TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 16.10.2024.
U susret koncertu za koji su se karte rasprodale u rekordnom roku, zapitali smo se - je li ustaljeni naziv "koncert" dovoljan za opisati jedan ovakav događaj?
Performans, modni odabiri, upečatljiva i pamtljiva energija, prepuštanje publike i povezivanje s njom - ovo je dio onoga što predstavljaju pojava Bože Vreće i njegovog benda na pozornici. Ovaj čovjek od mnogo talenata - glas, ples, pokret, harizma i strast prema kuhanju - naš je sagovornik samo nekoliko sedmica od svog narednog koncerta u BKC - u, koji će se održati 6. decembra. Publika koja ga voli, voli ga svim srcem i ne postoji ni jedna nota, a ni njegov novi korak koji će tek tako propustiti.
U susret ovom koncertu koji se iščekuje s nestrpljenjem, odlučili smo se za razgovor sa Božom o njegovim emocijama, inspiraciji i pokretačkoj energiji. 
Božo, tvoji koncerti nerijetko se rasprodaju u rekordnom vremenu. Kako to iskustvo oblikuje tvoju povezanost s publikom?
Iskustvo povjerenja i uzajamnog davanja ljubavi, one najčišće, nezaustavljive i nepokorive. To je sila prepuštenosti emocijama, ritmu, zvuku i iskonskoj praljubavi koja u nama obitava i jeste univerzum.
Da moraš započeti svaki koncert istom pjesmom, koja bi to bila i zašto ona nosi posebno značenje za tebe?
Većinom je to pjesma Aladža, posvećena legendi o majci i sinu i prepoznavanju po mladežu, na tom mjestu njihovog duhovnog spajanja i njene smrti od prevelike radosti i ljubavi što ga godinama poslije vidi i drži u naručju, gradi se džamija Aladža jedna od najznačajnijih građevina na Balkanu iz 16. vijeka. Otud i inspiracija za zapisivanje takvog teksta i poput mantre je na samom početku koncerta.
Tvoji nastupi su poznati i po mnogo plesanja, pozitivne, ali i umirujuće energije koju preneseš na publiku. Na koji način tebi ples i koreografija pomažu u prenošenju emocija na scenu?
To nikada nije ustaljena koreografija već prepuštenost datom i trenutnom ritmu, sam čin prepuštanja je izvjestan niz pokreta koji proizilaze iz energetskog strujanja i emocije koja se rodi.
Svakako da u sevdalinci donosim jedan vid iskonskog oslobođenja pokreta koji je do tada bio potpuno krut, inertan i začahuren, oslobađanjem forme oslobodio sam i samog sebe kao biće tako da ta dualna priroda pronicanja u dublju sferu slobode ličnosti je bila upotpunjujuća obostrano i ne samo to, ona je uticala i i dalje utiče na slobodu svih onih koji svjedoče mojim performansima. Emocija koja se prenese pokretom i glasom je u savršenoj harmonizaciji i istini, zato i ima takvu magiju.
Podrazumijeva li tvoja dnevna rutina određenu vrstu treninga?
Svakako da - da, svaki dan pjevati i učiniti da glasnice zatrepere i oboje se zvucima i dakako svako jutro tjelovježba jer ta sinergija je po meni forma koju svaki pjevač treba imati kao naviku i dosljednost pozivu i ne samo talentu već i disciplini.
Često na tvom Instagram profilu možemo vidjeti kreativne gourmet trenutke. Da li kuhanje ima sličnu ulogu u tvom životu kao i muzika?
Kuhanje me samo opušta toliko da kad osjetim mirise začina i povrća, osjetim i miris doma i djetinjstva. Muzika je spektar mojih interesovanja i stremljenja, moja motivacija i misija, a kuhanje samo činjenje radosti za meni draga bića, kako bi proveli to poslijepodne skupa, daleko od obaveza i telefona, nazdravljajući životu i jedući hranu spremljenu mojom rukom sa puno ljubavi.
Zovu te i kraljem sevdaha, kako kombinacija sevdaha s elementima drugih žanrova poput jazza čini tvoju muziku jedinstvenom? Kako se razvijala tvoja umjetnička vizija kroz godine?
Ne vjerujem u žanrove i oni ni ne postoje i to je izmišljotina društva koje voli podjele, muzika je kosmička i kao takva nema ni početak niti kraj, ona je Beskraj mogućnosti, davanja, preplitanja i iskazivanja. Sevdah kao takav svojim dualizmom (koji mi kao ljudska bića također imamo) mi je omogućio dublju analizu tvorbe i dubine emocija, tuge, pečalbrni boli u tom karasevdah ozračju koje može i da razboli dušu, ali isto tako imu toj istoj pjesmi i da je potpuno izliječi i regenerira.
Ta čudesnost mogućnosti da dušu dotakneš, osjetiš i zavoliš, okaješ i izvidaš, za mene je bila misija koju i danas slijedim već 14 godina. Spajanje zvukova i ritmova, melizama i makama, distorzije i potpune harmonije poja eksperimentalan je pristup mom opusu i kao takav je autentičan i posve unikatan doprinos nečemu što jeste kulturna tradicijska baština, a sa druge strane i iskorak u nepoznato, nedokučivo i mistično.
Svaki koncert pa i tvoje pojavljivanje u javnosti karakterišu nevjerovatne kreacije, nakit, stilizovana kosa ili turbani... Očigledno je moda neodvojivi dio tvog identiteta. Koliko ona tebi znači u izražavanju tvoje autentičnosti na sceni i koliko vremena je potrebno za ovakvu pripremu za jedan koncert?
Vrlo brzo se pripremim za koncert jer tačno znam što želim nositi i na koji način, većina ne sve kreacije, ali većina njih je dio mog VRECO brenda, upotpunjuje se sa pričom koju zamislim tog trenutka i sve onda prodiše vrlo nadahnuto i sa pečatom nečega vrlo ličnog i onovremenskog. Važno je biti inovativan i uvijek donositi dašak i prošlog vremena s obzirom na patinu ispjevavanja i zapisivanja moje muzike u sferi sevdaha, onda i ta vizualnost i bezrodnost donosi avangardu, mitologiju i spiritualnost na najvišem pijedestalu tvorbe.
To je neodvojiva umjetnost bivstvovanja i stvaranja.
Božo, 6. decembra ste ponovo u sarajevskom BKC - u. Možeš li otkriti nešto što publiku čeka, a da im zadržiš element iznenađenja?
Ako vam kažem onda to neće biti iznenađenje al dakako bit će sjajno, predstavljanje djelom mog novog sedmog albuma naziva Sevdahology, sa skupinom mojih talentiranih vrsnih muzičkih imena iz cijelog svijeta, njih čak 7 i kad bih opisivao jednu takvu viziju mojih koncerata najpribližnije bi bilo, Magija iz 1001 noći.
Da li postoji neki poseban instrument ili aranžman koji voliš koristiti na koncertima kako bi publici pružio jedinstveno iskustvo?
Uvijek više njih, ali recimo duduk, kamanče, oud ili čak meni najdraža varijanta brass sekcije duvača koji su moja velika ljubav oduvijek, premda na albumu koji čekamo oko Božića čut ćete sjajne aranžmane koje sam raspisao i za gudače i sve to čini moju Čaroliju potpunijom, nesvakidašnjom i nadasve zahvalnom Stvoritelju bez koga ja ne bih mogao taj dar sažeti i dakako, podijeliti i drugima.
* * *
U trenutku kada mi ovu priču dijelimo sa vama, na kupikartu.ba dostupne su samo još tri karte te se nadamo da ćete imati dovoljno brze prste da stignete uloviti svoje mjesto na događaju o kojem će se dugo pričati.
* * *
Foto: Sanela Babić
TEKST: Ada Ćeremida
Samir Hodović kroz Velahavle je već upisan u jednu važnu muzičku liniju grada. Sake Tapes, međutim, ne djeluje kao još jedno poglavlje karijere, već kao precizno složen zapis ukusa, ritma i senzibiliteta.
Nova priča sa ovog krova počinje kroz novi muzički format koji Samir opisuje kao intimni audio dnevnik. Serijal otvara Vlado Džihan, bosanskohercegovački muzičar, producent, kompozitor i jedna polovina legendarnog dua Dzihan & Kamien, čiji su trip hop, downtempo, jazz i elektronski slojevi početkom 2000-ih oblikovali jedan sasvim poseban zvuk daleko izvan Sarajeva.
Za Samira, koji je kroz Velahavle već godinama dio muzičke memorije grada, ovo nije pokušaj dokazivanja scene, niti još jedan format skrojen prema logici algoritma. Više je riječ o vraćanju muzike u prostor u kojem se ona sluša bez prisile, gdje DJ nije sam, a atmosfera nije produkcijski trik. Nastaje između njih. 
Došli smo kod Saketa usred dana, u verziji tog krova koju većina ljudi zapravo nikad ne vidi. Mjesto koje se u Sarajevu godinama prepoznaje po noćima koje se ne najavljuju preglasno, ali se pamte dugo, tada je izgledalo kao backstage vlastite reputacije. Ako ste ikad bili tamo, znate zašto oko tog krova postoji mala gradska šifra, a ako niste, Sake Tapes je možda najbliže što možete doći tom svijetu. Sa Samirom Hodovićem razgovarali smo upravo tu, na mjestu na kojem sada počinje njegov novi muzički format.
