Svi koji prate Elmu na Instagramu mogu biti sigurni da će na njenom profilu vidjeti dašak studiranja, šarm Sarajeva, bh. brendove, ali i zanimljive priče iz svakodnevice.

Upravo su nas te njene priče motivirale da Elmu Iković (na Instagramu je znamo kao @justdoda) ugostimo u Intervju rubrici. Elma je rado pristala na naš poziv i u pauzi od fakulteta i poslovnih obveza, s nama podijelila nekoliko iskustava iz svog života.

Naime, Elma studira na Burch univerzitetu i ove godine je imala priliku u suradnji sa AJB DOC snimiti svoj prvi dokumentarni film koji priča o utjecaju klimatskih promjena. Upravo zato nismo mogli odoljeti da s njom ne zavirimo u backstage snimanja filma.

 

Elma Iković

Uz to, Elma je dama koja od malena ima i atopijski dermatitis (ekcem). S njom smo razgovarali upravo o važnosti podizanja svijesti o ekcemu, njegovom utjecaju i na mentalno zdravlje, a Elma nam je otkrila i što je njoj pomoglo da se lakše nosi sa ovim kožnim oboljenjem.

Intervju smo naravno završile i sa njenom preporukom filma za gledanje i mjesta u Sarajevu u kojemu možemo uživati ove jeseni i zime, a njene odgovore na pitanja otkrijte u nastavku.

 

Studiraš digitalne komunikacije i odnose s javnošću. Zašto si izabrala baš ovaj fakultet?
 

Zaista je to neobična priča, ali itekako dokaz da se sve dešava sa razlogom. Naime, studirala sam germanistiku prethodno, 2019. godine sam imala povredu koljena na treningu. Tad još online model studiranja nije bio opcija, a ja nisam bila u mogućnosti hodati par mjeseci. Već duži period sam razmišljala da li sam napravila pravu odluku kada sam upisala germanistiku, preispitivala sam se da li je to zapravo ono što želim.

 

Te godine tata mi je pokazao novi odsjek za digitalne komunikacije i odnose s javnošću na Internacionalnom Burč Univerzitetu. To je zapravo bilo nešto što sam htjela inicijalno studirati, međutim ništa slično tome nije bilo tada u Sarajevu. To je zapravo i bio spoj onog što volim u jednom odsjeku, video, fotografija, mediji… Sjećam se da sam na intervju otišla sa ortozom i tu je i započelo novo poglavlje u mom životu. Zasigurno jedna od boljih odluka koje sam napravila.

Često me pitaju da li se kajem ili mislim da sam izgubila vrijeme na germanistici. Moj odgovor je uvijek ne, jer upravo me to dovelo do ovog trenutka. Dosta sam naučila i ne samo o njemačkoj historiji i književnosti. I s obzirom da sam bila završna godina studija, planiram to i završiti jednog dana. Kada bih mogla vratiti vrijeme, sve bih isto uradila.

 

U suradnji sa AJB DOC ove godine si režirala i svoj film 'I mi smo krivi'. Koja iskustva sa snimanja ćeš najviše pamtiti i što nas očekuje u filmu?
 

Moram reći, kompletno iskustvo je bilo vrlo zanimljivo i nešto što ću pamtiti uvijek. Međutim izdvojila bih posebno vožnje sa komunalnim radnicima. To iskustvo mi je obilježilo snimanje dokumentarca. Upoznala sam divne ljude i čula zadivljujuće priče, o životnoj sredini i svemu sa čime se svakodnevno susreću. Također, jedan od upečatljivijih kadrova koje ću pamtiti su konji koje sam zatekla oba puta na deponiji. Strahovit prikaz, ali nešto što želim svi da vide, jer je to prava slika stanja u kojem živimo.

 

Nisam željela da odustanem od svog plana da pokrenem narativ o tome kako klimatske promjene utiču na naše područje. Bila sam sigurna da je to koncept mog filma čim sam završila SMART DOC trening prethodne godine.

 

Elma Iković na premijeri svog dokumentarnog filma 'I mi smo krivi'

Mogu sa sigurnošću da tvrdim da su me nedostatak razgovora na ovu temu i entuzijazam motivisali da krenem u akciju i na kraju napravim svoj prvi dokumentarni film. Priča prati moj pokušaj da razotkrijem istinu koja se krije iza naše pažljivo maskirane stvarnosti, istražujući odnos čovjeka i prirode. U nadi da ću podići svijest, a i da ljudi shvate da smo mi u velikoj mjeri dio problema. Nakon prikazivanja naše stvarnosti i pokušaja da se dobiju odgovori, film završava kadrovima koji imaju za cilj da pokrenu samorefleksiju u ljudima, da smo i mi krivi.

 

https://www.youtube.com/watch?v=6LuGcH5lOuU

 

Aktivna si na YouTube-u i putem imena 'justdoda'. Je li imaš želju više se posvetiti snimanjima za ovu aplikaciju i što možemo očekivati u bližoj budućnosti?
 

Taj kanal sam htjela započeti još sa svojih 11 godina, ali uvijek je nešto bilo što me sprječavalo. Možda jednostavno nisam bila spremna na kritike koje bi zasigurno dobijala.

 

Sada je to već druga priča. Prvi video sam postavila 2020. kada je krenula korona. Imala sam cilj relativno često objavljivati sadržaj, međutim shvatila sam da ne želim snimati isto kao što sam to htjela prije par godina. Za mene su to sad kraći filmovi, priče koje mi dođu s vremena na vrijeme, a da želim podijeliti na taj način. Voljela bih nastaviti u tom pravcu i dalje kada govorimo konkretno o mom kanalu.

 

Upravo si u jednom od YouTube videa podijelila da si od 2. godine imala atopijski dermatitis (eczema). Koliko je to utjecalo na tvoje odrastanje i što bi savjetovala ženama i muškarcima koji prolaze kroz isto?
 

Moram biti iskrena, imati ekcem ili zapravo biti drugačiji od svojih vršnjaka na ovaj ili onaj način nije nimalo jednostavan. Definitivno je ostavilo trag na meni i dugo mi je trebalo da prihvatim svoju kožu takvu kakva jeste. I dan danas je to ponekad borba, ali dosta sam snažnija.

Sjećam se da sam u školu išla u majicama dugih rukava po najvećim vrućinama, jer nisam željela da mi iko vidi izranjavane ruke. Djeca nisu znala šta je ekcem, a i kako će znati kada niko o tome nije pričao. Što sam starija postajala, tako mi se i koža više pogoršavala.

 

Fotografija iz Elminog foto eseja o ekcemu pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane

Ono što većina ljudi ne shvata ili ne vidi (dijelom što neki to dobro krijemo), je upravo uticaj bilo kojeg kožnog oboljenja, ne samo ekcema, na mentalno zdravlje. Kada situacija sa kožom postane akutna, često se dešavalo da nisam htjela izlaziti, čak po mjesec dana iz kuće.

Zadnji put kada mi se to desilo, uradila sam foto esej za ispit pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane. Kroz fotografiju sam željela pokazati kako to izgleda, ne samo s vana, već i iznutra. Upravo je ta borba samog sa sobom najteža u svemu. Bar meni. Time sam htjela pretvoriti moju nesigurnost u umjetnost. Nije jednostavno pokazati svima kako to izgleda, ali je definitivno bilo veliko olakšanje. Dugo mi je zaista trebalo da izgradim samopouzdanje, nekako je ta serija fotografija koje sam napravila u ćošku svoje sobe, dosta pomogla pri tome.

 

Fotografije iz Elminog foto eseja o ekcemu pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane

Za ekcem nažalost još uvijek ne postoji lijek, nekad se sam povuče ali nekad ostaje dio nas do kraja. Teško je dati savjet ovdje, jer se svi borimo sa tim na svoj neki način. Ono što je sigurno, jeste da kad tad trebamo svi prihvatiti da je to upravo dio nas. Mislim da je tu percepija kako lična, tako i društvena krucijalna. Kao i za veliku većinu stvari, edukacija se čini najvažnijom. 

 

Tvoj omiljeni film?
 

Kum, prvi dio. Najvećim dijelom zbog same kinematografije.

 

Koje mjesto u Sarajevu bi preporučila za posjetu ove jeseni i zime?
 

Kawa mi je već duže vrijeme jedno od dražih mjesta u gradu, za kafu, rad, montažu… Super atmosfera i još bolja ekipa.

 

Tri stvari bez kojih ne ideš vani?
 

Slušalice, telefon i novčanik.

 

Cilj koji želiš ostvariti u narednih godinu dana?
 

Prijaviti se na univerzitete u Škotskoj kako bih proširila i usavršila svoje znanje o snimanju filmova.

***
Foto: Elma Iković

Četvrto izdanje Women’s Weekenda je potvrda da ideja, kada je iskrena i dosljedna sebi, može prerasti u prostor povjerenja, dijaloga i stvarnih promjena. Na čelu tog prostora stoji Nevena Rendeli Vejzović, žena koja od samog početka Women’s Weekend gradi s jasnim vrijednostima: autentičnošću, otvorenošću i spremnošću da se sluša.

Razgovor s Nevenom počinjemo tamo gdje je i nastao Women’s Weekend… u povratku na početak. Četvrto izdanje je pred njom, ali prije velikih tema zanima nas ono osnovno: šta joj je ovaj put donio.  
 

Nevena Rendeli Vejzović, direktorica Women’s Weekend festivala

Prije panela, prije programa, prije svega

Za zagrijavanje razgovora vraćamo se tamo gdje je sve krenulo. Pitali smo Nevenu kada se danas osvrne na sam početak Women’s Weekenda koja joj se lekcija čini najvažnijom.

Nevena: "Women’s Weekend me naučio koliko je važno imati jasne vrijednosti i ne odstupati od njih, čak i kada je put sporiji nego što bismo željeli. Autentičnost, otvorenost i stvarni dijalog pokazali su se kao temelj svega što radimo. Kada ostanete vjerni sebi i svrsi zbog koje ste nešto pokrenuli, zajednica to prepozna i prirodno raste s vama. 

Women’s Weekend je prvo bila dobra ideja i nisam odustajala od nje usprkos preprekama. Naučila sam da nije ključno biti savršen, nego biti iskren, prisutan i spreman slušati – jer upravo iz tog prostora nastaju najvažnije promjene."  
 

I ove godine, opet isto pitanje

Iako volimo vjerovati da smo neke teme kao društvo već prerasli, program Women’s Weekenda iz godine u godinu pokazuje da se iste dileme vraćaju. Zato smo je pitali koja je to tema koja se na  stalno vraća, iako bismo voljeli vjerovati da smo je kao društvo već prerasli? 

Nevena: “Tema ravnoteže između privatnog i poslovnog života stalno nam se vraća, kao i osjećaj krivnje koji žene nose bez obzira na to koji put odaberu. Krivnja ako su ambiciozne, krivnja ako su posvećene obitelji, krivnja ako pokušavaju imati oboje. 

Uz to, vraćaju se i teme predrasuda prema ženama te suptilne, ali i dalje prisutne neravnopravnosti – u očekivanjima, mogućnostima i kriterijima po kojima se žene procjenjuje. Često volimo vjerovati da smo kao društvo te stvari već prerasli, ali činjenica da se stalno iznova otvaraju pokazuje koliko su ti obrasci duboko ukorijenjeni.”  
 

O nekim temama se govori tek kad više nema izbora  

Za Bonjour.ba Nevena je rekla da će se ove godine Women’s Weekend prvi put otvoriti i prema pitanju o kojem je teško govoriti, ali koje je nemoguće ignorisati.

Nevena: “Tema koju dosad nismo radili, ali samo iz poštovanja prema žrtvama, je femicid koji je posljednjih godina nažalost u porastu u cijeloj regiji. Zato ćemo ove godine pokušati doći do odgovora kako mijenjati društvo i politiku da bismo promijenili ružne statistike.”  
 

Gdje žene danas u regiji najviše nailaze na prepreke i zašto se o tome još uvijek premalo govori?

Nevena: “Najveće prepreke i dalje su u ekonomskom osnaživanju i pristupu pozicijama odlučivanja. Žene često rade jednako puno, ali imaju manje prostora za rast, manje sigurnosti i rjeđe dobiju onu malu, ali ključnu potvrdu da su ‘spremne’. O tome se premalo govori jer smo se kao društvo donekle navikli na takve obrasce. Lakše ih je prihvatiti nego mijenjati. 

A promjene traže strpljenje, otvoren razgovor i spremnost da jedni drugima budemo veća podrška. Financijska sloboda je preduvjet svake emancipacije, zato se trudimo da o financijskoj pismenosti govorimo svake godine.”  
 

Postoji li trenutak kada ste se pitali: “Zašto mi je ovo trebalo?” i šta vas je natjeralo da nastavite dalje?

Nevena: “Svake godine u ovo vrijeme :). Organizirati regionalni festival svaki je put iznova komplicirano i teško. Najčešće kad nastane kaos, kad se dogodi krizna situacija i nema prostora za predah, samo za brzo razmišljanje. Ali onda vidim reakcije publike i sudionica, osjetim tu posebnu energiju Women’s Weekend zajednice i shvatim koliko su razgovori koje smo otvorili važni. 

Tada sve sjedne na svoje mjesto.”  
 

Ravnopravnost nije ženska tema    
 

Women’s Weekend nikada nije bio prostor zatvorenog kruga, pojašnjava nam Nevena i to je svjesno tako.

Nevena:  "Idealni saveznik je onaj koji zna slušati, koji ne mora biti najglasniji u prostoriji, nego koristi svoju poziciju da podrži i otvori prostor drugima. Ravnopravnost nije ‘ženska tema’, nego društvena tema. Stvarna promjena ne događa se u odvojenim krugovima.”  
 

Taj jedan trenutak na Women’s Weekendu  
 

Postoje trenuci kada cijela dvorana utihne. Ne zato što je neko rekao nešto spektakularno, nego zato što je rekao nešto istinito.

Nevena: "Uvijek me dirnu trenuci kada žene otvoreno govore o svojim borbama, bez uljepšavanja. Često to počne jednom jednostavnom rečenicom: ‘Mislila sam da sam jedina koja se ovako osjeća.’ Tada shvatite zašto je ovaj festival potreban – jer pokazuje da nismo same i da je ranjivost snaga.”  
 

Kako festival ostaje prizemljen i stvaran, a da ne sklizne u lijepu, ali praznu inspiraciju?

Nevena: "Tako što se stalno vraćamo stvarnim pričama i stvarnim problemima. Inspiracija je važna, ali ona mora imati težinu i sadržaj. Ako iza nje ne stoje iskustvo, rad i konkretni izazovi, onda ostaje samo lijepa rečenica. A mi želimo da ono što se čuje na festivalu ima smisao i izvan dvorane.

Izuzetno smo ponosni da su naši gosti ljudi s iskrenom pričom koju nesebično dijele sa svima. Jednom kad se popnete na pozornicu Women’s Weekenda nema više pretvaranja, ostaje samo autentičnost i iskrenost."

Da danas nemate Women’s Weekend šta bi vam, kao ženi, najviše nedostajalo u regionalnom javnom prostoru?

Nevena: "Najviše bi mi nedostajalo mjesto potpune slobode i povjerenja. Prostor u kojem možeš biti svoja, bez filtera i bez obrambenih mehanizama, gdje se ne moraš dokazivati, gdje ne moraš biti savršena i gdje je u redu biti i snažna i nesigurna u isto vrijeme. Nedostajalo bi mi mjesto druženja, i smijeha, žena kojima nije problem biti podrška jedne drugima. Takvih prostora još uvijek nemamo dovoljno.”  
 

U vremenu kada je sve dostupno online, šta je ono što se ne može pogledati, dobiti na internetu, a čini srž Women’s Weekenda?

Nevena: "Energija zajedništva. Povezivanje uživo, networking, razgovori koji se spontano nastave nakon panela i prerastu u nove ideje i suradnje. Pogled, tišina u dvorani kad netko kaže nešto bolno iskreno, ali i smijeh i zabava između programa. Taj osjećaj da dijeliš prostor s ljudima koji dišu isto pitanje kao i ti. Toga na internetu nema. Još.”
 

Kada se festival završi koja je prva, potpuno iskrena misao koja vam tada prođe kroz glavu? 

Nevena: "Prva misao mi je, ajme napokon ću se naspavati, i onda ne mogu zbog uzbuđenja spavati sljedećih tjedan dana. Kako se dojmovi zapravo slegnu tek nekoliko tjedana nakon festivala, prva misao je: ‘Bilo je iznimno intenzivno i nevjerojatno. Vrijedilo je svakog uloženog truda, svakog odricanja i svakog izazova. Sad se napokon mogu odmoriti’.

A već sljedeća je: ‘Kako ovu priču sljedeće godine podignuti još jednu stepenicu više?’ Uglavnom, nikad nemam mira. Valjda je to dobar znak!"  
 

Ovaj razgovor nema klasičan zaključak jer Women’s Weekend ni ne funkcioniše tako. On se nastavlja iz godine u godinu kroz teme koje se vraćaju, pitanja koja ostaju otvorena i zajednicu koja ne traži savršenstvo, nego smisao. U regionalnom prostoru prepunom buke, to je rijetka i vrijedna pozicija.

Neke se priče, na kraju, ne završavaju. Samo nastavljaju dalje od 5. do 8. marta, Rijeka. Vidimo se!
 

Foto: Mak Vejzović

Autorica članka: Ilda Lihić-Isović