TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 16.10.2024.
U susret koncertu za koji su se karte rasprodale u rekordnom roku, zapitali smo se - je li ustaljeni naziv "koncert" dovoljan za opisati jedan ovakav događaj?
Performans, modni odabiri, upečatljiva i pamtljiva energija, prepuštanje publike i povezivanje s njom - ovo je dio onoga što predstavljaju pojava Bože Vreće i njegovog benda na pozornici. Ovaj čovjek od mnogo talenata - glas, ples, pokret, harizma i strast prema kuhanju - naš je sagovornik samo nekoliko sedmica od svog narednog koncerta u BKC - u, koji će se održati 6. decembra. Publika koja ga voli, voli ga svim srcem i ne postoji ni jedna nota, a ni njegov novi korak koji će tek tako propustiti.
U susret ovom koncertu koji se iščekuje s nestrpljenjem, odlučili smo se za razgovor sa Božom o njegovim emocijama, inspiraciji i pokretačkoj energiji. 
Božo, tvoji koncerti nerijetko se rasprodaju u rekordnom vremenu. Kako to iskustvo oblikuje tvoju povezanost s publikom?
Iskustvo povjerenja i uzajamnog davanja ljubavi, one najčišće, nezaustavljive i nepokorive. To je sila prepuštenosti emocijama, ritmu, zvuku i iskonskoj praljubavi koja u nama obitava i jeste univerzum.
Da moraš započeti svaki koncert istom pjesmom, koja bi to bila i zašto ona nosi posebno značenje za tebe?
Većinom je to pjesma Aladža, posvećena legendi o majci i sinu i prepoznavanju po mladežu, na tom mjestu njihovog duhovnog spajanja i njene smrti od prevelike radosti i ljubavi što ga godinama poslije vidi i drži u naručju, gradi se džamija Aladža jedna od najznačajnijih građevina na Balkanu iz 16. vijeka. Otud i inspiracija za zapisivanje takvog teksta i poput mantre je na samom početku koncerta.
Tvoji nastupi su poznati i po mnogo plesanja, pozitivne, ali i umirujuće energije koju preneseš na publiku. Na koji način tebi ples i koreografija pomažu u prenošenju emocija na scenu?
To nikada nije ustaljena koreografija već prepuštenost datom i trenutnom ritmu, sam čin prepuštanja je izvjestan niz pokreta koji proizilaze iz energetskog strujanja i emocije koja se rodi.
Svakako da u sevdalinci donosim jedan vid iskonskog oslobođenja pokreta koji je do tada bio potpuno krut, inertan i začahuren, oslobađanjem forme oslobodio sam i samog sebe kao biće tako da ta dualna priroda pronicanja u dublju sferu slobode ličnosti je bila upotpunjujuća obostrano i ne samo to, ona je uticala i i dalje utiče na slobodu svih onih koji svjedoče mojim performansima. Emocija koja se prenese pokretom i glasom je u savršenoj harmonizaciji i istini, zato i ima takvu magiju.
Podrazumijeva li tvoja dnevna rutina određenu vrstu treninga?
Svakako da - da, svaki dan pjevati i učiniti da glasnice zatrepere i oboje se zvucima i dakako svako jutro tjelovježba jer ta sinergija je po meni forma koju svaki pjevač treba imati kao naviku i dosljednost pozivu i ne samo talentu već i disciplini.
Često na tvom Instagram profilu možemo vidjeti kreativne gourmet trenutke. Da li kuhanje ima sličnu ulogu u tvom životu kao i muzika?
Kuhanje me samo opušta toliko da kad osjetim mirise začina i povrća, osjetim i miris doma i djetinjstva. Muzika je spektar mojih interesovanja i stremljenja, moja motivacija i misija, a kuhanje samo činjenje radosti za meni draga bića, kako bi proveli to poslijepodne skupa, daleko od obaveza i telefona, nazdravljajući životu i jedući hranu spremljenu mojom rukom sa puno ljubavi.