Sake Tapes počinje kao intimni audio dnevnik. Šta je bio prvi osjećaj ili trenutak kada si znao da želiš pokrenuti baš ovakav format?
S obzirom na to da ovaj format nije nov, nije bilo nekog velikog „eureka“ trenutka. Više sam shvatio da imam uslove da ga napravim onako kako sam ga zamišljao. Ono što možda razlikuje ovaj od većine sessiona jeste to što DJ nije ni sam, niti je okružen publikom koja pleše samo zbog kamere, odnosno niko ne glumi atmosferu, jednostavno se stvari dešavaju. Fokus je podijeljen između muzike i ljudi koji se prirodno druže, što, po meni, više pocrtava muziku nego bilo koji od ova dva prethodno navedena primjera.
Sarajevo ima jaku muzičku memoriju, ali često nedostaje prostor za ovakve lične formate. Šta ti osjećaš da ovom gradu trenutno fali kada je riječ o muzici, slušanju i okupljanju oko zvuka?
Postoje dva velika problema zbog kojih cijela umjetnost trpi, a muzika vjerovatno i najviše i to ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Prvi je što je dosada protjerana iz naših života, koja je jedan od glavnih pokretača kreativnosti, okupljanja oko neke ideje i druženja uopšte. Toliko sadržaja konzumiramo na dnevnom nivou, a posebno mladi, koji bi trebali biti okosnica događanja, da je teško očekivati da će se neko pokrenuti da pravi neke stvari. Kompletan clubbing, rock’n’roll, trap, pa i turbofolk, počiva ili ga održavaju ljudi od 35 plus. Ako uzmemo podatak da se 70 klubova u Velikoj Britaniji zatvara sedmično, koja je Meka raznih scena, onda shvatiš da je cijela planeta u istom sosu.
Drugi problem nije zaseban od prvog, jer se naslanja na njega, a to je pažnja. Sve mora imati „udicu“ u prvih par sekundi, inače si gotov. Tako da je kultura slušanja i gledanja na konopcima i to trebamo prihvatiti i onda da to bude startna pozicija za sagledavanje stvari: šta treba ponuditi gradu i koliko ljudima zaista treba da postoje stvari koje se dešavaju „sporije“.
Ja želim da vjerujem, a negdje i znam, da postoji veliki broj ljudi koje ne vozi isključivo zicer.
Za prvu epizodu biraš Vladu Džihana. Zašto baš on?
Moj odnos sa Vladom traje jako dugo. Prvo sam godinama bio nevjerovatan fan njegove muzike, Dzihan & Kamiena i cijelog trip hop i downtempo pokreta kojem je pripadao početkom 2000-ih. Bilo mi je fascinantno i posebno to što neko iz Sarajeva ima tako veliko ime i prepoznatljivost u svijetu te muzike.
Onda smo se prije desetak godina upoznali i počeli sarađivati. Vlado je producirao jednu pjesmu za Velahavle, a ta saradnja se kasnije proširila na naše posljednje albume. Vremenom je ta saradnja prerasla u iskreno drugarstvo i to je, ustvari, najbitnije.
Znajući koliko dugo nije nastupao u Sarajevu, nisam mogao zamisliti bolju priliku niti bolju prvu epizodu. Smatrao sam da upravo ime poput njegovog treba postaviti početni ton cijelog serijala i desilo se ono čemu sam se nadao, svojim setom je postavio atmosferu i standard na koje će se naredne epizode moći nadovezivati.
Koliko je ovo tvoja lična muzička arhiva?
Gotovo potpuno. Ne želim praviti „playlistu“ koja će zadovoljiti algoritam. Želim dijeliti muziku koja je mene oblikovala i oblikuje i dalje. Ako neko poslije toga otkrije jednog izvođača kojeg nikad ne bi čuo, mislim da je projekat uspio.
Šta ti je najvažnija lekcija koju si naučio o muzici, prijateljstvu i sceni?
Da je scena samo ishabana riječ i da na kraju ostanu samo ljudi. Pregledi, trendovi i brojke dođu i prođu. Ono što ostaje jesu odnosi koje si izgradio i osjećaj da si radio nešto iskreno.
Šta bi volio da iz ovoga shvate o Sarajevu, muzici i ljudima koji ovdje stvaraju?
U muzičkom smislu, ako iko nema šta dokazivati, to je Sarajevo, pa ni ovo nije nikakvo dokazivanje, niti pokušaj da neko nešto shvati. Cilj je da ljudi, ako im kad naleti na YouTubeu, puste i uživaju, sami ili sa svojim prijateljima.
U tri riječi najavi sljedeće poglavlje Sake Tapes.
Srušio sam stan.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
