TEKST: Bonjour.ba/PR
DATUM OBJAVE: 2.12.2024.
Svaka priča o ženama koje su preživjele nasilje nosi sa sobom težinu boli, ali i nevjerovatnu snagu za promjenu.
Pisati o ovim temama znači stati uz one čiji su glasovi prečesto utišani, pružiti im podršku i podsjetiti ih da nisu same. Kampanja „16 dana aktivizma“ podsjeća nas na to koliko je važno da se solidarišemo, da budemo rame na koje se žene mogu osloniti i glas koji će govoriti tamo gdje je tišina zavladala.
Foto: unsplash.com
Svaka priča o preživljenim traumama i svakodnevnoj borbi protiv stigme pomaže osnažiti žene i mijenjati percepciju javnosti. Zbog toga ova kampanja nije samo simboličan period, već prilika da zajedničkim snagama radimo na društvu koje ne okreće glavu pred problemima. Kroz svaku ispričanu priču i konkretne savjete stručnih osoba poput psihologinje Arijane Ćatović, pomažemo da glas odjekne dalje jer mijenjati svijet počinje od jedne rečenice i jednog slušanja.
Arijana Ćatović, psihologinja Sigurne kuće i Centra za žene u Sarajevu
Kako biste ocijenili mentalno zdravlje žena koje su pretrpjele nasilje u porodici?
Posljedice po mentalno zdravlje u slučajevima preživljavanja nasilja u porodici su brojne i ne mogu se generalizirati. Možemo reći da svaka žena razvije posljedice koje su karakteristične za nju. Najčešće posljedice po mentalno zdravlje su osjećaj napetosti, nemira, zatim osjećaj srama i krivnje. Ovo su prvi simptomi. Kasnije se javlja gubitak samopouzdanja i samopoštovanja koji nerijetko rezultira samozanemarivanjem.
Ovo se dešava usljed sistematskog obezvređivanja koje nasilnik svakodnevno čini narušavajući tako ženin osjećaj lične vrijednosti. Postepeno žene stvaraju doživljaj bazične nesigurnosti i osjećaj straha za svoj život, ali i za sigurnost i život bliskih osoba. Nerijetko, žrtve nasilja u porodici doživljavaju različite neurotske reakcije, poremećaj spavanjam ishrane, probleme s koncentracijom i još dosta drugih simptoma koji smanjuju kvalitet života.
U slučajevima grubih formi nasilja javljaju se simptomi psihičke disfunkcionalnosti kao što su depresija, različite fobije i anksioznost. U slučajevima izloženosti veoma teškim formama nasilja mogu se razviti i teža psihična oboljenja kao što su psihotične depresije, paranoje pa čak pokušaji oduzimanja vlastitog života.
Mnogi ne znaju da dolaskom u Sigurnu kuću korisnice dobijaju psihološku podršku. Šta ta podrška zapravo podrazumijeva?
Dolaskom u Sigurnu kuću Fondacije lokalne demokratije sa svakom ženom se obavi inicijalni razgovor i ispuni test s ciljem procjene posttraumatskog stresa i drugih psiholoških posljedica traumatskih događaja. Na osnovu razgovora i rezultata testa terapeutkinja za svaku ženu pravi individualni plan oporavka. Ovdje je bitno napomenuti da je žena aktivno uključena i zajedno sa terapeutkinjom učestvuje u izradi plana. Isti princip rada se koristi i u radu sa djevojkama.
U okviru naše Sigurne kuće od 2002. godine egzistira poseban dio za djevojke žrtve seksualnog, porodičnog i drugih oblika nasilja. Ovakav oblik terapijskog rada pruža podršku, empatiju i razumijevanje, daje mogućnost da u sigurnoj atmosferi žene i djevojke postepeno vraćaju povjerenje u sebe, uspostave zdrave odnose i lične granice, te na koncu, ponovo dobiju osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Koliko je važna psihološka podrška za njihovu resocijalizaciju i povratak normalnom načinu života?
Nasilje ostavlja posljedice i negativno utječe na mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje žrtava, posebno ukoliko je žena izložena nasilju duži vremenski period. Psihoterapija pomaže u više segmenata. Prije svega žene dobiju siguran prostor u kojem mogu otvoreno razgovarati o svojim iskustvima doživljenog nasilja, strahovima, traumama i osjećajima bez osuđivanja i sa puno razumijevanja.
Životom u nasilju žene mogu razviti različite poremećaje kao što su poremećaj spavanja, anksioznost, depresija, a u nekim slučajevima i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Kroz terapiju prvo uče na koji način da se lakše nose sa ovim simptomima. Zatim, ulaze u proces razrade traumatičnih iskustava nakon čega se puno lakše nose s bolnim emocijama i sjećanjima, te postupno smanjuju njihov utjecaj na svakodnevni život. Također, terapija im pomaže da razviju strategije suočavanja s emocionalnim izazovima, upravljanjem stresom, jačanjem samopouzdanja i razvijanjem boljeg razumijevanja vlastitih reakcija.
Jesu li korisnice/žrtve nasilja same svjesne značaja psihološke podrške i kako je doživljavaju?
Prvi utisci poslije individualnih tretmana su uvijek intenzivni i puni zahvalnosti. Veliki broj žena prvi put doživi da ih neko ozbiljno sluša bez osuđivanja i davanja savjeta šta bi trebale uraditi.
Tehnike samopomoći i načini kako da se lakše nose sa psihološkim poteškoćama i simptomima traume im olakšavaju svakodnevno funkcioniranje i vraćaju kontrolu nad životom. Kada osjete dobrobit ovakvog načina rada mnoge se odluče nastaviti sa tretmanima nakon izlaska iz Sigurne kuće.
Foto: unsplash.com
Koliko je važno da žrtve nasilja u porodici dobiju psihološku podršku i nakon izlaska iz Sigurne kuće odnosno kada izađu iz kruga nasilja i krenu u novu životnu etapu
Svim ženama i djevojkama koje borave u Sigurnoj kući je omogućeno da psihološki tretman nastave u sklopu Centra za žene Fondacije lokalne demokratije. Ovo je posebno važno za žene koje su preživjele teške oblike nasilja i dugo živjele u nasilnim vezama izolirane od svakodnevnih društvenih dešavanja i socijalnih kontakata. Jedan od mehanizama nasilja koji ostavlja posljedice po mentalno zdravlje je izolacija. Stoga je ženama sa ovim iskustvom neophodna podrška u ponovnom uspostavljanju svakodnevnih rutina i normalnih tokova života.
Za psihološku podršku nakon izlaska iz Sigurne kuće odlučuje se većina štićenica jer im to daje dodatni osjećaj sigurnosti i podrške. Jedan broj korisnica, koje se ne odluče nastaviti psihološki tretman poslije izlaska iz Sigurne kuće, redovno se javlja na SOS telefon. Ti kontakti i podrška su im veoma značajni.
Ove činjenice ukazuju koliko im je važna podrška okoline. Bitno je napomenuti da kvalitetna podrška podrazumijeva osnaživanje žene, a ne davanje savjeta šta bi trebala raditi ili osuđivanje zašto je trpila nasilje. Također, treba imati na umu da žene koje su preživjele nasilje u porodici nisu manje vrijedne, već da su to hrabre žene koje zaslužuju poštovanje.
Koliko kao društvo moramo promijeniti i preispitati stavove prema ženama, djevojkama i djeci koji su doživjeli nasilje u porodici? Možemo li kao društvo doprinijeti boljem mentalnom zdravlju žrtava nasilja?
Nažalost, društvo u kojem živimo još stigmatizira žene koje su preživjele nasilje u porodici. Odgovornost za počinjeno nasilje ne percipira na ispravan način, pa se često ženama koje prijave nasilje spočitava da su muža smjestile u zatvor i da je zbog toga izgubio posao, da ga je odvojila od djece i slično. Neophodno je da društvo prihvati činjenicu da je za nasilje isključivo odgovorna osoba koja je zloupotrijebila moć koju je imala u tom trenutku i nanijela štetu drugoj osobi.
Preživjele nasilja nisu odgovorne što nasilnici snose posjedice za svoje ponašanje. Nasilnici, ali i šira javnost trebaju biti svjesni da je nasilje u porodici krivično djelo. Sve osobe koje počine bilo koje krivično djelo za to moraju odgovarati. Onog momenta kada osoba svjesno odluči da emocionalno, fizički ili na bilo koji drugi način zlostavlja drugu osobu treba biti svjesna da će za to biti kažnjena.
Foto: unsplash.com
Žrtve ne treba da šute i da trpe nasilje i na taj način da ugrožavaju svoje i zdravlje svoje djece kako bi zaštitile osobu koja ih zlostavlja. Iako je apsurdno tražiti od žrtve da štiti zlostavljača to, nažalost, društvo traži od žrtava dajući pomenute komentare.
Obično se ima razumijevanja za druge, ali kada se desi da je nasilnik neko blizak tada je razumijevanje na testu i minimizira se i opravdava ponašanje nasilnika. Zbog toga treba stalno javno razgovarati na ovu temu i podsjećati da adresiranjem krivnje prema osobi koja je počinila nasilje podržavamo preživjele i šaljemo im poruku da to što im se dešavalo nije njihova odgovornost i krivica.
Osim što ste direktno uključeni u rad sa žrtvama nasilja u porodici, također radite i na njegovoj prevenciji i to edukacijom mladih o oblicima nasilja, njegovom prepoznavanju i sl. Kakve, zapravo, nove generacije odgajamo? Znaju li znaju prepoznati nasilje u porodici?
Tema nasilja se kroz obrazovni sistem obrađuje, možda ne u mjeri u kojoj bi trebalo, ali pomaci su napravljeni i to treba istaći. Fondacija lokalne demokratije ima odličnu saradnju sa osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo i često nam se obraćaju da održimo radionice za djecu.
Mladi prepoznaju nasilje i ono što je pohvalno svjesni su i ranih znakova nailja. Međutim, zabrinjavajuće je to da imaju toleranciju na nasilje. Razgovarajući sa mladima kroz edukativne radionice, ali i kroz terapijski rad, koji je dostupan mladima u Edukativnom kutku za mlade u sklopu Centra ze žene, stječe se dojam da jedan broj mladih odgojem usvaja tradicionalne vrijednosti kojima se propagira dominantna uloga muškarca u porodici.
Foto: unsplash.com
Djevojke zanemaruju i opravdavaju ljubomoru, emocionalno nasilje, zabrane koje im partneri postavljaju, pa čak i neke forme fizičkog nasilja. Na mlade utječu tzv. influenseri, a jedan broj njih propagira nasilje i dominaciju nad ženama prikazujući ih finansijski ovisnim o muškarcima i ističući njihov fizički izgled kao primaran. Uloga porodice, ali i šire zajednice je ključna kako bi se ovakvi trendovi mijenjali i osuđivali.
Koliko je važno raditi sa samim počiniteljima nasilja i utjecati na njihovo rezonovanje?
Kontinuiran rad sa počiniocima nasilja je jednako važan kao i pružanje podrške i pomoći žrtvama. Ukoliko nasilnici ne osvijeste i ne priznaju svoju odgovornost, a samim tim i ne naprave suštinsku promjenu u poimanju nasilja i potrebi samodokazivanja kroz zloupotrebu moći nad slabijim od sebe neće doći do značajnijh pomaka.
Psihosocijalni tretman obuhvata različite postupke individualne i grupne psihoterapije, učenje socijalnih vještina, socioterapiju i druge slične intervencije s ciljem da dođe do promjene u poimanju nasilja u samom nasilniku. U zadnje vrijeme je u porastu broj nasilnika koji su ovisni o narkoticima, alkoholu i kocki i pored nasilja neophodno je tretirati i ove probleme. Provedba obaveznog psihosocijalnog tretmana mora uključivati i obavezno liječenje ovisnosti (narkotici, alkohol, kocka).
* * *
Naslovna fotografija: PR
TEKST: Bonjour.ba
Postoje događaji koji ti daju znanje, a postoje i oni koji te vrate sebi. Akademija by dm drogerie markt i Bonjour.ba bio je upravo takav dan, dan nakon kojeg se kući ne vraćaš ista, nego malo sigurnija, malo odlučnija i nekako povezanija sa svojim putem.
Žene su dolazile jedna po jedna, bez velike pompe, ali sa nečim što se moglo naslutiti u koraku i pogledu, željom da naprave prostor za sebe. 
Nije bilo važno ko je odakle stigao, koliko dugo radi ili u kojoj je fazi biznisa. U tim prvim minutama, dok su skidale kapute, tražile svoja mjesta i razmjenjivale kratke pozdrave, stvarao se osjećaj pripadanja koji se ne može isplanirati.
Kao da se u toj sali konačno spojilo sve ono što su dugo pokušavale držati same.
Kada podrška postane ključni trenutak dana
Upravo tokom umrežavanja, u onom neformalnom dijelu koji se najčešće pokaže najiskrenijim, dogodio se trenutak koji je ostavio trag. Jedna učesnica je, gotovo bez zadrške, rekla rečenicu koja je mnogima zvučala poznato:
"Podrška žena tokom upoznavanja danas… to mi je bio trenutak kada sam prvi put osjetila da mogu više. Kada mi neko kaže: ‘Super ti ide’, ‘Pratim tvoj biznis’, odjednom sve izgleda lakše. Shvatiš da si već dogurala do ovdje, i nekako te pomisao na sljedeći korak više ne plaši."
To je bio onaj tihi, ali snažan trenutak u kojem se samopouzdanje vrati na mjesto, u kojem shvatiš da nisi sama u svojim pokušajima i da ponekad nekoliko rečenica izgovorenih u prolazu može značiti više od cijelog plana.
Mali koraci, velike spoznaje
Kasnije tokom dana, nakon jedne od sesija, u sali se čula misao koja je izazvala prepoznatljive osmijehe i tiha klimanja glavom. Bila je to rečenica koja je zvučala jednostavno, ali je nosila iskustvo koje mnoge žene dijele:
"Danas sam naučila da sam na dobrom putu. Moj poduzetnički put raste, samo svojim tempom. I ono što me posebno umirilo jeste da su i druge žene imale iste strahove, pitale su se gdje dalje, šta je sljedeći korak. Shvatila sam da je ‘small steps, easy going’ univerzalna vodilja i da je sasvim u redu ići sporije, ali sigurno."
Dok je govorila, činilo se kao da se u toj rečenici prepoznaje polovica sale. Bio je to podsjetnik da napredak ne mora izgledati glasno niti dramatično, da ne mora uvijek biti brz i linearan.
Ponekad se najvažniji pomaci dešavaju upravo u malim odlukama, tihim uvidima i prihvatanju ritma koji je samo tvoj.
Rečenica je zazvučala malo dublje jer se nije odnosila samo na biznis. Odnosila se na život, na hrabrost da ne žuriš, na dozvolu da napreduješ svojim tempom i na mir koji dođe kada shvatiš da nisi jedina koja balansira između želja, mogućnosti i strahova.
Odluke koje mijenjaju pogled na vlastiti put
Tokom dana, među svim razgovorima, smijehom i malim otkrićima, isticale su se i one rečenice koje djeluju jednostavno, a zapravo nose promjenu. Jedna učesnica se nasmijala, ali iza tog osmijeha se osjetila iskrena odluka:
"Moj prvi korak nakon akademije bit će marketing plan. Uvijek sam mislila da je to previše kompleksno, pa sam izbjegavala da uopšte pokušam. Danas ste me ohrabrili da dođem kući i da ga počnem pisati odmah."
Dok je govorila, bilo je jasno da ta misao ne ostaje u zraku. Bila je to odluka koja će, već večeras ili sutra ujutro, preći na papir i postati prvi konkretan korak.
Nedugo zatim, sasvim spontano, stigla je i druga rečenica koja je u sebi nosila onu vrstu hrabrosti koja se javi tek kad shvatiš da imaš podršku:
"Danas sam odlučila da sada zaista sjednem, zapišem i započnem. Nema više čekanja savršenog trenutka. Sad je vrijeme."
U te dvije misli stalo je sve ono što je akademija nastojala probuditi: spremnost da se počne, da se prihvati nesavršenost početka, da se prestane čekati idealni uvjeti koji nikada ne dođu.
To su one male rečenice koje djeluju tiho, ali nose ogroman pomak, jer mijenjaju pogled na vlastiti put upravo onoliko koliko je potrebno da se krene.
Misli koje ostaju i nakon što se vrata zatvore
Pred kraj dana, kada se energija u sali već smirila, a bilješke u notesima počele slagati u vlastite male priče, čula se rečenica koja je gotovo neprimjetno, ali snažno zaokružila sve što se dogodilo:
"Za sve koje razmišljaju da se prijave iduće godine, samo se prijavite. Doći ćete kući potpuno novi."
Izgovorena bez patetike, ali s uvjerenjem žene koja je nešto u sebi pomaknula, ta misao je u sali ostavila odobravanje, onaj osjećaj kada znaš da ništa nije pretjerano, jer je istina jednostavnija nego što mislimo.
Nedugo zatim stigla je i druga poruka, nježnija, ali podjednako snažna. Izgovorila ju je učesnica koja svoj brend gradi iz emocije i intuicije:
"Voljela bih da moj brend poručuje emociju, zabavu i energiju… i danas sam prvi put osjetila da to stvarno mogu prenijeti."
U tom trenutku mnoge su se prepoznale. Jer to nije bila samo ambicija, nego potvrda da se ideja može pretvoriti u nešto opipljivo kada joj daš prostor, znanje i podršku.
Ako bi se cijeli dan trebao opisati u nekoliko riječi, onda bi to bila misao koja se tiho provlačila među učesnicama dok su izlazile iz sale: akademija nije završila onog trenutka kada su se vrata zatvorila.
Ostala je u njima kao sigurnost da nisu same, kao hrabrost da počnu i kao nježan podsjetnik da se svaki put gradi, korak po korak, misao po misao, dan po dan.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