Zovu te i kraljem sevdaha, kako kombinacija sevdaha s elementima drugih žanrova poput jazza čini tvoju muziku jedinstvenom? Kako se razvijala tvoja umjetnička vizija kroz godine?
Ne vjerujem u žanrove i oni ni ne postoje i to je izmišljotina društva koje voli podjele, muzika je kosmička i kao takva nema ni početak niti kraj, ona je Beskraj mogućnosti, davanja, preplitanja i iskazivanja. Sevdah kao takav svojim dualizmom (koji mi kao ljudska bića također imamo) mi je omogućio dublju analizu tvorbe i dubine emocija, tuge, pečalbrni boli u tom karasevdah ozračju koje može i da razboli dušu, ali isto tako imu toj istoj pjesmi i da je potpuno izliječi i regenerira.
Ta čudesnost mogućnosti da dušu dotakneš, osjetiš i zavoliš, okaješ i izvidaš, za mene je bila misija koju i danas slijedim već 14 godina. Spajanje zvukova i ritmova, melizama i makama, distorzije i potpune harmonije poja eksperimentalan je pristup mom opusu i kao takav je autentičan i posve unikatan doprinos nečemu što jeste kulturna tradicijska baština, a sa druge strane i iskorak u nepoznato, nedokučivo i mistično.
Svaki koncert pa i tvoje pojavljivanje u javnosti karakterišu nevjerovatne kreacije, nakit, stilizovana kosa ili turbani... Očigledno je moda neodvojivi dio tvog identiteta. Koliko ona tebi znači u izražavanju tvoje autentičnosti na sceni i koliko vremena je potrebno za ovakvu pripremu za jedan koncert?
Vrlo brzo se pripremim za koncert jer tačno znam što želim nositi i na koji način, većina ne sve kreacije, ali većina njih je dio mog VRECO brenda, upotpunjuje se sa pričom koju zamislim tog trenutka i sve onda prodiše vrlo nadahnuto i sa pečatom nečega vrlo ličnog i onovremenskog. Važno je biti inovativan i uvijek donositi dašak i prošlog vremena s obzirom na patinu ispjevavanja i zapisivanja moje muzike u sferi sevdaha, onda i ta vizualnost i bezrodnost donosi avangardu, mitologiju i spiritualnost na najvišem pijedestalu tvorbe.
To je neodvojiva umjetnost bivstvovanja i stvaranja.
Božo, 6. decembra ste ponovo u sarajevskom BKC - u. Možeš li otkriti nešto što publiku čeka, a da im zadržiš element iznenađenja?
Ako vam kažem onda to neće biti iznenađenje al dakako bit će sjajno, predstavljanje djelom mog novog sedmog albuma naziva Sevdahology, sa skupinom mojih talentiranih vrsnih muzičkih imena iz cijelog svijeta, njih čak 7 i kad bih opisivao jednu takvu viziju mojih koncerata najpribližnije bi bilo, Magija iz 1001 noći.
Da li postoji neki poseban instrument ili aranžman koji voliš koristiti na koncertima kako bi publici pružio jedinstveno iskustvo?
Uvijek više njih, ali recimo duduk, kamanče, oud ili čak meni najdraža varijanta brass sekcije duvača koji su moja velika ljubav oduvijek, premda na albumu koji čekamo oko Božića čut ćete sjajne aranžmane koje sam raspisao i za gudače i sve to čini moju Čaroliju potpunijom, nesvakidašnjom i nadasve zahvalnom Stvoritelju bez koga ja ne bih mogao taj dar sažeti i dakako, podijeliti i drugima.
* * *
U trenutku kada mi ovu priču dijelimo sa vama, na kupikartu.ba dostupne su samo još tri karte te se nadamo da ćete imati dovoljno brze prste da stignete uloviti svoje mjesto na događaju o kojem će se dugo pričati.
