Vijesti o tuđem gubitku bude u nama duboku empatiju i osjećamo bol onih koji su pogođeni, kao da je dio nas. Ta povezanost često izaziva i naše unutrašnje talase: anksioznost raste, strah od sličnog gubitka steže grudi, misli se vrte oko "šta ako".

Šta ako taj strah, rođen iz empatije, nije lanac, već prilika da ojačamo sebe? Ovaj članak nije o ignorisanju tih emocija, već o jednostavnim koracima koji ih smiruju. Hajde da razmislimo zajedno: šta ako danas odabereš jedan mali korak i vidiš kako težina postaje podnošljivija?

Šta kažu oni koji razumiju s naučne strane te emocije?  
 

Gabor Maté, doktor i pisac, objašnjava da anksioznost i strah često dolaze iz rana koje nismo izliječili, a iscjeljuju se saosjećanjem prema sebi. Empatija prema vijestima, iako budi stare strahove, zapravo uči kako da budemo otporniji.

Foto: @jameslknightcenter

Brené Brown, istraživačica ranjivosti, piše da ranjivost zvuči kao istina i osjeća se kao hrabrost. Možda nije uvijek ugodna, ali nikad nije slabost. Kada nas empatija podsjeti na strah od gubitka, važno je da mu dozvolimo da postoji, bez sramote. To je prvi korak ka unutrašnjem miru.

Neuroznanstvenik Andrew Huberman sa Stanforda, objašnjava da negativne vijesti aktiviraju centar za strah u mozgu, ali da jednostavna tehnika poput uzdaha može smiriti tijelo za manje od minute.

Slično, Tara Brach u knjizi Radical Acceptance savjetuje da osjećaje prihvatimo i da pišemo o njima, jer tako gube snagu nad nama.

Ovi stručnjaci pokazuju put od empatije koja boli do emocija koje možemo nositi.

Pet jednostavnih koraka za smirenje

Konkretni savjeti su ključ tj. oni koji se mogu primijeniti odmah, da ublaže anksioznost i strah. Evo ih, inspirisanih stručnjacima:

Povežite se sa sobom i drugima. Maté i Brown podsjećaju da izolacija pojačava strah i prvo budite ljubazni prema sebi pa zovite nekoga i recite: "Ova vijest me baš pogodila. Kako si ti?" Dijeljenje olakšava teret.

Zabilježite i prihvatite. Kao što Brach predlaže, uzmite papir: napišite tri misli koje vas plaše u vijestima (izazvane empatijom), zatim tri male stvari za koje ste zahvalni danas. Ovo pretvara anksioznost u nešto što možete držati.

Dišite kroz emocije. Isprobajte Hubermanovu tehniku fiziološkog uzdaha: duboko udahnite kroz nos do punih pluća, dodajte mali dodatni udah pa polako izdahnite kroz usta. Ponovite 3-5 puta. Ovo smanjuje kortizol, hormon stresa.

Ograničite izloženost vijestima. Američki psihološki savez (APA) u smjernicama iz 2023. preporučuje samo 15-20 minuta dnevno za vijesti ili socijalne mreže, da ne ometaju san ili svakodnevni život. Postavite tajmer.  

Krećite se naprijed. Šetnja od 10 minuta na svježem zraku, kako Huberman ističe, snižava stres i čisti um. Fokusirajte se na sadašnji trenutak.

Ovi koraci nisu čarolija, već navike koje grade otpornost. Počni sa jednim i primijeti kako strah slabi.

Negativne vijesti će buditi empatiju, a sa njom i naše strahove, ali način na koji ih nosimo određuje našu snagu. Šta ako taj proces postane učitelj: empatija nas povezuje, a smirene emocije nas jačaju? 

Ako danas osjetite da možete, isprobajte samo jedan korak i to onaj koji vam se čini najlakšim. Budite strpljivi prema sebi ako treba vremena… promjena dolazi polako, ali dolazi.
 

Foto: unsplash.com

U svakoj zajednici postoje teme o kojima se dugo govori šapatom. Teme koje se prečesto umotaju u mekanije riječi, kao da jezik može ublažiti ono što se dogodilo.

Među njima je i femicid, zločin koji se ne smije, dakle prikazivati kao porodična tragedija, nesretan događaj ili teška porodična priča.

