TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 1.2.2015.
Bez obzira volite li sevdah ili ne, jedno je sigurno – glas i pojava Bože Vreće će u vama probuditi čak i one emocije ostavljene duboko u najzabačenijim dijelovima duše.
Božo je iskren, topao i blag umjetnik za kojeg scenski nastup predstavlja prirodnu kretnju usko vezanu tonovima kroz koje ispisuje najljepši sevdah. Njegov sevdah.
Upravo je to i naziv njegovog prvog solo albuma 'Moj sevdah' na kojem ćete naći i pjesmu ' Lejlija' za koju je Božo upravo predstavio video. Snimljen u prirodi, surovoj i netaknutoj, video vas neće ostaviti ravnodušnim i natjerati će vas da u njegovoj estetici uživate iznova i iznova.
Na stvaranju videa su angažirani redom bh. umjetnici iz raznih oblasti, pa je tako video snimio Edvin Kalić, uz Božu se u videu pojavljuje model Josip Tabak, za make-up je zaslužna Ivana Brdar, dok unikatne kostime potpisuje bh.dizajnerica Neira Sinanbašić.
Božu smo pitali kako je nastao video i zašto je okupio baš ovaj tim ljudi.
„Prije svega, ekipa koja je radila na videu je odabrana time što smo najprije prijatelji i umjetnici koji posmatraju kroz svoju prizmu ovu priču na isti način. Tu je Neira Sinanbašić kroz udio vezan za kostime, uz potpuno unikatne kreacije, koje idu uz moj stil i pojavu na sceni. Dalje, Edvin Kalić, umjetnik fotografije koji mi je bio odabir zbog divnog osjećaja za estetično i arti, pa je i video takav - mističan, apstraktan i sveden tako da odiše nekom krajnje posebnom aurom. Ivana Brdar se pobrinula za make-up. Inače, ja i Ivana se dugo poznajemo i svestrana je umjetnica, a Josip Tabak koji je bio jedini pravi model za moj video, jer anđela Azraila sam vidio samo u njegovoj pojavi, je pristao biti dio naše priče pa su sve scene i snimljene sa lakoćom. Svi smo znali sadržaj pjesme i tome smo se na neki način i prilagodili, u smislu da sve bude obavijeno velom mistike, unutrašnjeg previranja kroz sevdah, tragičnosti i na koncu svega, odlaska sa ovog svijeta.“, ispričao nam je Božo.
„Pjesma je posvećena mojoj mami, za Milu, jer je ona ta koja je zaslužna za sve ono što ja jesam i što stvaram kroz umjetnost sa svim dragim i talentovanim ljudima oko sebe. Video je i najava mog solo, a capella koncerta u subotu u Pozorištu Mladih i prva vizualna forma jedne od pjesama sa albuma 'Moj sevdah'.“, rekao nam je ovaj jedinstveni umjetnik.
S ponosnom vam donosimo Božin sevdah, video za pjesmu Lejlija.
https://www.youtube.com/watch?v=dSGR4xWCqfo
Foto: Edvin Kalić
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
