želim snimati isto kao što sam to htjela prije par godina. Za mene su to sad kraći filmovi, priče koje mi dođu s vremena na vrijeme, a da želim podijeliti na taj način. Voljela bih nastaviti u tom pravcu i dalje kada govorimo konkretno o mom kanalu.
Upravo si u jednom od YouTube videa podijelila da si od 2. godine imala atopijski dermatitis (eczema). Koliko je to utjecalo na tvoje odrastanje i što bi savjetovala ženama i muškarcima koji prolaze kroz isto?
Moram biti iskrena, imati ekcem ili zapravo biti drugačiji od svojih vršnjaka na ovaj ili onaj način nije nimalo jednostavan. Definitivno je ostavilo trag na meni i dugo mi je trebalo da prihvatim svoju kožu takvu kakva jeste. I dan danas je to ponekad borba, ali dosta sam snažnija.
Sjećam se da sam u školu išla u majicama dugih rukava po najvećim vrućinama, jer nisam željela da mi iko vidi izranjavane ruke. Djeca nisu znala šta je ekcem, a i kako će znati kada niko o tome nije pričao. Što sam starija postajala, tako mi se i koža više pogoršavala.
Fotografija iz Elminog foto eseja o ekcemu pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane
Ono što većina ljudi ne shvata ili ne vidi (dijelom što neki to dobro krijemo), je upravo uticaj bilo kojeg kožnog oboljenja, ne samo ekcema, na mentalno zdravlje. Kada situacija sa kožom postane akutna, često se dešavalo da nisam htjela izlaziti, čak po mjesec dana iz kuće.
Zadnji put kada mi se to desilo, uradila sam foto esej za ispit pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane. Kroz fotografiju sam željela pokazati kako to izgleda, ne samo s vana, već i iznutra. Upravo je ta borba samog sa sobom najteža u svemu. Bar meni. Time sam htjela pretvoriti moju nesigurnost u umjetnost. Nije jednostavno pokazati svima kako to izgleda, ali je definitivno bilo veliko olakšanje. Dugo mi je zaista trebalo da izgradim samopouzdanje, nekako je ta serija fotografija koje sam napravila u ćošku svoje sobe, dosta pomogla pri tome.
Fotografije iz Elminog foto eseja o ekcemu pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane
Za ekcem nažalost još uvijek ne postoji lijek, nekad se sam povuče ali nekad ostaje dio nas do kraja. Teško je dati savjet ovdje, jer se svi borimo sa tim na svoj neki način. Ono što je sigurno, jeste da kad tad trebamo svi prihvatiti da je to upravo dio nas. Mislim da je tu percepija kako lična, tako i društvena krucijalna. Kao i za veliku većinu stvari, edukacija se čini najvažnijom.
Tvoj omiljeni film?
Kum, prvi dio. Najvećim dijelom zbog same kinematografije.
Koje mjesto u Sarajevu bi preporučila za posjetu ove jeseni i zime?
Kawa mi je već duže vrijeme jedno od dražih mjesta u gradu, za kafu, rad, montažu… Super atmosfera i još bolja ekipa.
Tri stvari bez kojih ne ideš vani?
Slušalice, telefon i novčanik.
Cilj koji želiš ostvariti u narednih godinu dana?
Prijaviti se na univerzitete u Škotskoj kako bih proširila i usavršila svoje znanje o snimanju filmova.
***
Foto: Elma Iković
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
