TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 6.3.2026.
Za launch Bonjour.DESIGN-a znali smo da moramo ciljati visoko, upravo zato nam je posebno drago što novo poglavlje otvaramo razgovorom s Karimom Rashidom.
Prije dvanaest godina, 2014., kada je digitalni svijet još uvijek bio sporiji, Instagram tek u usponu, a MODA.MO tek počinjao graditi svoj glas, arhitektica Martina Milićević je razgovarala s Karimom Rashidom o pink bojama, DJ setovima i demokratskom dizajnu.
Od tada do danas, svijet je prošao kroz ubrzanja koja nismo mogli predvidjeti. Algoritmi su preuzeli vizuelni prostor. Umjetna inteligencija generiše milijarde slika dnevno. Tržišta su postala globalna, ali estetika često uniformna, a mi smo od modnog portala izrasli u platformu koja razumije da je dizajn mnogo više od objekta, on je arhitektura iskustva.
Danas, dok pokrećemo Bonjour.DESIGN kao novu, posvećenu arhitektonsku i dizajnersku vertikalu unutar Bonjour.ba, činilo nam se gotovo simboličnim da krug zatvorimo i otvorimo, upravo s Karimom Rashidom.
Ako je 2014. bila o estetici, 2026. je o sintezi.
Karim Rashid je jedan od najutjecajnijih dizajnera savremenog doba, autor više od 4.000 realizovanih projekata širom svijeta, poznat po spoju tehnologije, humanosti i optimizma u dizajnu.
U ovom razgovoru dotakli smo se transformacije dizajnerske profesije, Memoria kolekcije, iskustvenih prostora i odgovornosti dizajnera u 2026. godini. Zanimljivo, riječ koju Karim koristi da opiše trenutnu fazu svoje karijere je “ekspanzija” na simboličan način opisuje i našu, iz Bonjour.ba u Bonjour.DESIGN.
Možda je upravo u toj paraleli razlog zašto se ovaj razgovor čini kao prirodan nastavak, a ne povratak.
Bonjour Karim, prošlo je više od decenije od našeg prethodnog razgovora s vama.
Sada, kada se ponovo povezujemo povodom lansiranja naše posvećene dizajnerske platforme, kako gledate na svoj put u proteklih deset godina kreativno i filozofski?
Decenija je neobična mjera vremena. U dizajnu, deset godina može djelovati kao treptaj, a ipak sadržavati čitave živote ideja. Moj put nije bio o reinvenciji, već o destilaciji. Postepenom reduciranju ka jasnoći. Manje buke, više suštine. Moj rad je postao tiši u formi, ali dublji u emociji. Više ne jurim novinu; tražim rezonancu.
I možda najvažnije, svjesno sam se vratio dječijem stanju, onoj rijetkoj teritoriji o kojoj je Picasso govorio gdje je radoznalost neustrašiva, a mašta instinktivna. Za mene, dizajnirati znači štititi tu nevinost. Godine ne bi trebale učvrstiti viziju; trebale bi je omekšati. Učiniti nas perceptivnijima, osjetljivijima, slobodnijima.
Filozofski, moje uvjerenje je samo ojačalo: dizajn nije o objektima; on je o oblikovanju iskustva, ponašanja i osjećaja.
On je nevidljiva arhitektura svakodnevnog života. Vrijeme nije umanjilo moju radoznalost. Pojačalo ju je.
Vaš rad je oduvijek bio duboko ukorijenjen u optimizmu i senzornom iskustvu.
U vremenu obilježenom globalnom nesigurnošću i digitalnom prezasićenošću, vjerujete li da dizajn i dalje ima moć oblikovati emocionalno blagostanje? Ili se njegova uloga suštinski promijenila?
Živimo u dobu preopterećenosti digitalna buka, vizuelna repetitivnost, beskrajne distrakcije i oko 1,4 milijarde slika generisanih dnevno. Ipak, ljudsko tijelo ostaje analogno. I dalje osjećamo teksturu. I dalje reagujemo na boju. Dodirujemo hladno i toplo. I dalje žudimo za ljepotom.
Dizajn nikada nije bio važniji. U nestabilnim vremenima, emocionalna jasnoća postaje nužnost. Svijetao prostor, mekana površina, krivina koja pristaje ruci to nisu površni gestovi. To su psihološka sidrišta.
Dizajn oblikuje raspoloženje. Oblikuje samopouzdanje. Oblikuje dostojanstvo. Njegova uloga nije umanjena. Produbljena je.
Ali problem danas, u poređenju s periodom od prije deset godina, jeste što sam tada bio slobodniji da se izrazim, dok danas većina brendova i kompanija kopira i prati trendove, pa svjedočimo uniformnosti širom svijeta.
Imate li lična pravila kreativnosti ili je sama kreativnost pobuna protiv pravila?
Koje discipline ili ograničenja namećete sebi na početku projekta?
Kreativnost nije haos. Ona je disciplinirana sloboda. Namećem redukciju. Pitam se: Može li ovo biti lakše? Može li biti senzualnije? Može li biti inteligentnije? Uklanjam dok objekt ne prodiše.
Ograničenja su darovi. Ona tjeraju na izum. Potpuna sloboda je paraliza. Unutar granica, mašta ubrzava. Ali jedno pravilo stoji iznad svih: nikada ne ponavljati sebe.
Navika je neprijatelj originalnosti.
Vaša recentna kolekcija Memoria nosi snažnu emocionalnu dimenziju u formi i narativu.
Šta za vas znači sjećanje u prostornom i produkt dizajnu i na koji način je taj koncept oblikovao ovu kolekciju?
Sjećanje je nevidljivo, ali moćno. Ono je tihi sloj unutar svakog objekta i prostora. U kolekciji Memoria nisam bio zainteresovan za nostalgiju. Ne dizajniram prošlost.
Dizajniram kontinuitet emocije. Forma može pokrenuti prepoznavanje bez imitacije. Krivina može djelovati poznato, a da nije historijska. Proporcija može evocirati ugodu bez reference. Sjećanje je, za mene, emocionalna inteligencija ugrađena u materijal. To je način na koji dizajn postaje intiman.
Kada posmatrate svoje najnovije projekte, šta vas najviše uzbuđuje u budućnosti senzornog i iskustvenog dizajna?
Ulazimo u fazu u kojoj se granice brišu između fizičkog i digitalnog, između objekta i atmosfere, između tehnologije i emocije i to pokušavam komunicirati kroz svoj rad.
Ono što me uzbuđuje jeste imerzija. Prostori koji djeluju fluidno. Materijali koji djeluju živo. Okruženja koja angažuju sva čula, ne samo oko.
Budućnost dizajna nije ni minimalna ni maksimalna. Ona je iskustvena. Ona je relacijska. Ona je duboko ljudska.
Kada biste trenutnu fazu svoje karijere morali opisati jednom riječju, koja bi to bila i zašto?
Ekspanzija.
Ne ekspanzija u količini, već u dubini. Širenje percepcije.
Dublja integracija tehnologije, emocije, proizvodnje i humanosti.
Koji biste savjet dali mladim dizajnerima koji djeluju u kontekstima u razvoju, gdje resursi mogu biti ograničeni, ali mašta obilna?
Ograničenja su katalizatori. Ne čekajte idealne uslove. Oni ne postoje. Stvarajte s onim što imate. Oskudica često proizvodi najoriginalnije glasove.
Najvažnije, zaštitite svoju jedinstvenost.
Svijetu ne treba još jedna imitacija bež minimalizma. Potrebna mu je hrabrost. Potreban mu je optimizam.
Potrebna mu je vaša vizija i originalnost.
Koja je odgovornost dizajnera u 2026. godini? Da li je ona estetska, ekološka, društvena ili nešto sasvim drugo?
Odgovornost dizajnera danas je sinteza. Ljepota bez etike je prazna. Održivost bez emocije je nepotpuna. Društvena osviještenost bez estetske inteligencije nema uticaj.
Ne oblikujemo samo objekte. Oblikujemo kulturu. Dizajn je potpis civilizacije.
Gledajući unazad na vlastitu evoluciju, koje ste uvjerenje o dizajnu u potpunosti promijenili?
Rano u svojoj karijeri vjerovao sam da će tehnologija definisati budućnost dizajna. Sada razumijem: čovječnost je ta koja je definiše, a tehnologija je alat. Emocija je odredište. Empatija je temelj. Senzorno bogatstvo je bezvremensko.
Budućnost neće biti hladnija.
Bit će osjetljivija, senzualno minimalnija, interaktivnija i poetičnija.
Naš razgovor završava jednostavno. Bez velike tačke. Bez dramatične izjave. Samo jedna riječ:
Globalove.
Karim tako potpisuje mailove, objave, pa i intervjue. Nije to tipfeler. Nije ni slogan. To je kondenzovana filozofija.
Globalove je spoj riječi global i love ali u njegovom slučaju to je mnogo više od lingvističke igre. To je ideja da dizajn mora biti univerzalan, inkluzivan i emocionalno inteligentan. Da nadilazi granice tržišta, geografije i kulture. Da ne postoji samo kao objekt, već kao sila povezivanja.
Globalove je Rashidova humanistička estetika dizajna: dizajn koji povezuje, dizajn koji uključuje, dizajn koji šalje poruku ljubavi i povezanosti širom svijeta.
U eri u kojoj algoritmi stvaraju vizuale bez konteksta, a trendovi se šire brzinom svjetlosti, Karim nas poziva da ne zaboravimo na ono što je najvažnije: na ljubav kao filozofiju i praksu dizajna. Dizajn nije samo estetika dizajn je poruka, emocija, ljudska potreba za povezivanjem, a u toj poruci leži snaga koju Karim gradi više od trideset godina
Ta poruka rezonuje i s nama u Bonjour.DESIGN-u: ekspanzija znači dublje razumijevanje uloge dizajna u društvu.
Ako je zadnji razgovor iz 2014. bio o formi i energiji, ovaj iz 2026. je o empatiji, globalnoj povezanosti i budućnosti osjećanja i možda je upravo Globalove najbolji sažetak onoga što dizajn može i treba biti.
TEKST: Ada Ćeremida
Slovenska ilustratorica i dizajnerica Alja Horvat već godinama gradi prepoznatljiv vizualni svijet koji se nalazi na granici između nostalgije i savremenog izraza.
Radovi Alje Horvat, inspirisani prirodom, muzikom i estetikom 60-ih i 70-ih, brzo su pronašli put do globalnih brendova poput Fila, Anthropologie i Disneyja, ali i do Forbes 30 Under 30 liste.
Ono što Alju izdvaja je način na koji njene ilustracije uvijek djeluju kao mali, zaokruženi svjetovi, gotovo kao scene koje možete zamisliti izvan papira. Upravo zato ne iznenađuje što je njen rad počeo prelaziti u prostor i formu.
U posljednjim projektima, Alja istražuje kako njene ideje mogu postati fizički objekti, a jedan od najzanimljivijih primjera je fotelja inspirisana djetelinom s četiri lista, komad koji jednako komunicira emociju, sjećanje i dizajn.
U razgovoru s Aljom Horvat dotakli smo se njenog kreativnog procesa, inspiracija i prelaska iz ilustracije u dizajn objekata. Posebno nas je zanimalo kako je nastala njena fotelja inspirisana djetelinom i šta za nju znači pretvoriti emociju u formu.
Volimo kako vaš rad uvijek djeluje kao ulazak u jedan vrlo ličan, gotovo nostalgičan svijet.
Kada ste prvi put shvatili da ilustracija može postati nešto više od same strasti?
Oduvijek sam sanjala da radim nešto kreativno za život, iako sam prvobitno mislila da ću postati fotografkinja ili grafička dizajnerica, budući da sam studirala grafički dizajn, a fotografija je tada bila moja glavna strast. Ipak, crtanje je dio mene otkad znam za sebe, to je uvijek bio moj bijeg u potpuno drugačiji svijet, mjesto gdje sam mogla u potpunosti isključiti sve oko sebe.
Počela sam dijeliti svoj rad na Instagramu oko 2017–2018. dok sam još bila na fakultetu, a do trenutka kada sam diplomirala, već sam imala nekoliko poslova dogovorenih.
To mi je omogućilo da otvorim vlastiti biznis iste godine kada sam završila studije, na čemu sam izuzetno zahvalna.
Naravno, ima svojih uspona i padova. U jednom trenutku crtanje je prestalo biti zabavno jer je postalo posao.
Ali naučila sam koliko je važno održavati balans između klijentskih projekata i ličnog rada, u suprotnom, izgubi se ona početna radost zbog koje ste uopće počeli.
Spominjete da vas inspirišu priroda, muzeji, čak i 60-e i 70-e.
Kada započinjete novi rad, da li on više počinje iz vizualne reference ili iz osjećaja koji pokušavate prenijeti?
Obično pokušavam ispričati priču kroz svoje ilustracije. Većinu vremena polazna tačka je osjećaj, a ne isključivo vizualna referenca. Često me inspirišu priroda, muzika i tekstovi pjesama ili mitologija, koju smatram posebno inspirativnom.
Kada ideja dolazi iz nečeg opipljivog, poput određenog cvijeta ili drveta, na primjer Angel’s Trumpet. volim ga reinterpretirati i transformirati u funkcionalni objekt, umjesto da ga prikazujem previše doslovno.
Zaista me privlači ideja prevođenja elemenata prirode u upotrebljive forme, uz zadržavanje doze mašte.
Vaše ilustracije već djeluju vrlo prostorno i imerzivno, pa prelazak u fizički objekt poput fotelje djeluje gotovo prirodno.
Kada vam je prvi put pala na pamet ta ideja prelaska iz slike u objekt?
Oduvijek sam zamišljala svoje ilustracije na namještaju. Jedna od mojih najvećih inspiracija je Josef Frank, divim se njegovom pristupu uzorcima, namještaju i objektima. Ideja o prevođenju mojih ilustracija u namještaj i dizajniranju vlastitih objekata tiho se razvijala u mojoj glavi posljednjih osam godina, ali tek nedavno sam se osjećala dovoljno sigurno da je zaista istražim.
Dizajniranje objekta je potpuno drugačije iskustvo od stvaranja ilustracije.
Ne razmišljate samo o formi i funkciji, već i o tome kako ilustracija komunicira s objektom. Kada dizajniram oboje istovremeno, osjećam da mogu mnogo potpunije izraziti ideju ili priču, jer se objekt i ilustracija nadopunjuju i postaju jedno.
Ova fotelja u obliku djeteline s četiri lista djeluje i razigrano i simbolično.
Šta vas je privuklo tom obliku i kakav ste osjećaj željeli da ljudi imaju kada je vide ili u njoj sjede?
Imam jedno vrlo specifično sjećanje iz djetinjstva, posebno iz vrtića. Imala sam oko pet ili šest godina kada je moja vrtićka grupa otišla na livadu. Završili smo tražeći djeteline s četiri lista, takmičeći se ko će je prvi pronaći, jer nam je odgajateljica rekla da donosi sreću.
To je tako živo i radosno sjećanje, topao, sunčan dan i osjećaj potpune bezbrižnosti i to je postalo osnova za ovu fotelju. Oblik prirodno prati djetelinu s četiri lista, ali osim toga, željela sam da djeluje mekano, utješno i gotovo kao topli zagrljaj.
Idealno, sjedenje u njoj trebalo bi probuditi isti osjećaj topline i nostalgije koji ja osjećam kada se sjetim tog trenutka.
Spomenuli ste da je fotelja tokom procesa otišla u drugačijem smjeru nego što ste prvobitno planirali.
Šta se promijenilo i da li mislite da je ta nepredvidivost dio onoga što konačni rezultat čini snažnijim?
U početku sam zamišljala fotelju s nogama u obliku djeteline s četiri lista, ali je to vrlo brzo postalo vizualno previše. Modelirala sam u Blenderu i verzija s dodatnim nogama mi nije imala mnogo smisla.
Više mi se sviđa finalna verzija bez vidljivih nogu, djeluje uravnoteženije.
Mislim da je ovakva nepredvidivost ključan dio procesa. Možete krenuti s jasnom idejom, ali tek kada počnete raditi, uočite stvari koje ranije niste mogli vidjeti.
Ovaj projekt je savršen primjer kako dopuštanje procesu da se razvija može dovesti do snažnijeg rezultata.
Zanimljivo je vidjeti isti oblik preveden i u meku ilustriranu verziju i u verziju od ratana.
Kako pristupate dizajnu nečega što je zamišljeno da postoji i vizualno i fizički?
Trenutno svi moji komadi još uvijek postoje samo kao vizualizacije, iako trenutno sarađujem s jednom kompanijom na realizaciji ratan verzije fotelje u obliku djeteline s četiri lista.
Trudim se da ne preopterećujem razmišljanjem o tehničkim aspektima finalnog proizvoda, umjesto toga fokusiram se na koncept, dizajn, vizualizaciju i priču.
Vjerujem da uz prave saradnike moje ideje mogu biti realizirane, ponekad uz manje prilagodbe kako bi komad bio funkcionalan i praktičan.
Primijetili smo da eksperimentišete s predmetima za dom, posebno imajući u vidu vlastiti prostor.
Da li to vidite kao prirodan nastavak svog rada ili kao potpuno novo poglavlje koje još istražujete?
Vidim to i kao prirodan nastavak svog rada i kao novo poglavlje. Ulazak u objekte i prostor omogućava mi da ideje izražavam na višedimenzionalan način, što mi je jako uzbudljivo.
Istovremeno, to je nešto što još uvijek istražujem i učim, a upravo taj osjećaj otkrivanja je veliki dio onoga što me privlači.
Ako je ovo tek početak prevođenja vašeg svijeta u namještaj, kakve biste komade ili prostore voljeli dizajnirati dalje?
Voljela bih istražiti sve, iskreno!
Moj proces obično počinje inspiracijom, često nečim iz prirode, što me dalje vodi u razradu ideja i promišljanje u koji bi se objekt ta inspiracija najbolje mogla pretočiti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
