TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 4.4.2026.
U historijskom kontekstu Mostara, gdje arhitektura već sama po sebi nosi slojeve prošlosti, koncept savremenog stanovanja često se svodi na balans između očuvanja autentičnosti i prilagođavanja novim načinima života.
Ono što The Old Town Nest izdvaja nije samo lokacija s pogledom na Stari most i gradsku siluetu Mostara, već način na koji su prostori organizovani da podrže različite tipove boravka, od kratkoročnog odmora do rada na daljinu.
Arhitektica prostora, Esma Šantić, interijer ne pokušava dominirati kontekstom, već ga nadopunjuje kroz smirenu paletu, prirodne materijale i jasnu funkcionalnu logiku.
Najzanimljiviji dio priče ipak ostaje pristup zajedničkim zonama: umjesto da budu odvojene i formalne, one su oblikovane kao intuitivan nastavak privatnih jedinica.
Dnevni boravak postavljen je kao hibridna zona, prostor za odmor, ali i vizuelni most prema kuhinji i blagovaonici. Neutralna paleta s naglaskom na svijetlo drvo i tople teksture stvara osjećaj smirenosti, dok jednostavne forme omogućavaju fleksibilnost korištenja.
Namještaj je pažljivo dimenzioniran, bez viška elemenata, što dodatno naglašava protočnost prostora. Upravo ta redukcija čini interijer funkcionalnijim, ali i vizualno većim nego što zapravo jeste.
Diskretni dekor i grafike u toplim tonovima dodaju karakter bez narušavanja balansa između estetike i svakodnevne upotrebe.
Kuhinja je organizirana linearno, s jasnim fokusom na ergonomiju i kontinuitet materijala. Drvena radna ploča i neutralne fronte stvaraju toplu, ali nenametljivu bazu.
Šank kao prijelazni element između kuhinje i dnevnog boravka igra ključnu ulogu u zoniranju prostora. On nije samo funkcionalni dodatak, već i društveni punkt koji omogućava interakciju bez potrebe za klasičnom trpezarijom.
Ovakav pristup posebno je relevantan za manje kvadrature jer eliminiše rigidne granice između funkcija.
Spavaći dio interijera oslanja se na atmosferu i taktilnost. Drveni uzglavlje s vertikalnom teksturom i toplo osvjetljenje stvaraju osjećaj intime i izolacije od ostatka prostora.
Kupatilo prati isti dizajnerski jezik, ali s dodatkom suptilnih detalja poput geometrijskih pločica i toplih metalnih akcenata.
Ovdje je jasno vidljivo kako se minimalizam koristi ne kao stil, već kao alat za postizanje mira i funkcionalnosti.
Balkoni u ovim apartmanima nisu sekundarni element, već ključni dio prostornog iskustva. Pogled na Mostar postaje aktivan dio svakodnevnog boravka.
Namještaj je jednostavan, ali dovoljan da omogući korištenje prostora za rad, kafu ili večernji odmor.
Na ovaj način granica između unutrašnjeg i vanjskog prostora dodatno se briše, što je posebno vrijedno u kontekstu ovakve lokacije.
Najvažniji aspekt ovog projekta leži u načinu na koji su zajednički prostori integrirani u cjelinu. Lounge zona i coworking prostor nisu tretirani kao dodatak, već kao produžetak privatnih jedinica.
Arhitektonski, to znači da nema nagle promjene u materijalima, osvjetljenju ili atmosferi, prelazak iz apartmana u zajednički prostor je prirodan i intuitivan. Time se eliminiše osjećaj “javnog” i stvara ambijent koji i dalje djeluje osobno.
Posebno je zanimljivo kako coworking zona odgovara potrebama savremenih putnika: stabilna infrastruktura za rad kombinovana je s estetikom koja ne podsjeća na klasične poslovne prostore.
Upravo taj balans između privatnog i zajedničkog čini ovaj projekt relevantnim primjerom kako arhitektura može odgovoriti na promjene u načinu života, bez kompromisa u osjećaju doma.
TEKST: Ada Ćeremida
U hodniku nekoliko centimetara može odlučiti hoće li prostor funkcionisati kao prolaz ili kao još jedna prostorija koju stalno zaobilazimo.
Jesen polako mijenja i način na koji koristimo ulaz u dom. Odjednom se vraćaju jakne, čizme, kišobrani, torbe i svi oni predmeti koji ljeti mogu proći gotovo neprimijećeno, a već s prvim hladnijim danima završe na prvoj slobodnoj površini.
Kod uskog hodnika problem najčešće nije samo nedostatak kvadrata. Problem je pokušaj da u prostor koji je prvenstveno namijenjen kretanju smjestimo namještaj projektovan za mnogo veće prostorije.
Klasični ormari često imaju dubinu oko 55 do 60 centimetara, što ima smisla kada u njima želimo vješati odjeću. U hodniku širine u kojem je svaki centimetar važan, takav element vrlo brzo može preuzeti prostor.
Zato ćemo 30 centimetara uzeti kao početnu liniju razmišljanja. Nekada će biti dovoljno 15 centimetara za policu za ključeve, nekada će 35 ili 40 centimetara imati smisla za određeni element. Važnije je pitanje: koliko prostora predmet zaista mora zauzeti da bi obavljao svoju funkciju?
Od te ideje kreće šest principa kojima mali ili uski hodnik možemo pretvoriti u prostor koji radi mnogo više, bez osjećaja da smo ga dodatno zatrpali.
Prije ormara, konzole ili klupe, izmjerite koliko prostora mora ostati slobodno za svakodnevno kretanje, otvaranje vrata i prolazak dvije osobe.
Tu naših 30 centimetara postaje korisna početna mjera za razmišljanje.
Plitki ormarić za obuću, konzola ili zatvoreni element dubine oko 25 do 30 centimetara može ponuditi dovoljno mjesta za sitnice koje nam trebaju pri izlasku iz kuće, bez efekta zida namještaja koji ulazi u komunikaciju.
Za ključeve, naočale ili poštu često vam ne treba čak ni toliko. Polica dubine 10 do 15 centimetara može sasvim dovoljno funkcionisati kao mala landing zona.
Drugim riječima, ne počinjite od komada namještaja koji želite kupiti. Počnite od količine prostora koju hodnik može dati.
Uski hodnik rijetko može podnijeti veliki ormar dubine 60 centimetara, ali zato često ima potpuno neiskorišten zid iznad naše visine pogleda.
Umjesto jednog masivnog elementa, storage možemo podijeliti vertikalno.
Visoki, plići ormarići, zatvorene police iznad nivoa očiju ili elementi koji se protežu gotovo do stropa mogu preuzeti sezonske stvari koje ne koristimo svaki dan. Šalovi, rukavice, dodatne torbe ili obuća koju trenutno ne nosimo ne moraju zauzimati najdostupniji dio hodnika.
Dobra hijerarhija je jednostavna: ono što koristite svakodnevno ostaje nisko i nadohvat ruke, dok ono što koristite povremeno ide prema gore.
Tako hodnik dobija storage bez potrebe da ga pretvorimo u garderober.
Mali prostor mnogo brže djeluje neuredno jer sve predmete vidimo gotovo istovremeno.
Zato zatvoreno odlaganje u hodniku ima veliku vrijednost. Cipele, sredstva za održavanje obuće, kablovi, kese i deset zimskih dodataka ne moraju postati dio kompozicije prostora.
Ipak, cilj nije sakriti svaki predmet.
Kaput koji trenutno nosite, lijepa torba ili jedna korpa mogu ostati vidljivi i prostoru dati osjećaj da se zaista koristi. Princip je sličan ostatku interijera: ono što je praktično i vizuelno zanimljivo možemo pokazati, a ono što stvara šum skloniti iza fronti.
U vrlo malom hodniku ta razlika može biti važnija od dodatnog kvadratnog metra.
Kada nema dovoljno mjesta, svaki novi komad namještaja treba opravdati prostor koji zauzima.
Ako širina hodnika dozvoljava klupu, neka ispod nje bude prostor za obuću. Ako imate ogledalo, model s plitkom policom može preuzeti ključeve i sitnice. Zidna konzola može istovremeno biti mjesto za odlaganje i vizuelna tačka koja prekida dugi prazan zid.
Kod veoma uskih hodnika ovo ne mora značiti klasičan multifunkcionalni komad namještaja. Nekada je dovoljno spojiti kukice + policu + ogledalo na istoj vertikalnoj površini i dobiti tri funkcije bez zauzimanja poda.
Što manje kvadrata imamo, to više smisla treba imati svaki centimetar koji koristimo.
Pogledajte hodnik još jednom, ali ovaj put ne samo u visini očiju.
Prostor iznad vrata, kratki zid između dvoja vrata, ugao koji ostaje prazan ili posljednjih 30 centimetara zida mogu postati korisniji od još jednog velikog komada namještaja.
Iznad vrata može stati zatvoren element za sezonske stvari. Na uskom zidu može biti nekoliko kukica. U uglu pored ulaza može stajati visoka korpa za kišobrane.
Ovo je posebno korisno u starijim stanovima gdje hodnici često imaju mnogo vrata i malo kontinuiranih zidnih površina. Umjesto borbe s tlocrtom, koristimo male fragmente koje nam je već dao.
Ogledalo u uskom hodniku nije samo mjesto na kojem provjeravamo outfit prije izlaska.
Postavljeno tako da reflektuje svjetlo ili otvor prema drugoj prostoriji, može vizuelno proširiti prostor i prekinuti osjećaj dugog, zatvorenog tunela.
Isto vrijedi za rasvjetu.
Jedna centralna plafonjerka često naglašava dužinu hodnika i ostavlja njegove krajeve u sjeni. Više manjih izvora svjetla, zidne lampe ili diskretna indirektna rasvjeta mogu bolje definisati zidove i učiniti prostor vizuelno širim.
Ako uz ogledalo dodate topliji bočni izvor svjetla, dobijate i mnogo ugodniji prelaz iz hladnijeg vanjskog prostora u dom tokom jeseni i zime.
U hodniku u kojem nemamo mnogo mjesta za dekoraciju, svjetlo praktično postaje materijal kojim uređujemo prostor.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
