Uđite u kuhinju ovog umjetnika cipela.  

Potvrdu da je Manolo Blahnik odličan dizajner cipela smo već dobili. I dok svaka njegova cipela predstavlja pravo malo umjetničko djelo, poznati dizajner nam je odlučio dokazati da mu nisu strane niti druge umjetnosti.

Iako mnogi smatraju da je kuhanje ipak ženska jača strana, Manolo je pokazao da i on ima par kulinarski asova u rukavu i podijelio recept za svoj omiljeni desert - Španjolski nugat.

Dakle, dragi naši, papir i kuhaču u ruke i počnite s pravljenjem španjolskog nugata.
Priprema je gotova dok kažete kolač.

Sastojci:
400 gr meda
300gr miješanog sušenog voća - sitno nasjeckanog
200 gr badema -prženog, oljuštenog i sitno nasjeckanog
200 gr oraha - oljuštenog i sitno nasjeckanog
200 gr kikirikija – oljuštenog

Priprema:
Ubacite orašaste plodove i  voće u električni mikser i dobro usitnite. Dodajte med i dobro izmiješajte smjesu. Nakon toga smjesu prespite u veću pravokutnu zdjelu pomoću žlice, prekrijte aluminijskom folijom i stavite nešto teško na vrh. Držite na hladnom mjestu 24-48 sati. Nakon što se smjesa dovoljno stisnula, izrežite na male komadiće i poslužite.

D.P.

***
Foto: manoloblahnik.com
Tekst: BONJOUR.ba

Nakon što smo u prvim izdanjima serijala Baščaršija ljeti otkrili mjesta koja lokalci čuvaju za sebe i komade ručnog rada koji mijenjaju interijer, sada vas vodimo na jedno od onih mjesta gdje ne sjedite dugo ali vam ostane u mislima. Mjesto koje nije fancy, nema stolove s platnenim stolnjacima ni tanjire za slikanje. 

Ovdje je glavni detalj: miris. 

I to onaj koji vas vraća nazad.



 

Skrivena niz prolaz u starom dijelu Baščaršije, na adresi Mudželiti veliki 21, pekara Imaret decenijama je opsluživala lokalne stanare, radoznale posjetioce i sve one koji znaju da miris dobarh kiflica ne vara.

Ime “imaret” vuče porijeklo iz osmanskog doba i označava javnu kuhinju koja je pripremala obroke za putnike, siromašne i vjerske škole. Sarajevo je imalo više imareta, a upravo se ovdje, u blizini Sahat-kule, smjestila jedna od najstarijih pekarskih lokacija u gradu.





Nekad je ovdje postojao samo jedan otvor jedan prozorčić iz kojeg ste, bez menija i bez staklenih vitrina, naručivali svoj somun, kiflu, hljeb. I to je bilo dovoljno. Danas, ulaskom kroz isti tunel, dočekuje vas veća ponuda, a ono što nije promijenjeno je osjećaj da ulazite u prostor koji još miriše isto kao prije 10, 20, 30 godina.








Svakako je jedna od rijetkih pekara u centru koju lokalci upisuju u rutinu: stajete po kiflu na putu kući, kupujete somun za ručak, uzimate slatku buhtlu za poslije.





 

I zaista, svako ima svoje “go-to” narudžbe: slana kifla s krupnom soli, buhtla s čokoladom, klasik u obliku perece. Neko će reći to je samo tijesto. Ali nije. 

To je tekstura koju pamtite, slatkoća koja vas vraća na veliki odmor u osnovnoj školi, i toplina koja se osjeti odmah kroz papirnu vrećicu. I nije svaki dan isti, ali ovdje znate da će biti dobar.







Ovdje ne dolazite da ručate satima. Dolazite za trenutak. Za miris koji vas vuče natrag. Za toplinu kiflice u ruci dok stojite na drveni stočić pokraj ulaza. I dok je danas izbor širi, ono što nikad ne posustaje je miris uspomene.





Baščaršija ljeti tek se zahuktava.

Nakon kafića, ateljea i ručno rađenih predmeta, sada stižete do onih mirisa koji su dio identiteta. Naredna izdanja? Čekaju vas mjesta koja ostavljaju trag topline i dopuštaju vam da uđete u priču grada.
 

I… nešto neočekivano.

Produkcija: Bonjour.ba