Samo jedan dan nas dijeli od filmske čarolije zvane Sarajevo Film Festival. Devet dana Sarajevo će biti mjesto promocije radova brojnih filmaša, kako iz regije, tako i svijeta. Ove godine kao počasni gost na Sarajevo Film Festival dolazi i Robert de Niro, a festivalski trg obećava bezbroj zabavnih događaja i sjajnu atmosferu.

U potrazi za filmskim naslovima koje trebamo dodati na našu listu filmova na koje trebamo obratiti pozornosti na SFFu, za savjet smo pitali bh. redateljicu Mirnu Dizdarević. Ova mlada redateljica je završila studij filmske režije, a potvrdu svog rada dobila je na 20.Sarajevo Film Festivalu, kada je njen film Iskupljenje, koji je ujedno bio i njen diplomski rad, osvojio nagradu za najbolji kratki bh.film. Mirninu preporuku filmova donosimo u nastavku. 

***
 

Svake godine sa nestrpljenjem čekamo posebnih devet dana u godini. Tih devet dana Sarajevo je epicentar kinematografije prekriven šljokičastim velom svjetskih bliceva, festivalskim gostima o kojima Sarajevo u nekim “običnim” danima može samo da sanja i naravno nezaobilaznim novim modnim kreacijama koje, htjeli to mi priznati ili ne, većina željno čeka. Za mene kao bh. redateljicu svaki Sarajevo Film Festival je poseban i uvijek me podsjeti kako trebam biti ponosna što sam redateljica iz Bosne i Hercegovine. 22. Sarajevo Film Festival se ponovo može pohvaliti raznovrsnim izborom filmova gdje će svaka gledateljica i gledatelj zasigurno pronaći nešto za sebe. Dok s nestrpljenjem čekamo početak velikog filmskog praznika u Sarajevu, pokušala sam izdvojiti par filmova koje bih lično pogledala.  

Prijedlog broj 1

Iz takmičarskog programa bih izdvojila film “Vlažnost” redatelja Nikole Ljuce. O ovome filmu sam već dosta čula i prošle godine od kolega koje su radile na filmu tako da je ovo ipak bio prvi film koji nestrpljivo čekam na festivalu. Također film je osvojio i i dalje osvaja mnogobrojne značajne nagrade na svjetskim filmskim festivalima.

 https://www.youtube.com/watch?v=lQSn67IUq3o

Prijedlog broj 2

Iz programa van konkurencije najinteresantniji film koji mi je privukao pažnju je film “Transmania“ koji ima petnaest redateljica i redatelja. Ono što mi je privuklo pažnju je način na koji su priče ispričane a to je da je svako od redatelja nastavljao priču sa svojih pet minuta filma koja je zasnovana na posljednjoj minuti prethodne priče.  Film je sniman nadrealističkom narativnom metodom koja istražuje nepoznatost i mističnost u procesu snimanja igranog filma. Definitivno je film na koji treba obratiti pozornost.


Prijedlog broj 3

Iz programa BH. filma apsolutno bih preporučila novi film Danisa Tanovića, “Smrt u Sarajevu“, koji može parirati rame uz rame s vrhunskim produkcijama, odličnom glumom, režijom, kamerom, montažom, gotovo sva ekipa je domaća ekipa. Trebamo biti ponosni na svu našu ekipu i na Danisa Tanovića koji je sjajnu ispričao još jednu priču koja nas se itekako tiče.

https://www.youtube.com/watch?v=in4feDE3GII

Prijedlog broj 4

Serija “Novine“ je nova serija Dalibora Matanića u 10 epizoda i priča je o građevinskom poduzetniku koji kupuje liberalni dnevni list da bi zataškao prometnu nesreću koju je prouzrokovala njegova majka i u kojoj je poginulo troje mladih ljudi. Još jedan razlog zbog kojeg bih pogledala ovu seriju je taj da smo prošle godine imali priliku gledati Matanićev “Zvizdan“ koji je bio potpuno oduševljenje, te iz tog razloga me veseli i njegova nova serija.

https://www.youtube.com/watch?v=gK3FsUzPhRE

Prijedlog broj 5

U programu regionalnih premijera pažnju privlači film “Korida“ Siniše Vidovića. Mislim da stalno se priča o koridama a niko u biti ne zna puno o njima  i vjerujem da će ovaj film na zanimljiv način otvoriti nam taj nepoznati, gotovo mitski svijet, koji nam je zapravo na kućnom pragu.


https://www.youtube.com/watch?v=6tNtPQn9mUc

Ovo su samo neki od mnogobrojnih filmova koji nas čekaju na 22. Sarajevo Film Festivalu i koji zaslužuju našu pažnju i koji će zasigurno imati svoju publiku. Uvijek bih apelovala da se prati regionalna kinematografija jer postaje sve interesantnija i za svaku pohvalu je činjenica da je sve više kvalitetnih filmova.  Ostajemo da uživamo u prekrasnom svijetu filma i da maštamo ovih devet dana u magičnom Sarajevu.

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba