Kao dame koje rade od kuće susrećemo se sa svakodnevnim izazovima ovakvog načina rada.

Svjesne toga da ovaj model rada postaje sve popularniji, htjele smo podijeliti što to nas čini motiviranima i produktivnima kroz dan, pogotovo u ovako kreativnom poslu koji traži svježe ideje i odličnu organizaciju.

Tako smo odlučile otkriti što nam uvijek daje boost u danu, kako se borimo protiv burnouta, kao i uz koje trikove pronađemo vrijeme za sve stvari u svom danu. Otkrile smo i što nas uvijek inspirira, zašto nam je pauza tako važna u svakodnevnom rasporedu, kao i koliko nam izgled našeg (kućnog) ureda može pomoći u stvaranju produktivnog okruženja. Kako mi (Ilda, nedostaješ nam i u ovoj reportaži) ostajemo motivirane tijekom dana otkrijte u nastavku.

***
 

Ana Ćavar, osnivačica i CEO

Jedna riječ - planiranje! (smijeh)

Jako ozbiljno prilazim planiranju svog dana, a nakon toga i provedbi onoga što je zapisano u planer. Naime, uvijek si na kraju tjedna odvojim nekih 30-ak minuta da isplaniram svoj naredni tjedan. To radim tako što sagledam svoje 'velike' ciljeve i zatim ih razlomim na manje zadatke koje si rasporedim kroz svaki dan u tjednu. I upravo činjenica da ću, ukoliko pratim svoj plan, na kraju tjedna imati ostvaren svoj cilj me čini motiviranom i produktivnom kroz radni dan.

I da, toliko sam ozbiljna u planiranju da ćete u mom planeru naći šta radim za skoro svaki sat u tjednu. I da, znam da se to čini 'robotski' i 'nefleksibilno', no naravno da se plan može promijeniti ukoliko situacija to zahtijeva.

Inače će ih nerijetko netko drugi isplanirati za vas i velika je mogućnost da ćete u tom slučaju dan provesti radeći ono što je netko drugi tražio od vas, a ne ono što biste trebali da biste ostvarili svoj cilj.
 

Dijana Ćavar, glavna urednica

Svaka priča oko produktivnosti, ako mene pitate, započinje s disciplinom.
I bez brige, pri tome ne morate za produktivan dan napraviti xy sklekova ili naučiti višeznamenkaste formule. Osnova je po meni u analizi vašeg radnog dana, optimizaciji obveza i realnom pristupu. Bez obzira kojim se poslom bavite, moja preporuka je da dan ranije zapišete svoje obveze i upišete ih u planer, notes, papir. To će vam dati osjećaj da imate sve pod kontrolom i pripomoći da se pripremite za sve što vas očekuje. Sljedeći korak je prioritiziranje. Pokušajte označiti brojkama obveze po važnosti. Jeste?

Dodatan trik kojeg uvijek pratim jeste da pokušam najtežu obvezu odraditi prvu, što mi osigurava da, ujutro, dok sam još energična i motivirana, završim zadatak koji zahtjeva najviše fokusa.
Za produktivnost kroz dan, moj prvi korak je balansiran i zdrav doručak, u mom slučaju i kava te cijeđeni sok koji mi već od jutra da potreban boost. Trudim se svaka dva sata ustati od stola i prošetati, a glazba mi je najčešće društvo kroz cijeli dan.

Kada osjećam burnout i da nemam motivacije, ako to dozvoljava obveza, napravim pauzu. Prošećem vani, tuširam se, poslušam ili pročitam nešto inspirativno. Dam si prostora da vratim motivaciju. Na prvu se čini strašno napraviti pauzu s obzirom da to najčešće znači raditi nešto duže, no, bolje je posao nakon pauze obaviti kroz cca 20 minuta, nego na njemu raditi 1 sat i 20 minuta i ponovo osjećati nesigurnost je li dobro objavljen.

I ljepotu domaćeg čokoladnog keksa i malog chit-chata u 15:00h kada također fokus polako krene opadati.
 

Emina Smaka, novinarka

Iako zvuči kao najpopularnija kliše izjava, glavni motivator na poslu koji obavljate je ljubav prema istom. Ukoliko vam sam opis posla nije zadovoljavajući i ne osjećate se kao da je to ono što zaista želite raditi, barem narednih 5 godina, produktivnost će da trpi. Pored obavljanja posla koji volite, ono što je meni jako bitno u radnom odnosu jeste zdrava sredina i komunikacija. Lično, ukoliko ne vidim svoj doprinos, važnost i uticaj u poslovnom okruženju, gubim ličnu motivaciju jer uloženo vrijeme i posvećenost također gube na značaju. Eh sada, pored ove tri temeljne stvari koje su meni bitne, na red dolaze detalji koji su krucijalni u svakodnevnom radu i produktivnosti.

Ja sam jako vizualan tip osobe i sve mora prvo estetski da se posloži kako bi na red došle bitnije stvari. Počevši od same prostorije u kojoj boravim, nisam u mogućnosti da se skoncentrišem ukoliko se u mom vidokrugu nalazi bilo kakav nered, kada pospremim prostoriju u kojoj radim, na red dolazi moj radni sto. Rad od kuće nosi svoje izazove, a jedan od njih je naravno radni prostor, te dok nisam kreirala svoj, bilo mi je jako teško ostati fokusirana na ono što radim. Na radnom stolu sve mora da ima svoje mjesto, ladice imaju dodatne predmete za organizaciju, a tu se svakako nalaze i predmeti koji stimuliraju maštu i kreativnost. Ne mogu da radim u sterilnom prostoru.

Imam tu sreću da radim posao u kojem kontinuirano istražujem, osluškujem, gledam i čitam, a to stimuliše moju produktivnost. Monotona radna atmosfera ne može nikome dati motivaciju za rad, s toga predlažem da sami pronađete i izdvojite nekoliko minuta u toku radnog vremena, da poslušate omiljenu pjesmu, pročitate 1 članak ili stranicu knjige, jednostavno izdvojite vrijeme za neke kratke aktivnosti koje nisu nužno vezane za vaše radno mjesto. Na ovaj način ćete smanjiti količinu burnouta koji osjećate.

Tako npr. sebi zadam mali dnevni cilj, te kada njega obavim sebi priuštim mini retreat u obliku grickalice, napitka ili jednostavno tišine i mira.
 

Marija Perić, novinarka

Pripremajući mnoštvo članaka na ovu temu, a i uz samostalno istraživanje pronašla sam par trikova koji mi pomažu u pojačanju produktivnosti. I sama sam nekad sklona odgađanju obveza jednako onoliko koliko i perfekcionizmu i ova kombinacija zna nekad narušiti ritam mog uspješnog radnog dana. Nerijetko i obavijesti na mobitelu kao i iznenadne vijesti znaju unijeti dinamičnost u već isplanirani raspored u mom planeru. No, čak i u ovim situacijama uspijevam zadržati smirenost zahvaljujući radu na tri stvari koje su mi glavni saveznici da se držim zadanih vremenskih okvira.

Prva stvar koju sam naučila tijekom ovih nekoliko godina rada (koja nije išla tako lagano) je odrediti prioritete. Dugo vremena sam bila nerealna i htjela sam ispuniti mnoštvo ciljeva u danu jako brzo i jako dobro. No, naučila sam da je bitnije usredotočiti se na jednu, najbitniju stvar i nju završiti smisleno, a zatim se posvetiti ostalim stvarima u hijerarhiji prioriteta. Ovim principom se vodim za velike planove na mjesečnoj razini, ali i u 'malim' odlukama na dnevnoj razini. Ono što je najvažnije ili 'najteže' u tom trenutku dobiva moju posvećenost, a zatim sve ostale stvari. Tako mogu biti sigurna da sam zaista uradila ono najbitnije u danu, a i ostale stvari idu lakše nakon toga.

Druga stvar koja mi pomaže da sam uvijek usredotočena na red je moja okolina. Osoba sam koja najbolje radi uz tišinu, za urednim stolom uz čaj i stvarčice koje me vesele (izdvojila sam koje su to stvarčice i u ovom članku). Kreiranjem produktivne okoline oko mene i sama postajem produktivna. Pomaže mi i to što uvijek radim na istom mjestu, u svom uredu kod kuće kojeg sam uredila u svom stilu. Pogled kroz prozor i sve navedeno uvijek me inspirira i motivira da kreiram sadržaj i doslovce 'upalim' kreativnost. 

Treća stvar koja se pojavila vremenom je zapisivanje. Kao osoba koja je jako zaboravljiva dosta se oslanjam na svoj planer, papiriće i notese. Oni mi pomažu da ostanem motivirana i produktivna jer uvijek ispred sebe imam točan plan i raspored.

Ovaj old-fashioned (ali sve popularniji) princip postao je nešto što me veseli iz dana u dan. Samim time i posao mi postaje zabavniji i cijeli ritual planiranja postaje alat uz pomoć kojeg ostvarujem svoje poslovne ciljeve.

***
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba