TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 6.3.2026.
Za launch Bonjour.DESIGN-a znali smo da moramo ciljati visoko, upravo zato nam je posebno drago što novo poglavlje otvaramo razgovorom s Karimom Rashidom.
Prije dvanaest godina, 2014., kada je digitalni svijet još uvijek bio sporiji, Instagram tek u usponu, a MODA.MO tek počinjao graditi svoj glas, arhitektica Martina Milićević je razgovarala s Karimom Rashidom o pink bojama, DJ setovima i demokratskom dizajnu.
Od tada do danas, svijet je prošao kroz ubrzanja koja nismo mogli predvidjeti. Algoritmi su preuzeli vizuelni prostor. Umjetna inteligencija generiše milijarde slika dnevno. Tržišta su postala globalna, ali estetika često uniformna, a mi smo od modnog portala izrasli u platformu koja razumije da je dizajn mnogo više od objekta, on je arhitektura iskustva.
Danas, dok pokrećemo Bonjour.DESIGN kao novu, posvećenu arhitektonsku i dizajnersku vertikalu unutar Bonjour.ba, činilo nam se gotovo simboličnim da krug zatvorimo i otvorimo, upravo s Karimom Rashidom.
Ako je 2014. bila o estetici, 2026. je o sintezi.
Karim Rashid je jedan od najutjecajnijih dizajnera savremenog doba, autor više od 4.000 realizovanih projekata širom svijeta, poznat po spoju tehnologije, humanosti i optimizma u dizajnu.
U ovom razgovoru dotakli smo se transformacije dizajnerske profesije, Memoria kolekcije, iskustvenih prostora i odgovornosti dizajnera u 2026. godini. Zanimljivo, riječ koju Karim koristi da opiše trenutnu fazu svoje karijere je “ekspanzija” na simboličan način opisuje i našu, iz Bonjour.ba u Bonjour.DESIGN.
Možda je upravo u toj paraleli razlog zašto se ovaj razgovor čini kao prirodan nastavak, a ne povratak.
Bonjour Karim, prošlo je više od decenije od našeg prethodnog razgovora s vama.
Sada, kada se ponovo povezujemo povodom lansiranja naše posvećene dizajnerske platforme, kako gledate na svoj put u proteklih deset godina kreativno i filozofski?
Decenija je neobična mjera vremena. U dizajnu, deset godina može djelovati kao treptaj, a ipak sadržavati čitave živote ideja. Moj put nije bio o reinvenciji, već o destilaciji. Postepenom reduciranju ka jasnoći. Manje buke, više suštine. Moj rad je postao tiši u formi, ali dublji u emociji. Više ne jurim novinu; tražim rezonancu.
I možda najvažnije, svjesno sam se vratio dječijem stanju, onoj rijetkoj teritoriji o kojoj je Picasso govorio gdje je radoznalost neustrašiva, a mašta instinktivna. Za mene, dizajnirati znači štititi tu nevinost. Godine ne bi trebale učvrstiti viziju; trebale bi je omekšati. Učiniti nas perceptivnijima, osjetljivijima, slobodnijima.
Filozofski, moje uvjerenje je samo ojačalo: dizajn nije o objektima; on je o oblikovanju iskustva, ponašanja i osjećaja.
On je nevidljiva arhitektura svakodnevnog života. Vrijeme nije umanjilo moju radoznalost. Pojačalo ju je.
Vaš rad je oduvijek bio duboko ukorijenjen u optimizmu i senzornom iskustvu.
U vremenu obilježenom globalnom nesigurnošću i digitalnom prezasićenošću, vjerujete li da dizajn i dalje ima moć oblikovati emocionalno blagostanje? Ili se njegova uloga suštinski promijenila?
Živimo u dobu preopterećenosti digitalna buka, vizuelna repetitivnost, beskrajne distrakcije i oko 1,4 milijarde slika generisanih dnevno. Ipak, ljudsko tijelo ostaje analogno. I dalje osjećamo teksturu. I dalje reagujemo na boju. Dodirujemo hladno i toplo. I dalje žudimo za ljepotom.
Dizajn nikada nije bio važniji. U nestabilnim vremenima, emocionalna jasnoća postaje nužnost. Svijetao prostor, mekana površina, krivina koja pristaje ruci to nisu površni gestovi. To su psihološka sidrišta.
Dizajn oblikuje raspoloženje. Oblikuje samopouzdanje. Oblikuje dostojanstvo. Njegova uloga nije umanjena. Produbljena je.
Ali problem danas, u poređenju s periodom od prije deset godina, jeste što sam tada bio slobodniji da se izrazim, dok danas većina brendova i kompanija kopira i prati trendove, pa svjedočimo uniformnosti širom svijeta.
Imate li lična pravila kreativnosti ili je sama kreativnost pobuna protiv pravila?
Koje discipline ili ograničenja namećete sebi na početku projekta?
Kreativnost nije haos. Ona je disciplinirana sloboda. Namećem redukciju. Pitam se: Može li ovo biti lakše? Može li biti senzualnije? Može li biti inteligentnije? Uklanjam dok objekt ne prodiše.
Ograničenja su darovi. Ona tjeraju na izum. Potpuna sloboda je paraliza. Unutar granica, mašta ubrzava. Ali jedno pravilo stoji iznad svih: nikada ne ponavljati sebe.
Navika je neprijatelj originalnosti.
Vaša recentna kolekcija Memoria nosi snažnu emocionalnu dimenziju u formi i narativu.
Šta za vas znači sjećanje u prostornom i produkt dizajnu i na koji način je taj koncept oblikovao ovu kolekciju?
Sjećanje je nevidljivo, ali moćno. Ono je tihi sloj unutar svakog objekta i prostora. U kolekciji Memoria nisam bio zainteresovan za nostalgiju. Ne dizajniram prošlost.
Dizajniram kontinuitet emocije. Forma može pokrenuti prepoznavanje bez imitacije. Krivina može djelovati poznato, a da nije historijska. Proporcija može evocirati ugodu bez reference. Sjećanje je, za mene, emocionalna inteligencija ugrađena u materijal. To je način na koji dizajn postaje intiman.
Kada posmatrate svoje najnovije projekte, šta vas najviše uzbuđuje u budućnosti senzornog i iskustvenog dizajna?
Ulazimo u fazu u kojoj se granice brišu između fizičkog i digitalnog, između objekta i atmosfere, između tehnologije i emocije i to pokušavam komunicirati kroz svoj rad.
Ono što me uzbuđuje jeste imerzija. Prostori koji djeluju fluidno. Materijali koji djeluju živo. Okruženja koja angažuju sva čula, ne samo oko.
Budućnost dizajna nije ni minimalna ni maksimalna. Ona je iskustvena. Ona je relacijska. Ona je duboko ljudska.
Kada biste trenutnu fazu svoje karijere morali opisati jednom riječju, koja bi to bila i zašto?
Ekspanzija.
Ne ekspanzija u količini, već u dubini. Širenje percepcije.
Dublja integracija tehnologije, emocije, proizvodnje i humanosti.
Koji biste savjet dali mladim dizajnerima koji djeluju u kontekstima u razvoju, gdje resursi mogu biti ograničeni, ali mašta obilna?
Ograničenja su katalizatori. Ne čekajte idealne uslove. Oni ne postoje. Stvarajte s onim što imate. Oskudica često proizvodi najoriginalnije glasove.
Najvažnije, zaštitite svoju jedinstvenost.
Svijetu ne treba još jedna imitacija bež minimalizma. Potrebna mu je hrabrost. Potreban mu je optimizam.
Potrebna mu je vaša vizija i originalnost.
Koja je odgovornost dizajnera u 2026. godini? Da li je ona estetska, ekološka, društvena ili nešto sasvim drugo?
Odgovornost dizajnera danas je sinteza. Ljepota bez etike je prazna. Održivost bez emocije je nepotpuna. Društvena osviještenost bez estetske inteligencije nema uticaj.
Ne oblikujemo samo objekte. Oblikujemo kulturu. Dizajn je potpis civilizacije.
