TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 26.9.2022.
Svi koji prate Elmu na Instagramu mogu biti sigurni da će na njenom profilu vidjeti dašak studiranja, šarm Sarajeva, bh. brendove, ali i zanimljive priče iz svakodnevice.
Upravo su nas te njene priče motivirale da Elmu Iković (na Instagramu je znamo kao @justdoda) ugostimo u Intervju rubrici. Elma je rado pristala na naš poziv i u pauzi od fakulteta i poslovnih obveza, s nama podijelila nekoliko iskustava iz svog života.
Naime, Elma studira na Burch univerzitetu i ove godine je imala priliku u suradnji sa AJB DOC snimiti svoj prvi dokumentarni film koji priča o utjecaju klimatskih promjena. Upravo zato nismo mogli odoljeti da s njom ne zavirimo u backstage snimanja filma.
Elma Iković
Uz to, Elma je dama koja od malena ima i atopijski dermatitis (ekcem). S njom smo razgovarali upravo o važnosti podizanja svijesti o ekcemu, njegovom utjecaju i na mentalno zdravlje, a Elma nam je otkrila i što je njoj pomoglo da se lakše nosi sa ovim kožnim oboljenjem.
Intervju smo naravno završile i sa njenom preporukom filma za gledanje i mjesta u Sarajevu u kojemu možemo uživati ove jeseni i zime, a njene odgovore na pitanja otkrijte u nastavku.
Studiraš digitalne komunikacije i odnose s javnošću. Zašto si izabrala baš ovaj fakultet?
Zaista je to neobična priča, ali itekako dokaz da se sve dešava sa razlogom. Naime, studirala sam germanistiku prethodno, 2019. godine sam imala povredu koljena na treningu. Tad još online model studiranja nije bio opcija, a ja nisam bila u mogućnosti hodati par mjeseci. Već duži period sam razmišljala da li sam napravila pravu odluku kada sam upisala germanistiku, preispitivala sam se da li je to zapravo ono što želim.
Te godine tata mi je pokazao novi odsjek za digitalne komunikacije i odnose s javnošću na Internacionalnom Burč Univerzitetu. To je zapravo bilo nešto što sam htjela inicijalno studirati, međutim ništa slično tome nije bilo tada u Sarajevu. To je zapravo i bio spoj onog što volim u jednom odsjeku, video, fotografija, mediji… Sjećam se da sam na intervju otišla sa ortozom i tu je i započelo novo poglavlje u mom životu. Zasigurno jedna od boljih odluka koje sam napravila.
Često me pitaju da li se kajem ili mislim da sam izgubila vrijeme na germanistici. Moj odgovor je uvijek ne, jer upravo me to dovelo do ovog trenutka. Dosta sam naučila i ne samo o njemačkoj historiji i književnosti. I s obzirom da sam bila završna godina studija, planiram to i završiti jednog dana. Kada bih mogla vratiti vrijeme, sve bih isto uradila.
U suradnji sa AJB DOC ove godine si režirala i svoj film 'I mi smo krivi'. Koja iskustva sa snimanja ćeš najviše pamtiti i što nas očekuje u filmu?
Moram reći, kompletno iskustvo je bilo vrlo zanimljivo i nešto što ću pamtiti uvijek. Međutim izdvojila bih posebno vožnje sa komunalnim radnicima. To iskustvo mi je obilježilo snimanje dokumentarca. Upoznala sam divne ljude i čula zadivljujuće priče, o životnoj sredini i svemu sa čime se svakodnevno susreću. Također, jedan od upečatljivijih kadrova koje ću pamtiti su konji koje sam zatekla oba puta na deponiji. Strahovit prikaz, ali nešto što želim svi da vide, jer je to prava slika stanja u kojem živimo.
Nisam željela da odustanem od svog plana da pokrenem narativ o tome kako klimatske promjene utiču na naše područje. Bila sam sigurna da je to koncept mog filma čim sam završila SMART DOC trening prethodne godine.
