U susret koncertu za koji su se karte rasprodale u rekordnom roku, zapitali smo se - je li ustaljeni naziv "koncert" dovoljan za opisati jedan ovakav događaj?

Performans, modni odabiri, upečatljiva i pamtljiva energija, prepuštanje publike i povezivanje s njom - ovo je dio onoga što predstavljaju pojava Bože Vreće i njegovog benda na pozornici. Ovaj čovjek od mnogo talenata - glas, ples, pokret, harizma i strast prema kuhanju - naš je sagovornik samo nekoliko sedmica od svog narednog koncerta u BKC - u, koji će se održati 6. decembra. Publika koja ga voli, voli ga svim srcem i ne postoji ni jedna nota, a ni njegov novi korak koji će tek tako propustiti.

U susret ovom koncertu koji se iščekuje s nestrpljenjem, odlučili smo se za razgovor sa Božom o njegovim emocijama, inspiraciji i pokretačkoj energiji. 




Božo, tvoji koncerti nerijetko se rasprodaju u rekordnom vremenu. Kako to iskustvo oblikuje tvoju povezanost s publikom? 

Iskustvo povjerenja i uzajamnog davanja ljubavi, one najčišće, nezaustavljive i nepokorive. To je sila prepuštenosti emocijama, ritmu, zvuku i iskonskoj praljubavi koja u nama obitava i jeste univerzum.

Da moraš započeti svaki koncert istom pjesmom, koja bi to bila i zašto ona nosi posebno značenje za tebe? 

Većinom je to pjesma Aladža, posvećena legendi o majci i sinu i prepoznavanju po mladežu, na tom mjestu njihovog duhovnog spajanja i njene smrti od prevelike radosti i ljubavi što ga godinama poslije vidi i drži u naručju, gradi se džamija Aladža jedna od najznačajnijih građevina na Balkanu iz 16. vijeka. Otud i inspiracija za zapisivanje takvog teksta i poput mantre je na samom početku koncerta.




Tvoji nastupi su poznati i po mnogo plesanja, pozitivne, ali i umirujuće energije koju preneseš na publiku. Na koji način tebi ples i koreografija pomažu u prenošenju emocija na scenu?  

To nikada nije ustaljena koreografija već prepuštenost datom i trenutnom ritmu, sam čin prepuštanja je izvjestan niz pokreta koji proizilaze iz energetskog strujanja i emocije koja se rodi.

Svakako da u sevdalinci donosim jedan vid iskonskog oslobođenja pokreta koji je do tada bio potpuno krut, inertan i začahuren, oslobađanjem forme oslobodio sam i samog sebe kao biće tako da ta dualna priroda pronicanja u dublju sferu slobode ličnosti je bila upotpunjujuća obostrano i ne samo to, ona je uticala i i dalje utiče na slobodu svih onih koji svjedoče mojim performansima. Emocija koja se prenese pokretom i glasom je u savršenoj harmonizaciji i istini, zato i ima takvu magiju.




Podrazumijeva li tvoja dnevna rutina određenu vrstu treninga?  

Svakako da - da, svaki dan pjevati i učiniti da glasnice zatrepere i oboje se zvucima i dakako svako jutro tjelovježba jer ta sinergija je po meni forma koju svaki pjevač treba imati kao naviku i dosljednost pozivu i ne samo talentu već i disciplini.


Često na tvom Instagram profilu možemo vidjeti kreativne gourmet trenutke. Da li kuhanje ima sličnu ulogu u tvom životu kao i muzika?  

Kuhanje me samo opušta toliko da kad osjetim mirise začina i povrća, osjetim i miris doma i djetinjstva. Muzika je spektar mojih interesovanja i stremljenja, moja motivacija i misija, a kuhanje samo činjenje radosti za meni draga bića, kako bi proveli to poslijepodne skupa, daleko od obaveza i telefona, nazdravljajući životu i jedući hranu spremljenu mojom rukom sa puno ljubavi.




Zovu te i kraljem sevdaha, kako kombinacija sevdaha s elementima drugih žanrova poput jazza čini tvoju muziku jedinstvenom? Kako se razvijala tvoja umjetnička vizija kroz godine? 

Ne vjerujem u žanrove i oni ni ne postoje i to je izmišljotina društva koje voli podjele, muzika je kosmička i kao takva nema ni početak niti kraj, ona je Beskraj mogućnosti, davanja, preplitanja i iskazivanja. Sevdah kao takav svojim dualizmom (koji mi kao ljudska bića također imamo) mi je omogućio dublju analizu tvorbe i dubine emocija, tuge, pečalbrni boli u tom karasevdah ozračju koje može i da razboli dušu, ali isto tako imu toj istoj pjesmi i da je potpuno izliječi i regenerira.

Ta čudesnost mogućnosti da dušu dotakneš, osjetiš i zavoliš, okaješ i izvidaš, za mene je bila misija koju i danas slijedim već 14 godina. Spajanje zvukova i ritmova, melizama i makama, distorzije i potpune harmonije poja eksperimentalan je pristup mom opusu i kao takav je autentičan i posve unikatan doprinos nečemu što jeste kulturna tradicijska baština, a sa druge strane i iskorak u nepoznato, nedokučivo i mistično.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Valerio Baranović (@thevaleriob)

Svaki koncert pa i tvoje pojavljivanje u javnosti karakterišu nevjerovatne kreacije, nakit, stilizovana kosa ili turbani... Očigledno je moda neodvojivi dio tvog identiteta. Koliko ona tebi znači u izražavanju tvoje autentičnosti na sceni i koliko vremena je potrebno za ovakvu pripremu za jedan koncert? 

Vrlo brzo se pripremim za koncert jer tačno znam što želim nositi i na koji način, većina ne sve kreacije, ali većina njih je dio mog VRECO brenda, upotpunjuje se sa pričom koju zamislim tog trenutka i sve onda prodiše vrlo nadahnuto i sa pečatom nečega vrlo ličnog i onovremenskog. Važno je biti inovativan i uvijek donositi dašak i prošlog vremena s obzirom na patinu ispjevavanja i zapisivanja moje muzike u sferi sevdaha, onda i ta vizualnost i bezrodnost donosi avangardu, mitologiju i spiritualnost na najvišem pijedestalu tvorbe.

To je neodvojiva umjetnost bivstvovanja i stvaranja.




Božo, 6. decembra ste ponovo u sarajevskom BKC - u. Možeš li otkriti nešto što publiku čeka, a da im zadržiš element iznenađenja? 

Ako vam kažem onda to neće biti iznenađenje al dakako bit će sjajno, predstavljanje djelom mog novog sedmog albuma naziva Sevdahology, sa skupinom mojih talentiranih vrsnih muzičkih imena iz cijelog svijeta, njih čak 7 i kad bih opisivao jednu takvu viziju mojih koncerata najpribližnije bi bilo, Magija iz 1001 noći.


Da li postoji neki poseban instrument ili aranžman koji voliš koristiti na koncertima kako bi publici pružio jedinstveno iskustvo? 

Uvijek više njih, ali recimo duduk, kamanče, oud ili čak meni najdraža varijanta brass sekcije duvača koji su moja velika ljubav oduvijek, premda na albumu koji čekamo oko Božića čut ćete sjajne aranžmane koje sam raspisao i za gudače i sve to čini moju Čaroliju potpunijom, nesvakidašnjom i nadasve zahvalnom Stvoritelju bez koga ja ne bih mogao taj dar sažeti i dakako, podijeliti i drugima.

* * * 

U trenutku kada mi ovu priču dijelimo sa vama, na kupikartu.ba dostupne su samo još tri karte te se nadamo da ćete imati dovoljno brze prste da stignete uloviti svoje mjesto na događaju o kojem će se dugo pričati. 

* * *
Foto: Sanela Babić

Dok se odjeci voljenog glasa u tišini sjećanja pretapaju, stihovi Halida Bešlića pozivaju nas da se zadržimo u nježnim prostorima gdje se ljubav, gubitak i domovina isprepliću.

Halid Bešlić, rođen 1953. godine u Vrpcima kraj Knežine u Bosni i Hercegovini, izronio je kao ključna figura u pejzažu narodne muzike regije, započevši profesionalnu karijeru 1979. godine. 

Tokom više od četiri decenije, izdao je preko desetak albuma, spajajući melanholične tonove tradicionalnog sevdaha s pristupačnim pop-folk senzibilitetom, stvarajući hitove koji su odjekivali od sarajevskih kafana do pozornica diljem bivše Jugoslavije i šire.



15 stihova Halida Bešlića koje vrijedi čuvati u srcu  

U tradiciji poetske intimnosti sevdaha, Bešlićevi stihovi, oslikavaju žive portrete čežnje, nostalgije i tihe snage. 

U nastavku je 15 stihova iz njegovih najvoljenijih pjesama, odabranih zbog njihove duboke evocije. Ovi stihovi, izvučeni iz arhiva tekstova, bilježe suštinu njegove umjetnosti.




‘’Čuvala se breza sve do zore rane, da joj vjetar ne bi salomio grane. Salomljenu granu kisa tiho rosi ,a vjetar joj lišće u daljinu nosi. ‘’

Što je tužna breza ta

“Put me zove, moram poći snjegovi su okopnjeli, a pred kućom moje drage procvjetao bagrem bijeli. Hej zoro, ne svani i tiho nek traje sanak ljubavi koju nosim u sebi.”

Hej zoro, ne svani

‘'Tiha patnja uvijek bila si, Mjesec se u vinu ugasi, svane dan k'o bijela prašina. Da te čekam, da te dozivam.''

Ja bez tebe ne mogu da živim

“Stiglo je proljeće, a mene isti stari nemir pokreće, da se šunjam noćom kradom tvojom ulicom. I da tu čekam, u sjeni naših uspomena, dok se zvijezde gase nad gradom naših snova.” 

U meni jesen je

‘’Samo tebi mogu reći sve što nisam nikom rekao samo tebi, dušo moja. Ali ti si predaleko. Daleko sam ja. Daleko si ti . Daleko je sreća. Daleko smo mi.'' 

Daleko je sreća

‘’Najljepši su bili dani kad smo se voljeli mi, vrijeme je brzo prošlo, a još brže si nestala ti. Pustite me samo noćas, za mene nema sreće. Ja u svome srcu krijem ono što se vratiti neće.''

Dani ljubavi

‘’Da li je Dunav ili je Sava, nikom ne reci djevojko mala. Sakrij u srce bar suzu neku, jer sve će otić' niz Dunav rijeku.''

Vraćam se majci u Bosnu

‘’Što li to miriše, dok se budi čaršija? Ko li to na vrelu bijelo lice umiva? Što rano ustaje kad joj nije potreba. Posla je po vodu, da bi majci pomogla.

To je moja Sarajka djevojka. Biseri joj u očima. a zumbuli na usnama.''

Sarajka djevojka

‘’Nestaješ ko mjesečina što zasija prije zore samo za dvoje. Kad raspuknu se duše dvije zrele kajsije.''

Zrele kajsije

‘’Pahulje bijele padaju. Hladne su, ljubavi, znam. Daleko ove sam noći, da ljubav svoju ti dam.

Naši su snjegovi lijepi, kristalno bijele boje. U njima, dušo, ima ljubavi za nas dvoje.''

Snjegovi hladni dolaze

‘’Putevi se otvaraju, jedan samo tebi vuče. A srce mi ne vjeruje, počinje da jače tuče.

Tvog je sunca vječni plamen, sva istina i dobrota. Pjeva jedra moje duše, vedro nebo od života.''

Sjeti me se bistra rijeko

‘’Na proplanku žena stoji, ko' boginja sva u cvijeću. Bijelom rukom čudno maše ko' da nikad doći neću.

Vrijeme prođe, čovjek dođe i pred kućom njenom stade. Ali bagrem svog života, jadan tužan nepoznade.''

Hej, zoro, ne svani

‘’Jato ptica leti prema jugu, ja se vraćam svom životnom drugu. Još ljubavi ima u našim srcima.''

Još ljubavi ima

‘’Nije meni, grade moj što sam dao život njoj, već što sanjam svjetla tvoja. Sarajevo, srećo moja.

Tužan sam ti, grade moj kao onaj behar tvoj. I dok tvoje grane lome, još si draži srcu mome.''

Sarajevo, srećo moja

Njegove pjesme ne traže velike riječi. Dovoljno je da negdje u pozadini, tiho, krene “Sarajevo, srećo moja” i da prostor utihne.
Halid Bešlić ostao je prisutan u načinu na koji osjećamo muziku, u tome kako jedna generacija prenosi drugoj melodije koje se ne zaboravljaju.

Kroz stihove koji odražavaju vijugave rijeke i surove planine njegove domovine, Halid Bešlić stvorio je opus koji je tiho oblikovao emocionalni rječnik naše regije, podstičući povezanost u trenucima radosti i pružajući utjehu u trenucima tuge.

Bio je čovjek koji je znao što znači jednostavnost i kako iz nje nastaje ono što ostaje.

Njegovi stihovi nisu samo dio prošlosti, nego i ritam koji nastavlja da diše kroz svaku pjesmu koja se zapjeva spontano, bez najave.
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: @beslichalid.official