Svaka priča o ženama koje su preživjele nasilje nosi sa sobom težinu boli, ali i nevjerovatnu snagu za promjenu.

Pisati o ovim temama znači stati uz one čiji su glasovi prečesto utišani, pružiti im podršku i podsjetiti ih da nisu same. Kampanja „16 dana aktivizma“ podsjeća nas na to koliko je važno da se solidarišemo, da budemo rame na koje se žene mogu osloniti i glas koji će govoriti tamo gdje je tišina zavladala.

Foto: unsplash.com

Svaka priča o preživljenim traumama i svakodnevnoj borbi protiv stigme pomaže osnažiti žene i mijenjati percepciju javnosti. Zbog toga ova kampanja nije samo simboličan period, već prilika da zajedničkim snagama radimo na društvu koje ne okreće glavu pred problemima. Kroz svaku ispričanu priču i konkretne savjete stručnih osoba poput psihologinje Arijane Ćatović, pomažemo da glas odjekne dalje jer mijenjati svijet počinje od jedne rečenice i jednog slušanja.

Arijana Ćatović, psihologinja Sigurne kuće i Centra za žene u Sarajevu

Kako biste ocijenili mentalno zdravlje žena koje su pretrpjele nasilje u porodici?  

Posljedice po mentalno zdravlje u slučajevima preživljavanja nasilja u porodici su brojne i ne mogu se generalizirati. Možemo reći da svaka žena razvije posljedice koje su karakteristične za nju. Najčešće posljedice po mentalno zdravlje su osjećaj napetosti, nemira, zatim osjećaj srama i krivnje. Ovo su prvi simptomi. Kasnije se javlja gubitak samopouzdanja i samopoštovanja koji nerijetko rezultira samozanemarivanjem.

Ovo se dešava usljed sistematskog obezvređivanja koje nasilnik svakodnevno čini narušavajući tako ženin osjećaj lične vrijednosti. Postepeno žene stvaraju doživljaj bazične nesigurnosti i osjećaj straha za svoj život, ali i za sigurnost i život bliskih osoba. Nerijetko, žrtve nasilja u porodici doživljavaju različite neurotske reakcije, poremećaj spavanjam ishrane, probleme s koncentracijom i još dosta drugih simptoma koji smanjuju kvalitet života.

U slučajevima grubih formi nasilja javljaju se simptomi psihičke disfunkcionalnosti kao što su depresija, različite fobije i anksioznost. U slučajevima izloženosti veoma teškim formama nasilja mogu se razviti i teža psihična oboljenja kao što su psihotične depresije, paranoje pa čak pokušaji oduzimanja vlastitog života.


Mnogi ne znaju da dolaskom u Sigurnu kuću korisnice dobijaju psihološku podršku. Šta ta podrška zapravo podrazumijeva?  

Dolaskom u Sigurnu kuću Fondacije lokalne demokratije sa svakom ženom se obavi inicijalni razgovor i ispuni test s ciljem procjene posttraumatskog stresa i drugih psiholoških posljedica traumatskih događaja. Na osnovu razgovora i rezultata testa terapeutkinja za svaku ženu pravi individualni plan oporavka. Ovdje je bitno napomenuti da je žena aktivno uključena i zajedno sa terapeutkinjom učestvuje u izradi plana. Isti princip rada se koristi i u radu sa djevojkama.

U okviru naše Sigurne kuće od 2002. godine egzistira poseban dio za djevojke žrtve seksualnog, porodičnog i drugih oblika nasilja. Ovakav oblik terapijskog rada pruža podršku, empatiju i razumijevanje, daje mogućnost da u sigurnoj atmosferi žene i djevojke postepeno vraćaju povjerenje u sebe, uspostave zdrave odnose i lične granice, te na koncu, ponovo dobiju osjećaj kontrole nad vlastitim životom.





Koliko je važna psihološka podrška za njihovu resocijalizaciju i povratak normalnom načinu života?  

Nasilje ostavlja posljedice i negativno utječe na mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje žrtava, posebno ukoliko je žena izložena nasilju duži vremenski period. Psihoterapija pomaže u više segmenata. Prije svega žene dobiju siguran prostor u kojem mogu otvoreno razgovarati o svojim iskustvima doživljenog nasilja, strahovima, traumama i osjećajima bez osuđivanja i sa puno razumijevanja.

Životom u nasilju žene mogu razviti različite poremećaje kao što su poremećaj spavanja, anksioznost, depresija, a u nekim slučajevima i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Kroz terapiju prvo uče na koji način da se lakše nose sa ovim simptomima. Zatim, ulaze u proces razrade traumatičnih iskustava nakon čega se puno lakše nose s bolnim emocijama i sjećanjima, te postupno smanjuju njihov utjecaj na svakodnevni život. Također, terapija im pomaže da razviju strategije suočavanja s emocionalnim izazovima, upravljanjem stresom, jačanjem samopouzdanja i razvijanjem boljeg razumijevanja vlastitih reakcija.


Jesu li korisnice/žrtve nasilja same svjesne značaja psihološke podrške i kako je doživljavaju?  

Prvi utisci poslije individualnih tretmana su uvijek intenzivni i puni zahvalnosti. Veliki broj žena prvi put doživi da ih neko ozbiljno sluša bez osuđivanja i davanja savjeta šta bi trebale uraditi.

Tehnike samopomoći i načini kako da se lakše nose sa psihološkim poteškoćama i simptomima traume im olakšavaju svakodnevno funkcioniranje i vraćaju kontrolu nad životom. Kada osjete dobrobit ovakvog načina rada mnoge se odluče nastaviti sa tretmanima nakon izlaska iz Sigurne kuće.

Foto: unsplash.com

Koliko je važno da žrtve nasilja u porodici dobiju psihološku podršku i nakon izlaska iz Sigurne kuće odnosno kada izađu iz kruga nasilja i krenu u novu životnu etapu  

Svim ženama i djevojkama koje borave u Sigurnoj kući je omogućeno da psihološki tretman nastave u sklopu Centra za žene Fondacije lokalne demokratije. Ovo je posebno važno za žene koje su preživjele teške oblike nasilja i dugo živjele u nasilnim vezama izolirane od svakodnevnih društvenih dešavanja i socijalnih kontakata. Jedan od mehanizama nasilja koji ostavlja posljedice po mentalno zdravlje je izolacija. Stoga je ženama sa ovim iskustvom neophodna podrška u ponovnom uspostavljanju svakodnevnih rutina i normalnih tokova života.

Za psihološku podršku nakon izlaska iz Sigurne kuće odlučuje se većina štićenica jer im to daje dodatni osjećaj sigurnosti i podrške. Jedan broj korisnica, koje se ne odluče nastaviti psihološki tretman poslije izlaska iz Sigurne kuće, redovno se javlja na SOS telefon. Ti kontakti i podrška su im veoma značajni.





Ove činjenice ukazuju koliko im je važna podrška okoline. Bitno je napomenuti da kvalitetna podrška podrazumijeva osnaživanje žene, a ne davanje savjeta šta bi trebala raditi ili osuđivanje zašto je trpila nasilje. Također, treba imati na umu da žene koje su preživjele nasilje u porodici nisu manje vrijedne, već da su to hrabre žene koje zaslužuju poštovanje.


Koliko kao društvo moramo promijeniti i preispitati stavove prema ženama, djevojkama i djeci koji su doživjeli nasilje u porodici? Možemo li kao društvo doprinijeti boljem mentalnom zdravlju žrtava nasilja?  

Nažalost, društvo u kojem živimo još stigmatizira žene koje su preživjele nasilje u porodici. Odgovornost za počinjeno nasilje ne percipira na ispravan način, pa se često ženama koje prijave nasilje spočitava da su muža smjestile u zatvor i da je zbog toga izgubio posao, da ga je odvojila od djece i slično. Neophodno je da društvo prihvati činjenicu da je za nasilje isključivo odgovorna osoba koja je zloupotrijebila moć koju je imala u tom trenutku i nanijela štetu drugoj osobi.

Preživjele nasilja nisu odgovorne što nasilnici snose posjedice za svoje ponašanje. Nasilnici, ali i šira javnost trebaju biti svjesni da je nasilje u porodici krivično djelo. Sve osobe koje počine bilo koje krivično djelo za to moraju odgovarati. Onog momenta kada osoba svjesno odluči da emocionalno, fizički ili na bilo koji drugi način zlostavlja drugu osobu treba biti svjesna da će za to biti kažnjena.

Foto: unsplash.com

Žrtve ne treba da šute i da trpe nasilje i na taj način da ugrožavaju svoje i zdravlje svoje djece kako bi zaštitile osobu koja ih zlostavlja. Iako je apsurdno tražiti od žrtve da štiti zlostavljača to, nažalost, društvo traži od žrtava dajući pomenute komentare.

Obično se ima razumijevanja za druge, ali kada se desi da je nasilnik neko blizak tada je razumijevanje na testu i minimizira se i opravdava ponašanje nasilnika. Zbog toga treba stalno javno razgovarati na ovu temu i podsjećati da adresiranjem krivnje prema osobi koja je počinila nasilje podržavamo preživjele i šaljemo im poruku da to što im se dešavalo nije njihova odgovornost i krivica.


Osim što ste direktno uključeni u rad sa žrtvama nasilja u porodici, također radite i na njegovoj prevenciji i to edukacijom mladih o oblicima nasilja, njegovom prepoznavanju i sl. Kakve, zapravo, nove generacije odgajamo? Znaju li znaju prepoznati nasilje u porodici?  

Tema nasilja se kroz obrazovni sistem obrađuje, možda ne u mjeri u kojoj bi trebalo, ali pomaci su napravljeni i to treba istaći. Fondacija lokalne demokratije ima odličnu saradnju sa osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo i često nam se obraćaju da održimo radionice za djecu.

Mladi prepoznaju nasilje i ono što je pohvalno svjesni su i ranih znakova nailja. Međutim, zabrinjavajuće je to da imaju toleranciju na nasilje. Razgovarajući sa mladima kroz edukativne radionice, ali i kroz terapijski rad, koji je dostupan mladima u Edukativnom kutku za mlade u sklopu Centra ze žene, stječe se dojam da jedan broj mladih odgojem usvaja tradicionalne vrijednosti kojima se propagira dominantna uloga muškarca u porodici.

Foto: unsplash.com

Djevojke zanemaruju i opravdavaju ljubomoru, emocionalno nasilje, zabrane koje im partneri postavljaju, pa čak i neke forme fizičkog nasilja. Na mlade utječu tzv. influenseri, a jedan broj njih propagira nasilje i dominaciju nad ženama prikazujući ih finansijski ovisnim o muškarcima i ističući njihov fizički izgled kao primaran. Uloga porodice, ali i šire zajednice je ključna kako bi se ovakvi trendovi mijenjali i osuđivali.


Koliko je važno raditi sa samim počiniteljima nasilja i utjecati na njihovo rezonovanje?  

Kontinuiran rad sa počiniocima nasilja je jednako važan kao i pružanje podrške i pomoći žrtvama. Ukoliko nasilnici ne osvijeste i ne priznaju svoju odgovornost, a samim tim i ne naprave suštinsku promjenu u poimanju nasilja i potrebi samodokazivanja kroz zloupotrebu moći nad slabijim od sebe neće doći do značajnijh pomaka.

Psihosocijalni tretman obuhvata različite postupke individualne i grupne psihoterapije, učenje socijalnih vještina, socioterapiju i druge slične intervencije s ciljem da dođe do promjene u poimanju nasilja u samom nasilniku. U zadnje vrijeme je u porastu broj nasilnika koji su ovisni o narkoticima, alkoholu i kocki i pored nasilja neophodno je tretirati i ove probleme. Provedba obaveznog psihosocijalnog tretmana mora uključivati i obavezno liječenje ovisnosti (narkotici, alkohol, kocka).
 

 * * * 
Naslovna fotografija: PR

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club