Kako sam tj smo prisiljeni pauzirati putovanja, vraćam se drugoj omiljenoj temi. Zavirivanju!

Volim stanove, radionice, ugostiteljske prostore, ali arhitektonski uredi su poseban izazov.

Ured u koji vas danas vodim nalazi se u srcu Mostara, u jednoj od najljepših i jednoj od starijih ulica iz austrougarskog razdoblja.
Idemo u Liska ulica, u urbanu vilu iz 1953. godine. U arhitektonski ured Ars Studio R!

Foto: Mate Zemljić

Kroz razgovor s arhitekticom Reom Rozić Musa, koja je dio tima od 2015. godine, uz Tihomira i Branku Rozić, osnivače ureda, saznajem da je ured mijenjao imena, ali i da je u svakom obliku imao taj prvi prepoznatljivi dio Ars.

Foto: Mate Zemljić

Rea to objašnjava ovako: „Ars na latinskom znači umjetnost, umijeće ili zanat te na takav način najbolje objašnjava i naziv našeg studija koji se bavi arhitekturom i dizajnom kao umjetnosti gradnje, planiranja, oblikovanja i izrade najrazličitijih objekata s različitim funkcijama“.
Ured postoji već 25 godina, prošli su kroz njega arhitekti, inženjeri građevine, tehničari, dekorateri, dizajneri. Svi oni su stvarali dinamičnu atmosferu i projekte po kojima je ured autentičan i prepoznatljiv.

Foto: Mate Zemljić

Zanimalo me naravno ima li neki dizajnerski komad u uredu koji bi Rea izdvojila, neku knjigu, sliku, lampu, uzorak, crtež, fotografiju, biljku, … koji su joj inspiracija ili uspomena.
Rea: „Naš ured nije uređen trenutačno, rastao je s vremenom, tako da su se i detalji u njemu skupljali kroz vrijeme. Kroz razne detalje stvorio se eklektičan stil u kojem funkcioniramo. Uzorci izvornih kamenih blokova sa Starog mosta i klinova iz njega krase naš ulazni predprostor. Zelenilo se trudimo ubaciti što više, ali nismo baš redovni u održavanju. :)
Brojna projektna dokumentacija koja je konstantno u opticaju nađe svoj prostor u interijeru i na taj način ga modelira. Inspiraciju za projekte pronalazim u iščitavanju stručne literature, praćenjem svjetskih trendova u arhitekturi i dizajnu koji se rapidno mijenjaju i unaprjeđuju.“

Rea me vodi kroz ured: „Sastoji se od ulaznog dijela koji je povezan s 3 cjeline. Servisni dio s garderobom i toaletom smješten je neposredno uz ulaz, centralno se ulazi u salu za sastanke, dok je u drugom dijelu smješten veliki ured po principu open space organizacije, uz koji se nalazi čajna kuhinja za djelatnike. U neposrednoj blizini smješten je i ured direktora. 

Uz salu za sastanke se nalazi još jedan ured koji je rađen baš s ljubavlju i koji sam namještala  po sebi, dulje vremensko razdoblje, što je vjerojatno ljudima koji se ne bave interijerima nezamislivo. I da budemo jasni, ured još nije dovršen, ali svaki djelić  ma svoje mjesto i svoju priču, mislim da je to čar zapravo svakog prostora.
Često znamo u šali reći da je to distrikt namijenjen za interijere i mjesto za inspiraciju i oaza u kojoj ponajviše volim stvarati.

Foto: Mate Zemljić

Sva bitnija događanja odvijaju se u našoj poznatoj sali za sastanke koju krasi bogata biblioteka iza koje su godine skupljanja različite literature. Još nismo doživjeli da netko ravnodušno stane kraj biblioteke i ne prokomentira je ili ostane začuđen količinom stručne literature.“ 

Foto: Mate Zemljić

U Reinom uredu zatičemo kreativni nered, tu su skice, olovke, uzorci boja i časopisi. Naravno da me zanimalo na čemu trenutno rade. 
Rea: „Trenutno u opticaju imamo različite vrste projekata, od nekih poslovnih objekata većih kvadratura do ugostiteljskih objekata, individualnih obiteljskih kuća te interijera stambenih prostora.
Svaki od ovih projekata zahtijeva individualan pristup i podrobnu analizu u svrhu kvalitetnog konačnog rješenja. Da bi čovjek bio relativno uspješan u ovom poslu mora se kvalitetno pozabaviti i psihologijom.
Smatram da ona ima jako bitnu ulogu u projektiranju jer koliko dobro izvršimo analizu svih zahtijeva i sagledamo psihološki i potrebe korisnika prostora dolazimo do uspješnog konačnog rješenja.“ 

Foto: Mate Zemljić

Arhitektima uvijek nezahvalno pitanje, znam i sama, ali morala sam pitati koji je Rein najdraži projekt u dosadašnjoj karijeri.
Rea:„Ovo pitanje stalno vrtim u svojoj glavi i nekako ga znam sama sebi postaviti, ali znate kako ja doživljavam projekte, oni su nekako kao kad pitate koje vam je dijete najdraže. Svaki projekt je poseban i svaki ima neku svoju čar. Ovisno koliko u konačnici dođe do realizacije moje ideje toliko nekako smatram uspješan projekt.“
Baš sam se pitala hoće li spomenuti svoje cure, nije mi poslala ni jednu fotku s njima, pa smo zajedno odlučile da ovaj tekst bude samo poslovan. :)

Foto: Mate Zemljić

Da možeš birati klijenta za idući projekt, tko bi to bio?
Rea:„Hm, možda malo teško pitanje, ponajviše iz razloga što smo svi svjesni da teško možemo birati klijente. Da vam kažem možda koji bi bio poželjan klijent za budući projekt vjerojatno ovisi o tome s kakvim klijentom trenutno radim…(smijeh)
Neke poželjne karakteristike bi bile da klijent želi iskočiti iz svih postojećih okvira i da želi napraviti neku nesvakidašnju investiciju u kojoj arhitekt može doći do maksimuma svoje kreativnosti i inovativnosti i da investitor ima potpuno povjerenje u arhitektu. Mislim da je to ključ svakog uspjeha.“ 

Foto: Mate Zemljić

Gdje ti i kolege iz ureda crpite inspiraciju danas, u vremenu Covida, kada smo ograničeni u putovanjima, posjetima sajmovima i drugim vidovima stručnih usavršavanja? 
Rea: „Vrijeme Covida je poljuljalo sve sfere života kako privatnog tako i poslovnog. Zasigurno se nalazimo pred nekim novim izazovima koje nosi ovo vrijeme i ne znamo kuda nas sve ovo vodi. Ja osobno doživljavam ovo kao jednu veliku životnu avanturu, gdje čovjek mora pronalaziti nove inspiracije, sam sebi biti inspiracija i pozitivu tražiti u svemu oko nas. 
U doba digitalnih medija i pratimo brojne sajmove online, webinare, prezentacije novih materijala i tehnologija putem interneta, iako se to ne može mjeriti s opažanjem uživo. 
Ovo vrijeme treba iskoristiti za pravljenje nekih kvalitetnih planova za budućnost i razmišljanju koji prvi sajam posjetiti.“

Foto: Mate Zemljić

Hvala Rei i ostatku ureda na izdvojenom vremenu za naše zavirivanje. Za kraj nemam ništa dodati. Bacam se na razmišljanje o arhitektonskim sajmovima, skupovima i konferencijama. 

Za Bonjour.ba piše:

***
Foto: Mate Zemljić

Postoji nešto gotovo meditativno u ritmu ruku koje oblikuju drvo.

U Bosni i Hercegovini riječ zanat nije samo vještina ona je kultura, način postojanja, veza između prošlog i sadašnjeg. Prije deset godina, jedan brend je odlučio upravo to naslijeđe pretvoriti u savremeni jezik dizajna. Danas, Zanat je sinonim za spoj tradicije i inovacije, prepoznat širom svijeta, ali duboko ukorijenjen u bosansku stvarnost.

Povodom desete godišnjice, Zanat je u Bosni i Hercegovini okupio sve svoje saradnike i prijatelje u događaju simboličnog naziva The Zanat Ten, trodnevnom susretu koji je spojio prošlost, sadašnjost i ono što tek dolazi.




Tri dana posvećena dizajnu, kulturi i budućnosti  

Događaj “The Zanat Ten” je slavio jubilej kroz kulturno putovanje kroz slojeve bosanskohercegovačkog identiteta i zajedničko promišljanje budućnosti dizajna. Od ateljea Safeta Zeca u Počitelju, do sarajevskih muzeja i galerija, gosti su otkrivali kulturu koja je inspirisala brend od samog početka. 

Među zvanicama su bila i neka od najpoznatijih imena svjetskog dizajna: Ilse Crawford, Yves Béhar, Naoto Fukasawa, Monica Förster, Sebastian Herkner, Michele De Lucchi, Harri Koskinen, Jasna Mujkić, Patrick Norguet, Jean-Marie Massaud, te Ludovica i Roberto Palomba.




Deset godina kasnije: Razgovor s Orhanom Nikšićem  

Nakon događaja The Zanat Ten, koji je okupio dizajnere i saradnike iz cijelog svijeta, razgovarali smo s Orhanom Nikšićem o trenucima koji su obilježili proteklu deceniju, o naslijeđu koje Zanat čuva i o izazovu da tradiciju zadrži autentičnom, a istovremeno savremenom.



Od Počitelja do Sarajeva, događaj je gostima pokazao slojeve bosanskog naslijeđa.   

Zašto vam je bilo važno da ovu godišnjicu ugradite u prostor i kulturu iz koje je sve krenulo?  

To je dobro pitanje. Zanat se gradi na temeljima bosansko-hercegovačkog kulturno-istorijskog naslijeđa. Konjičko drvorezbarstvo je prvi element nematerijale baštine iz Federacije BiH koji je uvršten na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, a taj element nije nastao u izolaciji od ostatka bosansko-hercegovačke kulture, odnosno kulturnog naslijeđa.

Mislimo da će naši partneri bolje razumjeti Zanat ako bolje upoznaju našu kulturu. Pored toga, od prvog trenutka kad smo krenuli u projekat zvani Zanat, naša ideja bila je da Zanat pored toga što koristi tehniku tradicionalnog konjičkog drvorezbarstva kao metod izrade svojih proizvoda, postane i sinonim za instituciju, brend ili poslovni model čija je misija između ostalog da promoviše različite elemente kulture našeg prostora. Obilježavanje godišnjice je samo jedan od načina na koji to radimo. 




Ove godine smo u Londonu bili koorganizator eventa sa arhitekticom Aidom Bratović, gdje smo britanskoj publici htjeli predstaviti bosansko-hercegovačko arhitektonsko kulturno naslijeđe kroz prezentaciju profesorice Nermine Zagore i rad Aide Bratović, tradicionalnu muziku Bosne i Hercegovine kroz nastup Damira Imamovića... 

Zanat za nas nije samo firma, nego i platforma koja promoviše određene vrijednosti.   



Vidjeti sve dizajnere zajedno u Bosni i Hercegovini po prvi put mora da je bio poseban trenutak.   

Da li je bio neki momenat u tom susretu, možda razgovor ili reakcija, što vam je ostalo posebno u sjećanju?  

U Bosni i Hercegovini, a siguran sam i u našoj široj regiji nikad se nije okupio ovoliki broj vodećih imena u svijetu dizajna.  Veliko je to ne samo za Zanat nego i za Bosnu i Hercegovinu i na to smo ponosni. Bilo je zaista puno divnih momenata, emotivnih i dirljivih trenutaka. Više njih ću sigurno dugo pamititi.

Dvije stvari koje su me posebno dojmile mi sad padaju na pamet.  Nakon obilaska ateljea Safeta Zeca u Poćitelju, novinarka New York Times-a koja piše o arhitekturi, dizajnu i naravno enterijeru, mi je rekla da je njegov dom i atelje u Počitelju najljepši enterijer u kojem je ikad bila. Kako je rekla, „ovdje je sve savršeno“.



Druga stvar, Michele de Lucchi, koji je ikona talijanskog dizajna, arhitekture i umjetnosti me pozvao da popijemo kafu prije njegovog samog odlaska. Htio je da mi kaže koliko je za njega značajajan event koji smo organizovali. Veli, a ja parafraziram, ovakve stvari se trenutno ne dešavaju ni u  Italiji, a ni šire u Evropi.

Mi smo se ovdje sastali da govorimo o bitnim stvarima kao što je budučnost dizajna kao profesije i naučne dicipline, da govorimo o široj društvenoj ulozi dizajna. Za mene lično je logično da dizajneri govore o široj društvenoj ulozi dizajna, jer dizajn ima moč da utiče na društvene procese. 



Kako uspijevate sačuvati autentičnost tradicionalnog zanata, a istovremeno ostati dio globalnog dizajnerskog dijaloga koji stalno traži nešto novo?  

Prije svega treba postaviti pitanje šta je to što neko smatra autentičnim? Kad smo radili na procesu uvrštenja konjičkog drvorezbarstva na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, zanimljivo mi je bilo otkriti da UNESCO nikako ne voli riječ autentičnost.   

Kad čovjek bolje razmisli, zapita se sljedeće: šta je zaista autentično. Tradicija konjičkog drvorezbastva razvijala se pod različitim uticajima.  Konjičko drvorezbarstvo je jedna mikro slika pluralizma u našem društvu, ako i slika istorije kroz koju je Zanat prošao.  




Mi u Zanatu imamo otvoren pristup u načinu na koji doživljavamo tradiciju. Čuvati tradiciju za nas ne znači slijepo kopirati određene paterne ili oblike koji su nastali u određenom trenutku kao dio te tradicije.   

Za nas je vrijednost konjičkog drvorezbarstva sadržana u njegovom nematerijalnom dijelu, u vještini izrade i emotivnoj vezi stvaraoca, kupaca i svih onih koji dolaze u dodir s konjičim drvorezbarstvom upravo prema tom načinu rada, posvečenosti kvalitetu.  

Kada na ovaj način shvatamo tradiciju, onda dizajn postaje metod za stalno inoviranje, učenje i svježinu zanata.     



Zanat kao priča o kontinuitetu

Kroz deset godina rada, Zanat je pokazao da dizajn može biti i čuvar kulture i pokretač promjene. Njihov uspjeh leži u sposobnosti da svijet podsjete da ručni rad nije nostalgičan čin, već savremeni izraz identiteta. 

Svaki komad koji izađe iz njihove radionice nosi tu priču o vremenu, o pažnji i o vjerovanju da naslijeđe može imati budućnost.

Foto: Monika Andrić

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Irfan Redžović