TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 2.9.2021.
Brendovi sa etiketom #MadeInBiH nam uvijek privuku pažnju i ponosni smo što s vama dijelimo priče o istim.
Brend Shara, kako ovaj tim kaže, kreira proizvode napravljene isključivo od sunca i kiše koji ne sadrže ni jedan vještački sastojak.
Moramo priznati da nas je zaintrigirala ova izjava te smo odlučili razgovarati sa osnivačem ovog brenda, Gafom, te saznati nešto više o njihovim proizvodima.
Shara je ekološki osviješten i društveno odgovoran brend koji teži ka inovacijama u svakom segmentu rada: od načina izrade, preko raznolikosti ponude proizvoda do poslovnih praksi.
U njihovoj ponudi ćete pronaći dekorativne predmete, dječije igračke i rasvjetu, a sve to kreirano od drveta.
Prije svega da li nam možete otkriti odakle naziv Shara?
Dok je ideja o samom brendu bila u fazi razvoja, na papiru sam crtao siluete planina i onda smo shvatili da je nacrtana silueta obična šara na papiru, a i sama riječ se može povezati sa šarama/godovima drveta. Riječ šara nas je asocirala kako na planinu, tako i na drvo pa smo odlučili da našem brendu damo ime Shara.
Koje komade možemo pronaći u vašoj ponudi?
Mi se bavimo proizvodnjom unikatnih, ručno rađenih rasvjetnih i dekorativnih predmeta od drveta. Na tržište smo plasirali našu prvu kolekciju rasvjete koja je inspirisana bh. planinama i vrhovima. Pored rasvjete u ponudi imamo i različite forme mozaika, od onih inspirisanih tradicionalnim bh. motivima do nešto urbanijih verzija. Važno je napomenuti da svaki kupac može prilagoditi proizvod vlastitim željama i stilu jer bira vrstu drveta i ostale detalje na proizvodu.
Koliko je bitna za vas samoodrživost i ekološka osvještenost?
Jako bitna. Trudimo se da živimo u skladu sa prirodom i to smo prenijeli na naš brend.
Od svakog prodatog proizvoda dio novca se odvaja za pošumljavanje čime želimo naglasiti važnost odgovornog upravljanja šumskim resursima.
U nadolazećem periodu planiramo uraditi prvu akciju pošumljavanja na područjima koja su bila najviše pogođena požarima.
Koji vam je najdraži komad koji ste napravili?
Svaki proizvod je poseban i specifičan, ali luster Lupoglav je meni jedan od najdražih, djelom zbog svog dizajna i čistih linija, a dijelom zbog samog vrha Lupoglav koji je jedan od najatraktivnijih vrhova na Prenju.
Da li ste se susreli s neuspjehom i kako se nosite sa istim?
Neuspjeh je sastavni dio života. Svakodnevno se susrećemo sa različitim izazovima u proizvodnji, ali i u poduzetništvu općenito.
Najbolji način da se izborite sa neuspjehom je da iznova pokušavate dok ne dođete do rješenja.
Kako je raditi i imati brend sa partnerom i da li vam predstavlja izazov organizovanje poslovnog i privatnog života?
Otkako smo moja supruga i ja odlučili da zajedno ulazimo u poduzetničke vode, privatni život smo dosta podredili poslovnom, ali se dobro snalazimo jer dijelimo istu strast, imamo iste ciljeve i gledamo u istom pravcu.
Da li ste se plašili napustiti posao grafičkog dizajnera i krenuti na put poduzetništva u BiH?
Hmm. Odluka je bila jako teška. Mogu reći da je za sve kriv Ivan Minić i Pojačalo podcast jer da nije bilo njega i njegovih gostiju, sigurno ne bih smogao hrabrosti da krenem na put poduzetništva. Kažu da mi je ljubav prema radu u genetskom kodu i oduvijek sam uživao u kreiranju konkretnih, opipljivih proizvoda.
Sada je konačno ideja sazrela, neke okolnosti su se poklopile i odlučili smo da vrijedi probati.
Šta poručujete mladim ljudima kojima je potrebna hrabrost za isto?
Vjerujte u sebe. Vi ste ono što mislite da jeste.
I za kraj, da li nam možete otkriti koji su vaši planovi za budućnost?
Planova ima dosta. Trenutno intenzivno radimo na pripremi shara toy modela. Zasada ne možemo otkrivati puno detalja.
Pored toga, planiramo izlazak na sajmove kao i saradnje sa arhitektima i dizajnerima enterijera jer volimo raditi na izazovnim projektima.
* * *
Razgovarala: Emina Smaka
Fotografije: Igor Isanović
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
