Samo jedan dan nas dijeli od filmske čarolije zvane Sarajevo Film Festival. Devet dana Sarajevo će biti mjesto promocije radova brojnih filmaša, kako iz regije, tako i svijeta. Ove godine kao počasni gost na Sarajevo Film Festival dolazi i Robert de Niro, a festivalski trg obećava bezbroj zabavnih događaja i sjajnu atmosferu.

U potrazi za filmskim naslovima koje trebamo dodati na našu listu filmova na koje trebamo obratiti pozornosti na SFFu, za savjet smo pitali bh. redateljicu Mirnu Dizdarević. Ova mlada redateljica je završila studij filmske režije, a potvrdu svog rada dobila je na 20.Sarajevo Film Festivalu, kada je njen film Iskupljenje, koji je ujedno bio i njen diplomski rad, osvojio nagradu za najbolji kratki bh.film. Mirninu preporuku filmova donosimo u nastavku. 

***
 

Svake godine sa nestrpljenjem čekamo posebnih devet dana u godini. Tih devet dana Sarajevo je epicentar kinematografije prekriven šljokičastim velom svjetskih bliceva, festivalskim gostima o kojima Sarajevo u nekim “običnim” danima može samo da sanja i naravno nezaobilaznim novim modnim kreacijama koje, htjeli to mi priznati ili ne, većina željno čeka. Za mene kao bh. redateljicu svaki Sarajevo Film Festival je poseban i uvijek me podsjeti kako trebam biti ponosna što sam redateljica iz Bosne i Hercegovine. 22. Sarajevo Film Festival se ponovo može pohvaliti raznovrsnim izborom filmova gdje će svaka gledateljica i gledatelj zasigurno pronaći nešto za sebe. Dok s nestrpljenjem čekamo početak velikog filmskog praznika u Sarajevu, pokušala sam izdvojiti par filmova koje bih lično pogledala.  

Prijedlog broj 1

Iz takmičarskog programa bih izdvojila film “Vlažnost” redatelja Nikole Ljuce. O ovome filmu sam već dosta čula i prošle godine od kolega koje su radile na filmu tako da je ovo ipak bio prvi film koji nestrpljivo čekam na festivalu. Također film je osvojio i i dalje osvaja mnogobrojne značajne nagrade na svjetskim filmskim festivalima.

 https://www.youtube.com/watch?v=lQSn67IUq3o

Prijedlog broj 2

Iz programa van konkurencije najinteresantniji film koji mi je privukao pažnju je film “Transmania“ koji ima petnaest redateljica i redatelja. Ono što mi je privuklo pažnju je način na koji su priče ispričane a to je da je svako od redatelja nastavljao priču sa svojih pet minuta filma koja je zasnovana na posljednjoj minuti prethodne priče.  Film je sniman nadrealističkom narativnom metodom koja istražuje nepoznatost i mističnost u procesu snimanja igranog filma. Definitivno je film na koji treba obratiti pozornost.


Prijedlog broj 3

Iz programa BH. filma apsolutno bih preporučila novi film Danisa Tanovića, “Smrt u Sarajevu“, koji može parirati rame uz rame s vrhunskim produkcijama, odličnom glumom, režijom, kamerom, montažom, gotovo sva ekipa je domaća ekipa. Trebamo biti ponosni na svu našu ekipu i na Danisa Tanovića koji je sjajnu ispričao još jednu priču koja nas se itekako tiče.

https://www.youtube.com/watch?v=in4feDE3GII

Prijedlog broj 4

Serija “Novine“ je nova serija Dalibora Matanića u 10 epizoda i priča je o građevinskom poduzetniku koji kupuje liberalni dnevni list da bi zataškao prometnu nesreću koju je prouzrokovala njegova majka i u kojoj je poginulo troje mladih ljudi. Još jedan razlog zbog kojeg bih pogledala ovu seriju je taj da smo prošle godine imali priliku gledati Matanićev “Zvizdan“ koji je bio potpuno oduševljenje, te iz tog razloga me veseli i njegova nova serija.

https://www.youtube.com/watch?v=gK3FsUzPhRE

Prijedlog broj 5

U programu regionalnih premijera pažnju privlači film “Korida“ Siniše Vidovića. Mislim da stalno se priča o koridama a niko u biti ne zna puno o njima  i vjerujem da će ovaj film na zanimljiv način otvoriti nam taj nepoznati, gotovo mitski svijet, koji nam je zapravo na kućnom pragu.


https://www.youtube.com/watch?v=6tNtPQn9mUc

Ovo su samo neki od mnogobrojnih filmova koji nas čekaju na 22. Sarajevo Film Festivalu i koji zaslužuju našu pažnju i koji će zasigurno imati svoju publiku. Uvijek bih apelovala da se prati regionalna kinematografija jer postaje sve interesantnija i za svaku pohvalu je činjenica da je sve više kvalitetnih filmova.  Ostajemo da uživamo u prekrasnom svijetu filma i da maštamo ovih devet dana u magičnom Sarajevu.

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo