Ismar Lačević je veliki ekstrovert, zaljubljenik u druženja i zanimljive projekte koji uljepšavaju i obogaćuju našu (poslovnu) svakodnevicu.

U svom životopisu broji odlična i poučna iskustva koja će i vama dati lekcije kako započeti rad na sebi, što je najbitnije u poslovnom svijetu i kako izvući ono najbolje u svakom danu.

U razgovoru sa Ismarom odlučili smo saznati sve o zanimljivim projektima kojima se trenutno bavi kao što su TEDxFerhadija konferencija i Project Adam digitalna poslovna kartica o kojoj ćete nešto više saznati u nastavku. No, pored razgovora o projektima, pitali smo ga i kako započinje jutro, gdje pronalazi motivaciju kao i kako organizira dan tijekom rada na konferenciji. Također, saznali smo i kako se on nosio sa neuspjehom i što mu je pomoglo da gradi samopouzdanje svaki dan.  Za njegove poučne i iskrene odgovore koje ćete iščitavati s osmijehom, prelistajte dalje.

***

3 stvari koje uvijek napravite ujutro? A prije spavanja?

Po mom mišljenju tri stvari koje bi svaka osoba trebala napraviti odmah ujutro jeste prvobitno 15-30 minuta meditacije. Meditiranje je važan dio pripreme za novi dan i generalno samog sebe za sve aktivnosti koje idu kasnije. Nakon meditacije uvijek gledam da kratko pročitam aktuelna dešavanja u svijetu na portalima kako bih bio što je više moguće „up to date“ sa stvarima. Važno je pratiti sve informacije i vremenom prilagoditi sebi one koje su relevantne i bitne. Finalni korak jutarnje rutine je definitivno najteži, a to je skontati šta odjenuti taj dan. Lično smatram da je jedan od aspekata profesionalizma način odijevanja, odnosno kako izgledaš za koju priliku. Što moj kolega uvijek kaže, bolje je biti overdressed nego underdressed. Koja boja ide sa čim, da li karo ili ne, ili slična pitanja. Slagao bih da kažem da nisam Bonjour.men pogledao više od nekoliko puta za inspiraciju ili savjete šta sa čim kombinovati.

Foto: Amer Prevljak

Period prije spavanja je uvijek puno zanimljiviji. Zadnjih nekoliko mjeseci sam sebi uveo rutinu da barem 1-2 sata dnevno radim kurs koji mi je bitan za posao ili zanimljiv te nakon toga volim jednostavno uživati u divnom pogledu koji imam sa prozora. Tik prije spavanja uvijek praktikujem da u „to-do“ listu upišem sve stvari koje naredni dan moram uraditi, bile privatne ili poslovne. Generalno nisam tip osobe koji praktikuje zaboraviti stvari te samim tim uradim sve što mogu da ne dođe do te situacije. Zadnje ostaje još nekoliko minuta uživanja u muzici i pokušati ne razmišljati o stvarima. Jednostavno isprazniti mozak od milion misli tog dana.

Koji su bili vaši prvi koraci u start-up industriji? Koje ste vrijedne lekcije naučili do sad kroz vlastito iskustvo?

Moja karijera u startup industriji je počela puno prije nego što sam pokrenuo svoj vlastiti, i to u Austriji gdje sam sticajem okolnosti kroz volontiranje promijenio nišu rada i edukacije. Inicijalno sam započeo studij za informacione tehnologije ali kroz volonterski angažman u raznim organizacijama me je put odveo više u sferu menadžmenta i razvoja. Presudno iskustvo je bila interakcija sa vjerovatno najpoznatijom agencijom za startupe u Beču, Austrian Startup kroz koje sam vidio šta je sve moguće stvoriti i da je jedina limitacija lična kreativnost. To je bio momenat gdje sam znao da ću jednog dana pokrenuti svoj startup i kreirati rješenja koja znače, što je ujedno i moto moje firme.

Ovo vjerovatno zvuči kao floskula ali najvrijednija iskustva su ona kada ne uspiješ. Što činjenica da je moj startup imao 3 neuspjela proizvoda prije nego smo vođeni tim znanjem i iskustvom kreirali četvrti pravilno. Neuspjeh je normalna stvar i desi se svakome, samo je važno šta svako od nas nauči iz toga. Mada kroz iskustvo se ne nauče samo lekcije nego i dosta drugih stvari. Mehanizmi rada, pristup problemu ili situaciji, odnos sa ljudima, te mnoštvo drugih na kojima se mora u kontinuitetu raditi. Stagnacija ličnog razvoja i firme je skoro uvijek siguran put dole.

Što vas je inspiriralo na kreiranje projekta Project Adam? Koje su glavne karakteristike ove digitalne poslovne kartice?

Jedna od mojih glavnih osobina, koju će potvrditi svako ko me poznaje jeste to da sam vrlo strastven oko rješavanja problema, kako ličnih tako i šire zajednice. Logika je jednostavna, ako ja imam problem ima vjerovatno i milion drugih ljudi isti. Ciljano za Adam je bila situacija da sam bio na sastanku sa jednim klijentom a nisam imao vizitku uz sebe da razmijenimo. Koliko god mi mislili da je to zastarjela stvar, vizitke se i dalje koriste u velikoj količini globalno. Dalje se na to veže činjenica da veliki broj osoba u poslovnom svijetu smatra da ako nemaš vizitku uvijek uz sebe  šalješ neprofesionalnu sliku o sebi. Druga inspiracija je slučaj koji svi dobro znamo, kada ciljano tražimo vizitku jedne osobe, a ne možemo se sjetiti gdje smo je ostavili. Vizitke se i  dalje koriste u velikim količinama ali imaju dosta problema koji otežavaju svakodnevnicu. Ako osoba promijeni firmu ili informacije mi više nemamo aktuelne podatke, svoje vizitke često izgubimo ili nemamo uz sebe, i vjerovatno najveći problem da se preko 1.5 miliona staba posiječe svake godine za proizvodnju istih a 80% vizitki izgubimo i moramo printati ponovo.

Glavne karakteristike Adama su te što se kroz jednu aplikaciju mogu dijeliti lični podaci koje svaki korisnik unese kao npr. broj telefona, adresa firme, email te se mogu pohraniti poslovne kartice drugih osoba sve na jednom mjestu i lagano pristupit istima jednim klikom. Prednost ovoga jeste to da ako ja npr. promijenim broj telefona ili firmu samo korigujem informacije direktno u aplikaciji i svako ko ima moju poslovnu karticu spašenu ima ažurirane podatke dostupne. Dalje je omogućeno to da moju karticu mogu dijeliti sve osobe koji je imaju pohranjenu sa trećim licima. Naravno radi zaštite podataka smo uveli da je to opcija koja se mora ručno aktivirati od strane svakog korisnika i uvijek se dobije obavještenje ko je podijelio moju karticu.

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by PROJECT: Adam | Business Card (@projectadam.co)

Prije nekoliko mjeseci smo isto tako realizovali suradnju sa PikaKarticom gdje je omogućeno vašu ličnu karticu povezati direktno na Adam aplikaciju kako bi je uvijek imali uz sebe na kasi za prikazati. Trenutno radimo na tome da se uvežemo i sa drugim programima kako bi korisnicima omogućili što lakše i praktičnije korištenje naše aplikacije.

Što korisnik treba napraviti kako bi pristupio našim podacima ili nas kontaktirao?

U suštini je proces vrlo jednostavan, sve što korisnik treba uraditi jeste da preuzme besplatnu aplikaciju sa Google ili Apple trgovine, napravi svoj nalog i skenira QR kod ili klikne na link osobe čiju karticu želi sačuvati. Cilj nam je bio napraviti što jednostavnije korištenje i kreirati ugodno iskustvo za korisnike.

Jednom kada se spasi kartica druge osobe svaki korisnik može jednostavno otvoriti taj profil, kliknuti na bilo koju prikazanu informaciju kao npr. email i aplikacija će automatski već upisati email adresu osobe kojoj želite pisati. Ovaj princip funkcioniše i sa drugim podacima kao broj telefona, adresa firme ili društvene mreže korisnika. Apsolutno je sve udaljeno svega jedan klik.

Treća opcija pored QR koda ili linka jeste za korisnike koji imaju fizičku Adam karticu gdje je dodana i tzv. NFC tehnologija kao metoda razmjene podataka. Princip kod fizičkih kartica sa NFC tehnologijom jeste da ta se kartica približi drugom uređaju i vaša poslovna kartica će automatski biti spašena. Pored praktičnosti definitivno izgleda jako impresivno kada u razgovoru sa drugom osobom samo prislonite svoju karticu na njihov uređaj i instantno prebacite sve vaše poslovne podatke. Ovo znam iz ličnog iskustva.

Ujedno ste i glavni organizator TEDxFerhadija konferencije. Koji su izazovi s kojim ste se susreli na početku?

TEDx je definitivno jedna posebna priča koja je Sarajevu kao i Bosni i Hercegovini definitivno nedostajala. Dosta osoba aktivno prati TED talks i služe im kao izvor inspiracije, novih ideja i priča. Iako je TEDx formata bilo prije TEDxFerhadija u Bosni i Hercegovini ja mogu ponosno spomenuti da je naš jedini koji se u kontinuitetu radi već tri godine i sa ciljem da ga organizujem još dugi niz godina.

Izazovi sa kojima sam se susreo su na početku bili isti kao što su i sada nakon tri godine rada, a to je dizanje svijesti oko toga šta je uopšte TED i TEDx. Iako je istina da dosta osoba prati ovaj format isto je tako činjenica da veliki broj osoba u Bosni i Hercegovini nije nikada čulo za to. Smiješne su mi anegdote gdje neko kaže da nisu znali da FedEx organizuje konferencije, kada pitaju šta je taj TedyX i slične. Dosta osoba misli da je TEDx format motivacionih govora i da je to glavna misao iza konferencija, što u biti nije tačno. Moto glavnog TED-a, kao i svih TEDx formata jeste „ideje vrijedne širenja“ što vrlo jednostavno znači da govornici na sceni imaju zadatak u maksimalno 18 minuta podijeliti novu ideju sa lokalnom i globalnom publikom.

Foto: Amer Prevljak

Jednako velik izazov je kreirati samu temu konferencije i pronalazak pravih govornika. TEDx konferencije svaki put imaju drugu temu i uvijek nastojimo da adresiramo probleme i situacije u lokalnoj zajednici. Ponekad je to izazovno jer nastojimo da stvorimo novi ugao već poznatog problema i da sve gurnemo van zone komfora. To zahtjeva dosta rada i pripremu od nekoliko mjeseci kako bi stvari ispale onako kako ih mi zamišljamo.

Koje su po vama ključne stavke za uspješnu organizaciju ovakvog tipa konferencije?

Ključna stavka je uvijek bila i uvijek će biti tim koji stoji iza toga. Svi motivisani i ambiciozni ljudi koji mjesecima volontiraju svoje vrijeme kako bi kreirali format na kojem će učesnici uživati i slušati nove ideje vrijedne širenja. Uspjeh TEDxFerhadija formata ne bi bio uopšte moguć bez cijelog tima koji stoji iza njega i kontinuirano radi na sebi i na formatu kako bi učinili zajednicu boljom.

Govornici su isto veoma bitna stavka svakog TEDx formata jer su upravo oni ti koji svoje znanje i iskustvo dijele sa zajednicom na sceni. Pronalazak i rad sa govornicima je krucijalan faktor za uspjeh ovog tipa konferencije. Iako zvuči relativno jednostavno pronalazak adekvatnih govornika vremenom postaje sve teži i teži. Ne zato što u Bosni i Hercegovini ne postoji izvanrednih osoba nego zato što ih postoji u raznim branšama i sferama a mi uvijek biramo jednu tematiku.

Omiljena uspomena s TEDxFerhadija konferencije?

To bi definitivno bila situacija sa prve TEDxFerhadija konferencije kada je Maja Hadžiselimović govorila o tome da Bosna i Hercegovina nije bila na listi lokacija gdje se organizuje „Evropska sedmica robotike“ i kako je ona uspjela da kod nas organizuje taj format zajedno sa mladim ljudima iz manjih sredina koji su napravili izvanredne stvari u polju robotike i sličnih polja. U momentu kada je ona spomenula to su se u sali uplalili reflektori na sve te mlade osobe o kojima je pričala i koje smo uspjeli dovesti na konferenciju da učestvuju i budu dio govora.

Taj momenat kada je cijela sala od 200+ učesnika ustala i aplaudirala mladim ljudima koji su stvorili nešto sasvim posebno je meni lično omiljena uspomena sa TEDxFerhadija konferencija. Radi ovakvih priča i situacija cijeli TEDxFerhadija tim kontinuirano ima želju i volju da nastavi raditi na ovom formatu kako bi zajednici mogli pokloniti momente koje će pamtiti. Mi ih sigurno pamtimo i godinama nakon što se dogode.

Trenutak s TEDxFerhadija konferencije na koji ste posebice ponosni?

Pogrešno bi bilo reči da je samo jedan trenutak na koji sam ponosan, ali ima jedna situacija nakon svake konferencije koja mi uvijek ostavi lijep osjećaj. Kada učesnici poslušaju govornike na sceni i onda imaju „aha“ momenat ili ličnu konekciju sa tom temom i onda na svakoj pauzi prilaze govornicima da im se zahvale ili da podijele svoju priču sa njima. To nije samo na događaju nego i na društvenim mrežama jednom kada svi govori budu online. Govornici nam često slikaju konverzacije koje imaju sa drugim ljudima nakon govora i svaki put su vrlo inspirativne i lijepe.

Taj momenat konekcije između govornika i publike, nebitno da li je lokalna ili internacionalna je situacija na koju sam definitivno najviše ponosan jer smo svima njima dali platformu i mjesto na kojem mogu da dijele svoje ideje i vršte interakciju sa cijelim svijetom.

Foto: Amer Prevljak

Podcast je u BiH sve popularniji format razgovora. Odakle ideja o Endgame Theory i što ga čini posebnim na domaćem tržištu?

Endgame Theory je u biti krenuo čisto iz moje želje da razgovaram sa što više ljudi o što više tema. Ja sam ekstremno ekstrovertna osoba i uvijek uživam u konverzaciji sa svima, a pogotovo ako se radi o temi o kojoj ne znam dovoljno. Vremenom je Endgame Theory kanal dobio svoju svrhu, a to je da kroz opušten i ugodan razgovor svim slušateljima nudi novi izvor informacija na temu o kojoj razgovaramo. Istina je da je većina tih informacija dostupna online ali je totalno druga dimenzija kada ih čujemo od eksperta iz tog polja i u opuštenoj varijanti. Ljudi dosta lakše upijaju informacije ako ih čuju.

Ja bih rekao da je stvar koju Endgame Theory čini posebnim to što nam nije problem postaviti pitanja na koje dosta ljudi želi odgovor a o kojima se ne priča. Uvodna rečenica podcasta je „pričamo o stvarima koje nas zanimaju, koje vas zanimaju, i o stvarima o kojima se treba pričati.“ Lično vjerujem da je konverzacija u zadnjih nekoliko godina otišla dosta u pravcu rutine i gdje se ne razgovara o stvarnom stanju. Sa svakom epizodom stvarno nastojimo da pružimo što veću vrijednost i količinu informacija.

Što biste voljeli reći dvadesetogodišnjem sebi?

Vrlo jednostavno, da što više radi na sebi i da čita knjige u sedmičnom taktu. Kontinuiran rad na sebi i upijanje informacija kao i iskustva drugih ljudi je formula uspjeha. Zadnjih nekoliko godina sam aktivno krenuo konzumirati kurseve, edukacije, i stručne knjige za razne teme i vještine koje totalno odstupaju od mog primarnog zanimanja. U današnje vrijeme ako ne znaš barem dvije ili tri stvari raditi dobro nisi konkurentan na tržištu.

Sa dvadeset godina sam živio u ubjeđenju da jednom kada završim fakultet ću odmah imati super posao u super firmi i bez nekog velikog napora napredovati u istoj. Realnost je puno puno drugačija od toga. Sa ovim znanjem i iskustvom bih počeo raditi na sebi sa petnaest godina bez pauza. Jako je lijep momenat u životu kada ti neko dođe sa problemom koji nije tvoja ekspertiza, pogotovo u poslovnom svijetu i gdje instantno možeš reči da imaš rješenje za isti.

Foto: Amer Prevljak

Dalje bih sebi volio reći da je discplina ključ toga da si zadovoljan sam sa sobom. Raditi nešto makar 10 minuta dnevno ali svaki dan je napredak i vremenom će preći u naviku iz koje se crpi velika doza samopouzdanja u samog sebe. Stvoriš si naviku da se uvijek razvijaš dalje što se dalje preslika i na privatne situacije. 

Gdje vi pronalazite inspiraciju kada vam nedostaje motivacije ili produktivnosti?

Ja sam lično tip osobe koji vjeruje u rad i više nego što je potrebno ali isto tako da ne treba forsirati bilo šta. Ako dođe do situacije da mi nestane motivacije i produktivnosti jednostavno ostavim sve i radim stvari koje su mi zabavne kao druženje sa prijateljima ili gledanje serije. Veliki broj nas živi i radi u grču da nešto mora biti gotovo odmah, što po mom mišljenju nije tačno. Ako ti nije dan danas jednostavno ostavi za kasnije ili sutra. Dosta puta mi se u životu dogodilo da nešto uradim samo zato što sam se natjerao i onda naredni dan moram sve ponovo uraditi jer sam pogriješio ili uradio na nivou sa kojim nisam zadovoljan. Jednostavno ne treba forsirati i treba sebi ostaviti prostora za napuniti baterije.

Naravno tu uvijek postoji rizik da sebi damo više prostora nego što bismo trebali i onda moramo uložiti više vremena nego što bismo trebali inicijalno da sve završimo, ali te situacije su po mom mišljenju skroz uredu. Vremenski pritisak nikad nije ugodan ali ga je lakše podnjeti kada smo raspoloženi i spremni za rad nego kad se moramo tjerati na to.

Foto: Ilia Alexanderson

Omiljeni TED govor?

To bi bio od Karen Dolva – All the lonely people. Taj govor se osvrče na činjenicu šta samoća čini ljudima fizički i psihički u isto vrijeme. Posljedice usamljenosti su ozbiljnije nego što mi svi mislimo i čak mogu biti opasne po život svakog od nas. Kada to stavimo u drugu perspektivu, svako od nas može nekome drugom spasiti život i zdravlje jednostavnim gestom poziva na kafu.

Nakon njenog govora sam definitivno promijenio moj pristup prema ljudima koje poznajem, a i one koje upoznam prvi put gdje uvijek nastojim da se posvetim njima i dam osjećaj da su „dio ekipe.“ Niko od nas nikad ne zna sa čim se druga osoba bori, najmanje što možemo uraditi jeste provesti malo više vremena sa njima nego što bismo inače.

***

Naslovna fotografija: Ilia Alexanderson
Tekst: Bonjour.ba

U svijetu u kojem svjedočimo inflaciji fotografija, volimo trenutke kada fotografija uspije probiti površinu i zaustaviti nas da gledamo, ne samo da vidimo.

Sarajevo Photography Festival, jedan od najvećih u regiji posvećen isključivo fotografiji, uspijeva napraviti upravo to. Festival okuplja autore, mislioce i publiku oko jedne ideje, a to je da fotografija i dalje ima moć mijenjati perspektivu, potaknuti razgovor te zabilježiti duh jednog vremena.
 

 

4. izdanje Sarajevo Photography Festivala dolazi s jasnim porukama i ambicioznim iskoracima. Stoga smo ispred Bonjour.ba odlučili razgovarati s osnivačicom i direktoricom Festivala Aidom Redžepagić te direktoricom programa Jelenom Janković. 
 

Aida Redžepagić, osnivačica i direktorica Sarajevo Photography Festivala

Jelena Janković, direktorica programa Sarajevo Photography Festivala  

 

Kako se svečani dio programa ove godine održava u Narodnom pozorištu u Sarajevu, jer estetika, simbolika i tradicija moraju biti u dijalogu s onim što je savremeno i hrabro. Bilo je sasvim logično da s njima razgovaramo upravo tu, te uz razgovor zabilježimo i fotografije. 
 

U intervjuu za Bonjour.ba, Aida i Jelena otkrile su detalje programa koji i ove godine donosi pažljivo birane izložbe, predavanja, radionice i razgovore sa značajnim imenima savremene fotografije. 
 

Aida Redžepagić, direktorica Festivala /  Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba / Jelena Janković, direktorica programa Festivala  
 

Već smo govorili o Alessiji Glaviano, jednoj od najvažnijih figura u međunarodnoj fotografskoj kritici, i o tome da ćete ove godine na Festivalu imati priliku pogledati izložbu Deanne Dikeman...

Ovaj put nam Aida i Jelena predstavljaju i sam program, govore o temi Festivala, ali i otkrivaju svakodnevne izazove i uspjehe. 

 

Aida, Jelena, obje ste fotografkinje. Za početak, želimo vidjeti šta je po vama Festival, objasnite ga kroz jedan kadar. Kako ga definiše savršena fotografija?

Jelena: To je porodična fotografija sa mnogo članova, svi plešu na njoj. Živo je, nosi sa sobom mnogo različitih energija i emocija. Autfiti su u neskladnom skladu. Ritmovi se ne poklapaju, ali svi zajedno čine neverovatno dobru, u svom haosu usklađenu plesnu fotografiju. To je kolektivni čin u jednom kadru.
 


 

Aida: Zapravo, imamo jednu takvu fotografiju koja je meni festival. Nas 10ak na stepenicama ispred Vijećnice nakon drugog izdanja festivala. Umorni, sretni, zagrljeni, nasmijani. Meni je ta fotografija festival. Imam I nekoliko sa Jelenom, smiješnih, zabrinutih, paničnih, u svaka doba dana i noći. I one su mi festival.


 
 

Tema ovogodišnjeg Festivala je Weltschmerz. Kako fotografija, kao umjetnička forma, može biti ogledalo društvenih promjena i koju ulogu vaš Festival igra u tom dijalogu?

Jelena: Fotografija ima najveću vrednost u tome što nosi glas,  sposobnost da prenese priču, stanje društva i unutrašnje promene koje često ostaju nevidljive. Iako možda sama ne menja svet, njena poruka može da bude kao zemljotres snažna. Fotografija nam otvara prostor za slobodan govor, podsećajući nas na odgovornost da budemo beskompromisni u onome što svedočimo. U vremenu kada se istina često pokušava potisnuti, fotografija ostaje način da je sačuvamo i prenesemo,  jasno, snažno i direktno.

Festival kroz temu Weltschmerz upravo otvara taj prostor da kroz fotografiju razgovaramo o društvenim promenama, unutrašnjim lomovima i kolektivnim osećanjima koje nekada teško artikulišemo rečima.
 

 

Aida: Fotografija je često kao ogledalo koje nikad ne laže. Ponekad te iznenadi kako stvarno izgledaš, a ponekad ti otvori oči za nešto što si ignorisao. SPF daje megafon tim slikama koje govore o društvu: o ljepoti, bolu, ludilu, promjenama.

Da li će tema uticati na izbor radova i kuratorske koncepte?

Jelena: Da, tema Weltschmerz je uticala na izbor radova. Cjelokupan program je formiran oko ove teme. Želimo da kroz fotografiju istražimo unutrašnje borbe, društvene i ekološke izazove s kojima se suočavamo, kao i kako ti izazovi oblikuju naše emotivne i intelektualne odgovore na svet oko nas. 

Kroz radove, publika će moći da oseti intimnost tih tema, da razmišlja o stanju sveta u kojem živimo, ali i da pronađe utehu i snagu u kolektivnoj energiji. Na kraju, cilj je da nas umetnost podstakne na zajedničku refleksiju, ojača i ohrabri da, uprkos svemu, zajedno idemo napred.
 

 

Aida: Jelena je direktorica programa i ja sam presretna izborom radova koje je ove godine odabrala. Jedva čekam da sve postavimo u galerije i da radove vidim u printu, taj osjećaj je uvijek poseban.
 

 

Kada možemo očekivati objavu programa, mnogi ga s nestrpljenjem očekuju?

Već sada možemo da podelimo sa vašim čitaocima da nas očekuje pet pažljivo odabranih izložbi. Američka umetnica Deanna Dikeman predstaviće projekat ‘’Leaving and Waving'' u Umjetničkoj galeriji BiH. Ova serija nastajala je 27 godina. Autorka je fotografisala trenutke rastanka dok je odlazila od roditelja iz njihove kuće u Sioux Cityju. Počelo je 1991. godine spontano, kao način da se nosi s tugom. 

Vremenom je to postao porodični ritual. Fotografije prate protok vremena, starenje roditelja, smrt oca 2009. i majke 2017. godine, a završavaju se praznim prilazom. Projekat govori o ljubavi, prolaznosti i tišini svakodnevnih oproštaja.

Kolektiv Belgrade Raw i multimedijalna umetnica Jelena Nikolić predstavljaju se radom ‘’Not Many Things Disgust Me, a Lot of Things Make Me Sad'' u Manifesto galeriji. Osim što Belgrade Raw slavi 15 godina postojanja, izložbom naglašavamo važnost kolektiva koji su uglavnom, ali i ističemo istrajnost. Izložba je rezultat posmatranja i beleženja. Vidimo zato što tražimo; čula su uvek gladna, razum je pripitomljeni divljak. 

Zabeleženo, oteto trenutku, bez svog jedinog sigurnog konteksta, postaje talac tumačenja. Kao praznik, značenje je nasilno, a traženje istine je borba. Jelena tekstualno dokumentira vlastita emocionalna stanja koji sa pejzažno povezuje sa fotografijama kolektiva i time zajedno daju jedan snažan unutrašnji ritam otpora vlastite stvarnosti u kojoj žive. 

U Historijskom muzeju BiH Dženat Dreković predstaviće publici novi rad kroz sjajnu izložbu ‘’Bamburci''. Serija fotografija svedoči o vremenu, nestajanju i upornosti, o strahu i ljubavi prema mestu koje nas je oblikovalo, čak i kada ga više nema u onom obliku koji pamtimo.
 

U Umjetničkoj galeriji BiH biće prikazana i Izložba finalista, sa radovima fotografa iz gotovo 60 zemalja, dok će na Pozorišnom trgu Susan Sontag biti postavljena izložba ‘’Solar Portraits'' Rubéna Salgada Escudera. Fotografska serija koja dokumentuje kako solarna tehnologija menja živote ljudi u zajednicama bez pristupa električnoj energiji.

Svaka izložba predstavlja drugačiji fotografski stil, ali sve ih objedinjuje snažna poruka koju šalju. Kroz pet izložbi možete videti koliko stilovi i forme mogu da se razlikuju, na koje načine možemo da pristupimo temama, ali i da ostanemo verni suštini, glasu koji dajemo svojim radovima.
 

Možete li specijalno za Bonjour publiku otkriti neki od noviteta ove godine?

Ove godine imamo nekoliko uzbudljivih noviteta koji će obogatiti program festivala. Jedan od njih je Photo Book Table, posvećen fotografskim knjigama koje igraju ključnu ulogu u razvoju autorskog izraza i dugoročnom promišljanju fotografije kao umetničke prakse. 

Kroz ovaj događaj želimo da podržimo razvoj i publikaciju foto-knjiga, pružajući autorima priliku da pokažu svoje radove i povežu se sa širom publikom. Takođe, pozivamo autore da prijave i svoje foto-zineove, jer želimo da obuhvatimo širi spektar umetničkih formi.
 
Osim toga, imamo i dečiji program kroz koji ćemo povezati fotografiju sa video produkcijom, glumom i kreativnim razmišljanjem. Želimo da deci omogućimo da istraže svet umetnosti kroz različite medije i razvijaju svoju kreativnost. Još jedan novitet su teme i oblici radionica koje do sada nismo imali, a posebno izdvajamo radionicu posvećenu foto-knjigama, koju će voditi dve sjajne autorke Sylvia Sachini i Clémence Malleret.

Sylvia Sachini je kustoskinja, izdavačica i edukatorka iz Atine. Osnivačica je MISC-a, bila je suosnivačica Void-a (nezavisna vodeće izdavačka kuća posvećenja knjigama), i danas razvija izložbe i obrazovne programe u okviru Athens Photo Festivala, fokusirajući se na fotografiju, štampu i vizuelno pripovedanje. 

Clémence Malleret je vizuelna umetnica sa sedištem u Atini, sa obrazovanjem iz umetničkih škola u Milanu i Atini. Njena praksa kombinuje fotografiju, eksperimentalno pisanje i kolektivni rad, a od februara 2024. vodi produkciju knjiga u MISC-u. Ova radionica će polaznicima pomoći da formiraju mišljenje o foto-knjigama i nauče kako da usmere svoj rad u formu foto-knjige.

Takođe, Belmin Islam, sarajevski fotograf, vodiće radionicu kroz koju će učesnici imati priliku da interaktivno dožive Sarajevo i kroz fotografiju istraže grad. Ovoj radionici se posebno radujemo.
 

Kroz radionicu Crossroads: New Journeys spajamo različita iskustva. Voditelji će biti Vladimir Živojinović, fotograf sa balkanskog područja koji istražuje dokumentarne forme, i Pierre Mohamed-Petit, vizuelni umetnik i menadžer produkcije u Magnum Photos u Parizu. 

Ovakvim pristupom učimo, povezujemo nove forme i istražujemo različita iskustva, problematike i veštine. Novost je i saradnja sa Kvirhanom, kroz koju ćemo ugostiti predavanje i predstavljanje projekta sjajnog autora Simona Changa. U saradnji sa VI fondacijom organizujemo projekciju video radova, kroz koju ćemo predstaviti 12 izuzetnih autora iz svih krajeva sveta.

Na kraju izdvajamo i Movie Night u saradnji sa Bura Film Festivalom, večernju projekciju na otvorenom pod vedrim nebom kroz koju ćemo kroz film istraživati temu Weltschmerz.

Ovo je 4. izdanje Festivala, sada kada imate ovo jedinstveno iskustvo, gdje ga vidite za 5. godina?

Jelena: Oblikujemo ga da postane  prepoznatljiv ne samo u regionu, već i mnogo šire. Planiramo da ojačamo međunarodnu saradnju sa drugim festivalima, umetnicima, institucijama i organizacijama, kako bismo promovisali regionalnu fotografiju i omogućili umetnicima iz našeg regiona veću vidljivost na globalnoj sceni. 

Takođe, nastavićemo da pružamo podršku fotografima kroz besplatne edukativne programe, mentorstva, želimo da oformimo nagradne fondove i druge aktivnosti koje će im pomoći da razvijaju svoje projekte i karijere.

Vidim budućnost festivala kao vreme kada nećemo morati da se stalno brinemo o budžetima, već ćemo moći slobodno da stvaramo i postavimo Sarajevo u centar evropskih fotografskih festivala.
 

 

Aida: Za 5 godina vidim nas kako pravimo SPF "world tour", dovodimo još više fotografa iz cijelog svijeta u Sarajevo, i, naravno, još uvijek se smijemo do suza i kvalitetno raspravljamo dok sve organizujemo. Jer bez tog adrenalina, nije to to!

Ako gledamo Sarajevo Photography Festival kroz brojke, oko 80 fotografa je izloženo, dijele se 24 nagrade... nastavite niz!

Aida: ...hiljade posjetilaca, 60+ zemalja učesnika, 11 lokacija u gradu, 500 ispijenih kafa tokom produkcije...

Jelena: ...25 nervnih slomova, ali KIDAMO!
 

 

Zamislite da imate samo jedan SMS da pozovete nekoga u Sarajevo na festival, kome biste ga poslale? 

Aida: Sestri. Da ne zaboravi doći. Mnogo mi je važno da je tu.

Jelena: Samoj sebi bih poslala poziv da dođem kao gost i uživam u svim ovim divnim umetnicima, druženjima i ljudima. Bez planiranja i razmišljanja, šta dalje, nego samo impuls upijanja.