TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 21.1.2022.
Kao dame koje rade od kuće susrećemo se sa svakodnevnim izazovima ovakvog načina rada.
Svjesne toga da ovaj model rada postaje sve popularniji, htjele smo podijeliti što to nas čini motiviranima i produktivnima kroz dan, pogotovo u ovako kreativnom poslu koji traži svježe ideje i odličnu organizaciju.
Tako smo odlučile otkriti što nam uvijek daje boost u danu, kako se borimo protiv burnouta, kao i uz koje trikove pronađemo vrijeme za sve stvari u svom danu. Otkrile smo i što nas uvijek inspirira, zašto nam je pauza tako važna u svakodnevnom rasporedu, kao i koliko nam izgled našeg (kućnog) ureda može pomoći u stvaranju produktivnog okruženja. Kako mi (Ilda, nedostaješ nam i u ovoj reportaži) ostajemo motivirane tijekom dana otkrijte u nastavku.
***
Ana Ćavar, osnivačica i CEO
Jedna riječ - planiranje! (smijeh)
Jako ozbiljno prilazim planiranju svog dana, a nakon toga i provedbi onoga što je zapisano u planer. Naime, uvijek si na kraju tjedna odvojim nekih 30-ak minuta da isplaniram svoj naredni tjedan. To radim tako što sagledam svoje 'velike' ciljeve i zatim ih razlomim na manje zadatke koje si rasporedim kroz svaki dan u tjednu. I upravo činjenica da ću, ukoliko pratim svoj plan, na kraju tjedna imati ostvaren svoj cilj me čini motiviranom i produktivnom kroz radni dan.
I da, toliko sam ozbiljna u planiranju da ćete u mom planeru naći šta radim za skoro svaki sat u tjednu. I da, znam da se to čini 'robotski' i 'nefleksibilno', no naravno da se plan može promijeniti ukoliko situacija to zahtijeva.
Inače će ih nerijetko netko drugi isplanirati za vas i velika je mogućnost da ćete u tom slučaju dan provesti radeći ono što je netko drugi tražio od vas, a ne ono što biste trebali da biste ostvarili svoj cilj.
Dijana Ćavar, glavna urednica
Svaka priča oko produktivnosti, ako mene pitate, započinje s disciplinom.
I bez brige, pri tome ne morate za produktivan dan napraviti xy sklekova ili naučiti višeznamenkaste formule. Osnova je po meni u analizi vašeg radnog dana, optimizaciji obveza i realnom pristupu. Bez obzira kojim se poslom bavite, moja preporuka je da dan ranije zapišete svoje obveze i upišete ih u planer, notes, papir. To će vam dati osjećaj da imate sve pod kontrolom i pripomoći da se pripremite za sve što vas očekuje. Sljedeći korak je prioritiziranje. Pokušajte označiti brojkama obveze po važnosti. Jeste?
Dodatan trik kojeg uvijek pratim jeste da pokušam najtežu obvezu odraditi prvu, što mi osigurava da, ujutro, dok sam još energična i motivirana, završim zadatak koji zahtjeva najviše fokusa.
Za produktivnost kroz dan, moj prvi korak je balansiran i zdrav doručak, u mom slučaju i kava te cijeđeni sok koji mi već od jutra da potreban boost. Trudim se svaka dva sata ustati od stola i prošetati, a glazba mi je najčešće društvo kroz cijeli dan.
Kada osjećam burnout i da nemam motivacije, ako to dozvoljava obveza, napravim pauzu. Prošećem vani, tuširam se, poslušam ili pročitam nešto inspirativno. Dam si prostora da vratim motivaciju. Na prvu se čini strašno napraviti pauzu s obzirom da to najčešće znači raditi nešto duže, no, bolje je posao nakon pauze obaviti kroz cca 20 minuta, nego na njemu raditi 1 sat i 20 minuta i ponovo osjećati nesigurnost je li dobro objavljen.
I ljepotu domaćeg čokoladnog keksa i malog chit-chata u 15:00h kada također fokus polako krene opadati.
Emina Smaka, novinarka
Iako zvuči kao najpopularnija kliše izjava, glavni motivator na poslu koji obavljate je ljubav prema istom. Ukoliko vam sam opis posla nije zadovoljavajući i ne osjećate se kao da je to ono što zaista želite raditi, barem narednih 5 godina, produktivnost će da trpi. Pored obavljanja posla koji volite, ono što je meni jako bitno u radnom odnosu jeste zdrava sredina i komunikacija. Lično, ukoliko ne vidim svoj doprinos, važnost i uticaj u poslovnom okruženju, gubim ličnu motivaciju jer uloženo vrijeme i posvećenost također gube na značaju. Eh sada, pored ove tri temeljne stvari koje su meni bitne, na red dolaze detalji koji su krucijalni u svakodnevnom radu i produktivnosti.
Ja sam jako vizualan tip osobe i sve mora prvo estetski da se posloži kako bi na red došle bitnije stvari. Počevši od same prostorije u kojoj boravim, nisam u mogućnosti da se skoncentrišem ukoliko se u mom vidokrugu nalazi bilo kakav nered, kada pospremim prostoriju u kojoj radim, na red dolazi moj radni sto. Rad od kuće nosi svoje izazove, a jedan od njih je naravno radni prostor, te dok nisam kreirala svoj, bilo mi je jako teško ostati fokusirana na ono što radim. Na radnom stolu sve mora da ima svoje mjesto, ladice imaju dodatne predmete za organizaciju, a tu se svakako nalaze i predmeti koji stimuliraju maštu i kreativnost. Ne mogu da radim u sterilnom prostoru.
Imam tu sreću da radim posao u kojem kontinuirano istražujem, osluškujem, gledam i čitam, a to stimuliše moju produktivnost. Monotona radna atmosfera ne može nikome dati motivaciju za rad, s toga predlažem da sami pronađete i izdvojite nekoliko minuta u toku radnog vremena, da poslušate omiljenu pjesmu, pročitate 1 članak ili stranicu knjige, jednostavno izdvojite vrijeme za neke kratke aktivnosti koje nisu nužno vezane za vaše radno mjesto. Na ovaj način ćete smanjiti količinu burnouta koji osjećate.
Tako npr. sebi zadam mali dnevni cilj, te kada njega obavim sebi priuštim mini retreat u obliku grickalice, napitka ili jednostavno tišine i mira.
Marija Perić, novinarka
Pripremajući mnoštvo članaka na ovu temu, a i uz samostalno istraživanje pronašla sam par trikova koji mi pomažu u pojačanju produktivnosti. I sama sam nekad sklona odgađanju obveza jednako onoliko koliko i perfekcionizmu i ova kombinacija zna nekad narušiti ritam mog uspješnog radnog dana. Nerijetko i obavijesti na mobitelu kao i iznenadne vijesti znaju unijeti dinamičnost u već isplanirani raspored u mom planeru. No, čak i u ovim situacijama uspijevam zadržati smirenost zahvaljujući radu na tri stvari koje su mi glavni saveznici da se držim zadanih vremenskih okvira.
Prva stvar koju sam naučila tijekom ovih nekoliko godina rada (koja nije išla tako lagano) je odrediti prioritete. Dugo vremena sam bila nerealna i htjela sam ispuniti mnoštvo ciljeva u danu jako brzo i jako dobro. No, naučila sam da je bitnije usredotočiti se na jednu, najbitniju stvar i nju završiti smisleno, a zatim se posvetiti ostalim stvarima u hijerarhiji prioriteta. Ovim principom se vodim za velike planove na mjesečnoj razini, ali i u 'malim' odlukama na dnevnoj razini. Ono što je najvažnije ili 'najteže' u tom trenutku dobiva moju posvećenost, a zatim sve ostale stvari. Tako mogu biti sigurna da sam zaista uradila ono najbitnije u danu, a i ostale stvari idu lakše nakon toga.
Druga stvar koja mi pomaže da sam uvijek usredotočena na red je moja okolina. Osoba sam koja najbolje radi uz tišinu, za urednim stolom uz čaj i stvarčice koje me vesele (izdvojila sam koje su to stvarčice i u ovom članku). Kreiranjem produktivne okoline oko mene i sama postajem produktivna. Pomaže mi i to što uvijek radim na istom mjestu, u svom uredu kod kuće kojeg sam uredila u svom stilu. Pogled kroz prozor i sve navedeno uvijek me inspirira i motivira da kreiram sadržaj i doslovce 'upalim' kreativnost.
Treća stvar koja se pojavila vremenom je zapisivanje. Kao osoba koja je jako zaboravljiva dosta se oslanjam na svoj planer, papiriće i notese. Oni mi pomažu da ostanem motivirana i produktivna jer uvijek ispred sebe imam točan plan i raspored.
Ovaj old-fashioned (ali sve popularniji) princip postao je nešto što me veseli iz dana u dan. Samim time i posao mi postaje zabavniji i cijeli ritual planiranja postaje alat uz pomoć kojeg ostvarujem svoje poslovne ciljeve.
***
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
