TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.3.2026.
Jedan od najpoetičnijih arhitekata današnjice upravo je osvojio najvažniju nagradu u arhitekturi, a njegovi projekti izgledaju kao da lebde između skulpture, pejzaža i sna.
Čileanski arhitekta Smiljan Radić Clarke proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2026. godine, najprestižnijeg priznanja u savremenoj arhitekturi.
Kao 55. laureat ove nagrade, Radić je prepoznat po radu koji istražuje krhkost, kulturno pamćenje i eksperiment s materijalima, stvarajući zgrade koje su istovremeno elementarne, enigmatične i duboko ljudske.
Rođen u Santiagu u Čileu, gdje i danas živi i radi, Radić je svoju arhitektonsku praksu osnovao 1995. godine, a tokom tri decenije rada razvio je arhitekturu koja se opire prepoznatljivom autorskom potpisu. Umjesto toga, svaki projekt nastaje iz pažljivog promatranja mjesta, materijala i društvenog konteksta.
U njegovim projektima često se susreću naizgled suprotne ideje — trajnost i krhkost, monumentalnost i intimnost, tradicija i izum. Radićeva arhitektura rijetko pokušava impresionirati spektaklom; ona prije poziva na tiho iskustvo prostora.
Radićeva arhitektura zato se ne doživljava samo pogledom. Ona se osjeća kroz mirise, zvukove, svjetlo i dodir materijala. Njegove zgrade djeluju gotovo zaštitnički — okrenute prema unutra, osjetljive na ljudsku krhkost i način na koji vrijeme prolazi kroz prostor.
Pritzkerov žiri upravo to naglašava: Radićeve zgrade ne postoje samo kao vizuelni objekti, već zahtijevaju tjelesno prisustvo i iskustvo prostora.
U nastavku izdvajamo nekoliko projekata koji najbolje pokazuju kako njegova arhitektura balansira između eksperimenta, skulpture i pejzaža.
Smještena u pejzažu južnog Čilea, Casa Prisma djeluje kao kristal koji je izrastao iz šume. Oštri geometrijski oblici kontrastiraju organskom okruženju, ali istovremeno reflektuju prirodu oko sebe.
Kuća je zamišljena kao mjesto kontemplacije i izolacije, gdje arhitektura postaje filter kroz koji se promatra pejzaž. Svjetlo, refleksije i promjene vremena stalno mijenjaju način na koji se prostor doživljava.
Za razliku od mnogih njegovih privatnih projekata, ovaj civic center bavi se društvenim prostorom i urbanim životom. Projekt nastaje kao pokušaj stvaranja arhitekture koja može postati mjesto zajednice i susreta.
Radić ovdje istražuje kako arhitektura može djelovati kao infrastruktura društvenog života, a ne samo kao formalni objekt.
Inspirisana poemom Le Corbusiera, ova kuća predstavlja arhitektonski odgovor na ideju prostora kao poezije. Radić je projektirao kuću koja djeluje poput apstraktne kompozicije volumena i praznina.
U ovom projektu arhitektura ne pokušava dominirati pejzažom. Naprotiv, djeluje kao tiha struktura koja omogućava kontemplaciju prirode.
U ovom projektu Radić sarađuje sa skulptoricom Marcelom Correom, svojom dugogodišnjom partnericom. Rezultat je prostor koji više liči na arhitektonsku scenografiju nego na klasičnu modnu prodavnicu.
Materijali djeluju gotovo arhaično, dok prostor zadržava snažnu taktilnost i dramatičnost. Radić ovdje istražuje odnos između mode, skulpture i arhitekture, stvarajući interijer koji naglašava osjećaj misterije i rituala kupovine.
Nave je kulturni prostor smješten u bivšem industrijskom objektu, transformisan u mjesto za umjetnost, performans i eksperiment. Radić zadržava gotovo sirovu strukturu zgrade, dopuštajući da materijalnost i svjetlo oblikuju atmosferu prostora.
Rezultat je arhitektura koja djeluje gotovo asketski, ali upravo kroz tu jednostavnost omogućava intenzivno iskustvo prostora.
Ova kuća djeluje kao arhitektonska stijena smještena u pejzažu. Radić koristi masivne volumene i taktilne materijale kako bi stvorio osjećaj trajnosti i zaštite.
Prostor je zamišljen kao niz intimnih interijera koji se otvaraju prema prirodi, naglašavajući Radićevu ideju da arhitektura treba biti mjesto introspekcije i sporog doživljaja prostora.
Na globalnoj arhitektonskoj sceni Smiljan Radić često se opisuje kao arhitekta-umjetnik, čiji rad predstavlja novu vrstu savremene avangarde. Iako njegovi projekti danas imaju međunarodnu vidljivost, njegova arhitektura ostaje daleko od spektakla i starchitect kulture.
Umjesto toga, Radić nastavlja istraživati one rubne, gotovo nevidljive kvalitete prostora, svjetlo, zvuk, miris i atmosferu, koji arhitekturu pretvaraju u iskustvo.