Gledajući unazad na vlastitu evoluciju, koje ste uvjerenje o dizajnu u potpunosti promijenili?
Rano u svojoj karijeri vjerovao sam da će tehnologija definisati budućnost dizajna. Sada razumijem: čovječnost je ta koja je definiše, a tehnologija je alat. Emocija je odredište. Empatija je temelj. Senzorno bogatstvo je bezvremensko.
Budućnost neće biti hladnija.
Bit će osjetljivija, senzualno minimalnija, interaktivnija i poetičnija.
Naš razgovor završava jednostavno. Bez velike tačke. Bez dramatične izjave. Samo jedna riječ:
Globalove.
Karim tako potpisuje mailove, objave, pa i intervjue. Nije to tipfeler. Nije ni slogan. To je kondenzovana filozofija.
Globalove je spoj riječi global i love ali u njegovom slučaju to je mnogo više od lingvističke igre. To je ideja da dizajn mora biti univerzalan, inkluzivan i emocionalno inteligentan. Da nadilazi granice tržišta, geografije i kulture. Da ne postoji samo kao objekt, već kao sila povezivanja.
Globalove je Rashidova humanistička estetika dizajna: dizajn koji povezuje, dizajn koji uključuje, dizajn koji šalje poruku ljubavi i povezanosti širom svijeta.
U eri u kojoj algoritmi stvaraju vizuale bez konteksta, a trendovi se šire brzinom svjetlosti, Karim nas poziva da ne zaboravimo na ono što je najvažnije: na ljubav kao filozofiju i praksu dizajna. Dizajn nije samo estetika dizajn je poruka, emocija, ljudska potreba za povezivanjem, a u toj poruci leži snaga koju Karim gradi više od trideset godina
Ta poruka rezonuje i s nama u Bonjour.DESIGN-u: ekspanzija znači dublje razumijevanje uloge dizajna u društvu.
Ako je zadnji razgovor iz 2014. bio o formi i energiji, ovaj iz 2026. je o empatiji, globalnoj povezanosti i budućnosti osjećanja i možda je upravo Globalove najbolji sažetak onoga što dizajn može i treba biti.
TEKST: Ada Ćeremida
Sjećate li se harmonika vrata? Onog detalja iz starijih stanova, hodnika ili ormara kod nane i nene koji nam vjerovatno nikada nije bio na listi stvari koje bismo poželjeli u savremenom interijeru?
Ako ste odrasli u domu uređenom osamdesetih ili devedesetih, velike su šanse da ste ih barem jednom imali priliku otvoriti. Možda su odvajala kuhinju od dnevnog boravka, skrivala sadržaj ormara ili bila ono praktično rješenje za hodnik u kojem nije bilo dovoljno mjesta za klasična vrata.
I onda su nekako nestala iz naših dizajnerskih razgovora.
Sada ih sve češće susrećemo u savremenim interijerima, ali u izdanju koje se prilično razlikuje od onog koje pamtimo. Drveni paneli koji se protežu od poda do plafona, pregrade od matiranog stakla, pa čak i tekstilne varijante u zanimljivim bojama vraćaju harmonika vrata među rješenja vrijedna pažnje.
A razlog zašto ih ponovo razmatramo ima mnogo veze s načinom na koji danas živimo i koliko funkcija očekujemo od jednog prostora.
Priča o harmonika vratima vodi nas još u 19. stoljeće, kada se razvijaju patentirani sistemi sklopivih vrata i pokretnih pregrada. Među dokumentovanim primjerima je patent Williama McMahona O'Briena iz 1872. godine, namijenjen privremenom pregrađivanju ulaza u javne objekte.
S vremenom se razvijaju različiti mehanizmi, vodilice i paneli koji omogućavaju da se veće površine jednostavno otvaraju i zatvaraju.
Harmonika vrata svoju prepoznatljivost u stambenom dizajnu naročito grade sredinom 20. stoljeća, kada fleksibilne pregrade postaju dio modernističkog razmišljanja o prostoru. Pedesetih i šezdesetih koriste se u različitim stambenim i poslovnim interijerima, a mnogima od nas ostaju poznata kroz enterijere sedamdesetih i osamdesetih.
Kod nas ih pamtimo i na ormarima, često u drvenim dekorima, kao i u jednostavnijim plastičnim izvedbama koje su prvenstveno rješavale problem nedostatka prostora.
Danas je zanimljivo vidjeti kako taj isti mehanizam dobija potpuno novi vizuelni identitet. Nekada diskretno funkcionalno rješenje sada može biti i glavni arhitektonski detalj prostorije.
Sjećate li se perioda kada je gotovo svaki savremeni interijer težio otvorenom tlocrtu? Kuhinja, trpezarija i dnevni boravak spojeni u jednu cjelinu, sa što manje zidova i vizuelnih prepreka.
Takav raspored i dalje ima svoje prednosti, ali svakodnevica je pokazala i njegove nedostatke. Rad od kuće, potreba za privatnošću, različiti dnevni ritmovi ukućana i sve veći zahtjevi koje postavljamo pred male stanove otvorili su prostor za fleksibilnija rješenja.
I tu harmonika vrata ponovo imaju smisla.
Za razliku od klasičnih vrata, kojima je potreban slobodan prostor za otvaranje, harmonika sistemi se sklapaju uz jednu ili obje strane otvora. Za razliku od kliznih vrata, ne zahtijevaju uvijek dodatnu površinu zida uz koju bi se krilo pomjeralo.
Ali njihova najveća prednost nije samo ušteda nekoliko centimetara.
Ona omogućavaju da prostor bude otvoren kada želimo povezanost, a zatvoren kada nam je potrebna privatnost.
Uz to, savremeni materijali mijenjaju i njihov izgled. Drvo unosi toplinu, matirano staklo propušta svjetlost, dok paneli u boji mogu funkcionisati gotovo kao dekorativni zid.
Otvorene kuhinje izgledaju odlično na fotografijama, ali u svakodnevici ponekad poželimo sakriti radnu površinu, posuđe ili jednostavno odvojiti kuhanje od ostatka stana.
Harmonika vrata mogu biti praktično rješenje jer omogućavaju zatvaranje kuhinjske zone bez trajnog dijeljenja prostora.
Posebno su zanimljive izvedbe s matiranim ili rebrastim staklom koje zadržavaju prolazak dnevne svjetlosti, ali stvaraju vizuelnu granicu.
Koliko nas zapravo ima zasebnu sobu za goste?
U manjim stanovima dnevni boravak često preuzima tu ulogu, a harmonika vrata mogu pomoći da se barem privremeno stvori osjećaj zasebne prostorije.
Paneli pune visine, naročito oni u drvetu ili boji zidova, omogućavaju da prostor tokom dana bude otvoren, a navečer dobije više privatnosti.
Naravno, kod ovakvog rješenja važno je obratiti pažnju na zvučnu izolaciju jer lagane preklopne pregrade neće pružiti isti nivo akustične privatnosti kao puni zid.
Radni sto u spavaćoj ili dnevnoj sobi možda je praktičan, ali nije uvijek idealno da nam laptop i poslovni dokumenti budu dio pogleda tokom cijelog dana.
Preklopni paneli mogu sakriti malu kućnu kancelariju, nišu s radnim stolom ili policama i omogućiti da ista prostorija ima dvije potpuno različite funkcije.
Ovo je naročito korisno u garsonjerama i jednosobnim stanovima u kojima svaka zona mora biti pažljivo isplanirana.
Možda harmonika vrata više nećemo povezivati samo sa starim ormarima i hodnicima. U vremenu kada od jednog stana očekujemo da bude i dom i kancelarija i mjesto za druženje, ideja prostorije koja se može otvoriti ili zatvoriti prema potrebi zvuči prilično dobro.
A ako nas nešto uči ovaj povratak, onda je to da neka dizajnerska rješenja vrijedi sačuvati. Ponekad im je potreban samo novi materijal, malo drugačija proporcija i nova prilika.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
