Kao dame koje rade od kuće susrećemo se sa svakodnevnim izazovima ovakvog načina rada.

Svjesne toga da ovaj model rada postaje sve popularniji, htjele smo podijeliti što to nas čini motiviranima i produktivnima kroz dan, pogotovo u ovako kreativnom poslu koji traži svježe ideje i odličnu organizaciju.

Tako smo odlučile otkriti što nam uvijek daje boost u danu, kako se borimo protiv burnouta, kao i uz koje trikove pronađemo vrijeme za sve stvari u svom danu. Otkrile smo i što nas uvijek inspirira, zašto nam je pauza tako važna u svakodnevnom rasporedu, kao i koliko nam izgled našeg (kućnog) ureda može pomoći u stvaranju produktivnog okruženja. Kako mi (Ilda, nedostaješ nam i u ovoj reportaži) ostajemo motivirane tijekom dana otkrijte u nastavku.

***
 

Ana Ćavar, osnivačica i CEO

Jedna riječ - planiranje! (smijeh)

Jako ozbiljno prilazim planiranju svog dana, a nakon toga i provedbi onoga što je zapisano u planer. Naime, uvijek si na kraju tjedna odvojim nekih 30-ak minuta da isplaniram svoj naredni tjedan. To radim tako što sagledam svoje 'velike' ciljeve i zatim ih razlomim na manje zadatke koje si rasporedim kroz svaki dan u tjednu. I upravo činjenica da ću, ukoliko pratim svoj plan, na kraju tjedna imati ostvaren svoj cilj me čini motiviranom i produktivnom kroz radni dan.

I da, toliko sam ozbiljna u planiranju da ćete u mom planeru naći šta radim za skoro svaki sat u tjednu. I da, znam da se to čini 'robotski' i 'nefleksibilno', no naravno da se plan može promijeniti ukoliko situacija to zahtijeva.

Inače će ih nerijetko netko drugi isplanirati za vas i velika je mogućnost da ćete u tom slučaju dan provesti radeći ono što je netko drugi tražio od vas, a ne ono što biste trebali da biste ostvarili svoj cilj.
 

Dijana Ćavar, glavna urednica

Svaka priča oko produktivnosti, ako mene pitate, započinje s disciplinom.
I bez brige, pri tome ne morate za produktivan dan napraviti xy sklekova ili naučiti višeznamenkaste formule. Osnova je po meni u analizi vašeg radnog dana, optimizaciji obveza i realnom pristupu. Bez obzira kojim se poslom bavite, moja preporuka je da dan ranije zapišete svoje obveze i upišete ih u planer, notes, papir. To će vam dati osjećaj da imate sve pod kontrolom i pripomoći da se pripremite za sve što vas očekuje. Sljedeći korak je prioritiziranje. Pokušajte označiti brojkama obveze po važnosti. Jeste?

Dodatan trik kojeg uvijek pratim jeste da pokušam najtežu obvezu odraditi prvu, što mi osigurava da, ujutro, dok sam još energična i motivirana, završim zadatak koji zahtjeva najviše fokusa.
Za produktivnost kroz dan, moj prvi korak je balansiran i zdrav doručak, u mom slučaju i kava te cijeđeni sok koji mi već od jutra da potreban boost. Trudim se svaka dva sata ustati od stola i prošetati, a glazba mi je najčešće društvo kroz cijeli dan.

Kada osjećam burnout i da nemam motivacije, ako to dozvoljava obveza, napravim pauzu. Prošećem vani, tuširam se, poslušam ili pročitam nešto inspirativno. Dam si prostora da vratim motivaciju. Na prvu se čini strašno napraviti pauzu s obzirom da to najčešće znači raditi nešto duže, no, bolje je posao nakon pauze obaviti kroz cca 20 minuta, nego na njemu raditi 1 sat i 20 minuta i ponovo osjećati nesigurnost je li dobro objavljen.

I ljepotu domaćeg čokoladnog keksa i malog chit-chata u 15:00h kada također fokus polako krene opadati.
 

Emina Smaka, novinarka

Iako zvuči kao najpopularnija kliše izjava, glavni motivator na poslu koji obavljate je ljubav prema istom. Ukoliko vam sam opis posla nije zadovoljavajući i ne osjećate se kao da je to ono što zaista želite raditi, barem narednih 5 godina, produktivnost će da trpi. Pored obavljanja posla koji volite, ono što je meni jako bitno u radnom odnosu jeste zdrava sredina i komunikacija. Lično, ukoliko ne vidim svoj doprinos, važnost i uticaj u poslovnom okruženju, gubim ličnu motivaciju jer uloženo vrijeme i posvećenost također gube na značaju. Eh sada, pored ove tri temeljne stvari koje su meni bitne, na red dolaze detalji koji su krucijalni u svakodnevnom radu i produktivnosti.

Ja sam jako vizualan tip osobe i sve mora prvo estetski da se posloži kako bi na red došle bitnije stvari. Počevši od same prostorije u kojoj boravim, nisam u mogućnosti da se skoncentrišem ukoliko se u mom vidokrugu nalazi bilo kakav nered, kada pospremim prostoriju u kojoj radim, na red dolazi moj radni sto. Rad od kuće nosi svoje izazove, a jedan od njih je naravno radni prostor, te dok nisam kreirala svoj, bilo mi je jako teško ostati fokusirana na ono što radim. Na radnom stolu sve mora da ima svoje mjesto, ladice imaju dodatne predmete za organizaciju, a tu se svakako nalaze i predmeti koji stimuliraju maštu i kreativnost. Ne mogu da radim u sterilnom prostoru.

Imam tu sreću da radim posao u kojem kontinuirano istražujem, osluškujem, gledam i čitam, a to stimuliše moju produktivnost. Monotona radna atmosfera ne može nikome dati motivaciju za rad, s toga predlažem da sami pronađete i izdvojite nekoliko minuta u toku radnog vremena, da poslušate omiljenu pjesmu, pročitate 1 članak ili stranicu knjige, jednostavno izdvojite vrijeme za neke kratke aktivnosti koje nisu nužno vezane za vaše radno mjesto. Na ovaj način ćete smanjiti količinu burnouta koji osjećate.

Tako npr. sebi zadam mali dnevni cilj, te kada njega obavim sebi priuštim mini retreat u obliku grickalice, napitka ili jednostavno tišine i mira.
 

Marija Perić, novinarka

Pripremajući mnoštvo članaka na ovu temu, a i uz samostalno istraživanje pronašla sam par trikova koji mi pomažu u pojačanju produktivnosti. I sama sam nekad sklona odgađanju obveza jednako onoliko koliko i perfekcionizmu i ova kombinacija zna nekad narušiti ritam mog uspješnog radnog dana. Nerijetko i obavijesti na mobitelu kao i iznenadne vijesti znaju unijeti dinamičnost u već isplanirani raspored u mom planeru. No, čak i u ovim situacijama uspijevam zadržati smirenost zahvaljujući radu na tri stvari koje su mi glavni saveznici da se držim zadanih vremenskih okvira.

Prva stvar koju sam naučila tijekom ovih nekoliko godina rada (koja nije išla tako lagano) je odrediti prioritete. Dugo vremena sam bila nerealna i htjela sam ispuniti mnoštvo ciljeva u danu jako brzo i jako dobro. No, naučila sam da je bitnije usredotočiti se na jednu, najbitniju stvar i nju završiti smisleno, a zatim se posvetiti ostalim stvarima u hijerarhiji prioriteta. Ovim principom se vodim za velike planove na mjesečnoj razini, ali i u 'malim' odlukama na dnevnoj razini. Ono što je najvažnije ili 'najteže' u tom trenutku dobiva moju posvećenost, a zatim sve ostale stvari. Tako mogu biti sigurna da sam zaista uradila ono najbitnije u danu, a i ostale stvari idu lakše nakon toga.

Druga stvar koja mi pomaže da sam uvijek usredotočena na red je moja okolina. Osoba sam koja najbolje radi uz tišinu, za urednim stolom uz čaj i stvarčice koje me vesele (izdvojila sam koje su to stvarčice i u ovom članku). Kreiranjem produktivne okoline oko mene i sama postajem produktivna. Pomaže mi i to što uvijek radim na istom mjestu, u svom uredu kod kuće kojeg sam uredila u svom stilu. Pogled kroz prozor i sve navedeno uvijek me inspirira i motivira da kreiram sadržaj i doslovce 'upalim' kreativnost. 

Treća stvar koja se pojavila vremenom je zapisivanje. Kao osoba koja je jako zaboravljiva dosta se oslanjam na svoj planer, papiriće i notese. Oni mi pomažu da ostanem motivirana i produktivna jer uvijek ispred sebe imam točan plan i raspored.

Ovaj old-fashioned (ali sve popularniji) princip postao je nešto što me veseli iz dana u dan. Samim time i posao mi postaje zabavniji i cijeli ritual planiranja postaje alat uz pomoć kojeg ostvarujem svoje poslovne ciljeve.

***
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba

Ako govorimo o umjetnicama koje su obilježile i preoblikovale savremenu vizuelnu scenu Bosne i Hercegovine, ime Šejla Kamerić zauzima mjesto koje nosi i težinu i emociju, kao podsjetnik na generacije umjetnosti koje su iz ovog prostora otišle u svijet, ali ostale duboko vezane za njegovo iskustvo, memoriju i senzibilitet.  

 

Šejla Kamerić  
 

Jedna je od najistaknutijih savremenih umjetnica koja kroz svoj rad već godinama oblikuje snažan i prepoznatljiv umjetnički jezik koji povezuje lično iskustvo s univerzalnim temama zajednice, sjećanja i odgovornosti. Njena praksa razvija se kroz promišljene i emotivno slojevite radove koji publiku pozivaju na aktivno promišljanje i osjećanje.

Ako govorimo o ikonama savremene umjetnosti, Šejla zauzima posebno i neupitno mjesto, zahvaljujući dosljednoj i međunarodno prepoznatoj praksi.   

U MuseumsQuartier u Beču sutra predstavlja AWAKE , svjetlosnu instalaciju nastalu u dijalogu s prostorom i vremenom u kojem živimo. Tim povodom, razgovarali smo s njom o ovom radu, njegovim značenjima i kontekstu u kojem nastaje, ali i o širem umjetničkom istraživanju koje kontinuirano razvija.

Ovaj trenutak u MuseumsQuartieru predstavljen je vašim radom AWAKE. Da li ga doživljavate kao novu fazu ili logičan nastavak onoga što već gradite godinama?

AWAKE je intervencija u javnom prostoru i kao takva nastavak moje umjetničke prakse. U isto vrijeme ona je i tačka u kojoj se različiti slojevi mog rada susreću. Već dugo se bavim odnosom ličnog i kolektivnog, prije svega kroz pitanja sjećanja, tuge, gubitka, ali i empatije i odgovornosti. Preživjela sam rat i upravo iz tog iskustva razvila se potreba da promišljam šta spomenik može biti. Kako napraviti spomenik koji nije fiksan ni prostorno ni ideološki, već u procesu.   

Sa radom AWAKE pokušavam odgovoriti na ta pitanja. On oslikava vrijeme u kojem živimo – permanentnu krizu, nesigurnost i alarmantnu potrebu za promjenom. Zamišljen je kao svjetlosna instalacija koja pulsira i poziva. Koristim elemente koji su nam bliski, svijeće i rotaciona svjetla, ali njihova kombinacija mijenja značenje. Prostor oko njih je prilika za refleksiju. AWAKE tako postaje neka vrsta privremenog, živog spomenika. Ovaj rad nije nova faza, već daljnje istraživanje onoga čime se već godinama bavim. To je pokušaj da se kroz umjetnost otvori prostor zajedničkog iskustva, ali i način da se govori o važnim društvenim temama.  

 

AWAKE je najavljen kao svjetlosna instalacija koja poziva na kolektivnu refleksiju. Šta za vas danas znači “probuditi se”?

Probuditi se znači biti svjestan – sebe, ali i svijeta oko sebe. Ne pristajati na ravnodušnost, ne ostati pasivan. U javnom prostoru to znači prepoznati da nismo sami, da dijelimo odgovornost. AWAKE pokušava stvoriti upravo taj trenutak zastajanja, osvještavanja i moguće povezanosti. Probuditi se može značiti i promijeniti se, biti bolji, svjesniji, sigurniji, empatičniji.  

 

Radite u prostoru glavnog dvorišta MQ-a, koje je samo po sebi vrlo dinamično i specifično za Beč, kako pristupate intervenciji u prostoru koji već ima svoju energiju i ritam?

Imala sam ideju za AWAKE, ali on je zaista nastao tek kada se ta ideja povezala s prostorom. Velika je čast i privilegija raditi na tako značajnoj lokaciji. MuseumsQuartier ove godine slavi 25 godina postojanja; to je jedna od najvećih svjetskih kulturno-umjetničkih institucija, s više od pet miliona posjetilaca godišnje.  

 

Kustosica Verena Kaspar je prije dvije godine vidjela moj rad CEASE u Veneciji i pozvala me na saradnju. Ona, kao i kustosica moje izložbe Astrid Peterle te direktorica MQ-a Bettina Leidl, zaista su fantastične žene. Dale su mi mnogo slobode, ali su mi istovremeno pomogle da razumijem kako njihova institucija funkcioniše u odnosu s publikom i kako moj rad može doprinijeti njihovom programu, ali i širem javnom diskursu. Ritam i trajanje rada upravo su uslovljeni tim razumijevanjem prostora i konteksta u kojem se AWAKE prvi put pokazuje.  

 

Instalacija traje samo jednu noć. Koliko vam je važna ta prolaznost i da li ona mijenja način na koji publika doživljava rad?

Željela sam da rad u prvom pokazivanju ima karakter performansa, upravo sa takvim kratkim trajanjem i dinamikom svjetla, smjene dana i noći. Ovaj rad postaje aktivan i tako aktivira publiku i prolaznike. Kao dokumentacija ili sjećanje, rad će nastaviti da živi. Kao skulptura, AWAKE će biti prikazan u maju u galerijskom kontekstu Fondacije Dr. Eva Kahan u Budimpešti. Izazov je napraviti rad koji može funkcionisati u različitim formatima i kontekstima. I sama sam radoznala da vidim kako će se rad dalje razvijati.  

 

Svjetlo u vašem radu često nosi simboličku težinu, u ovom slučaju, da li je ono više alat komunikacije ili prostor tišine?

I jedno i drugo. U posljednjih nekoliko godina sve češće koristim svjetlo u svojim radovima. Radovi poput Refugees Welcome, Place to Stay i Present nastavak su serije u kojoj koristim i svjetlo i tekst. Ovaj put svjetlo je neka vrsta koda, jezika, signal koji publika mora pročitati.

U okviru saradnje sa MQ koji podržava UNIQA SEE Future Fondacija preuzimate i ulogu mentorice. Šta ste prepoznali u radu i senzibilitetu Milice Živojević što vas je navelo da uđete u ovaj mentorski odnos?

Divno je stvarati odnose koji su zasnovani na razmjeni znanja i iskustva i koji su mreža podrške nužna za stvaranje umjetnosti. Posebno mi je važno što se ovakav oblik saradnje dešava kroz podršku UNIQA SEE Future fondacije. Oni su me pozvali da budem mentor jednoj mladoj umjetnici iz regiona. Oni, kao i partneri poput MuseumsQuartiera i NOMAD-a, platforme su koje omogućavaju kontinuitet, razmjenu i jačanje umjetničke scene u našem regionu.  

Rad sa Milicom Živojević bio je divan. U njenom radu prepoznala sam senzibilitet i promišljenost, kao i sposobnost da lično i društveno poveže na suptilan način, bez potrebe za pojednostavljivanjem. Upravo ta otvorenost i spremnost svih uključenih da ulože u razmjenu bili su mi važni za odluku da uđem u ovaj mentorski odnos.  

 

Ove godine učestvujete na međunarodnim bijenalima u Mardinu i na Manifesti 16, radite li nove produkcije i da li vas takve prilike i dalje jednako uzbuđuju kao na početku karijere?

Da, ove godine učestvujem na dva međunarodna bijenala – u Mardinu u Turskoj i na Manifesti 16, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti – i za oba radim nove radove. Takve prilike su važne i uvijek ih prihvatam s velikom odgovornošću, ali i radoznalošću. Svaki novi kontekst traži da ponovo promislim vlastitu poziciju, način rada i odnos prema temama kojima se bavim. Sve mi je to još uvijek izazovno.  

Važno mi je da svaki rad nastane iz stvarne potrebe, a ne samo kao odgovor na izložbenu priliku. Upravo taj balans između konteksta i lične pozicije čini proces živim i uzbudljivim, bez obzira na to gdje se nalazim u karijeri.  

 

Prošle godine smo u Sarajevu imali priliku vidjeti vašu izložbu “Vile” u saradnji sa ZANAT-om . Postoji li mogućnost da vas uskoro ponovo vidimo u BiH?

Saradnja sa Zanatom je zaista bila čisti užitak, nadam se da će se nastaviti, a  Vile   će se sigurno dalje razvijati. Sretna sam kad imam priliku raditi u BiH i ove godine se ona ponovo stvorila. Na poziv direktorice SARTR-a Maje Salkić i producenta Ishaka Jalimama, po prvi put ću raditi režiju u pozorištu. Radi se o projektu ZID, a premijera će biti krajem juna, pa pozivam i vas i vaše čitatelje da nam se tada pridružite u SARTR-u.   

 

Fotografije: Monika Andrić