TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
U trenutku kada pokrećemo Bonjour.DESIGN, platformu posvećenu arhitekturi, interijeru i produkt dizajnu, bilo nam je važno da prvi val priča otvori brend koji je redefinisao percepciju bosanskohercegovačkog zanatstva na međunarodnoj sceni.
Zanat je tokom protekle decenije pokazao da rezbarija nije relikt prošlosti, nego živa, transformativna tehnika koja može oblikovati savremeni dizajnerski jezik.
U fokusu ove priče su asesoari Grad, nastali povodom desetogodišnjice Zanata, objekti koji balansiraju između dekorativne skulpture i funkcionalnog držača knjiga. O njihovom nastanku, simbolici i ulozi ručne rezbarije razgovarali smo s dizajnericom Jasnom Mujkić, prvom profesionalnom dizajnericom koja je modernizovala rezbariju u savremenom izrazu Zanata.
Grad je minijaturna arhitektura. Silueta kuće, mlina, krovova i panorama pretočena je u kompoziciju drveta. Ali ono što ih čini posebnim nije samo forma, već tekstura rezbarija koja narativ pretvara u emociju.
Jasna Mujkić, produkt dizajnerica i profesorica
Za Bonjour.DESIGN razgovarali smo s Jasnom Mujkić o simbolici arhetipa, ulozi rezbarije u savremenom kontekstu i desetogodišnjoj saradnji sa Zanatom.
U tri pitanja dotakli smo se procesa nastanka objekata Grad, odnosa tradicije i savremenosti te transformacije zanatskog jezika u dizajnerski izraz današnjice.
Objekti Grad inspirisani su panoramom Sarajeva i arhetipom bosanske kuće i mlina. Kako ste preveli taj emotivni i kulturni pejzaž u savremeni dizajnerski jezik?
Arhetip nosimo u sebi. To je dio kolektivne svijesti. Kako probuditi emotivni odziv? Kako učiniti da ljudi prepoznaju u tome što ste napravili nešto svoje, poznato, drago, izgubljeno, da ih vrati u neko drugo vrijeme?
Vjerovatno u kreativnom procesu morate i sami pronalaziti neka svoja dragocjena sjećanja i graditi neku svoju priču u kojoj se i drugi mogu pronaći. Grad je u osnovi geometrijska kompozicija s elementima koje prepoznajemo kao arhetip kuće i bez rezbarije to bi i ostao.
S rezbarijom ova priča oživljava. Počinje naracija, počinju sjećanja i s njima emocije.
Grad nastaje povodom desetogodišnjice Zanata.
Da li ste ovaj projekat doživjeli kao svojevrsni rezime dosadašnje saradnje i kako se on nadovezuje na vaš prvi rad sa Zanatom?
Ja sam, u stvari, prvi dizajner koji je sa Zanatom radio na uvođenju rezbarije u savremeni dizajnerski izraz. Mala stolica bez naslona iz kolekcije Quiet je prvi proizvod nastao s tom idejom.
Sve o čemu sam tada razmišljala vidljivo je u toj stolici. Čista forma gdje je pažnja posvećena i onom što se ne vidi, izrazito pažljivo odabrane proporcije i rezbarija, ne kao ukras nego kao sastavni dio objekta. Lagana Quiet hoklica mijenja svoj karakter primjenom različite rezbarije, može izgledati masivna i teška ili imati iznenađujuću vizualnu lakoću.
Sa Zanatom sarađujem već vrlo dugo i pored dizajna namještaja uključivala sam se u različite projekte, od uloge art direktora za fotografije i set dizajn, dizajna izložbi ili rada na katalozima i generalno vizualnom predstavljanju Zanata. Tokom godina smo shvatili da dijelimo iste vrijednosti i nekako sam i ja postala dio Zanat tima kroz tu stalnu saradnju.
Radeći na svim tim projektima stalno sam imala doticaj sa bogatstvom Zanatove kolekcije rezbarija. Povezivala sam ih vizualno i osjećala da tu postoji nešto zanimljivo. Za kolekciju i izložbu desetogodišnjice Zanat Ten željela sam napraviti nešto što je oda rezbariji, uzorcima, rezbarima. 
Grad je ideja da se različite vrste rezbarije postave zajedno, na način da pričaju priču. Počelo je kao instalacija za izlog u Domu Zanata, a nastavilo s nizom dizajn objekata, koji u vidu dekoracije ili u funkciji držača knjiga, nadam se, oplemenjuju prostor i bude sjećanja.
U projektu Grad rezbarija nije pasivna. Uzorci u relaciji jedni s drugima pričaju priču, a od nas zavisi šta ćemo prepoznati – panoramu grada s poznatim siluetama, kamene krovove Počitelja, stare seoske kuće ili mlinove.
Sve je u naznakama, ali one su dovoljne da aktiviraju imaginaciju. Rezbarena tekstura transformiše materijal, a jednostavna forma dobija sadržaj.
Vaš rad sa Zanatom od početka je vezan za reinterpretaciju ručno rezbarenog motiva.
Na koji način ste u objektima Grad balansirali između poštovanja tradicije i savremene redukcije forme?
Savremena forma traži nove relacije. Ako govorimo o drvorezbarstvu, čuvanje tradicije znači poštovanje umijeća koje se prenosi generacijama, poštovanje plemenite artizanske vještine, znanja o drvorezbarstvu i drveta kao dragocjenog materijala.
Tradicionalni rezbarski motivi i forme imaju svoje mjesto i nose duh vremena u kome su nastali. Tradicionalne tehnike i znanja postoje i danas i moraju pronaći nove motive i novi izraz da bi preživjeli.
Ako nas je priroda ičemu naučila to je da je za preživljavanje potrebna sposobnost za promjenu.
Na nama je da utvrdimo karakter te promjene, poštujući sve ono što su ljudi radili prije nas, da naučimo sve što možemo o onome čime se bavimo i možda i mi damo neki mali doprinos.
TEKST: Ada Ćeremida
Nekoliko prostorija, potpuno različiti pristupi dizajnu i dovoljno materijala da se zapitamo šta ćemo sve uskoro gledati u interijerima.
Na Akademiju likovnih umjetnosti stigli smo s dva razloga: tokom dana proći kroz izložbe i studijske postave Zagreb Design Weeka, a navečer na terasi održati naš prvi Bonjour.DESIGN anti-panel meetup.
Prije nego što smo sjeli za isti stol s arhitektima i dizajnerima iz regije, prošli smo kroz nekoliko prostorija glavnog programa i vrlo brzo dobili presjek onoga što trenutno zaokuplja dizajnere: novi materijali, digitalna proizvodnja, odnos zanata i tehnologije, produkt dizajn koji sve češće prelazi granicu prema skulpturi i ozbiljan povratak pitanju kako se stvari proizvode, a ne samo kako izgledaju.
Na tri sprata Akademije istovremeno su se odvijale izložbe iz različitih zemalja, studijski showcaseovi, studentski radovi i instalacije, pa jedan obilazak nije mogao biti kompletan pregled. Ali nekoliko prostorija zaustavilo nas je dovoljno dugo da iz njih izađemo s jasnim bilješkama za Bonjour.DESIGN.
U postavu Regular Companyja prvo su nas zaustavile stolice: vitke crne konstrukcije, prirodno drvo, zaobljeni nasloni i neutralne presvlake, sve postavljeno gotovo kao mala studija proporcije i siluete.
Uz njih su se pojavile skulpturalne lampe u crnoj, krem i bijeloj, s konusnim i kružnim sjenilima koja više djeluju kao mali objekti nego klasična rasvjeta. Posebno je dobro funkcionisao kontrast vrlo čistih formi s toplinom drveta i mekanim teksturama, bez potrebe za mnogo boje ili dekoracije.
Na zidovima i moodboardima mogli smo pratiti i dio procesa iza komada, od skica i fotografija prototipa do načina na koji su zamišljeni unutar interijera. Upravo je to postav učinilo zanimljivijim od klasičnog showrooma: nismo gledali samo finalne stolice i lampe, nego i cijeli vizuelni jezik studija.
Ako bismo iz ove prostorije izvukli jednu bilješku za sezonu, onda je to povratak izraženoj silueti, toplom drvetu i rasvjeti koja u prostoru funkcionira gotovo kao skulptura.
Ako je neka izložba tog dana najjasnije pokazala koliko produkt dizajn danas može biti eksperiment, onda je to bio Material Uncommons.
Postav mladih čileanskih dizajnera okupio je radove nastale iz nekonvencionalnih i recikliranih materijala, ali bez osjećaja da gledamo strogu studiju održivosti. Na tirkiznim postamentima nizali su se komadi koji su istovremeno izgledali sirovo, gotovo geološki, i vrlo promišljeno oblikovano.
Najviše su nam pažnju uzeli predmeti s grubim, poroznim i gotovo koraljnim teksturama, kao i metalni objekti koji su izgledali kao da su savijeni iz jednog poteza, pa zatim ostavljeni da pokažu vlastitu površinu, od mat sivih do iridescentnih tonova.
Tu su bili niski stolovi i skulpturalne forme koje više liče na male pejzaže nego na klasičan namještaj, ali i komadi poput ST.001, Ralum, Gruta, Alva, Fluxa, VeXa i Aura Citrus. Ova prostorija nas je podsjetila da materijal danas više nije samo tehnička odluka, nego i glavna priča proizvoda.
Kod FORMA³ postava je odmah imao sasvim drugačiji ritam: više boje, više grafike i više objekata koji djeluju kao da su izašli iz jednog vrlo savremenog laboratorija za formu.
Poljski dizajn ovdje se bavi digitalnom proizvodnjom, ali prostor nije djelovao hladno ni tehnički. Naprotiv, među radovima su bile visoke vaze i cilindrični objekti u pastelno plavoj, ružičastoj, bordo i tamnoplavoj, zatim keramički komadi sa perforacijama, reljefnim prstenovima i ponavljajućim geometrijskim motivima, kao i rasvjeta koja je kroz teksturu i poluprozirne materijale davala vrlo mekano, gotovo ambijentalno svjetlo.
Najviše nam je pažnju privukao kontrast između tih vrlo precizno proizvedenih predmeta i slobodnijeg vizuelnog jezika oko njih. Na zidovima su bili veliki plakati u jakim bojama, a ispred njih stolice od drveta, metala i pletene žice, pa je cijela prostorija funkcionisala kao presjek više različitih načina proizvodnje.
To je dobar primjer kako 3D print, digitalna obrada i serijska proizvodnja danas više ne izgledaju futuristički sami po sebi — puno je zanimljivije šta dizajneri rade s teksturom, bojom i proporcijom kada im ti alati postanu normalan dio procesa.
Kod Clinica Studija pažnju nam nisu uzeli klasični komadi namještaja, nego visoka, rotirajuća ogledala postavljena poput samostalnih skulptura.
Svako od njih hvata drugi kadar prostorije: crno spiralno stepenište, velike prozore Akademije, prolaz između postava ili tek fragment osobe koja prolazi, pa se cijela instalacija mijenja čim se pomjerite nekoliko koraka.
Ljubičasto svjetlo dodatno je pojačalo taj gotovo digitalni osjećaj, dok su natpisi preko ogledala poput “our future”, “assembled details” i “designed by thought” prostor pretvarali u nešto između instalacije, scenografije i statementa o samom procesu dizajna.
Umjesto da ogledalo samo reflektuje interijer, ovdje ono postaje njegov aktivni dio — rotira se, mijenja perspektivu i svaki put slaže novu sliku istog prostora.
U prostoru Light On MADE IN ITALY priča o proizvodnji bila je prisutna na zidovima kroz fotografije manufaktura i procesa izrade, ali su nas uživo najviše zaustavili sami objekti.
Velika crna sofa s gotovo napuhanim, duboko tapeciranim volumenima stajala je uz crveno-bijeli checkerboard pouf, mekanu bež lounge formu i jednostavnu drvenu stolicu s pletenim sjedištem.
U istoj prostoriji pojavio se i potpuno neočekivan moment: velika bijela žirafa koja u ustima nosi klasični kristalni luster.
Baš taj raspon najbolje objašnjava šta smo ovdje gledali. S jedne strane su zanat, drvo, tapaciranje i proizvodno znanje, a s druge predmeti koji sebi dopuštaju biti teatralni, duhoviti i gotovo nadrealni.
Čak i kroz neutralnu paletu dominiraju tekstura i volumen, dok checkerboard uzorak i ružičasti transparentni objekt ubacuju grafički moment. Ako nešto iz ove prostorije nosimo kao bilješku za interijere, onda je to da ozbiljna izrada više ne znači i ozbiljan karakter predmeta komfort, skulpturalna forma i humor mogu sasvim dobro stajati u istoj prostoriji.
U prostoriji Space to Space 2.0, iza koje stoje studenti Faculty of Multimedia Communications, Tomas Bata University in Zlín, atmosfera je bila potpuno drugačija od glasnijih postava koje smo ranije obilazili.
Ovdje je fokus bio na rasponu ideja: od mode i tekstila, preko nakita i produkt dizajna, do projekata koji se bave vodom, materijalima, svakodnevnim navikama i odnosom između prirode i tehnologije.
Bijeli panoi, lagana scenografija i dosta praznog prostora dali su svakom radu dovoljno zraka, pa je cijela prostorija djelovala kao mala mapa studentskog razmišljanja danas — radoznalog, interdisciplinarnog i dosta svjesnog svijeta oko sebe.
Posebno su nam za oko zapeli radovi koji su spajali predmet i narativ: modni komadi predstavljeni gotovo kao istraživanja ličnog prostora i memorije, nakit koji komentira potrošnju, kao i produkti koji polaze od vrlo konkretnih potreba, poput filtracije vode ili fermentacije.
Tu je bio i metalni objekt koji balansira između lampe i prostorne skulpture, konstrukcije od savijenih cijevi, tekstilni eksperimenti i komadi koji izgledaju bliže instalaciji nego klasičnom studentskom zadatku.
Upravo u tome je bila snaga ove postavke: nije pokušavala dati jedan estetski potpis, nego pokazati koliko različitih pravaca može stati pod isti okvir.
Dok smo prolazili kroz ove postave, paralelno se odvijao i mnogo širi program.
Tu su bili Prije prvog zalogaja, jedna od većih food design izložbi ovogodišnjeg programa, zatim izložba finalista Zagreb Design Week Awarda, studentske postavke, radionice, instalacije i razgovori u sklopu Italian Design Daya.
Zato je cijela Akademija tih dana funkcionisala kao kombinacija škole, galerije, studija i festivala. Iz jedne prostorije izlazite iz poljskog digitalnog crafta, u sljedećoj gledate eksperimentalne čileanske materijale, nekoliko vrata dalje ulazite u talijansku priču o proizvodnji, pa završite među rotirajućim ogledalima ili grafikom koja preuzima cijeli prostor.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