* * *
Foto: Sanela Babić
TEKST: Ada Ćeremida
Prije sinoćnjeg koncerta u Sarajevu, s Ninom Badrić razgovarali smo o tremi koja nije nestala, ritualima koje i dalje čuva i odnosu s publikom koja je prati godinama.
Ako ste Ninu Badrić barem jednom gledali uživo, znate da veliki dio koncerta u jednom trenutku počne pripadati i publici. Upravo nas je zanimalo šta se događa prije nego što dođe do tog trenutka, u onih nekoliko minuta koje ljudi ispred bine nikada ne vide.
Razgovarali smo s njom o malim ritualima prije izlaska na pozornicu, tremi koja se nije izgubila ni nakon godina nastupa, mladim generacijama i pravilu kojem se uvijek vraća. Pitali smo je i za Sarajevo, grad za koji kaže da se u njemu nikada nije osjećala kao gost.
Ima li Nina neko pravilo po kojem živi, nešto čemu se uvijek vraćate bez obzira na to u kojoj ste životnoj ili profesionalnoj fazi?
Imam jedno vrlo jednostavno pravilo: ‘’Ne radi drugome ono što ne želiš da netko radi tebi.''
Što sam starija, sve više shvaćam koliko su zapravo najjednostavnije stvari najvažnije. Biti čovjek, ostati svoj, ne izgubiti sebe pokušavajući zadovoljiti očekivanja drugih.
Naučila sam da se sve u životu nekako vrati. I dobro i loše. Zato se trudim kroz život ići čistog srca, mirno spavati i znati da nikome svjesno nisam učinila nešto loše. Sve drugo dođe i prođe, uspjesi, neuspjesi, aplauzi, popularnost, ali ono s čim ostaneš kada se svjetla ugase jest čovjek kakav jesi.
Kada danas gledate nove generacije koje odrastaju uz potpuno drugačiji tempo, način komunikacije i odnos prema karijeri, šta vas kod mladih ljudi najviše inspiriše?
Njihova hrabrost. Mislim da su mladi danas puno hrabriji u tome da kažu što žele, ali i što ne žele. Mi smo odrastali u vremenu u kojem si često morao šutjeti, biti strpljiv, čekati svoju priliku. Danas mladi ljudi sami stvaraju svoje prilike.
Fascinira me i koliko brzo razmišljaju, koliko su povezani sa svijetom i koliko se ne boje mijenjati stvari. Ali uvijek im želim reći i da ne dopuste da ih taj tempo pojede. Ne mora sve biti odmah. Ne moraš sa 20 godina znati što ćeš raditi cijeli život. Ne moraš svaki svoj trenutak pretvoriti u sadržaj i pokazati svijetu.
Neke od najljepših stvari u životu događaju se upravo onda kada nitko ne gleda.
Nakon toliko godina nastupa i velikih pozornica, imate li i dalje neki mali ritual prije koncerta koji vam je važan i bez kojeg nekako ne volite izaći pred publiku?
Imam. Treba mi nekoliko trenutaka mira. Bez obzira na to je li ispred mene nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća ljudi, neposredno prije izlaska na pozornicu volim ostati sama sa sobom.
Pomolim se. Zahvalim se što sam još uvijek tu, što nakon svih ovih godina imam privilegiju raditi ono što volim i što ljudi još uvijek dolaze slušati moje pjesme.
I onda duboko udahnem. Jer koliko god koncerata napravila, nikada ne želim da mi izlazak pred publiku postane rutina. Onog dana kada mi postane svejedno, mislim da više neću imati što tražiti na pozornici.
Svaki koncert ima svoju atmosferu, ali kako vi prepoznate onu večer koja je zaista bila posebna? Postoji li trenutak tokom nastupa kada već znate da ćete taj koncert dugo pamtiti?
Postoji nešto što se ne može objasniti ni produkcijom, ni brojem ljudi, ni veličinom pozornice. To je energija koja se dogodi između mene i publike.
Nekada već nakon prve pjesme znaš da će to biti jedna od tih večeri. Pogledaš ljude i vidiš da oni ne pjevaju samo tekst pjesme – oni je osjećaju. I onda se dogodi ta čudesna razmjena energije gdje više ne znaš da li ti daješ njima ili oni daju tebi.
Posebno me dirne kada stanem pjevati, a publika nastavi umjesto mene. Tada shvatiš da pjesma koju si jednom napisao ili otpjevao više zapravo nije samo tvoja. Postala je dio nečijeg života, neke ljubavi, rastanka, uspomene. Mislim da je to najveća nagrada koju jedan izvođač može dobiti.
Koncerti nose potpuno različite emocije, od prvog izlaska na binu do posljednje pjesme. Koji vam je dio nastupa i danas najemotivniji i mijenja li se taj osjećaj kroz godine?
Prvi izlazak i posljednja pjesma. To su za mene dva potpuno različita osjećaja.
Prije prve pjesme još uvijek postoji ona mala trema. Čuješ publiku, stojiš iza pozornice i znaš da te s druge strane čekaju tisuće ljudi. Bez obzira na iskustvo, srce uvijek malo brže zakuca.
Ali posljednja pjesma nosi neku drugu emociju. Pogotovo kada je koncert bio poseban. Gledaš ljude, znaš da se večer bliži kraju i pokušavaš zapamtiti taj trenutak.
S godinama sam možda još emotivnija jer sam svjesnija koliko ništa nije zauvijek i koliko je privilegija imati publiku koja raste zajedno s tobom. Danas na koncertima vidim ljude koji su nekada dolazili kao djevojke i mladići, a sada dolaze sa svojom djecom. Kada to vidiš, shvatiš da više ne brojiš koncerte, brojiš zajedničke godine.
Sa Sarajevom i sarajevskom publikom veže vas mnogo nastupa kroz godine. Postoji li jedan koncert ili trenutak u Sarajevu koji vam je ostao posebno urezan u pamćenje i kojem se često vraćate?
Sarajevo za mene nikada nije samo još jedan grad na turneji. Postoje gradovi u kojima jednostavno osjetiš neku posebnu bliskost čim dođeš, a Sarajevo je za mene upravo takvo.
Teško mi je izdvojiti samo jedan koncert jer sam ovdje doživjela toliko prekrasnih trenutaka, ali uvijek pamtim način na koji sarajevska publika pjeva. Sarajevo ne zna biti publika napola. Kada vas voli, onda vam to pokaže cijelim srcem.
Ima nešto posebno u tome kada čuješ tisuće ljudi kako zajedno s tobom pjevaju pjesmu od prve do posljednje riječi. U tim trenucima nema Zagreba, Sarajeva, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, postoji samo pjesma i emocija koja nas povezuje.
Zbog toga se Sarajevu uvijek vraćam s posebnim osjećajem. Ovdje se nikada nisam osjećala kao gost.
Neposredno prije izlaska na binu postoji tih nekoliko trenutaka koje publika nikada ne vidi. Koja vas emocija najčešće prati tada?
Zanimljivo je da nakon svih ovih godina još uvijek postoji trema. Ali danas je to lijepa trema. Više nije strah, to je uzbuđenje i ogromno poštovanje prema publici.
U tih nekoliko sekundi prije nego što izađem na pozornicu kroz glavu mi prođe svašta. Čujem ljude, čujem prve taktove, srce počne jače lupati i pomislim: „Bože, kako sam sretna što još uvijek ovo živim.“
Jer lako se čovjek navikne na lijepe stvari i počne ih uzimati zdravo za gotovo. Ja to ne želim. Želim svaki put izaći kao da je prvi put.
A onda napravim prvi korak na pozornicu, ugledam publiku i sve nestane. Ostanu samo glazba, ljudi i taj trenutak. I mislim da je upravo zbog tog osjećaja pozornica nakon svih ovih godina još uvijek moje najdraže mjesto.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
