TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 21.1.2022.
Kao dame koje rade od kuće susrećemo se sa svakodnevnim izazovima ovakvog načina rada.
Svjesne toga da ovaj model rada postaje sve popularniji, htjele smo podijeliti što to nas čini motiviranima i produktivnima kroz dan, pogotovo u ovako kreativnom poslu koji traži svježe ideje i odličnu organizaciju.
Tako smo odlučile otkriti što nam uvijek daje boost u danu, kako se borimo protiv burnouta, kao i uz koje trikove pronađemo vrijeme za sve stvari u svom danu. Otkrile smo i što nas uvijek inspirira, zašto nam je pauza tako važna u svakodnevnom rasporedu, kao i koliko nam izgled našeg (kućnog) ureda može pomoći u stvaranju produktivnog okruženja. Kako mi (Ilda, nedostaješ nam i u ovoj reportaži) ostajemo motivirane tijekom dana otkrijte u nastavku.
***
Ana Ćavar, osnivačica i CEO
Jedna riječ - planiranje! (smijeh)
Jako ozbiljno prilazim planiranju svog dana, a nakon toga i provedbi onoga što je zapisano u planer. Naime, uvijek si na kraju tjedna odvojim nekih 30-ak minuta da isplaniram svoj naredni tjedan. To radim tako što sagledam svoje 'velike' ciljeve i zatim ih razlomim na manje zadatke koje si rasporedim kroz svaki dan u tjednu. I upravo činjenica da ću, ukoliko pratim svoj plan, na kraju tjedna imati ostvaren svoj cilj me čini motiviranom i produktivnom kroz radni dan.
I da, toliko sam ozbiljna u planiranju da ćete u mom planeru naći šta radim za skoro svaki sat u tjednu. I da, znam da se to čini 'robotski' i 'nefleksibilno', no naravno da se plan može promijeniti ukoliko situacija to zahtijeva.
Inače će ih nerijetko netko drugi isplanirati za vas i velika je mogućnost da ćete u tom slučaju dan provesti radeći ono što je netko drugi tražio od vas, a ne ono što biste trebali da biste ostvarili svoj cilj.
Dijana Ćavar, glavna urednica
Svaka priča oko produktivnosti, ako mene pitate, započinje s disciplinom.
I bez brige, pri tome ne morate za produktivan dan napraviti xy sklekova ili naučiti višeznamenkaste formule. Osnova je po meni u analizi vašeg radnog dana, optimizaciji obveza i realnom pristupu. Bez obzira kojim se poslom bavite, moja preporuka je da dan ranije zapišete svoje obveze i upišete ih u planer, notes, papir. To će vam dati osjećaj da imate sve pod kontrolom i pripomoći da se pripremite za sve što vas očekuje. Sljedeći korak je prioritiziranje. Pokušajte označiti brojkama obveze po važnosti. Jeste?
Dodatan trik kojeg uvijek pratim jeste da pokušam najtežu obvezu odraditi prvu, što mi osigurava da, ujutro, dok sam još energična i motivirana, završim zadatak koji zahtjeva najviše fokusa.
Za produktivnost kroz dan, moj prvi korak je balansiran i zdrav doručak, u mom slučaju i kava te cijeđeni sok koji mi već od jutra da potreban boost. Trudim se svaka dva sata ustati od stola i prošetati, a glazba mi je najčešće društvo kroz cijeli dan.
Kada osjećam burnout i da nemam motivacije, ako to dozvoljava obveza, napravim pauzu. Prošećem vani, tuširam se, poslušam ili pročitam nešto inspirativno. Dam si prostora da vratim motivaciju. Na prvu se čini strašno napraviti pauzu s obzirom da to najčešće znači raditi nešto duže, no, bolje je posao nakon pauze obaviti kroz cca 20 minuta, nego na njemu raditi 1 sat i 20 minuta i ponovo osjećati nesigurnost je li dobro objavljen.
I ljepotu domaćeg čokoladnog keksa i malog chit-chata u 15:00h kada također fokus polako krene opadati.
Emina Smaka, novinarka
Iako zvuči kao najpopularnija kliše izjava, glavni motivator na poslu koji obavljate je ljubav prema istom. Ukoliko vam sam opis posla nije zadovoljavajući i ne osjećate se kao da je to ono što zaista želite raditi, barem narednih 5 godina, produktivnost će da trpi. Pored obavljanja posla koji volite, ono što je meni jako bitno u radnom odnosu jeste zdrava sredina i komunikacija. Lično, ukoliko ne vidim svoj doprinos, važnost i uticaj u poslovnom okruženju, gubim ličnu motivaciju jer uloženo vrijeme i posvećenost također gube na značaju. Eh sada, pored ove tri temeljne stvari koje su meni bitne, na red dolaze detalji koji su krucijalni u svakodnevnom radu i produktivnosti.
Ja sam jako vizualan tip osobe i sve mora prvo estetski da se posloži kako bi na red došle bitnije stvari. Počevši od same prostorije u kojoj boravim, nisam u mogućnosti da se skoncentrišem ukoliko se u mom vidokrugu nalazi bilo kakav nered, kada pospremim prostoriju u kojoj radim, na red dolazi moj radni sto. Rad od kuće nosi svoje izazove, a jedan od njih je naravno radni prostor, te dok nisam kreirala svoj, bilo mi je jako teško ostati fokusirana na ono što radim. Na radnom stolu sve mora da ima svoje mjesto, ladice imaju dodatne predmete za organizaciju, a tu se svakako nalaze i predmeti koji stimuliraju maštu i kreativnost. Ne mogu da radim u sterilnom prostoru.
Imam tu sreću da radim posao u kojem kontinuirano istražujem, osluškujem, gledam i čitam, a to stimuliše moju produktivnost. Monotona radna atmosfera ne može nikome dati motivaciju za rad, s toga predlažem da sami pronađete i izdvojite nekoliko minuta u toku radnog vremena, da poslušate omiljenu pjesmu, pročitate 1 članak ili stranicu knjige, jednostavno izdvojite vrijeme za neke kratke aktivnosti koje nisu nužno vezane za vaše radno mjesto. Na ovaj način ćete smanjiti količinu burnouta koji osjećate.
Tako npr. sebi zadam mali dnevni cilj, te kada njega obavim sebi priuštim mini retreat u obliku grickalice, napitka ili jednostavno tišine i mira.
Marija Perić, novinarka
Pripremajući mnoštvo članaka na ovu temu, a i uz samostalno istraživanje pronašla sam par trikova koji mi pomažu u pojačanju produktivnosti. I sama sam nekad sklona odgađanju obveza jednako onoliko koliko i perfekcionizmu i ova kombinacija zna nekad narušiti ritam mog uspješnog radnog dana. Nerijetko i obavijesti na mobitelu kao i iznenadne vijesti znaju unijeti dinamičnost u već isplanirani raspored u mom planeru. No, čak i u ovim situacijama uspijevam zadržati smirenost zahvaljujući radu na tri stvari koje su mi glavni saveznici da se držim zadanih vremenskih okvira.
Prva stvar koju sam naučila tijekom ovih nekoliko godina rada (koja nije išla tako lagano) je odrediti prioritete. Dugo vremena sam bila nerealna i htjela sam ispuniti mnoštvo ciljeva u danu jako brzo i jako dobro. No, naučila sam da je bitnije usredotočiti se na jednu, najbitniju stvar i nju završiti smisleno, a zatim se posvetiti ostalim stvarima u hijerarhiji prioriteta. Ovim principom se vodim za velike planove na mjesečnoj razini, ali i u 'malim' odlukama na dnevnoj razini. Ono što je najvažnije ili 'najteže' u tom trenutku dobiva moju posvećenost, a zatim sve ostale stvari. Tako mogu biti sigurna da sam zaista uradila ono najbitnije u danu, a i ostale stvari idu lakše nakon toga.
Druga stvar koja mi pomaže da sam uvijek usredotočena na red je moja okolina. Osoba sam koja najbolje radi uz tišinu, za urednim stolom uz čaj i stvarčice koje me vesele (izdvojila sam koje su to stvarčice i u ovom članku). Kreiranjem produktivne okoline oko mene i sama postajem produktivna. Pomaže mi i to što uvijek radim na istom mjestu, u svom uredu kod kuće kojeg sam uredila u svom stilu. Pogled kroz prozor i sve navedeno uvijek me inspirira i motivira da kreiram sadržaj i doslovce 'upalim' kreativnost.
Treća stvar koja se pojavila vremenom je zapisivanje. Kao osoba koja je jako zaboravljiva dosta se oslanjam na svoj planer, papiriće i notese. Oni mi pomažu da ostanem motivirana i produktivna jer uvijek ispred sebe imam točan plan i raspored.
Ovaj old-fashioned (ali sve popularniji) princip postao je nešto što me veseli iz dana u dan. Samim time i posao mi postaje zabavniji i cijeli ritual planiranja postaje alat uz pomoć kojeg ostvarujem svoje poslovne ciljeve.
***
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
