TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 4.4.2026.
U historijskom kontekstu Mostara, gdje arhitektura već sama po sebi nosi slojeve prošlosti, koncept savremenog stanovanja često se svodi na balans između očuvanja autentičnosti i prilagođavanja novim načinima života.
Ono što The Old Town Nest izdvaja nije samo lokacija s pogledom na Stari most i gradsku siluetu Mostara, već način na koji su prostori organizovani da podrže različite tipove boravka, od kratkoročnog odmora do rada na daljinu.
Arhitektica prostora, Esma Šantić, interijer ne pokušava dominirati kontekstom, već ga nadopunjuje kroz smirenu paletu, prirodne materijale i jasnu funkcionalnu logiku.
Najzanimljiviji dio priče ipak ostaje pristup zajedničkim zonama: umjesto da budu odvojene i formalne, one su oblikovane kao intuitivan nastavak privatnih jedinica.
Dnevni boravak postavljen je kao hibridna zona, prostor za odmor, ali i vizuelni most prema kuhinji i blagovaonici. Neutralna paleta s naglaskom na svijetlo drvo i tople teksture stvara osjećaj smirenosti, dok jednostavne forme omogućavaju fleksibilnost korištenja.
Namještaj je pažljivo dimenzioniran, bez viška elemenata, što dodatno naglašava protočnost prostora. Upravo ta redukcija čini interijer funkcionalnijim, ali i vizualno većim nego što zapravo jeste.
Diskretni dekor i grafike u toplim tonovima dodaju karakter bez narušavanja balansa između estetike i svakodnevne upotrebe.
Kuhinja je organizirana linearno, s jasnim fokusom na ergonomiju i kontinuitet materijala. Drvena radna ploča i neutralne fronte stvaraju toplu, ali nenametljivu bazu.
Šank kao prijelazni element između kuhinje i dnevnog boravka igra ključnu ulogu u zoniranju prostora. On nije samo funkcionalni dodatak, već i društveni punkt koji omogućava interakciju bez potrebe za klasičnom trpezarijom.
Ovakav pristup posebno je relevantan za manje kvadrature jer eliminiše rigidne granice između funkcija.
Spavaći dio interijera oslanja se na atmosferu i taktilnost. Drveni uzglavlje s vertikalnom teksturom i toplo osvjetljenje stvaraju osjećaj intime i izolacije od ostatka prostora.
Kupatilo prati isti dizajnerski jezik, ali s dodatkom suptilnih detalja poput geometrijskih pločica i toplih metalnih akcenata.
Ovdje je jasno vidljivo kako se minimalizam koristi ne kao stil, već kao alat za postizanje mira i funkcionalnosti.
Balkoni u ovim apartmanima nisu sekundarni element, već ključni dio prostornog iskustva. Pogled na Mostar postaje aktivan dio svakodnevnog boravka.
Namještaj je jednostavan, ali dovoljan da omogući korištenje prostora za rad, kafu ili večernji odmor.
Na ovaj način granica između unutrašnjeg i vanjskog prostora dodatno se briše, što je posebno vrijedno u kontekstu ovakve lokacije.
Najvažniji aspekt ovog projekta leži u načinu na koji su zajednički prostori integrirani u cjelinu. Lounge zona i coworking prostor nisu tretirani kao dodatak, već kao produžetak privatnih jedinica.
Arhitektonski, to znači da nema nagle promjene u materijalima, osvjetljenju ili atmosferi, prelazak iz apartmana u zajednički prostor je prirodan i intuitivan. Time se eliminiše osjećaj “javnog” i stvara ambijent koji i dalje djeluje osobno.
Posebno je zanimljivo kako coworking zona odgovara potrebama savremenih putnika: stabilna infrastruktura za rad kombinovana je s estetikom koja ne podsjeća na klasične poslovne prostore.
Upravo taj balans između privatnog i zajedničkog čini ovaj projekt relevantnim primjerom kako arhitektura može odgovoriti na promjene u načinu života, bez kompromisa u osjećaju doma.
TEKST: Ada Ćeremida
Pariški dom Giambattiste Vallija mogao je biti raskošna kulisa nalik njegovim haute couture revijama. Umjesto teatralnosti, dizajner je odabrao nježnu zelenu, ružičaste tonove, slojeve umjetnosti i predmete s pričom, stvarajući interijer koji pogled doslovno odmara.
Giambattista Valli svoj je dom pronašao na pariškom otoku Île Saint-Louis, nekoliko koraka od Notre-Dame, ali dovoljno odvojenom od gradske vreve da ga dizajner doživljava gotovo kao selo unutar Pariza.
Stan iz 18. stoljeća ima visoke stropove, neoklasične detalje, pogled prema privatnom dvorištu i raspored koji više podsjeća na ladanjsku kuću nego na tipičan gradski apartman.
Kada ga je prvi put vidio, prostor je bio zapušten i bez jasnog karaktera. Valli je, međutim, odmah prepoznao njegove proporcije i mogućnost da mu doda potpuno novi nivo, a da sačuva osjećaj starog pariškog doma.
Danas ga dijeli s partnerom Faridom Rebbalijem i njihovim sinom Adamom, a svaka prostorija spaja porodični život, putovanja, umjetnost i dizajnerske opsesije.
Prvi element koji se primijeti nije vrijedan umjetnički rad ni dizajnerski namještaj, već zelena boja koja obavija gotovo cijeli stan. Riječ je o nježnom eau de nil tonu, nijansi između pistacije, celadona i blijede kadulje, koja se mijenja zavisno od svjetlosti i prostorije.
Valli je ispričao da je bilo potrebno bezbroj pokušaja da pronađe zelenu koja će umiriti misli. Boja ovdje nije dekorativni dodatak. Ona povezuje zidove, zavjese, radijatore, police i spiralno stepenište, povezujući starie arhitektonske elemenate i novie intervencije.
Kako se ulazi u privatniji dio doma, zelena postaje nešto intenzivnija i priprema pogled za ružičastu spavaću sobu. Inspiracija za tu ružičastu nije došla iz klasične pariške palete, već iz Indije i boje ruža koje se prodaju ispred tamošnjih hramova.
Najskulpturalniji element stana je veliko spiralno stepenište koje se poput vrpce uvija kroz trpezariju. Izradio ga je majstor za štukaturu Pierre Chapelain, a ono vodi prema novom nivou koji ranije nije bio dio stana.
Na galeriji su smješteni Vallijeva biblioteka i studio u kojem skicira, dok se na drugoj strani nalazi prostor njegova sina. Dizajner taj nivo opisuje kao vlastiti plutajući otok, povučen iznad zajedničkih prostorija, ali i dalje vizuelno povezan s ostatkom doma.
Intervencija je zahtijevala odobrenje jer se stan nalazi u zaštićenoj historijskoj zgradi. Umjesto stepeništa koje bi pokušalo imitirati 18. stoljeće, Valli je odabrao čistu, savremenu formu i obojio je u istu zelenu kao zidove. Time je novi element postao prirodan nastavak prostora, iako se njegova geometrija jasno razlikuje od svega oko njega.
Vallijev dom odbacuje ideju da namještaj iz različitih perioda treba strogo razdvajati. Gustavijanska sofa iz kasnog 18. stoljeća stoji uz skulpturalne komade 20. stoljeća, dok Pierre Paulin i De Sede sofe stvaraju mekane, gotovo futurističke linije ispred klasičnog kamina.
Tu su i Warren Platner fotelja, Maison Jansen stol, Christian Liaigre namještaj te rasvjeta Masayukija Kurokawe. U ovom interijeru nijedan komad ne djeluje kao eksponat koji se ne smije dodirnuti. Knjige su složene na podu, umjetnički radovi naslonjeni su na zidove, a predmeti se pomjeraju i koriste.
Jedan od najličnijih detalja nalazimo na laganim bijelim zavjesama. Valli je na njih prenio indijske portrete i studije koje je skupljao tokom čestih putovanja, pa tekstil istovremeno filtrira dnevnu svjetlost i izgleda poput velike, lebdeće stranice iz skicirke.
U spavaćoj sobi pastelno ružičasti zidovi susreću se s prekrivačima ukrašenim biljnim motivima, fotografijama naslonjenim na pod i sasvim tankim crnim linijama rasvjete. Kupaonica, obložena kamenom toplog tona, djeluje mirnije, ali zadržava istu logiku: klasična kada stoji pored predmeta i umjetnosti koji izgledaju kao da su stizali iz različitih dijelova svijeta.
Najzanimljivija lekcija Vallijeva doma krije se u načinu na koji je boja tretirana kao arhitektonski materijal. Zelena nije rezervisana za jedan upečatljivi zid, niti se ružičasta pojavljuje samo na jastucima koje je lako ukloniti. Obje nijanse grade atmosferu cijelih prostorija.
Zbog toga ni antikni namještaj ne djeluje teško, a savremeni komadi ne unose hladnoću. Zelena smiruje njihovu raznolikost, dok povremeni crveni, ružičasti i žuti detalji interijeru daju energiju. 
Najzanimljivija lekcija Vallijeva doma krije se u načinu na koji je boja tretirana kao arhitektonski materijal. Zelena nije rezervisana za jedan upečatljivi zid, niti se ružičasta pojavljuje samo na jastucima koje je lako ukloniti. Obje nijanse grade atmosferu cijelih prostorija.
Zbog toga ni antikni namještaj ne djeluje teško, a savremeni komadi ne unose hladnoću. Zelena smiruje njihovu raznolikost, dok povremeni crveni, ružičasti i žuti detalji interijeru daju energiju. 
Valli je završeni stan nazvao svojim sretnim mjestom. Ovo je dom koji postepeno otkriva slojeve i pokazuje da nježna paleta može imati jednako snažan karakter kao najdramatičnija haute couture haljina.
Lokacija: Île Saint-Louis, Pariz
Period zgrade: 18. stoljeće
Glavna boja: nježna eau de nil zelena
Boja privatnog dijela: ružičasta inspirisana Indijom
Arhitektonski detalj: spiralno stepenište Pierrea Chapelaina
Namještaj: Pierre Paulin, De Sede, Warren Platner, Maison Jansen i Christian Liaigre
Umjetnost: Fontana, Warhol, Picasso, Giacometti, Dalí, Chagall, Picabia i Nan Goldin
Detalj koji pamtimo: indijski portreti odštampani na prozračnim zavjesama
Interijer lekcija: pastelne boje ne moraju biti tihe kada postanu temelj cijelog prostora
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