Takvi izrazi skrivaju uzrok, zamagljuju odgovornost i ostavljaju dojam da je riječ o nečemu što se dogodilo samo od sebe, ali nije...

Postoji prostor koji pripada svima nama, a to je jezik koji koristimo. On je početak razumijevanja, ali i početak promjene.

Da li riječi kriju ili otkrivaju istinu?  

Jezik je moćan upravo zato što djeluje tiho, neprimjetno, ali odlučno. Ponekad je dovoljna jedna riječ, jedna formulacija ili jedan izraz da potpuno promijeni način na koji tumačimo događaj i doživljavamo situaciju.

Kada se femicid predstavi kao porodična tragedija, fokus se sa samog nasilja premješta na sentimentalnu sliku domaćinstva, što stvara nejasnu cjelinu u kojoj nestaju stvarne uloge i zamagljuje se granica između žrtve i počinioca.




Time se stvara osjećaj da se dogodilo nešto neočekivano i neizbježno, nešto što se desilo , umjesto nešto što je počinjeno. Takav jezik ne samo da ublažava ono što se dogodilo, već utiče i na to kako društvo razumije nasilje.

Suprotno tome, kada kažemo femicid, kada stvari imenujemo jasno, direktno i bez ublažavanja, događaj dobija svoju pravu konturu. Više nema prostora da se ozbiljnost relativizuje ili da se nasilje preoblikuje u nešto mekše, bezazlenije ili neutralnije.

Riječi mogu prikriti, ali mogu i osvijetliti; mogu zamagliti odgovornost, ali mogu i razotkriti ono što je godinama ostajalo prešućeno. Upravo zbog toga važno je da biramo one koje istinu čine vidljivom, a ne one koje je prikrivaju.

Zašto je precizno imenovanje važno?  

Precizan jezik nije pokušaj dramatiziranja stvarnosti, on je jednostavno njeno tačno opisivanje.

Kada kažemo da je riječ o femicidu, jasno ističemo da se radi o nasilju počinjenom nad ženom zato što je žena. Na taj način pokazujemo da ovo nije izolovani slučaj niti privatna situacija, nego obrazac koji se ponavlja, bez obzira na grad, okolnosti ili socijalni kontekst.

Iako tačna riječ ne može promijeniti bol niti ishode, ona sprječava da se nasilje prepakira u narativ koji ga umanjuje, opravdava ili zamagljuje.

Kultura jezika je kultura društva  

Način na koji govorimo o nasilju ne utiče samo na to kako ga sada razumijemo, utiče i na to kako ćemo ga prepoznavati u budućnosti.

Jezik stvara okvir kroz koji gledamo svijet: ako su izrazi ublaženi, takva postaje i naša reakcija; ako su jasni, lakše prepoznajemo signale i obrasce koji pokazuju da nešto nije u redu.




Takvi signali gotovo nikada ne dolaze odjednom. Oni se pojavljuju kroz niz malih, ali uporno ponavljanih obrazaca: izolaciju od prijatelja i porodice, kontrolu svakodnevnih aktivnosti, postepeno pomjeranje granica dozvoljenog ponašanja, nadzor koji se predstavlja kao ljubav i ograničavanje koje se naziva brigom.

Kada ih jasno prepoznamo i tako i imenujemo, društvo ih počinje uviđati ranije, preciznije i odgovornije. Zato je važno da ne posežemo za izrazima koji zvuče blaže, jer takve riječi nikada nisu bez posljedica.
 

Riječi stvaraju okruženje u kojem nasilje ili nestaje ili se prešutno toleriše  

Od toga kako govorimo zavisi kakvo okruženje gradimo. Ako koristimo jezik koji prikriva suštinu, stvaramo ambijent u kojem nasilje ima prostor da se sakrije.

Ako koristimo jezik koji otkriva, stvaramo prostor u kojem se o nasilju govori otvoreno, bez relativiziranja i bez skretanja pogleda.

To je prvi, ali suštinski važan korak ka promjeni: da ne pristajemo na jezik koji briše ono što mora biti jasno i da ne dozvolimo da se ozbiljnost zločina izgubi u formulacijama koje zvuče nježnije, ali nose opasne posljedice.

Foto: unsplash.com