Upravo zato Pritzkerov žiri njegov rad vidi kao arhitekturu koja se ne može u potpunosti opisati riječima već se mora doživjeti.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada nam projekat poput ovog stigne u inbox, odmah znamo da je riječ o priči kakvu želimo dijeliti kroz Bonjour.DESIGN.
Ovakvi projekti otvaraju prostor za razgovor o tome kako se arhitektura može odnositi prema naslijeđu, a istovremeno odgovoriti na potrebe današnjeg života.
Zato nas je posebno zaintrigirala ova skoro stoljeće stara škola u Istri, u malom mjestu Modrušani, koja je pažljivo obnovljena uz jasan osjećaj za ono što treba zadržati. 
Priče poput ove podsjećaju koliko slojevita može biti transformacija prostora kada se radi s mjerom i kako arhitektura može biti alat za očuvanje, a ne brisanje prošlosti.
Nekadašnja osnovna škola, izgrađena 1935. godine, danas funkcioniše kao dom. U vremenu kada se identitet prostora često briše u korist novog, ovakav pristup koji ne skriva svoje porijeklo djeluje kao promišljen i potreban odgovor.
Prije nego što je postala vila, Scvola Elementare bila je mjesto svakodnevice jedne zajednice. Izgrađena tokom talijanske uprave, ova zgrada je desetljećima funkcionisala kao osnovna škola, sa jasno definiranom organizacijom prostora i tipologijom koja je odgovarala tadašnjem društvenom kontekstu.
Ta struktura je ostala prisutna i danas. Ne kao nostalgija, nego kao prostorni okvir koji je reinterpretiran. Fasada sačuvana u kamenu, ritam otvora i čak natpis iznad ulaza nisu tretirani kao dekor, nego kao aktivni elementi identiteta.
Ono što ovaj projekt izdvaja jeste činjenica da prošlost nije stilizirana. Ona je ostavljena vidljiva, gotovo sirova, ali precizno uklopljena u novi narativ.
Projekt počinje intuitivno pronalaskom napuštene zgrade i prepoznavanjem njenog potencijala. Vlasnici nisu tražili gotov prostor, nego mogućnost da oblikuju vlastiti odnos prema mjestu.
Adaptacija nije bila jednostavna. U tehničkom smislu, riječ je o kompletnoj rekonstrukciji: od temelja i konstrukcije, do krova i energetskih sistema. Ali upravo u tom procesu leži ključ projekta sposobnost da se istovremeno intervenira i očuva.
Ovdje arhitektura nije agresivna. Nema pokušaja da se “prepiše” postojeće stanje, nego da se nadogradi. Rezultat je prostor koji zadržava svoju mjeru, proporciju i logiku, ali funkcioniše u savremenom kontekstu.
Najveća vrijednost projekta leži u suzdržanosti. Intervencije su precizne, gotovo nevidljive na prvi pogled, ali ključne za način na koji prostor danas funkcioniše.
Zadržani su osnovni volumeni i materijali, dok su novi slojevi uvedeni kroz infrastrukturu, izolaciju i tehnologiju. Sistem grijanja, solarni paneli i energetska rješenja nisu naglašeni, ali su integralni dio projekta.
Ovakav pristup pokazuje kako savremena arhitektura ne mora biti vizualno dominantna da bi bila relevantna. Dovoljno je da bude logična.
Unutrašnjost prati istu ideju. Nema viška, ali nema ni praznine.
Prirodni materijali kamen, drvo, tekstil definišu atmosferu. Paleta je suzdržana, ali topla, sa akcentima koji dolaze kroz umjetnost i predmete s pričom. Namještaj varira od savremenih komada do antikviteta, stvarajući balans između vremena.
Poseban sloj čini privatna kolekcija umjetnina i predmeta i upravo zbog toga prostor djeluje autentično, a ne kurirano.
Organizacija prostora ostaje jasna: prizemlje kao zajednički prostor, kat kao zona privatnosti. Ali ono što se mijenja jeste način na koji se ti prostori koriste fleksibilnije, otvorenije, prilagođeno savremenim navikama.
Vanjski prostor nije tretiran kao dodatak, nego kao produžetak interijera.
Bazen, terasa, ljetna kuhinja i vrt organizovani su kao niz funkcionalnih zona koje omogućavaju različite scenarije korištenja od svakodnevnog boravka do okupljanja.
Poseban moment je ljetno kino, koje transformiše dvorište u scenografiju. Ovdje arhitektura izlazi iz svojih granica i postaje iskustvo.
Krajolik je zadržan u svojoj prirodnoj logici, sa lavandom i mediteranskim biljem koje prati sezonske promjene. Nema pokušaja da se prostor “kontorliše” on se samo usmjerava.
U kontekstu naše regije, gdje ovakvi objekti često ostaju zapušteni ili se brišu bez razmišljanja, ovaj projekt djeluje kao podsjetnik da arhitektura može biti i nježna i precizna u isto vrijeme.
I možda najvažnije: da prostor može imati prošlost, a da pritom ne ostane zarobljen u njoj.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
