TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 7.3.2025.
Zavirimo zajedno sa Biserom u projekat STAN-S, čiji je viralni Reels osvojio srca ljubitelja estetike, minimalizma i prirodnih materijala.
Kroz svoj studio Interior Zen, Bisera već godinama stvara prostore koji su istovremeno vizualno očaravajući i suštinski funkcionalni, s prepoznatljivim pečatom topline i prozračnosti.
Njeni projekti već su nekoliko puta krasili stranice naše Interijer i Dizajn rubrike, ali ovog puta odlučili smo zaviriti još dublje u njenu kreativnu metodologiju, inspiracije i svakodnevni dizajnerski proces.
Upravo zbog tog spoja talenta, osjećaja za prostor i nevjerovatne sposobnosti da dizajn osjeti u njegovoj suštini, danas vam donosimo razgovor sa Biserom koji otkriva kako nastaju interijeri koje ne samo da gledamo, nego nas i inspirišu.
Kada prvi put uđete u prazan stan koji trebate dizajnirati, šta prvo pokušavate "osjetiti"?
Kada prvi put uđem u prazan stan koji trebam dizajnirati, prvo pokušavam osjetiti njegov potencijal. Svaki prostor ima svoj ritam, količinu svjetlosti, odnose između zidova i otvora i sve to oblikuje početnu viziju. Pokušavam zamisliti kako će se prostor doživljavati u različitim trenucima dana, kako će se svjetlost mijenjati i kakvu će energiju unositi u prostor.
Također, važno mi je osjetiti šta prostor „traži“, jer nije svaki stan predodređen za isti stil ili atmosferu. U ovom slučaju, stan je odavao osjećaj lakoće i prozračnosti, a cilj je bio sačuvati tu kvalitetu i dodatno je naglasiti kroz materijale i detalje. Često mi se dešava da već pri prvom ulasku osjetim šta ne bih mijenjala, koje su prednosti prostora koje treba istaći i kako da ga oblikujem tako da sve djeluje prirodno i nenametljivo, a istovremeno promišljeno i funkcionalno.
Kombinacija prirodnih materijala i suptilne rasvjete postala je, čini se, vaš prepoznatljiv potpis. Kada projektujete prostor poput ovog, odakle krećete? Iz materijala, rasporeda ili same atmosfere koju želite postići?
Uvijek krećem od atmosfere koju želim postići. Smatram da je osjećaj koji prostor prenosi najvažniji aspekt dizajna jer on određuje kako će se ljudi u njemu osjećati, kako će ga doživjeti i koristiti. Prije nego što se odlučim za konkretne materijale ili raspored, pokušavam vizualizirati taj završni osjećaj koji želim da prostor ima.
Da li će djelovati smirujuće i umirujuće ili možda vibrantno i energično? Da li želim da unese osjećaj topline ili prostranosti? U ovom projektu cilj je bio stvoriti prostor koji odiše toplinom i smirenošću, ali istovremeno zadrži prozračnost i lakoću. Kada imam jasnu viziju atmosfere, prirodno se nameću materijali koji će je podržati.
U ovom slučaju to su prirodni tonovi, teksturirane površine i organski materijali koji prostoru daju dubinu. Tek nakon toga dolazimo do rasporeda, koji mora pratiti taj osjećaj i omogućiti nesmetan protok kroz prostor. Suptilna, topla rasvjeta dodatno naglašava teksture i stvara završnu notu ugodnosti i intime. Sve je povezano, ali atmosfera je ono što vodi cijeli proces. U suprotnom, dizajn može biti tehnički dobar, ali ako ne pobudi pravi osjećaj, onda nešto nedostaje.
Koliko je za vas važan taj „posljednji sloj“, stiliziranje prostora i da li ga smatrate ključnim dijelom dizajnerskog procesa?
Posljednji sloj, stiliziranje prostora, izuzetno je važan i često presudan za konačan dojam. To je onaj završni trenutak kada prostor zaista oživi i dobije karakter. Mnogi klijenti ne shvataju koliko ovaj dio može uticati na krajnji rezultat. Prostor može biti odlično dizajniran, ali ako završni detalji nisu pažljivo odabrani i postavljeni, nešto će uvijek nedostajati.
Zato u posljednjim projektima nastojim i taj segment ispratiti do kraja. Pažljivim odabirom dekorativnih elemenata poput jastuka, vaza, cvijeća, knjiga, ali i dekica, prekrivača i posteljine, prostor dobija toplinu i slojevitost, a istovremeno ostaje vizuelno skladan. Prava kombinacija tekstura i boja može podići dizajn na viši nivo, dok loš odabir može potpuno narušiti prvobitnu viziju.
Ovi završni detalji su poput scenografije u filmu – možda ih ne primijetite odmah, ali upravo oni stvaraju cjelokupnu atmosferu. Nije dovoljno samo odabrati lijepe stvari, već ih uskladiti tako da izgledaju spontano, a opet promišljeno. Ponekad je potrebno mnogo pokušaja da sve sjedne na svoje mjesto, ali kada se to desi, prostor konačno postaje ono što je trebao biti od početka.
Postoji li neki neočekivani detalj u ovom projektu ili nešto što niste na početku planirali? Nešto što ste odlučili ubaciti na kraju, intuitivno, i što se sada savršeno uklopilo? Volimo te skrivene priče iza dizajna.
Moram priznati da je ovaj projekat tekao prilično glatko, bez neplaniranih obrta, što je u našem poslu rijetkost. Od samog početka imali smo jasnu viziju, a svaki element se prirodno nadovezao na sljedeći. Ipak, ono što je na kraju zaista zaokružilo prostor bila je završna igra tekstura.
Dok smo u početku zamišljali vrlo minimalistički pristup, kroz proces smo shvatili koliko slojevitost materijala unosi toplinu i karakter. Tako smo intuitivno dodali bogatije tkanine, reljefne površine i detalje poput mekanih prekrivača i taktilnih dekorativnih elemenata, što je dalo završni pečat prostoru. To su oni detalji koji se ne vide odmah, ali ih osjetite čim uđete
Za kraj, malo iz privatnog ugla, kada se želite inspirisati izvan svijeta interijera, gdje u Sarajevu najviše volite otići da „napunite baterije“ i oslobodite kreativnost?
Kada mi je potrebna inspiracija izvan svijeta interijera, obično tražim prostore gdje mogu osjetiti mir i distancirati se od svakodnevnih obaveza i ljudi. Inspiracija se ne javlja uvijek kada je tražimo, nekad je dovoljno promijeniti okruženje, a ideje dođu same od sebe. Naučila sam da što je više forsiram, to se više skriva.
Zato mi je važno da povremeno napravim distancu, sklonim se od ekrana, papira, skica i samo budem prisutna u nekom potpuno drugačijem okruženju. Za mene su priroda i prostranstva savršen reset. Volim otići na naše planine, na Visočicu, na Trebević, kada udahnem svjež zrak i osjetim tu tišinu, mozak mi se potpuno rastereti. I baš tada, kada najmanje razmišljam o poslu, stvari počnu da sjedaju na svoje mjesto.
Kada se vratim radu, sve odjednom postane jasnije, odluke se donose lakše i inspiracija ponovo teče. A kad mi treba potpuni reset, tu je kickboxing. Kroz trening ispraznim um i oslobodim napetost, a često baš tada dolaze najbolje ideje. Shvatila sam da kreativnost ne voli forsiranje, već prostor da se prirodno razvije.
Projekat Stan S je samo jedan od dokaza da estetika Interior Zen studija ne prati samo trendove, već ih suptilno redefiniše, stvarajući prostore koji odišu smirenošću i karakterom.
S nestrpljenjem iščekujemo buduće projekte Bisere i još veće priče o interijer dizajnu sa njom. A mi ćemo biti tu, s istim entuzijazmom, da ih pratimo i s vama dijelimo.
***
Foto: Armin Dorado
TEKST: Ada Ćeremida
Utonuli lounge prostori nekada su bili simbol opuštenog luksuza, arhitektonske slobode i društvenog života koji se odvijao bez formalnosti.
Danas ih ponovo viđamo u savremenim interijerima, ali s novim značenjem i drugačijim pristupom. Ono što je nekada djelovalo kao smjela odluka, sada se vraća kao odgovor na potrebu za intimnijim, toplijim i sporijim prostorima.
U vremenu otvorenih planova i neprekidne povezanosti, ovakvi prostori nude rijetku kvalitetu fokus na razgovor i boravak. Povratak utonulih lounge zona nije slučajan, već duboko povezan s načinom na koji danas želimo živjeti.
Prostor spušten niže, stavlja razgovor u centar
Utonuli lounge prostor, često nazivan i conversation pit, predstavlja dio dnevnog boravka spušten ispod nivoa poda, namijenjen sjedenju, druženju i opuštanju. Umjesto klasičnog rasporeda namještaja, ovdje arhitektura sama oblikuje način korištenja prostora.
Ovakav pristup briše granicu između namještaja i arhitekture, stvarajući osjećaj zaklona i bliskosti bez zidova. Upravo ta neformalnost učinila ih je jednim od najprepoznatljivijih elemenata interijera 60-ih i 70-ih godina.
Kada je dnevni boravak postao mjesto okupljanja, a ne formalnosti?
Zlatno doba utonulih lounge prostora vežemo za modernizam i sredinu 20. stoljeća, kada je dom postao mjesto društvenog života, a ne samo privatno utočište. Ikoničan primjer nalazi se u Miller House , koju je projektovao Eero Saarinen .
U tom prostoru, utonuli lounge nije bio dekoracija, već centralna tačka doma mjesto okupljanja, razgovora i jednakosti među gostima. Dizajneri i arhitekti tog vremena koristili su ovaj element kao način da razbiju krute hijerarhije prostora i uvedu opušteniji stil života.
Kako su praktičnost i novi ritam života potisnuli utonule zone?
S vremenom su se promijenili i prioriteti stanovanja. Otvoreni planovi postali su fleksibilniji, a sigurnosni i praktični razlozi doveli su do toga da se utonuli prostori smatraju nepraktičnim, posebno u porodičnim domovima.
Dodatno, trend minimalističkih interijera i modularnog namještaja favorizovao je ravne podne plohe i lako prilagodljive prostore. Utonuli lounge prostori počeli su se doživljavati kao statični, skupi za izvedbu i teško uklopivi u brzi način života.
Povratak intimnosti u otvorene prostore savremenog doma
Današnji povratak utonulih lounge prostora ne dolazi iz nostalgije, već iz potrebe. Savremeni domovi traže zone koje nude osjećaj sigurnosti i odmaka unutar otvorenog prostora.
Dizajneri ih danas reinterpretiraju kroz mekše linije, tapacirane rubove, neutralne palete i manje visinske razlike, čineći ih sigurnijim i prilagodljivijim. U svijetu u kojem se sve odvija brzo, ovakvi prostori postaju arhitektonski poziv na zadržavanje.
Conversation Pits danas nisu statement luksuza, već promišljen odgovor na savremeni način života. Oni nude rijetku arhitektonsku kvalitetu: prostor koji prirodno okuplja ljude bez potrebe za dodatnim pravilima ili strukturama.
Možda su nekada bili ispred svog vremena, ali čini se da ih tek sada u potpunosti razumijemo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
