TEKST: Bonjour.ba/PR
DATUM OBJAVE: 2.12.2024.
Svaka priča o ženama koje su preživjele nasilje nosi sa sobom težinu boli, ali i nevjerovatnu snagu za promjenu.
Pisati o ovim temama znači stati uz one čiji su glasovi prečesto utišani, pružiti im podršku i podsjetiti ih da nisu same. Kampanja „16 dana aktivizma“ podsjeća nas na to koliko je važno da se solidarišemo, da budemo rame na koje se žene mogu osloniti i glas koji će govoriti tamo gdje je tišina zavladala.
Foto: unsplash.com
Svaka priča o preživljenim traumama i svakodnevnoj borbi protiv stigme pomaže osnažiti žene i mijenjati percepciju javnosti. Zbog toga ova kampanja nije samo simboličan period, već prilika da zajedničkim snagama radimo na društvu koje ne okreće glavu pred problemima. Kroz svaku ispričanu priču i konkretne savjete stručnih osoba poput psihologinje Arijane Ćatović, pomažemo da glas odjekne dalje jer mijenjati svijet počinje od jedne rečenice i jednog slušanja.
Arijana Ćatović, psihologinja Sigurne kuće i Centra za žene u Sarajevu
Kako biste ocijenili mentalno zdravlje žena koje su pretrpjele nasilje u porodici?
Posljedice po mentalno zdravlje u slučajevima preživljavanja nasilja u porodici su brojne i ne mogu se generalizirati. Možemo reći da svaka žena razvije posljedice koje su karakteristične za nju. Najčešće posljedice po mentalno zdravlje su osjećaj napetosti, nemira, zatim osjećaj srama i krivnje. Ovo su prvi simptomi. Kasnije se javlja gubitak samopouzdanja i samopoštovanja koji nerijetko rezultira samozanemarivanjem.
Ovo se dešava usljed sistematskog obezvređivanja koje nasilnik svakodnevno čini narušavajući tako ženin osjećaj lične vrijednosti. Postepeno žene stvaraju doživljaj bazične nesigurnosti i osjećaj straha za svoj život, ali i za sigurnost i život bliskih osoba. Nerijetko, žrtve nasilja u porodici doživljavaju različite neurotske reakcije, poremećaj spavanjam ishrane, probleme s koncentracijom i još dosta drugih simptoma koji smanjuju kvalitet života.
U slučajevima grubih formi nasilja javljaju se simptomi psihičke disfunkcionalnosti kao što su depresija, različite fobije i anksioznost. U slučajevima izloženosti veoma teškim formama nasilja mogu se razviti i teža psihična oboljenja kao što su psihotične depresije, paranoje pa čak pokušaji oduzimanja vlastitog života.
Mnogi ne znaju da dolaskom u Sigurnu kuću korisnice dobijaju psihološku podršku. Šta ta podrška zapravo podrazumijeva?
Dolaskom u Sigurnu kuću Fondacije lokalne demokratije sa svakom ženom se obavi inicijalni razgovor i ispuni test s ciljem procjene posttraumatskog stresa i drugih psiholoških posljedica traumatskih događaja. Na osnovu razgovora i rezultata testa terapeutkinja za svaku ženu pravi individualni plan oporavka. Ovdje je bitno napomenuti da je žena aktivno uključena i zajedno sa terapeutkinjom učestvuje u izradi plana. Isti princip rada se koristi i u radu sa djevojkama.
U okviru naše Sigurne kuće od 2002. godine egzistira poseban dio za djevojke žrtve seksualnog, porodičnog i drugih oblika nasilja. Ovakav oblik terapijskog rada pruža podršku, empatiju i razumijevanje, daje mogućnost da u sigurnoj atmosferi žene i djevojke postepeno vraćaju povjerenje u sebe, uspostave zdrave odnose i lične granice, te na koncu, ponovo dobiju osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Koliko je važna psihološka podrška za njihovu resocijalizaciju i povratak normalnom načinu života?
Nasilje ostavlja posljedice i negativno utječe na mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje žrtava, posebno ukoliko je žena izložena nasilju duži vremenski period. Psihoterapija pomaže u više segmenata. Prije svega žene dobiju siguran prostor u kojem mogu otvoreno razgovarati o svojim iskustvima doživljenog nasilja, strahovima, traumama i osjećajima bez osuđivanja i sa puno razumijevanja.
Životom u nasilju žene mogu razviti različite poremećaje kao što su poremećaj spavanja, anksioznost, depresija, a u nekim slučajevima i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Kroz terapiju prvo uče na koji način da se lakše nose sa ovim simptomima. Zatim, ulaze u proces razrade traumatičnih iskustava nakon čega se puno lakše nose s bolnim emocijama i sjećanjima, te postupno smanjuju njihov utjecaj na svakodnevni život. Također, terapija im pomaže da razviju strategije suočavanja s emocionalnim izazovima, upravljanjem stresom, jačanjem samopouzdanja i razvijanjem boljeg razumijevanja vlastitih reakcija.
Jesu li korisnice/žrtve nasilja same svjesne značaja psihološke podrške i kako je doživljavaju?
Prvi utisci poslije individualnih tretmana su uvijek intenzivni i puni zahvalnosti. Veliki broj žena prvi put doživi da ih neko ozbiljno sluša bez osuđivanja i davanja savjeta šta bi trebale uraditi.
Tehnike samopomoći i načini kako da se lakše nose sa psihološkim poteškoćama i simptomima traume im olakšavaju svakodnevno funkcioniranje i vraćaju kontrolu nad životom. Kada osjete dobrobit ovakvog načina rada mnoge se odluče nastaviti sa tretmanima nakon izlaska iz Sigurne kuće.
Foto: unsplash.com
Koliko je važno da žrtve nasilja u porodici dobiju psihološku podršku i nakon izlaska iz Sigurne kuće odnosno kada izađu iz kruga nasilja i krenu u novu životnu etapu
Svim ženama i djevojkama koje borave u Sigurnoj kući je omogućeno da psihološki tretman nastave u sklopu Centra za žene Fondacije lokalne demokratije. Ovo je posebno važno za žene koje su preživjele teške oblike nasilja i dugo živjele u nasilnim vezama izolirane od svakodnevnih društvenih dešavanja i socijalnih kontakata. Jedan od mehanizama nasilja koji ostavlja posljedice po mentalno zdravlje je izolacija. Stoga je ženama sa ovim iskustvom neophodna podrška u ponovnom uspostavljanju svakodnevnih rutina i normalnih tokova života.
Za psihološku podršku nakon izlaska iz Sigurne kuće odlučuje se većina štićenica jer im to daje dodatni osjećaj sigurnosti i podrške. Jedan broj korisnica, koje se ne odluče nastaviti psihološki tretman poslije izlaska iz Sigurne kuće, redovno se javlja na SOS telefon. Ti kontakti i podrška su im veoma značajni.
Ove činjenice ukazuju koliko im je važna podrška okoline. Bitno je napomenuti da kvalitetna podrška podrazumijeva osnaživanje žene, a ne davanje savjeta šta bi trebala raditi ili osuđivanje zašto je trpila nasilje. Također, treba imati na umu da žene koje su preživjele nasilje u porodici nisu manje vrijedne, već da su to hrabre žene koje zaslužuju poštovanje.
Koliko kao društvo moramo promijeniti i preispitati stavove prema ženama, djevojkama i djeci koji su doživjeli nasilje u porodici? Možemo li kao društvo doprinijeti boljem mentalnom zdravlju žrtava nasilja?
Nažalost, društvo u kojem živimo još stigmatizira žene koje su preživjele nasilje u porodici. Odgovornost za počinjeno nasilje ne percipira na ispravan način, pa se često ženama koje prijave nasilje spočitava da su muža smjestile u zatvor i da je zbog toga izgubio posao, da ga je odvojila od djece i slično. Neophodno je da društvo prihvati činjenicu da je za nasilje isključivo odgovorna osoba koja je zloupotrijebila moć koju je imala u tom trenutku i nanijela štetu drugoj osobi.
Preživjele nasilja nisu odgovorne što nasilnici snose posjedice za svoje ponašanje. Nasilnici, ali i šira javnost trebaju biti svjesni da je nasilje u porodici krivično djelo. Sve osobe koje počine bilo koje krivično djelo za to moraju odgovarati. Onog momenta kada osoba svjesno odluči da emocionalno, fizički ili na bilo koji drugi način zlostavlja drugu osobu treba biti svjesna da će za to biti kažnjena.
Foto: unsplash.com
Žrtve ne treba da šute i da trpe nasilje i na taj način da ugrožavaju svoje i zdravlje svoje djece kako bi zaštitile osobu koja ih zlostavlja. Iako je apsurdno tražiti od žrtve da štiti zlostavljača to, nažalost, društvo traži od žrtava dajući pomenute komentare.
Obično se ima razumijevanja za druge, ali kada se desi da je nasilnik neko blizak tada je razumijevanje na testu i minimizira se i opravdava ponašanje nasilnika. Zbog toga treba stalno javno razgovarati na ovu temu i podsjećati da adresiranjem krivnje prema osobi koja je počinila nasilje podržavamo preživjele i šaljemo im poruku da to što im se dešavalo nije njihova odgovornost i krivica.
Osim što ste direktno uključeni u rad sa žrtvama nasilja u porodici, također radite i na njegovoj prevenciji i to edukacijom mladih o oblicima nasilja, njegovom prepoznavanju i sl. Kakve, zapravo, nove generacije odgajamo? Znaju li znaju prepoznati nasilje u porodici?
Tema nasilja se kroz obrazovni sistem obrađuje, možda ne u mjeri u kojoj bi trebalo, ali pomaci su napravljeni i to treba istaći. Fondacija lokalne demokratije ima odličnu saradnju sa osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo i često nam se obraćaju da održimo radionice za djecu.
Mladi prepoznaju nasilje i ono što je pohvalno svjesni su i ranih znakova nailja. Međutim, zabrinjavajuće je to da imaju toleranciju na nasilje. Razgovarajući sa mladima kroz edukativne radionice, ali i kroz terapijski rad, koji je dostupan mladima u Edukativnom kutku za mlade u sklopu Centra ze žene, stječe se dojam da jedan broj mladih odgojem usvaja tradicionalne vrijednosti kojima se propagira dominantna uloga muškarca u porodici.
Foto: unsplash.com
Djevojke zanemaruju i opravdavaju ljubomoru, emocionalno nasilje, zabrane koje im partneri postavljaju, pa čak i neke forme fizičkog nasilja. Na mlade utječu tzv. influenseri, a jedan broj njih propagira nasilje i dominaciju nad ženama prikazujući ih finansijski ovisnim o muškarcima i ističući njihov fizički izgled kao primaran. Uloga porodice, ali i šire zajednice je ključna kako bi se ovakvi trendovi mijenjali i osuđivali.
Koliko je važno raditi sa samim počiniteljima nasilja i utjecati na njihovo rezonovanje?
Kontinuiran rad sa počiniocima nasilja je jednako važan kao i pružanje podrške i pomoći žrtvama. Ukoliko nasilnici ne osvijeste i ne priznaju svoju odgovornost, a samim tim i ne naprave suštinsku promjenu u poimanju nasilja i potrebi samodokazivanja kroz zloupotrebu moći nad slabijim od sebe neće doći do značajnijh pomaka.
Psihosocijalni tretman obuhvata različite postupke individualne i grupne psihoterapije, učenje socijalnih vještina, socioterapiju i druge slične intervencije s ciljem da dođe do promjene u poimanju nasilja u samom nasilniku. U zadnje vrijeme je u porastu broj nasilnika koji su ovisni o narkoticima, alkoholu i kocki i pored nasilja neophodno je tretirati i ove probleme. Provedba obaveznog psihosocijalnog tretmana mora uključivati i obavezno liječenje ovisnosti (narkotici, alkohol, kocka).
* * *
Naslovna fotografija: PR
TEKST: Ada Ćeremida
Dok odbrojavamo dane do prvih utakmica Svjetskog prvenstva i još jednog ljeta ispunjenog navijanjem, analizama i emocijama koje samo fudbal može donijeti, razgovarali smo s čovjekom čije je ime godinama povezano sa sportskim pričama koje pamtimo.
Jasmin Ligata je ime koje ćete prepoznati iz svijeta sporta, medija, humanitarnog rada i brojnih priča koje su godinama punile naslovnice.
Za mnoge je glas utakmica, za druge čovjek koji stoji iza velikih sportskih i humanitarnih projekata, a za neke jednostavno neko ko je cijeli život proveo među ljudima i njihovim pričama. 
Uoči početka Svjetskog prvenstva, razgovarali smo s njim o fudbalu, Edinu Džeki, reprezentaciji Bosne i Hercegovine, trenucima koji su ga obilježili, ali i lekcijama koje je naučio daleko od stadiona.
Iako ga mnogi povezuju prvenstveno sa sportom, Jasmin Ligata je tokom karijere bio mnogo više od posmatrača sa strane. Kao novinar, PR menadžer, humanitarac i dugogodišnji saradnik nekih od najvećih imena regionalnog sporta, svjedočio je trenucima koji su obilježili generacije navijača. 
U razgovoru, otkrio nam je kako je doživio plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo, šta ga je Edin Džeko naučio o životu i zašto je fudbal i dalje njegova najdraža stresna stvar na svijetu. 
Fudbal je i dalje tema oko koje se u našoj regiji okuplja najviše emocija.
Nakon svih godina provedenih uz ovaj sport, šta je ono zbog čega vas fudbal i dalje jednako privlači?
Mogu sada pričati o tome kako fudbal spaja ljude, kako su mnogi fudbaleri najveći ambasadori svojih država, kako je to najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali za mene je najjednostavnije objašnjenje da je to nešto bez čega ne mogu.
Ne mislim samo na gledanje, jer sam u životu pogledao i previše utakmica, nego na sam sport, na sam taj fenomen, globalnu ljubav. Fudbal iz ljudi izvlači najbolje i najgore osobine, frustracije na tribinama, strast na terenu, zato ga toliko i volimo, a plus je što je i dobar ispusni ventil.
Godinama ste blisko sarađivali s Edinom Džekom i imali priliku vidjeti ga i van terena.
Koja osobina kod njega najviše iznenadi ljude koji ga poznaju samo kroz fudbal?
Ta njegova skromnost, poniznost i strpljenje za sve ljude. Nevjerovatno je koliko je strpljiv i koliko je dobra osoba.
Svi oni koji ga prvi put vide ostanu oduševljeni njegovom skromnošću, a to je osobina koju je ponio iz porodice i koja ga je, zaista, i nakon svih ovih godina Edinovih uspjeha zadržala čvrsto na zemlji.
Što bismo rekli narodski: „O sebi, pri sebi“.
Postoji li situacija u kojoj ste kao PR menadžer morali reagovati u nekoliko minuta, a koja vam je danas ostala u sjećanju kao jedna od najstresnijih u karijeri?
Niz je takvih situacija bilo, ali najstresnija je bila s Mirzom Teletovićem i Džananom Musom nakon „incidenta“ na utakmici između BiH i Rusije.
Desio se jedan sukob njih dvojice, a navijači su stali na stranu mlađeg, kao što bih i ja lično, da nisam znao cijeli kontekst. Te noći Mirza Teletović je dobio 1.000 prijetnji i ružnih psovki na svojim profilima i lično, i situacija je zaista izmakla kontroli, toliko da se Teletović odlučio napustiti kamp. 
Sutradan smo organizovali press konferenciju, gdje je prva Mirzina rečenica bila izvinjenje svima – navijačima, Musi, medijima i javnosti.
Nakon toga svi novinari su saslušali Teletovića, koji je bio iskren i dao pojašnjenje onoga što se dogodilo. Isti dan sam spojio Mirzu i Džanana, gdje su oni jedan drugom pružili ruku, zagrlili se, pomirili, gdje je i Džanan priznao da je i on snosio dobar dio krivice. 
Objavili smo to i cijela stvar se izgladila, barem što se tiče javnosti, jer od onih 1.000 prijetnji došli smo do 990 pohvala. Par dana poslije neka marketing agencija iz Amerike radila je analizu tog događaja i načina na koji je reagovano u kriznom PR-u te napisala tekst o tome kako je tim Mirze Teletovića skoro savršeno izgladio situaciju u manje od 24 sata.
Pisao sam im i zahvalio se, uz naglasak da nisam imao tim ljudi iza sebe, što ih je prilično iznenadilo. Međutim, imao sam Mirzu, koji je jako inteligentan i dobar čovjek i koji je bio svjestan onoga što je uradio, a kada si iskren i kada to svi prepoznaju, onda je mnogo lakše raditi.
Svjetsko prvenstvo 2026. sve je bliže. Kao neko ko je pratio brojne velike turnire, po čemu mislite da će ovo prvenstvo biti drugačije od prethodnih?
Osim što je najveći broj reprezentacija ikad na jednom SP-u, smatram da će ovo prvenstvo donijeti pregršt iznenađenja. Velike reprezentacije su umorne, imaju mnogo igrača koji iza sebe imaju po 50–60 utakmica na visokom nivou.
Izašli su iz sezone u kojoj nije bilo mnogo prostora za odmaranje i sada ih očekuje prvenstvo dugo 39 dana. Vjerujem da će favoriti pobjeđivati, ali da će se jako mnogo mučiti i da ćemo biti svjedoci velikih iznenađenja.
Utakmica protiv Italije izazvala je mnogo emocija među navijačima.
Gdje ste vi bili u tom trenutku, kako ste je pratili i šta vam je prvo prošlo kroz glavu nakon posljednjeg zvižduka?
Dugo poslije penala nisam bio uopšte siguran da smo prošli.
Neki šok je bio u meni, koji mi nije dao priliku da se odmah radujem, da uživam, jer sam bio u nevjerici. Danima prije toga sam pisao o tome kako je Edin Džeko, zbog svega što je on mimo fudbala, ali i u fudbalu, zaslužio da ode na još jedno veliko takmičenje i onda kada se to desilo, sve sam čekao da će neko doći i reći: „E, nije, šalili smo se“.
Tek nakon pola sata, kada me je šok prošao, počeo sam i slaviti i pjevati, pa čak sam i zaplakao Ninoslavu Milenkoviću na ramenu.
Osjećaj je i dalje nevjerovatan, pogotovo kada vidim koliko to našem narodu znači, koliko znači Edinu, koliko znači svima onima kojima je Bosna i Hercegovina u srcu.
Koja je najčešća rečenica koju vam ljudi izgovore kada vas sretnu, a koja je najčešća rečenica koju ste vi izgovarali tokom utakmica pa je s vremenom postala interna šala među vašim prijateljima?
Kakav si da mi završiš dres Edina Džeke, ili bilo šta vezano za Edina. E, to je nekako sada u posljednje vrijeme zaista rečenica koja preovladava, ali ja sam mnogo toga mimo onoga što radim za Edina ili što sam radio za Mirzu, Tuku i ostale sportiste. 
Trudim se da budem odan i lojalan prijatelj svima i da, u svojim mogućnostima, svima pomognem. A internih šala ima i previše, s obzirom na to da sam u međuvremenu komentarisao futsal utakmice i postao viralan zbog svojih šala. Mnogo je toga, ali papir je premali da bi sve na njega moglo stati.
Da možete ponovo proživjeti jednu utakmicu koju ste gledali ili pratili tokom svoje karijere, bez da znate njen ishod, koju biste odabrali?
5. juni i utakmica između Želje i Sarajeva na Koševu, kada je Zuban dao gol za pobjedu, na moj 20. rođendan.
Postoji li poziv ili poruka koju ste primili zahvaljujući fudbalu, a koju nikada nećete zaboraviti?
S obzirom na dugogodišnje iskustvo i rad u medijima, u humanitarnom udruženju, bilo je više takvih poruka i poziva. Svaka poruka ili poziv koji se tiču fudbala, a koji za cilj imaju pomaganje drugima, za mene su zaista velika stvar.
Organizovao sam mnoge sportske događaje, ali Remake utakmica između Želje i Sarajeva, nakon 26 godina, sa istim akterima, za mene je bila poseban događaj i posebna emocija.
Bilo je stresno okupiti iste ljude na istom mjestu 26 godina nakon što su igrali međusobnu utakmicu, ali onog trenutka kada je počela ta utakmica, sjeo sam na tribinu, uživao i nekako je suza potekla, ona radosnica.
Koji je trenutak u fudbalu kod vas izazvao najviše emocija, kao navijača, novinara ili čovjeka?
Pa sigurno da je bilo više takvih trenutaka. Volim lijepe priče, poput te od 5. juna, kada je Željo bio autsajder protiv moćnog Sarajeva, a presudilo je veće srce. I sam sam tada bio dio kolektiva FK Željezničar, pa mi ta pobjeda jako znači.
Utakmica u Kaunasu mi je bila jako stresna, kada je Džeko asistirao Vedi za gol koji nas je odveo na SP. Pa zatim pobjeda protiv Slovačke u gostima, kada je Hajrović dao gol, pa onda himna naše zemlje protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu.
Milion malih i velikih stvari zbog kojih je fudbal najomiljenija stresna stvar na svijetu.
I za kraj, kada bi vaš život danas imao naslov sportske rubrike, kako bi on glasio?
„Liga bez briga“
Daleko od toga da sam bez briga i da u karijeri nisam imao briga, jesam, itekako, ali to me je oblikovalo kao čovjeka.
Velike nepravde su od mene učinile i napravile me čovjekom koji se trudi pomoći drugima, jer znam koliko boli nepravda i uvijek sam spreman pomoći drugima, jer me to zaista ispunjuje kao čovjeka.
Nesebično pomaganje je blagodat i svi oni koji se tako ponašaju znaju koliko je to dobro za čovjeka, koliko donosi olakšanja, koliko se ljepše živi i spava.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
