Kao dame koje rade od kuće susrećemo se sa svakodnevnim izazovima ovakvog načina rada.

Svjesne toga da ovaj model rada postaje sve popularniji, htjele smo podijeliti što to nas čini motiviranima i produktivnima kroz dan, pogotovo u ovako kreativnom poslu koji traži svježe ideje i odličnu organizaciju.

Tako smo odlučile otkriti što nam uvijek daje boost u danu, kako se borimo protiv burnouta, kao i uz koje trikove pronađemo vrijeme za sve stvari u svom danu. Otkrile smo i što nas uvijek inspirira, zašto nam je pauza tako važna u svakodnevnom rasporedu, kao i koliko nam izgled našeg (kućnog) ureda može pomoći u stvaranju produktivnog okruženja. Kako mi (Ilda, nedostaješ nam i u ovoj reportaži) ostajemo motivirane tijekom dana otkrijte u nastavku.

***
 

Ana Ćavar, osnivačica i CEO

Jedna riječ - planiranje! (smijeh)

Jako ozbiljno prilazim planiranju svog dana, a nakon toga i provedbi onoga što je zapisano u planer. Naime, uvijek si na kraju tjedna odvojim nekih 30-ak minuta da isplaniram svoj naredni tjedan. To radim tako što sagledam svoje 'velike' ciljeve i zatim ih razlomim na manje zadatke koje si rasporedim kroz svaki dan u tjednu. I upravo činjenica da ću, ukoliko pratim svoj plan, na kraju tjedna imati ostvaren svoj cilj me čini motiviranom i produktivnom kroz radni dan.

I da, toliko sam ozbiljna u planiranju da ćete u mom planeru naći šta radim za skoro svaki sat u tjednu. I da, znam da se to čini 'robotski' i 'nefleksibilno', no naravno da se plan može promijeniti ukoliko situacija to zahtijeva.

Inače će ih nerijetko netko drugi isplanirati za vas i velika je mogućnost da ćete u tom slučaju dan provesti radeći ono što je netko drugi tražio od vas, a ne ono što biste trebali da biste ostvarili svoj cilj.
 

Dijana Ćavar, glavna urednica

Svaka priča oko produktivnosti, ako mene pitate, započinje s disciplinom.
I bez brige, pri tome ne morate za produktivan dan napraviti xy sklekova ili naučiti višeznamenkaste formule. Osnova je po meni u analizi vašeg radnog dana, optimizaciji obveza i realnom pristupu. Bez obzira kojim se poslom bavite, moja preporuka je da dan ranije zapišete svoje obveze i upišete ih u planer, notes, papir. To će vam dati osjećaj da imate sve pod kontrolom i pripomoći da se pripremite za sve što vas očekuje. Sljedeći korak je prioritiziranje. Pokušajte označiti brojkama obveze po važnosti. Jeste?

Dodatan trik kojeg uvijek pratim jeste da pokušam najtežu obvezu odraditi prvu, što mi osigurava da, ujutro, dok sam još energična i motivirana, završim zadatak koji zahtjeva najviše fokusa.
Za produktivnost kroz dan, moj prvi korak je balansiran i zdrav doručak, u mom slučaju i kava te cijeđeni sok koji mi već od jutra da potreban boost. Trudim se svaka dva sata ustati od stola i prošetati, a glazba mi je najčešće društvo kroz cijeli dan.

Kada osjećam burnout i da nemam motivacije, ako to dozvoljava obveza, napravim pauzu. Prošećem vani, tuširam se, poslušam ili pročitam nešto inspirativno. Dam si prostora da vratim motivaciju. Na prvu se čini strašno napraviti pauzu s obzirom da to najčešće znači raditi nešto duže, no, bolje je posao nakon pauze obaviti kroz cca 20 minuta, nego na njemu raditi 1 sat i 20 minuta i ponovo osjećati nesigurnost je li dobro objavljen.

I ljepotu domaćeg čokoladnog keksa i malog chit-chata u 15:00h kada također fokus polako krene opadati.
 

Emina Smaka, novinarka

Iako zvuči kao najpopularnija kliše izjava, glavni motivator na poslu koji obavljate je ljubav prema istom. Ukoliko vam sam opis posla nije zadovoljavajući i ne osjećate se kao da je to ono što zaista želite raditi, barem narednih 5 godina, produktivnost će da trpi. Pored obavljanja posla koji volite, ono što je meni jako bitno u radnom odnosu jeste zdrava sredina i komunikacija. Lično, ukoliko ne vidim svoj doprinos, važnost i uticaj u poslovnom okruženju, gubim ličnu motivaciju jer uloženo vrijeme i posvećenost također gube na značaju. Eh sada, pored ove tri temeljne stvari koje su meni bitne, na red dolaze detalji koji su krucijalni u svakodnevnom radu i produktivnosti.

Ja sam jako vizualan tip osobe i sve mora prvo estetski da se posloži kako bi na red došle bitnije stvari. Počevši od same prostorije u kojoj boravim, nisam u mogućnosti da se skoncentrišem ukoliko se u mom vidokrugu nalazi bilo kakav nered, kada pospremim prostoriju u kojoj radim, na red dolazi moj radni sto. Rad od kuće nosi svoje izazove, a jedan od njih je naravno radni prostor, te dok nisam kreirala svoj, bilo mi je jako teško ostati fokusirana na ono što radim. Na radnom stolu sve mora da ima svoje mjesto, ladice imaju dodatne predmete za organizaciju, a tu se svakako nalaze i predmeti koji stimuliraju maštu i kreativnost. Ne mogu da radim u sterilnom prostoru.

Imam tu sreću da radim posao u kojem kontinuirano istražujem, osluškujem, gledam i čitam, a to stimuliše moju produktivnost. Monotona radna atmosfera ne može nikome dati motivaciju za rad, s toga predlažem da sami pronađete i izdvojite nekoliko minuta u toku radnog vremena, da poslušate omiljenu pjesmu, pročitate 1 članak ili stranicu knjige, jednostavno izdvojite vrijeme za neke kratke aktivnosti koje nisu nužno vezane za vaše radno mjesto. Na ovaj način ćete smanjiti količinu burnouta koji osjećate.

Tako npr. sebi zadam mali dnevni cilj, te kada njega obavim sebi priuštim mini retreat u obliku grickalice, napitka ili jednostavno tišine i mira.
 

Marija Perić, novinarka

Pripremajući mnoštvo članaka na ovu temu, a i uz samostalno istraživanje pronašla sam par trikova koji mi pomažu u pojačanju produktivnosti. I sama sam nekad sklona odgađanju obveza jednako onoliko koliko i perfekcionizmu i ova kombinacija zna nekad narušiti ritam mog uspješnog radnog dana. Nerijetko i obavijesti na mobitelu kao i iznenadne vijesti znaju unijeti dinamičnost u već isplanirani raspored u mom planeru. No, čak i u ovim situacijama uspijevam zadržati smirenost zahvaljujući radu na tri stvari koje su mi glavni saveznici da se držim zadanih vremenskih okvira.

Prva stvar koju sam naučila tijekom ovih nekoliko godina rada (koja nije išla tako lagano) je odrediti prioritete. Dugo vremena sam bila nerealna i htjela sam ispuniti mnoštvo ciljeva u danu jako brzo i jako dobro. No, naučila sam da je bitnije usredotočiti se na jednu, najbitniju stvar i nju završiti smisleno, a zatim se posvetiti ostalim stvarima u hijerarhiji prioriteta. Ovim principom se vodim za velike planove na mjesečnoj razini, ali i u 'malim' odlukama na dnevnoj razini. Ono što je najvažnije ili 'najteže' u tom trenutku dobiva moju posvećenost, a zatim sve ostale stvari. Tako mogu biti sigurna da sam zaista uradila ono najbitnije u danu, a i ostale stvari idu lakše nakon toga.

Druga stvar koja mi pomaže da sam uvijek usredotočena na red je moja okolina. Osoba sam koja najbolje radi uz tišinu, za urednim stolom uz čaj i stvarčice koje me vesele (izdvojila sam koje su to stvarčice i u ovom članku). Kreiranjem produktivne okoline oko mene i sama postajem produktivna. Pomaže mi i to što uvijek radim na istom mjestu, u svom uredu kod kuće kojeg sam uredila u svom stilu. Pogled kroz prozor i sve navedeno uvijek me inspirira i motivira da kreiram sadržaj i doslovce 'upalim' kreativnost. 

Treća stvar koja se pojavila vremenom je zapisivanje. Kao osoba koja je jako zaboravljiva dosta se oslanjam na svoj planer, papiriće i notese. Oni mi pomažu da ostanem motivirana i produktivna jer uvijek ispred sebe imam točan plan i raspored.

Ovaj old-fashioned (ali sve popularniji) princip postao je nešto što me veseli iz dana u dan. Samim time i posao mi postaje zabavniji i cijeli ritual planiranja postaje alat uz pomoć kojeg ostvarujem svoje poslovne ciljeve.

***
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo