TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 22.9.2016.
„Zacrtali smo sebi ambiciozan cilj, a to je da deveti Weekend bude toliko dobar da će svi htjeti doći na deseti jubilarni. Ponovno smo iskoračili u neke nove teme i ponovno prvi otvaramo priče o sasvim novim tehnologijama o kojima će za nekoliko godina svi govoriti. Ne zaboravljamo, naravno, ni dobru zabavu, a toga će ove godine biti još više i još bolje“, obećao je Tomo Ricov, direktor Weekend
Prije večerašnjeg službenog početka festivala koji će na inovativan način povezati Hrvatsku i regiju sa cijelim svijetom, te ponuditi informacije o najnovijim trendovima u svijetu medija i komunikacija, razgovarali smo s Tomom Ricovom. Kroz ovih par blic pitanja saznali smo sve što trebate znati o ovogodišnjem izdanju festivala!
Koja se ambicija krije iza pokretanja Weekend Media Festivala? Je li kroz ovih devet godina postao ono što ste željeli da bude kada ste došli na ideju njegovog pokretanja?
Ambicija je bila da napravimo regionalni festival koji će okupiti sve kreativne ljude iz zemalja bivše države. Čak smo i u prvoj godini ostvarili taj osnovni cilj da u opuštenoj atmosferi važni ljudi pričaju o važnim temama. I skupili iznenađujući broj sudionika.
Svake godine, Weekend Media Festival bilježi sve veći broj posjetitelja. Ponekad, broj posjetitelja znači i da će netko od učesnika tijekom predavanja morati sjediti na pomoćnim stolicama. Što je po vama glavni razlog, zašto se ljudi vraćaju na vaš festival iz godine u godinu?
Nastojimo da program svake godine bude aktualan i na neki način predstavimo novosti u svijetu komunikacija i tehnologije te da se ljudi vrate s novim saznanjima s festivala, koje mogu ukomponirati u svoje svakodnevno djelovanje. Ključna je stvar druženje (networking) zbog koje ljudi svake godine dolaze, jer je to u konačnici mjesto sklapanja poznanstava i poslova.
Kako biste ocijenili medijsku scenu u regiji? Što biste voljeli promijeniti?
Scena se suočava sa istim problemima ili barem sličnim, međutim u zadnjih desetak godina mediji u regiji su se počeli dobro nositi sa svim tehnološkim promjenama te su se konvergirali i osuvremenili svoj sadržaj i tehnologiju, kao i način prezentiranja.
Na koji način birate sadržaj za festival? Koliko je teško biti inovativan u ovom sektoru?
Zbog brzine promjena u svijetu medija nije teško biti inovativan, pošto se svake godine pojavi mnoštvo novih trendova koji se prezentiraju na festivalu.
Ove godine dosta ćemo pričati o budućnosti - reformama obrazovanja, optimističnoj verziji budućnosti... Weekend se polako koncentrira prema trendovima koji nas očekuju?
Od prvog dana smo okrenuti budućnosti baš zbog tih brzih promjena koje se događaju u svijetu medija i komunikacija, te festival možemo sa sigurnošću prozvati festivalom budućnosti.
Festival je poznat i po sjajnim zabavama. Koja sve imena dovodite ove godine?
Zabava je podijeljena na koncerte i DJ nastupe u klubu Pepermint, festival počinje bombastično s Hladnim pivom, nastupaju još i Who See i The Blondes a završavamo sve s Ljetnim kinom koji odaje počast preminulom Vladi Divljanu koji je nastupio na prvom Weekendu.
Kojim panel diskusijama se veselite?
Shaw Pecas Costneru, Blockhain tehnologiji i noćnom životu koji sam vodim.
Najdraža uspomena s Weekend Media Festivala?
Zajednički koncert Jinxa i Zemlje gruva.
Po čemu ćemo pamtiti Weekend ove godine?
Na žalost, većinu stvari se nećemo sjećati, ali nova scenografija festivala će sigurno ostaviti utisak.
Najdraže mjesto u Rovinju?
Restoran Maestral ispod mjesta događanja.
Foto: Weeekend Media Festival
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
