TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 12.9.2026.
Imati 55 m² zvuči kao sasvim pristojna početna pozicija za stan. Sve dok tih 55 kvadrata nije podijeljeno između nekadašnjih malih soba, ostava, ormara i komadića hodnika koji međusobno gotovo da ne komuniciraju.
Upravo takvu situaciju zatekao je studio Acte Deux u projektu Sous les Toits. Umjesto klasičnog potkrovlja koje je samo trebalo opremiti, pred njima je bila svojevrsna slagalica sastavljena od otprilike desetak nekada odvojenih jedinica na posljednjem spratu zgrade. Arhitekti Johanna Lapray i Hugo L’ahelec povezali su ih u jedan stan površine 55 m².
I upravo nas zato ovaj interijer više zanima kao lekcija o rasporedu nego kao još jedan lijep stan ispod kosog krova. Jer kada potkrovlje ima dovoljno kvadrature, ali je ona podijeljena na previše sitnih zona, rješenje nije nužno pronaći još jedan pametan komad namještaja. Nekada prvo treba ponovo nacrtati način na koji se kroz prostor krećemo.
Foto: @actedeux
Prije renoviranja ovdje nisu bile prostorije kakve danas očekujemo od jednog stana. Površinu su činile nekadašnje sobe za poslugu, spremišta, ormari, ali i dijelovi zajedničke komunikacije.
Drugim riječima, 55 m² je postojalo na papiru, ali ne i kao jedna funkcionalna cjelina.
Acte Deux zato nije pokušao sačuvati postojeću podjelu i svakoj maloj prostoriji pronaći novu funkciju. Otvoreni su novi prolazi između ranije izolovanih dijelova, podovi su ponovo obrađeni kako bi se različite cjeline povezale, a intervencija je zahvatila i dio krovne konstrukcije.
Rezultat nije klasični open space. I dalje postoje niše, uglovi, promjene visine i jasne funkcionalne zone, ali ih više ne doživljavamo kao niz malih soba kroz koje prolazimo jednu po jednu.
Kod malih stanova često govorimo o rušenju zidova, ali ovdje je zanimljivija upravo ideja kontrolisanog otvaranja.
Nisu sve granice nestale. Umjesto toga, arhitekti su birali mjesta na kojima će novi otvor produžiti pogled, povezati dvije zone ili omogućiti da dnevno svjetlo stigne dalje nego prije.
Tako prostor dobija onu vrstu dubine koju nije moguće postići samo svijetlom bojom zidova. Kada iz jedne tačke možemo vidjeti kroz nekoliko dijelova stana, tlocrt više ne čitamo kao zbir njegovih najmanjih dijelova.
To je možda i najkorisnija ideja ovog projekta za svaki problematičan mali stan: nije uvijek potrebno ukloniti cijeli zid da bi prostor djelovao otvorenije. Nekada je dovoljno pronaći pravi pogled kroz njega.
Potkrovlje ima jednu očitu prednost koju ovaj projekt koristi do maksimuma: krov.
Novi krovni otvori odnosno svjetlarnici uvode prirodno svjetlo duboko u stan, umjesto da ono ostane vezano samo za vanjske zidove. Na fotografijama se posebno vidi koliko taj potez mijenja zone smještene direktno ispod kosina, uključujući trpezarijski dio u kojem se okrugli drveni sto nalazi upravo ispod jednog od njih.
Kod tlocrta koji je nekada bio sastavljen od mnogo malih prostorija ovo je posebno važno. Nakon uklanjanja dijela fizičkih barijera, svjetlo postaje ono što nove zone vizualno povezuje.
Bijele i bež površine pritom nisu tu samo zbog minimalističkog dojma. One reflektuju dnevno svjetlo i daju neravnom volumenu krova mirniju pozadinu.
Foto: @actedeux
Potkrovlje gotovo uvijek ostavlja nekoliko kvadrata koje je teško opremiti standardnim namještajem.
Ovdje su upravo takva mjesta postala dio arhitekture.
Ormari, police i spremišta izrađeni su po mjeri i nastavljaju liniju kosog krova, pa najniži dijelovi prostora ne ostaju mrtve zone. Biblioteka koristi jedan od zidova ispod krova, integrisani ormari prate njegov nagib, a mala niša na najnižoj tački pretvorena je u prostor za čitanje i odlaganje.
Većina namještaja projektovana je posebno za stan i izrađena u saradnji sa zanatlijama. To je ovdje manje pitanje luksuza, a više logike: kada prostor nije standardan, ni njegovo opremanje teško može biti potpuno standardno.
Nakon gotovo potpuno bijelih i bež površina, kuhinja pravi mali zaokret.
Lakirana vrata ormarića izvedena su u nekoliko pastelnih tonova, čije su kombinacije inspirisane radom slikara Ettorea Spallettija. Fronte su uokvirene nehrđajućim čelikom, dok su ručke laserski izrezane direktno u njih.
Zanimljivo je što boja nije raspoređena po cijelom stanu.
Koncentrisana je na jednu funkcionalnu zonu i zato radi gotovo kao arhitektonska oznaka: bez novog zida odmah razumijemo gdje završava neutralna dnevna zona i počinje kuhinja.
Za mali tlocrt to je dobra zamjena za fizičke pregrade. Prostorije se mogu razdvojiti materijalom i bojom, a da se ponovo ne zatvore zidovima.
Spavaća zona smještena je upravo ispod najizraženije kosine krova, na mjestu gdje puna visina prostora više nije presudna. Umjesto da pokušavaju „ispraviti“ geometriju potkrovlja, arhitekti su joj prilagodili funkciju. Krevet je uvučen pod nagib krova, pa ono što bi u dnevnoj zoni vjerovatno bilo nezgodno mjesto ovdje postaje prirodna niša za odmor.
Uz nju se pojavljuje i kompaktna zona za odlaganje i čitanje smještena ispod nižeg dijela krova, čime su iskorišteni i centimetri u koje klasičan namještaj teško može stati. Ugrađeni ormari i police prate istu geometriju, umjesto da prostor dodatno opterećuju samostojećim komadima.
To je možda i jedna od najprimjenjivijih lekcija ovog stana: u potkrovlju ne treba svaka zona imati istu visinu da bi bila funkcionalna. Najniži dijelovi mogu preuzeti funkcije za koje nam visina ni nije potrebna, dok se otvoreniji i viši dijelovi čuvaju za kretanje i svakodnevni boravak.
Na kraju, ovaj projekt ne pokušava učiniti 55 m² većim nego što jeste. Mnogo je važnije što je nekadašnjih desetak fragmenata pretvoreno u 55 povezanih kvadrata u kojima svaki dio krova dobija razlog da bude tu.
Foto: @actedeux
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
