TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.3.2026.
Jedan od najpoetičnijih arhitekata današnjice upravo je osvojio najvažniju nagradu u arhitekturi, a njegovi projekti izgledaju kao da lebde između skulpture, pejzaža i sna.
Čileanski arhitekta Smiljan Radić Clarke proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2026. godine, najprestižnijeg priznanja u savremenoj arhitekturi.
Kao 55. laureat ove nagrade, Radić je prepoznat po radu koji istražuje krhkost, kulturno pamćenje i eksperiment s materijalima, stvarajući zgrade koje su istovremeno elementarne, enigmatične i duboko ljudske.
Rođen u Santiagu u Čileu, gdje i danas živi i radi, Radić je svoju arhitektonsku praksu osnovao 1995. godine, a tokom tri decenije rada razvio je arhitekturu koja se opire prepoznatljivom autorskom potpisu. Umjesto toga, svaki projekt nastaje iz pažljivog promatranja mjesta, materijala i društvenog konteksta.
U njegovim projektima često se susreću naizgled suprotne ideje — trajnost i krhkost, monumentalnost i intimnost, tradicija i izum. Radićeva arhitektura rijetko pokušava impresionirati spektaklom; ona prije poziva na tiho iskustvo prostora.
Radićeva arhitektura zato se ne doživljava samo pogledom. Ona se osjeća kroz mirise, zvukove, svjetlo i dodir materijala. Njegove zgrade djeluju gotovo zaštitnički — okrenute prema unutra, osjetljive na ljudsku krhkost i način na koji vrijeme prolazi kroz prostor.
Pritzkerov žiri upravo to naglašava: Radićeve zgrade ne postoje samo kao vizuelni objekti, već zahtijevaju tjelesno prisustvo i iskustvo prostora.
U nastavku izdvajamo nekoliko projekata koji najbolje pokazuju kako njegova arhitektura balansira između eksperimenta, skulpture i pejzaža.
Smještena u pejzažu južnog Čilea, Casa Prisma djeluje kao kristal koji je izrastao iz šume. Oštri geometrijski oblici kontrastiraju organskom okruženju, ali istovremeno reflektuju prirodu oko sebe.
Kuća je zamišljena kao mjesto kontemplacije i izolacije, gdje arhitektura postaje filter kroz koji se promatra pejzaž. Svjetlo, refleksije i promjene vremena stalno mijenjaju način na koji se prostor doživljava.
Za razliku od mnogih njegovih privatnih projekata, ovaj civic center bavi se društvenim prostorom i urbanim životom. Projekt nastaje kao pokušaj stvaranja arhitekture koja može postati mjesto zajednice i susreta.
Radić ovdje istražuje kako arhitektura može djelovati kao infrastruktura društvenog života, a ne samo kao formalni objekt.
Inspirisana poemom Le Corbusiera, ova kuća predstavlja arhitektonski odgovor na ideju prostora kao poezije. Radić je projektirao kuću koja djeluje poput apstraktne kompozicije volumena i praznina.
U ovom projektu arhitektura ne pokušava dominirati pejzažom. Naprotiv, djeluje kao tiha struktura koja omogućava kontemplaciju prirode.
U ovom projektu Radić sarađuje sa skulptoricom Marcelom Correom, svojom dugogodišnjom partnericom. Rezultat je prostor koji više liči na arhitektonsku scenografiju nego na klasičnu modnu prodavnicu.
Materijali djeluju gotovo arhaično, dok prostor zadržava snažnu taktilnost i dramatičnost. Radić ovdje istražuje odnos između mode, skulpture i arhitekture, stvarajući interijer koji naglašava osjećaj misterije i rituala kupovine.
Nave je kulturni prostor smješten u bivšem industrijskom objektu, transformisan u mjesto za umjetnost, performans i eksperiment. Radić zadržava gotovo sirovu strukturu zgrade, dopuštajući da materijalnost i svjetlo oblikuju atmosferu prostora.
Rezultat je arhitektura koja djeluje gotovo asketski, ali upravo kroz tu jednostavnost omogućava intenzivno iskustvo prostora.
Ova kuća djeluje kao arhitektonska stijena smještena u pejzažu. Radić koristi masivne volumene i taktilne materijale kako bi stvorio osjećaj trajnosti i zaštite.
Prostor je zamišljen kao niz intimnih interijera koji se otvaraju prema prirodi, naglašavajući Radićevu ideju da arhitektura treba biti mjesto introspekcije i sporog doživljaja prostora.
Na globalnoj arhitektonskoj sceni Smiljan Radić često se opisuje kao arhitekta-umjetnik, čiji rad predstavlja novu vrstu savremene avangarde. Iako njegovi projekti danas imaju međunarodnu vidljivost, njegova arhitektura ostaje daleko od spektakla i starchitect kulture.
Umjesto toga, Radić nastavlja istraživati one rubne, gotovo nevidljive kvalitete prostora, svjetlo, zvuk, miris i atmosferu, koji arhitekturu pretvaraju u iskustvo.
Upravo zato Pritzkerov žiri njegov rad vidi kao arhitekturu koja se ne može u potpunosti opisati riječima već se mora doživjeti.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada govorimo o Svjetskom prvenstvu, najčešće razmišljamo o reprezentacijama, navijačima i trenucima koji ulaze u sportsku historiju.
Ipak, svaki Mundijal istovremeno je i prilika da se pažnja usmjeri na prostore u kojima se ta historija događa. Ovogodišnje prvenstvo, koje će zajednički ugostiti Meksiko, Sjedinjene Američke Države i Kanada, donosi možda i najzanimljiviju kolekciju stadiona do sada od objekata koji su postali simboli svojih gradova do novih arhitektonskih ikona koje pomjeraju granice sportskog dizajna. 
Foto: @duncshot , @dro.espino , @arvic_iii
U Sjevernoj Americi stadion odavno nije samo mjesto za utakmicu, već važan dio urbanog identiteta, infrastrukture i javnog života. Upravo zato iza mnogih od ovih projekata stoje neka od najpoznatijih arhitektonskih imena svijeta, sa zadatkom da kreiraju iskustvo koje počinje mnogo prije prvog zvižduka.
Dok odbrojavamo dane do početka prvenstva, izdvojili smo stadione čija je arhitektura jednako zanimljiva kao i utakmice koje će na njima biti odigrane.
Ono što Estadio BBVA čini posebnim nije samo nogomet nego način na koji je arhitektura doslovno uključila krajolik u projekat. Stadion su projektovali arhitektonski studio Populous zajedno s meksičkim uredom VFO Arquitectos, a inspiraciju su pronašli u industrijskom identitetu Monterreya, grada čija je historija neraskidivo vezana za proizvodnju čelika.
Zato nije slučajno što ga lokalci nazivaju "El Gigante de Acero" ili Čelični div. Konstrukcija koristi snažne čelične elemente i otvorene vizure koje usmjeravaju pogled prema planini Cerro de la Silla, jednom od najprepoznatljivijih prirodnih simbola Meksika.
Sa kapacitetom od oko 53.500 mjesta, stadion će tokom Svjetskog prvenstva ugostiti četiri utakmice, uključujući tri grupne i jednu nokaut faze. Posebnost je upravo osjećaj da planinski masiv postaje dio scenografije svake utakmice.
Kada je otvoren 2017. godine, Mercedes-Benz Stadium odmah je postao jedan od najambicioznijih sportskih objekata svijeta. Projektovao ga je studio HOK, a njegov najpoznatiji element je revolucionarni pokretni krov sastavljen od osam trouglastih panela koji se otvaraju poput objektiva fotoaparata.
Arhitekti su inspiraciju pronašli u oculusu rimskog Panteona, stvarajući efekat koji stadion pretvara u ogromnu skulpturu kada se krov otvori.
Unutrašnjost dodatno naglašava futuristički karakter zahvaljujući kružnom LED ekranu od 360 stepeni koji okružuje cijeli teren. Sa kapacitetom od oko 71.000 mjesta, Atlanta će ugostiti osam utakmica Svjetskog prvenstva, uključujući i jedno polufinale.
MetLife Stadium možda nema pokretni krov ni futurističke forme Atlante, ali njegova fasada jedna je od najzanimljivijih u savremenoj sportskoj arhitekturi. Projektovali su ga 360 Architecture, EwingCole i Rockwell Group, koristeći aluminijske lamele koje tokom dana reflektiraju svjetlost, a noću se pretvaraju u ogromnu osvijetljenu opnu.
Kapacitet prelazi 82.000 mjesta, što ga čini najvećim stadionom Mundijala 2026. Upravo će ovdje biti odigrano veliko finale 19. jula, čime će stadion postati centralna pozornica najvećeg sportskog događaja na svijetu.
BC Place je otvoren 1983. godine kao najveći stadion na svijetu sa zračnim kupolastim krovom, ali njegova prava arhitektonska transformacija dogodila se nakon Zimskih olimpijskih igara 2010.
Tada je stadion dobio novi kablovski podržan pokretni krov, koji je u trenutku završetka bio najveći takav sistem na svijetu.
Projekat obnove vodio je Stantec Architecture, dok je originalni stadion projektovao Studio Phillips Barratt.
Rezultat je prostor koji se može potpuno otvoriti prema nebu Vancouvera ili zatvoriti u akustičnu arenu. Kapacitet za Svjetsko prvenstvo iznosi oko 54.500 mjesta, a stadion će biti domaćin sedam utakmica uključujući i nokaut fazu.
Levi's Stadium, dom San Francisco 49ersa, projektovao je HNTB u saradnji s arhitektonskim studijem Gensler. Za razliku od mnogih stadiona koji se oslanjaju na monumentalnost, ovaj projekat fokus stavlja na održivost. Na krovu se nalaze solarni paneli, dok je jedna od fasada pretvorena u veliki zeleni zid sa živom vegetacijom.
Kapacitet stadiona za Svjetsko prvenstvo iznosi oko 68.500 mjesta, a ugostit će više utakmica turnira. Njegov značaj u arhitektonskim krugovima dolazi iz činjenice da je među prvim velikim sportskim objektima projektovanim prema visokim standardima energetske efikasnosti.
Za razliku od futurističkih stadiona Atlante ili Monterreya, Arrowhead Stadium predstavlja drugačiji pristup. Projektovali su ga arhitekti iz kancelarije Kivett & Myers, a otvoren je još 1972. godine. Njegov dizajn fokusiran je na jednu stvar: približiti publiku terenu što je više moguće.
Sa više od 76.000 sjedišta, Arrowhead je poznat kao jedan od najglasnijih stadiona na svijetu zahvaljujući strmim tribinama koje zadržavaju zvuk unutar objekta. Upravo zato se često navodi kao primjer kako dobra arhitektura ne mora biti spektakularna da bi bila efektna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
