TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.3.2026.
Jedan od najpoetičnijih arhitekata današnjice upravo je osvojio najvažniju nagradu u arhitekturi, a njegovi projekti izgledaju kao da lebde između skulpture, pejzaža i sna.
Čileanski arhitekta Smiljan Radić Clarke proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2026. godine, najprestižnijeg priznanja u savremenoj arhitekturi.
Kao 55. laureat ove nagrade, Radić je prepoznat po radu koji istražuje krhkost, kulturno pamćenje i eksperiment s materijalima, stvarajući zgrade koje su istovremeno elementarne, enigmatične i duboko ljudske.
Rođen u Santiagu u Čileu, gdje i danas živi i radi, Radić je svoju arhitektonsku praksu osnovao 1995. godine, a tokom tri decenije rada razvio je arhitekturu koja se opire prepoznatljivom autorskom potpisu. Umjesto toga, svaki projekt nastaje iz pažljivog promatranja mjesta, materijala i društvenog konteksta.
U njegovim projektima često se susreću naizgled suprotne ideje — trajnost i krhkost, monumentalnost i intimnost, tradicija i izum. Radićeva arhitektura rijetko pokušava impresionirati spektaklom; ona prije poziva na tiho iskustvo prostora.
Radićeva arhitektura zato se ne doživljava samo pogledom. Ona se osjeća kroz mirise, zvukove, svjetlo i dodir materijala. Njegove zgrade djeluju gotovo zaštitnički — okrenute prema unutra, osjetljive na ljudsku krhkost i način na koji vrijeme prolazi kroz prostor.
Pritzkerov žiri upravo to naglašava: Radićeve zgrade ne postoje samo kao vizuelni objekti, već zahtijevaju tjelesno prisustvo i iskustvo prostora.
U nastavku izdvajamo nekoliko projekata koji najbolje pokazuju kako njegova arhitektura balansira između eksperimenta, skulpture i pejzaža.
Smještena u pejzažu južnog Čilea, Casa Prisma djeluje kao kristal koji je izrastao iz šume. Oštri geometrijski oblici kontrastiraju organskom okruženju, ali istovremeno reflektuju prirodu oko sebe.
Kuća je zamišljena kao mjesto kontemplacije i izolacije, gdje arhitektura postaje filter kroz koji se promatra pejzaž. Svjetlo, refleksije i promjene vremena stalno mijenjaju način na koji se prostor doživljava.
Za razliku od mnogih njegovih privatnih projekata, ovaj civic center bavi se društvenim prostorom i urbanim životom. Projekt nastaje kao pokušaj stvaranja arhitekture koja može postati mjesto zajednice i susreta.
Radić ovdje istražuje kako arhitektura može djelovati kao infrastruktura društvenog života, a ne samo kao formalni objekt.
Inspirisana poemom Le Corbusiera, ova kuća predstavlja arhitektonski odgovor na ideju prostora kao poezije. Radić je projektirao kuću koja djeluje poput apstraktne kompozicije volumena i praznina.
U ovom projektu arhitektura ne pokušava dominirati pejzažom. Naprotiv, djeluje kao tiha struktura koja omogućava kontemplaciju prirode.
U ovom projektu Radić sarađuje sa skulptoricom Marcelom Correom, svojom dugogodišnjom partnericom. Rezultat je prostor koji više liči na arhitektonsku scenografiju nego na klasičnu modnu prodavnicu.
Materijali djeluju gotovo arhaično, dok prostor zadržava snažnu taktilnost i dramatičnost. Radić ovdje istražuje odnos između mode, skulpture i arhitekture, stvarajući interijer koji naglašava osjećaj misterije i rituala kupovine.
Nave je kulturni prostor smješten u bivšem industrijskom objektu, transformisan u mjesto za umjetnost, performans i eksperiment. Radić zadržava gotovo sirovu strukturu zgrade, dopuštajući da materijalnost i svjetlo oblikuju atmosferu prostora.
Rezultat je arhitektura koja djeluje gotovo asketski, ali upravo kroz tu jednostavnost omogućava intenzivno iskustvo prostora.
Ova kuća djeluje kao arhitektonska stijena smještena u pejzažu. Radić koristi masivne volumene i taktilne materijale kako bi stvorio osjećaj trajnosti i zaštite.
Prostor je zamišljen kao niz intimnih interijera koji se otvaraju prema prirodi, naglašavajući Radićevu ideju da arhitektura treba biti mjesto introspekcije i sporog doživljaja prostora.
Na globalnoj arhitektonskoj sceni Smiljan Radić često se opisuje kao arhitekta-umjetnik, čiji rad predstavlja novu vrstu savremene avangarde. Iako njegovi projekti danas imaju međunarodnu vidljivost, njegova arhitektura ostaje daleko od spektakla i starchitect kulture.
Umjesto toga, Radić nastavlja istraživati one rubne, gotovo nevidljive kvalitete prostora, svjetlo, zvuk, miris i atmosferu, koji arhitekturu pretvaraju u iskustvo.
Upravo zato Pritzkerov žiri njegov rad vidi kao arhitekturu koja se ne može u potpunosti opisati riječima već se mora doživjeti.
TEKST: Ada Ćeremida
Prva kuća iz Wrightovog eksperimentalnog Usonian Automatic sistema upravo je stavljena na prodaju i pokazuje koliko radikalan modernizam može biti intiman.
Frank Lloyd Wright je američki arhitekt koji je definisao organsku arhitekturu i transformisao modernizam u nešto toplije, humanije i prostorno radikalnije, tokom pedesetih godina ulazi u fazu eksperimenta.
U potrazi za pristupačnijim modelom moderne arhitekture, razvija Usonian Automatic sistem, modularnu metodu gradnje od betonskih blokova koja spaja racionalnost i ekspresiju.
Jedna od prvih i najvažnijih realizacija tog sistema, Benjamin Adelman House u Phoenixu, upravo je izašla na tržište po cijeni od 4,95 miliona dolara i podsjetila nas zašto Wright nikada nije bio samo arhitekt, već autor prostora.
Projektovana 1951. godine u Phoenixu, Arizoni, kuća Benjamin Adelman predstavlja prvi primjer Wrightovog Usonian Automatic sistema. Ova eksperimentalna metoda gradnje zasnivala se na modularnim betonskim blokovima koji su omogućavali fleksibilnost, ekonomičnost i arhitektonsku ekspresiju bez potrebe za konvencionalnim konstrukcijskim sistemima.
Kuća ima 4 spavaće sobe, 4 kupatila i jednu gostinjsku toaletu, prostire se na 424 m². Kada je objavljena vijest o prodaji, podsjetili smo se koliko je ovaj projekt važan ne samo kao nekretnina, već kao arhitektonski manifest.
Brutalizam koji je zapravo topao
Na prvi pogled, repetitivna mreža betonskih blokova i izraženi plafonski raster djeluju gotovo brutalistički. Međutim, Wrightova interpretacija materijala nikada nije hladna.
Tekstura blokova hvata svjetlo, stvara duboke sjene i daje prostoru taktilnost. Modularni plafoni formiraju ritmičku strukturu koja djeluje skulpturalno, ali istovremeno disciplinovano. Ovdje beton nije industrijski statement, on je konstruktivni ornament.
Crveni akcenti kao arhitektonska dramaturgija
Karakteristični crveni okviri prozora i vrata unose snažan grafički kontrast u inače neutralnu paletu kao prostorni marker. Crvena naglašava ulaze, povezuje interijer s eksterijerom i pojačava osjećaj horizontalnosti.
U kombinaciji s geometrijskom preciznošću blokova, nastaje vizuelni dijalog između stroge strukture i emotivne boje. Wright je ovdje svjesno koristio boju kao arhitektonski alat.
Unutrašnji prostori se ne odvajaju od konstruktivnog sistema nego ga slijede. Ugrađene police, radne niše, modularni detalji i niski horizontalni elementi naglašavaju logiku blokovske gradnje. Kuhinja sa drvenim frontama i čeličnim aparatima pokazuje balans između funkcionalnosti i topline materijala.
Dnevni boravak sa zelenim kožnim foteljama i snažnim umjetničkim radovima ne djeluje stilizirano, već organski uklopljeno u strukturu kuće. Sve je dio iste mreže.
Eksterijer kao intimni pejzaž
Tipično za Wrightovu filozofiju, granica između unutrašnjeg i vanjskog prostora je gotovo nevidljiva. Veliki crveno uokvireni prozori kadriraju vrt poput slike, dok dvorište s kaktusima, palmama i niskim zelenim travnjacima djeluje kao produžetak dnevnog boravka.
Arhitektura ne dominira pejzažom ona s njim pregovara.
Usonian Automatic sistem možda nije postao masovni model stanovanja, ali je ostao jedan od najradikalnijih pokušaja da se modernizam demokratizuje.
Danas, više od sedam decenija kasnije, ova kuća i dalje izgleda futuristički što je možda najbolji dokaz da je Wright projektovao ispred svog vremena.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
