U susret koncertu za koji su se karte rasprodale u rekordnom roku, zapitali smo se - je li ustaljeni naziv "koncert" dovoljan za opisati jedan ovakav događaj?

Performans, modni odabiri, upečatljiva i pamtljiva energija, prepuštanje publike i povezivanje s njom - ovo je dio onoga što predstavljaju pojava Bože Vreće i njegovog benda na pozornici. Ovaj čovjek od mnogo talenata - glas, ples, pokret, harizma i strast prema kuhanju - naš je sagovornik samo nekoliko sedmica od svog narednog koncerta u BKC - u, koji će se održati 6. decembra. Publika koja ga voli, voli ga svim srcem i ne postoji ni jedna nota, a ni njegov novi korak koji će tek tako propustiti.

U susret ovom koncertu koji se iščekuje s nestrpljenjem, odlučili smo se za razgovor sa Božom o njegovim emocijama, inspiraciji i pokretačkoj energiji. 




Božo, tvoji koncerti nerijetko se rasprodaju u rekordnom vremenu. Kako to iskustvo oblikuje tvoju povezanost s publikom? 

Iskustvo povjerenja i uzajamnog davanja ljubavi, one najčišće, nezaustavljive i nepokorive. To je sila prepuštenosti emocijama, ritmu, zvuku i iskonskoj praljubavi koja u nama obitava i jeste univerzum.

Da moraš započeti svaki koncert istom pjesmom, koja bi to bila i zašto ona nosi posebno značenje za tebe? 

Većinom je to pjesma Aladža, posvećena legendi o majci i sinu i prepoznavanju po mladežu, na tom mjestu njihovog duhovnog spajanja i njene smrti od prevelike radosti i ljubavi što ga godinama poslije vidi i drži u naručju, gradi se džamija Aladža jedna od najznačajnijih građevina na Balkanu iz 16. vijeka. Otud i inspiracija za zapisivanje takvog teksta i poput mantre je na samom početku koncerta.




Tvoji nastupi su poznati i po mnogo plesanja, pozitivne, ali i umirujuće energije koju preneseš na publiku. Na koji način tebi ples i koreografija pomažu u prenošenju emocija na scenu?  

To nikada nije ustaljena koreografija već prepuštenost datom i trenutnom ritmu, sam čin prepuštanja je izvjestan niz pokreta koji proizilaze iz energetskog strujanja i emocije koja se rodi.

Svakako da u sevdalinci donosim jedan vid iskonskog oslobođenja pokreta koji je do tada bio potpuno krut, inertan i začahuren, oslobađanjem forme oslobodio sam i samog sebe kao biće tako da ta dualna priroda pronicanja u dublju sferu slobode ličnosti je bila upotpunjujuća obostrano i ne samo to, ona je uticala i i dalje utiče na slobodu svih onih koji svjedoče mojim performansima. Emocija koja se prenese pokretom i glasom je u savršenoj harmonizaciji i istini, zato i ima takvu magiju.




Podrazumijeva li tvoja dnevna rutina određenu vrstu treninga?  

Svakako da - da, svaki dan pjevati i učiniti da glasnice zatrepere i oboje se zvucima i dakako svako jutro tjelovježba jer ta sinergija je po meni forma koju svaki pjevač treba imati kao naviku i dosljednost pozivu i ne samo talentu već i disciplini.


Često na tvom Instagram profilu možemo vidjeti kreativne gourmet trenutke. Da li kuhanje ima sličnu ulogu u tvom životu kao i muzika?  

Kuhanje me samo opušta toliko da kad osjetim mirise začina i povrća, osjetim i miris doma i djetinjstva. Muzika je spektar mojih interesovanja i stremljenja, moja motivacija i misija, a kuhanje samo činjenje radosti za meni draga bića, kako bi proveli to poslijepodne skupa, daleko od obaveza i telefona, nazdravljajući životu i jedući hranu spremljenu mojom rukom sa puno ljubavi.




Zovu te i kraljem sevdaha, kako kombinacija sevdaha s elementima drugih žanrova poput jazza čini tvoju muziku jedinstvenom? Kako se razvijala tvoja umjetnička vizija kroz godine? 

Ne vjerujem u žanrove i oni ni ne postoje i to je izmišljotina društva koje voli podjele, muzika je kosmička i kao takva nema ni početak niti kraj, ona je Beskraj mogućnosti, davanja, preplitanja i iskazivanja. Sevdah kao takav svojim dualizmom (koji mi kao ljudska bića također imamo) mi je omogućio dublju analizu tvorbe i dubine emocija, tuge, pečalbrni boli u tom karasevdah ozračju koje može i da razboli dušu, ali isto tako imu toj istoj pjesmi i da je potpuno izliječi i regenerira.

Ta čudesnost mogućnosti da dušu dotakneš, osjetiš i zavoliš, okaješ i izvidaš, za mene je bila misija koju i danas slijedim već 14 godina. Spajanje zvukova i ritmova, melizama i makama, distorzije i potpune harmonije poja eksperimentalan je pristup mom opusu i kao takav je autentičan i posve unikatan doprinos nečemu što jeste kulturna tradicijska baština, a sa druge strane i iskorak u nepoznato, nedokučivo i mistično.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Valerio Baranović (@thevaleriob)

Svaki koncert pa i tvoje pojavljivanje u javnosti karakterišu nevjerovatne kreacije, nakit, stilizovana kosa ili turbani... Očigledno je moda neodvojivi dio tvog identiteta. Koliko ona tebi znači u izražavanju tvoje autentičnosti na sceni i koliko vremena je potrebno za ovakvu pripremu za jedan koncert? 

Vrlo brzo se pripremim za koncert jer tačno znam što želim nositi i na koji način, većina ne sve kreacije, ali većina njih je dio mog VRECO brenda, upotpunjuje se sa pričom koju zamislim tog trenutka i sve onda prodiše vrlo nadahnuto i sa pečatom nečega vrlo ličnog i onovremenskog. Važno je biti inovativan i uvijek donositi dašak i prošlog vremena s obzirom na patinu ispjevavanja i zapisivanja moje muzike u sferi sevdaha, onda i ta vizualnost i bezrodnost donosi avangardu, mitologiju i spiritualnost na najvišem pijedestalu tvorbe.

To je neodvojiva umjetnost bivstvovanja i stvaranja.




Božo, 6. decembra ste ponovo u sarajevskom BKC - u. Možeš li otkriti nešto što publiku čeka, a da im zadržiš element iznenađenja? 

Ako vam kažem onda to neće biti iznenađenje al dakako bit će sjajno, predstavljanje djelom mog novog sedmog albuma naziva Sevdahology, sa skupinom mojih talentiranih vrsnih muzičkih imena iz cijelog svijeta, njih čak 7 i kad bih opisivao jednu takvu viziju mojih koncerata najpribližnije bi bilo, Magija iz 1001 noći.


Da li postoji neki poseban instrument ili aranžman koji voliš koristiti na koncertima kako bi publici pružio jedinstveno iskustvo? 

Uvijek više njih, ali recimo duduk, kamanče, oud ili čak meni najdraža varijanta brass sekcije duvača koji su moja velika ljubav oduvijek, premda na albumu koji čekamo oko Božića čut ćete sjajne aranžmane koje sam raspisao i za gudače i sve to čini moju Čaroliju potpunijom, nesvakidašnjom i nadasve zahvalnom Stvoritelju bez koga ja ne bih mogao taj dar sažeti i dakako, podijeliti i drugima.

* * * 

U trenutku kada mi ovu priču dijelimo sa vama, na kupikartu.ba dostupne su samo još tri karte te se nadamo da ćete imati dovoljno brze prste da stignete uloviti svoje mjesto na događaju o kojem će se dugo pričati. 

* * *
Foto: Sanela Babić

Prošlo je 15 godina otkako je Mariza, jedan od najpoznatijih glasova Portugala, posljednji put nastupila u Sarajevu.

Ove jeseni, legendarna fado pjevačica vraća se na scenu s koncertom koji obećava večer prepunu emocija i nezaboravnih trenutaka. Poznata po svojoj snažnoj scenskoj energiji i interpretacijama koje diraju u srž, Mariza je fado pretvorila iz portugalske tradicije u univerzalni jezik čežnje, ljubavi i izdržljivosti. Sarajevo, sa svojom bogatom i emotivnom historijom, čini se kao savršeno mjesto za njen povratak.




Sa više od dvije decenije međunarodnih uspjeha, brojnim nagradama i saradnjama s legendama poput Stinga i Lennyja Kravitza, Mariza je postala most između kultura, a opet ostala duboko vezana za dušu Lisabona. 

Njen posljednji projekat, Mariza Canta Amália, omaž je fado ikoni Amáliji Rodrigues, ali i potvrda njenog vlastitog umjetničkog puta. Uoči sarajevskog nastupa, razgovarali smo s Marizom o tradiciji, globalnoj sceni i povratku u grad koji je nazvala nezaboravnim.




Nakon 15 godina vraćate se u Sarajevo. Kako se osjećate što ste ponovo u ovom gradu i nastupate pred njegovom publikom?  

Osjeća se kao povratak kući, u uspomenu koja me nikada nije istinski napustila. Sarajevo nosi dušu koja je i otporna i poetska, a vratiti se nakon 15 godina znači ponovo se povezati s tim duhom. 

Duboko sam dirnuta što mogu ponovo podijeliti svoju muziku s publikom koja je uvijek tako toplo prihvata.



Fado je uvijek bio u srcu vaše muzike. Uz ovako globalnu karijeru, kako održavate ravnotežu između tradicije i modernih muzičkih izraza?  

Za mene tradicija nije teret, ona je temelj. Nosim suštinu fada svuda sa sobom, ali mu dopuštam da diše, da razgovara s drugim zvukovima i kulturama. Ta ravnoteža dolazi iz poštovanja, dajem čast onome što mi je predato, ali se usuđujem pustiti ga da raste.



Vaš posljednji album, „Mariza Canta Amália“, omaž je legendi fada. Šta ste otkrili o sebi tokom stvaranja ovog intimnog projekta?  

Amália je bila svjetionik za sve nas. Dok sam iznova proživljavala njen repertoar, otkrila sam ne samo njenu briljantnost, već i vlastitu ranjivost. Podsjetilo me na odgovornost koju imam kao umjetnica, da budem autentična, da budem neustrašiva i da pustim emociju da me vodi.


Svaki nastup uživo je jedinstven. Koje emocije i priče želite prenijeti publici na sceni?  

Na sceni želim stvoriti prostor u kojem vrijeme nestaje, gdje svi zajedno osjećamo čežnju, radost, bol i nadu koju muzika nosi. Svaki nastup je novi razgovor, nikada ne znam tačno kuda će me odvesti, ali uvijek je iskren.



Vaša muzika je duboko ukorijenjena u portugalskoj kulturi. Kako je vaše naslijeđe oblikovalo vaš umjetnički identitet?   

Možete li podijeliti jedno sjećanje iz djetinjstva koje je produbilo vašu vezu s ovim žanrom?  

Sjećam se da je fado bio svuda oko mene u mom susjedstvu, Mouraria. Bio je u glasovima ljudi, na ulicama, u duši zajednice. U taverni mojih roditelja počela sam pjevati fado kada sam imala samo pet godina, prije nego što sam znala čitati. 

Ti rani trenuci bili su moja prva škola života i muzike, i oblikovali su me na načine koje nikada ne mogu zaboraviti.



Fado se često opisuje kao muzika čežnje i ljubavi. Da li se te emocije mijenjaju dok nastupate širom svijeta?  

Fado nije samo o čežnji i ljubavi, on nosi i jednu čarobnu melanholiju koja nam dopušta da istražimo najdublje emocije ljudske duše. Govori o ljubavi u svim njenim oblicima, romantičnoj, ljubavi prema životu, prema zemlji, prema korijenima. 

Kada pjevam fado širom svijeta, osjećam da se ta univerzalna istina povezuje s ljudima svugdje. Čak i ako ne razumiju riječi, razumiju emociju, jer ona pripada svima nama.



Surađivali ste s umjetnicima poput Stinga i Lennyja Kravitza. Kako su ta iskustva utjecala na vašu umjetničku viziju?  

Pokazali su mi ljepotu muzičkog dijaloga. Stajati pored takvih umjetnika znači svjedočiti velikodušnosti, skromnosti i hrabrosti. Te suradnje proširile su moju viziju fada, dokazujući da on može razgovarati s bilo kojim žanrom, a da pri tome ne izgubi svoju dušu.


Tradicionalna muzika prelazi granice kao nikada do sada. Šta mislite o globalnoj sceni i rastućoj popularnosti kulturne muzike?  

Mislim da svijet gladuje za autentičnošću. U vremenu kada sve djeluje brzo i prolazno, tradicionalna muzika nas vraća korijenima, podsjeća nas odakle dolazimo. Njen uspon na globalnom nivou znak je da ljudi traže povezanost, korijene i priče koje traju.



Za mlade izvođače može biti izazovno balansirati između tradicije i modernosti.   

Koji biste savjet dali onima koji žele donijeti lokalnu muziku na svjetsku scenu?  

Budite ponosni na svoje korijene. Nikada se ne bojte inovacija, ali uvijek znajte koje vas tlo hrani. Ako u svojoj umjetnosti nosite istinu, svijet će slušati, jer autentičnost prelazi sve granice.


Sarajevo ima jedinstvenu muzičku i kulturnu historiju. Šta vas lično privlači ovom gradu i čemu se najviše radujete tokom posjete?

Sarajevo ima dušu otpornosti, ljepote i umjetnosti. Privlače me njegova historija, njegova toplina i sposobnost da bol pretvori u poeziju. Najviše se radujem povezanosti – da ponovo osjetim zagrljaj ove publike i da s njima podijelim glas fada.


 

Foto: Alex Dimitriović