TEKST: Bonjour.ba/PR
DATUM OBJAVE: 2.12.2024.
Svaka priča o ženama koje su preživjele nasilje nosi sa sobom težinu boli, ali i nevjerovatnu snagu za promjenu.
Pisati o ovim temama znači stati uz one čiji su glasovi prečesto utišani, pružiti im podršku i podsjetiti ih da nisu same. Kampanja „16 dana aktivizma“ podsjeća nas na to koliko je važno da se solidarišemo, da budemo rame na koje se žene mogu osloniti i glas koji će govoriti tamo gdje je tišina zavladala.
Foto: unsplash.com
Svaka priča o preživljenim traumama i svakodnevnoj borbi protiv stigme pomaže osnažiti žene i mijenjati percepciju javnosti. Zbog toga ova kampanja nije samo simboličan period, već prilika da zajedničkim snagama radimo na društvu koje ne okreće glavu pred problemima. Kroz svaku ispričanu priču i konkretne savjete stručnih osoba poput psihologinje Arijane Ćatović, pomažemo da glas odjekne dalje jer mijenjati svijet počinje od jedne rečenice i jednog slušanja.
Arijana Ćatović, psihologinja Sigurne kuće i Centra za žene u Sarajevu
Kako biste ocijenili mentalno zdravlje žena koje su pretrpjele nasilje u porodici?
Posljedice po mentalno zdravlje u slučajevima preživljavanja nasilja u porodici su brojne i ne mogu se generalizirati. Možemo reći da svaka žena razvije posljedice koje su karakteristične za nju. Najčešće posljedice po mentalno zdravlje su osjećaj napetosti, nemira, zatim osjećaj srama i krivnje. Ovo su prvi simptomi. Kasnije se javlja gubitak samopouzdanja i samopoštovanja koji nerijetko rezultira samozanemarivanjem.
Ovo se dešava usljed sistematskog obezvređivanja koje nasilnik svakodnevno čini narušavajući tako ženin osjećaj lične vrijednosti. Postepeno žene stvaraju doživljaj bazične nesigurnosti i osjećaj straha za svoj život, ali i za sigurnost i život bliskih osoba. Nerijetko, žrtve nasilja u porodici doživljavaju različite neurotske reakcije, poremećaj spavanjam ishrane, probleme s koncentracijom i još dosta drugih simptoma koji smanjuju kvalitet života.
U slučajevima grubih formi nasilja javljaju se simptomi psihičke disfunkcionalnosti kao što su depresija, različite fobije i anksioznost. U slučajevima izloženosti veoma teškim formama nasilja mogu se razviti i teža psihična oboljenja kao što su psihotične depresije, paranoje pa čak pokušaji oduzimanja vlastitog života.
Mnogi ne znaju da dolaskom u Sigurnu kuću korisnice dobijaju psihološku podršku. Šta ta podrška zapravo podrazumijeva?
Dolaskom u Sigurnu kuću Fondacije lokalne demokratije sa svakom ženom se obavi inicijalni razgovor i ispuni test s ciljem procjene posttraumatskog stresa i drugih psiholoških posljedica traumatskih događaja. Na osnovu razgovora i rezultata testa terapeutkinja za svaku ženu pravi individualni plan oporavka. Ovdje je bitno napomenuti da je žena aktivno uključena i zajedno sa terapeutkinjom učestvuje u izradi plana. Isti princip rada se koristi i u radu sa djevojkama.
U okviru naše Sigurne kuće od 2002. godine egzistira poseban dio za djevojke žrtve seksualnog, porodičnog i drugih oblika nasilja. Ovakav oblik terapijskog rada pruža podršku, empatiju i razumijevanje, daje mogućnost da u sigurnoj atmosferi žene i djevojke postepeno vraćaju povjerenje u sebe, uspostave zdrave odnose i lične granice, te na koncu, ponovo dobiju osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Koliko je važna psihološka podrška za njihovu resocijalizaciju i povratak normalnom načinu života?
Nasilje ostavlja posljedice i negativno utječe na mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje žrtava, posebno ukoliko je žena izložena nasilju duži vremenski period. Psihoterapija pomaže u više segmenata. Prije svega žene dobiju siguran prostor u kojem mogu otvoreno razgovarati o svojim iskustvima doživljenog nasilja, strahovima, traumama i osjećajima bez osuđivanja i sa puno razumijevanja.
Životom u nasilju žene mogu razviti različite poremećaje kao što su poremećaj spavanja, anksioznost, depresija, a u nekim slučajevima i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Kroz terapiju prvo uče na koji način da se lakše nose sa ovim simptomima. Zatim, ulaze u proces razrade traumatičnih iskustava nakon čega se puno lakše nose s bolnim emocijama i sjećanjima, te postupno smanjuju njihov utjecaj na svakodnevni život. Također, terapija im pomaže da razviju strategije suočavanja s emocionalnim izazovima, upravljanjem stresom, jačanjem samopouzdanja i razvijanjem boljeg razumijevanja vlastitih reakcija.
Jesu li korisnice/žrtve nasilja same svjesne značaja psihološke podrške i kako je doživljavaju?
Prvi utisci poslije individualnih tretmana su uvijek intenzivni i puni zahvalnosti. Veliki broj žena prvi put doživi da ih neko ozbiljno sluša bez osuđivanja i davanja savjeta šta bi trebale uraditi.
Tehnike samopomoći i načini kako da se lakše nose sa psihološkim poteškoćama i simptomima traume im olakšavaju svakodnevno funkcioniranje i vraćaju kontrolu nad životom. Kada osjete dobrobit ovakvog načina rada mnoge se odluče nastaviti sa tretmanima nakon izlaska iz Sigurne kuće.
Foto: unsplash.com
Koliko je važno da žrtve nasilja u porodici dobiju psihološku podršku i nakon izlaska iz Sigurne kuće odnosno kada izađu iz kruga nasilja i krenu u novu životnu etapu
Svim ženama i djevojkama koje borave u Sigurnoj kući je omogućeno da psihološki tretman nastave u sklopu Centra za žene Fondacije lokalne demokratije. Ovo je posebno važno za žene koje su preživjele teške oblike nasilja i dugo živjele u nasilnim vezama izolirane od svakodnevnih društvenih dešavanja i socijalnih kontakata. Jedan od mehanizama nasilja koji ostavlja posljedice po mentalno zdravlje je izolacija. Stoga je ženama sa ovim iskustvom neophodna podrška u ponovnom uspostavljanju svakodnevnih rutina i normalnih tokova života.
Za psihološku podršku nakon izlaska iz Sigurne kuće odlučuje se većina štićenica jer im to daje dodatni osjećaj sigurnosti i podrške. Jedan broj korisnica, koje se ne odluče nastaviti psihološki tretman poslije izlaska iz Sigurne kuće, redovno se javlja na SOS telefon. Ti kontakti i podrška su im veoma značajni.
Ove činjenice ukazuju koliko im je važna podrška okoline. Bitno je napomenuti da kvalitetna podrška podrazumijeva osnaživanje žene, a ne davanje savjeta šta bi trebala raditi ili osuđivanje zašto je trpila nasilje. Također, treba imati na umu da žene koje su preživjele nasilje u porodici nisu manje vrijedne, već da su to hrabre žene koje zaslužuju poštovanje.
Koliko kao društvo moramo promijeniti i preispitati stavove prema ženama, djevojkama i djeci koji su doživjeli nasilje u porodici? Možemo li kao društvo doprinijeti boljem mentalnom zdravlju žrtava nasilja?
Nažalost, društvo u kojem živimo još stigmatizira žene koje su preživjele nasilje u porodici. Odgovornost za počinjeno nasilje ne percipira na ispravan način, pa se često ženama koje prijave nasilje spočitava da su muža smjestile u zatvor i da je zbog toga izgubio posao, da ga je odvojila od djece i slično. Neophodno je da društvo prihvati činjenicu da je za nasilje isključivo odgovorna osoba koja je zloupotrijebila moć koju je imala u tom trenutku i nanijela štetu drugoj osobi.
Preživjele nasilja nisu odgovorne što nasilnici snose posjedice za svoje ponašanje. Nasilnici, ali i šira javnost trebaju biti svjesni da je nasilje u porodici krivično djelo. Sve osobe koje počine bilo koje krivično djelo za to moraju odgovarati. Onog momenta kada osoba svjesno odluči da emocionalno, fizički ili na bilo koji drugi način zlostavlja drugu osobu treba biti svjesna da će za to biti kažnjena.
Foto: unsplash.com
Žrtve ne treba da šute i da trpe nasilje i na taj način da ugrožavaju svoje i zdravlje svoje djece kako bi zaštitile osobu koja ih zlostavlja. Iako je apsurdno tražiti od žrtve da štiti zlostavljača to, nažalost, društvo traži od žrtava dajući pomenute komentare.
Obično se ima razumijevanja za druge, ali kada se desi da je nasilnik neko blizak tada je razumijevanje na testu i minimizira se i opravdava ponašanje nasilnika. Zbog toga treba stalno javno razgovarati na ovu temu i podsjećati da adresiranjem krivnje prema osobi koja je počinila nasilje podržavamo preživjele i šaljemo im poruku da to što im se dešavalo nije njihova odgovornost i krivica.
Osim što ste direktno uključeni u rad sa žrtvama nasilja u porodici, također radite i na njegovoj prevenciji i to edukacijom mladih o oblicima nasilja, njegovom prepoznavanju i sl. Kakve, zapravo, nove generacije odgajamo? Znaju li znaju prepoznati nasilje u porodici?
Tema nasilja se kroz obrazovni sistem obrađuje, možda ne u mjeri u kojoj bi trebalo, ali pomaci su napravljeni i to treba istaći. Fondacija lokalne demokratije ima odličnu saradnju sa osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo i često nam se obraćaju da održimo radionice za djecu.
Mladi prepoznaju nasilje i ono što je pohvalno svjesni su i ranih znakova nailja. Međutim, zabrinjavajuće je to da imaju toleranciju na nasilje. Razgovarajući sa mladima kroz edukativne radionice, ali i kroz terapijski rad, koji je dostupan mladima u Edukativnom kutku za mlade u sklopu Centra ze žene, stječe se dojam da jedan broj mladih odgojem usvaja tradicionalne vrijednosti kojima se propagira dominantna uloga muškarca u porodici.
Foto: unsplash.com
Djevojke zanemaruju i opravdavaju ljubomoru, emocionalno nasilje, zabrane koje im partneri postavljaju, pa čak i neke forme fizičkog nasilja. Na mlade utječu tzv. influenseri, a jedan broj njih propagira nasilje i dominaciju nad ženama prikazujući ih finansijski ovisnim o muškarcima i ističući njihov fizički izgled kao primaran. Uloga porodice, ali i šire zajednice je ključna kako bi se ovakvi trendovi mijenjali i osuđivali.
Koliko je važno raditi sa samim počiniteljima nasilja i utjecati na njihovo rezonovanje?
Kontinuiran rad sa počiniocima nasilja je jednako važan kao i pružanje podrške i pomoći žrtvama. Ukoliko nasilnici ne osvijeste i ne priznaju svoju odgovornost, a samim tim i ne naprave suštinsku promjenu u poimanju nasilja i potrebi samodokazivanja kroz zloupotrebu moći nad slabijim od sebe neće doći do značajnijh pomaka.
Psihosocijalni tretman obuhvata različite postupke individualne i grupne psihoterapije, učenje socijalnih vještina, socioterapiju i druge slične intervencije s ciljem da dođe do promjene u poimanju nasilja u samom nasilniku. U zadnje vrijeme je u porastu broj nasilnika koji su ovisni o narkoticima, alkoholu i kocki i pored nasilja neophodno je tretirati i ove probleme. Provedba obaveznog psihosocijalnog tretmana mora uključivati i obavezno liječenje ovisnosti (narkotici, alkohol, kocka).
* * *
Naslovna fotografija: PR
TEKST: Ada Ćeremida
Nekad je za promjenu karijere dovoljno devedeset minuta, sedam odbrana i jedan trenutak emocije koji internet ne pušta. Vozinha, 40-godišnji golman Cape Verdea, nakon utakmice protiv Španije postao je globalna sportska priča koju pratimo i iz karijernog ugla.
Ovo je jedna od onih priča zbog kojih Svjetsko prvenstvo nije samo statistika, tabela i rezultat.
Cape Verde, ili Cabo Verde u svom izvornom nazivu, je u svom prvom nastupu na Mundijalu odigrao 0:0 protiv Španije, a glavni razlog što je mreža ostala netaknuta bio je Josimar José Évora Dias, poznatiji kao Vozinha.
Sa 40 godina, sedam odbrana i Player of the Match priznanjem, postao je lice utakmice, ali i lice onog dijela fudbala koji volimo najviše: kada reprezentacija koju mnogi nisu imali na svom radaru izađe na najveću scenu i pretvori jednu utakmicu u priču koju gleda cijeli svijet.
Foto: @atlchamber
Vozinha nije tip fudbalera čiju karijeru od početka prate reflektori, veliki transferi i headline-i. Rođen je u Mindelu, na otoku São Vicente, a profesionalni put vodio ga je kroz Cape Verde, Angolu, Moldaviju, Portugal, Kipar i Slovačku.
Danas brani za Chaves u portugalskoj drugoj ligi, što cijelu priču čini još snažnijom jer na Mundijal nije stigao iz najvećeg evropskog kluba, već iz karijere koja se gradila daleko od stalnih reflektora.
Njegov put do Svjetskog prvenstva zato nosi posebnu težinu: godine rada, selidbi, čekanja i dokazivanja stale su u tih 90 minuta u kojima je pred cijelim svijetom pokazao zašto je baš on morao biti tamo.
Foto: @fifaworldcup
Protiv Španije, Cape Verde nije samo “izdržao” utakmicu, nego je osvojio historijski bod u svom prvom nastupu na Svjetskom prvenstvu.
Španija je imala veliki pritisak, 27 pokušaja i sedam udaraca u okvir gola, ali svaki put kada je trebalo, Vozinha je bio tu.
U fudbalskom jeziku, ovo je clean sheet; u jeziku interneta, ovo je bio trenutak kada neko odjednom postane svačiji omiljeni igrač.
Njegova partija je bila toliko snažna da se više nije pričalo samo o rezultatu, nego o čovjeku koji ga je sačuvao.
Prije utakmice, Vozinha je imao manje od 20.000 pratitelja na Instagramu, a nakon nje brojke su krenule rasti suludom brzinom.
Neki izvještaji su prvo pisali o prelasku preko milion, zatim o 5, 6 pa i više od 7 miliona pratitelja, dok screenshot njegovog profila sada pokazuje da je već preko 10 miliona.
To nije samo “viralno”, to je onaj rijetki trenutak kada publika ne prati sportistu zato što je najpoznatiji, nego zato što osjeti da je upravo svjedočila nečemu iskrenom.
Nakon utakmice, njegov emotivni slom dodatno je pojačao reakcije jer je govorio o nani i dedi koji su ga odgojili, ponosu i majci koja nije mogla biti tu.
Najljepši dio ove priče nije broj followera, iako je i to fascinantno. Najljepši dio je činjenica da Vozinha sa 40 godina nije “kasno” došao do najveće pozornice, nego je došao tačno onda kada je trebalo. 
Foto: @sportsillustratedfc
U svijetu u kojem se karijere često mjere brzinom, ranim uspjehom i konstantnom vidljivošću, njegova priča podsjeća da se veliki zaokreti nekad dogode nakon godina rada koji niko ne vidi.
Cape Verde je dobio historijski bod, Chaves je odjednom dobio globalnu pažnju, a Vozinha je dobio ono što se ne može isplanirati: trenutak koji te iz lokalne priče prebaci u svjetsku.
Foto: @fr27design
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