Elma Iković na premijeri svog dokumentarnog filma 'I mi smo krivi'
Mogu sa sigurnošću da tvrdim da su me nedostatak razgovora na ovu temu i entuzijazam motivisali da krenem u akciju i na kraju napravim svoj prvi dokumentarni film. Priča prati moj pokušaj da razotkrijem istinu koja se krije iza naše pažljivo maskirane stvarnosti, istražujući odnos čovjeka i prirode. U nadi da ću podići svijest, a i da ljudi shvate da smo mi u velikoj mjeri dio problema. Nakon prikazivanja naše stvarnosti i pokušaja da se dobiju odgovori, film završava kadrovima koji imaju za cilj da pokrenu samorefleksiju u ljudima, da smo i mi krivi.
https://www.youtube.com/watch?v=6LuGcH5lOuU
Aktivna si na YouTube-u i putem imena 'justdoda'. Je li imaš želju više se posvetiti snimanjima za ovu aplikaciju i što možemo očekivati u bližoj budućnosti?
Taj kanal sam htjela započeti još sa svojih 11 godina, ali uvijek je nešto bilo što me sprječavalo. Možda jednostavno nisam bila spremna na kritike koje bi zasigurno dobijala.
Sada je to već druga priča. Prvi video sam postavila 2020. kada je krenula korona. Imala sam cilj relativno često objavljivati sadržaj, međutim shvatila sam da ne želim snimati isto kao što sam to htjela prije par godina. Za mene su to sad kraći filmovi, priče koje mi dođu s vremena na vrijeme, a da želim podijeliti na taj način. Voljela bih nastaviti u tom pravcu i dalje kada govorimo konkretno o mom kanalu.
Upravo si u jednom od YouTube videa podijelila da si od 2. godine imala atopijski dermatitis (eczema). Koliko je to utjecalo na tvoje odrastanje i što bi savjetovala ženama i muškarcima koji prolaze kroz isto?
Moram biti iskrena, imati ekcem ili zapravo biti drugačiji od svojih vršnjaka na ovaj ili onaj način nije nimalo jednostavan. Definitivno je ostavilo trag na meni i dugo mi je trebalo da prihvatim svoju kožu takvu kakva jeste. I dan danas je to ponekad borba, ali dosta sam snažnija.
Sjećam se da sam u školu išla u majicama dugih rukava po najvećim vrućinama, jer nisam željela da mi iko vidi izranjavane ruke. Djeca nisu znala šta je ekcem, a i kako će znati kada niko o tome nije pričao. Što sam starija postajala, tako mi se i koža više pogoršavala.
Fotografija iz Elminog foto eseja o ekcemu pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane
Ono što većina ljudi ne shvata ili ne vidi (dijelom što neki to dobro krijemo), je upravo uticaj bilo kojeg kožnog oboljenja, ne samo ekcema, na mentalno zdravlje. Kada situacija sa kožom postane akutna, često se dešavalo da nisam htjela izlaziti, čak po mjesec dana iz kuće.
Zadnji put kada mi se to desilo, uradila sam foto esej za ispit pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane. Kroz fotografiju sam željela pokazati kako to izgleda, ne samo s vana, već i iznutra. Upravo je ta borba samog sa sobom najteža u svemu. Bar meni. Time sam htjela pretvoriti moju nesigurnost u umjetnost. Nije jednostavno pokazati svima kako to izgleda, ali je definitivno bilo veliko olakšanje. Dugo mi je zaista trebalo da izgradim samopouzdanje, nekako je ta serija fotografija koje sam napravila u ćošku svoje sobe, dosta pomogla pri tome.
Fotografije iz Elminog foto eseja o ekcemu pod imenom “(in)visible wounds” ili (ne)vidljive rane
Za ekcem nažalost još uvijek ne postoji lijek, nekad se sam povuče ali nekad ostaje dio nas do kraja. Teško je dati savjet ovdje, jer se svi borimo sa tim na svoj neki način. Ono što je sigurno, jeste da kad tad trebamo svi prihvatiti da je to upravo dio nas. Mislim da je tu percepija kako lična, tako i društvena krucijalna. Kao i za veliku većinu stvari, edukacija se čini najvažnijom.
Tvoj omiljeni film?
Kum, prvi dio. Najvećim dijelom zbog same kinematografije.
Koje mjesto u Sarajevu bi preporučila za posjetu ove jeseni i zime?
Kawa mi je već duže vrijeme jedno od dražih mjesta u gradu, za kafu, rad, montažu… Super atmosfera i još bolja ekipa.
Tri stvari bez kojih ne ideš vani?
Slušalice, telefon i novčanik.
Cilj koji želiš ostvariti u narednih godinu dana?
Prijaviti se na univerzitete u Škotskoj kako bih proširila i usavršila svoje znanje o snimanju filmova.
***
Foto: Elma Iković
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
