TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 28.4.2021.
Kako sam tj smo prisiljeni pauzirati putovanja, vraćam se drugoj omiljenoj temi. Zavirivanju!
Volim stanove, radionice, ugostiteljske prostore, ali arhitektonski uredi su poseban izazov.
Ured u koji vas danas vodim nalazi se u srcu Mostara, u jednoj od najljepših i jednoj od starijih ulica iz austrougarskog razdoblja.
Idemo u Liska ulica, u urbanu vilu iz 1953. godine. U arhitektonski ured Ars Studio R!
Foto: Mate Zemljić
Kroz razgovor s arhitekticom Reom Rozić Musa, koja je dio tima od 2015. godine, uz Tihomira i Branku Rozić, osnivače ureda, saznajem da je ured mijenjao imena, ali i da je u svakom obliku imao taj prvi prepoznatljivi dio Ars.
Foto: Mate Zemljić
Rea to objašnjava ovako: „Ars na latinskom znači umjetnost, umijeće ili zanat te na takav način najbolje objašnjava i naziv našeg studija koji se bavi arhitekturom i dizajnom kao umjetnosti gradnje, planiranja, oblikovanja i izrade najrazličitijih objekata s različitim funkcijama“.
Ured postoji već 25 godina, prošli su kroz njega arhitekti, inženjeri građevine, tehničari, dekorateri, dizajneri. Svi oni su stvarali dinamičnu atmosferu i projekte po kojima je ured autentičan i prepoznatljiv.
Foto: Mate Zemljić
Zanimalo me naravno ima li neki dizajnerski komad u uredu koji bi Rea izdvojila, neku knjigu, sliku, lampu, uzorak, crtež, fotografiju, biljku, … koji su joj inspiracija ili uspomena.
Rea: „Naš ured nije uređen trenutačno, rastao je s vremenom, tako da su se i detalji u njemu skupljali kroz vrijeme. Kroz razne detalje stvorio se eklektičan stil u kojem funkcioniramo. Uzorci izvornih kamenih blokova sa Starog mosta i klinova iz njega krase naš ulazni predprostor. Zelenilo se trudimo ubaciti što više, ali nismo baš redovni u održavanju. :)
Brojna projektna dokumentacija koja je konstantno u opticaju nađe svoj prostor u interijeru i na taj način ga modelira. Inspiraciju za projekte pronalazim u iščitavanju stručne literature, praćenjem svjetskih trendova u arhitekturi i dizajnu koji se rapidno mijenjaju i unaprjeđuju.“
Rea me vodi kroz ured: „Sastoji se od ulaznog dijela koji je povezan s 3 cjeline. Servisni dio s garderobom i toaletom smješten je neposredno uz ulaz, centralno se ulazi u salu za sastanke, dok je u drugom dijelu smješten veliki ured po principu open space organizacije, uz koji se nalazi čajna kuhinja za djelatnike. U neposrednoj blizini smješten je i ured direktora.
Uz salu za sastanke se nalazi još jedan ured koji je rađen baš s ljubavlju i koji sam namještala po sebi, dulje vremensko razdoblje, što je vjerojatno ljudima koji se ne bave interijerima nezamislivo. I da budemo jasni, ured još nije dovršen, ali svaki djelić ma svoje mjesto i svoju priču, mislim da je to čar zapravo svakog prostora.
Često znamo u šali reći da je to distrikt namijenjen za interijere i mjesto za inspiraciju i oaza u kojoj ponajviše volim stvarati.
Foto: Mate Zemljić
Sva bitnija događanja odvijaju se u našoj poznatoj sali za sastanke koju krasi bogata biblioteka iza koje su godine skupljanja različite literature. Još nismo doživjeli da netko ravnodušno stane kraj biblioteke i ne prokomentira je ili ostane začuđen količinom stručne literature.“
Foto: Mate Zemljić
U Reinom uredu zatičemo kreativni nered, tu su skice, olovke, uzorci boja i časopisi. Naravno da me zanimalo na čemu trenutno rade.
Rea: „Trenutno u opticaju imamo različite vrste projekata, od nekih poslovnih objekata većih kvadratura do ugostiteljskih objekata, individualnih obiteljskih kuća te interijera stambenih prostora.
Svaki od ovih projekata zahtijeva individualan pristup i podrobnu analizu u svrhu kvalitetnog konačnog rješenja. Da bi čovjek bio relativno uspješan u ovom poslu mora se kvalitetno pozabaviti i psihologijom.
Smatram da ona ima jako bitnu ulogu u projektiranju jer koliko dobro izvršimo analizu svih zahtijeva i sagledamo psihološki i potrebe korisnika prostora dolazimo do uspješnog konačnog rješenja.“
Foto: Mate Zemljić
Arhitektima uvijek nezahvalno pitanje, znam i sama, ali morala sam pitati koji je Rein najdraži projekt u dosadašnjoj karijeri.
Rea:„Ovo pitanje stalno vrtim u svojoj glavi i nekako ga znam sama sebi postaviti, ali znate kako ja doživljavam projekte, oni su nekako kao kad pitate koje vam je dijete najdraže. Svaki projekt je poseban i svaki ima neku svoju čar. Ovisno koliko u konačnici dođe do realizacije moje ideje toliko nekako smatram uspješan projekt.“
Baš sam se pitala hoće li spomenuti svoje cure, nije mi poslala ni jednu fotku s njima, pa smo zajedno odlučile da ovaj tekst bude samo poslovan. :)
Foto: Mate Zemljić
Da možeš birati klijenta za idući projekt, tko bi to bio?
Rea:„Hm, možda malo teško pitanje, ponajviše iz razloga što smo svi svjesni da teško možemo birati klijente. Da vam kažem možda koji bi bio poželjan klijent za budući projekt vjerojatno ovisi o tome s kakvim klijentom trenutno radim…(smijeh)
Neke poželjne karakteristike bi bile da klijent želi iskočiti iz svih postojećih okvira i da želi napraviti neku nesvakidašnju investiciju u kojoj arhitekt može doći do maksimuma svoje kreativnosti i inovativnosti i da investitor ima potpuno povjerenje u arhitektu. Mislim da je to ključ svakog uspjeha.“
Foto: Mate Zemljić
Gdje ti i kolege iz ureda crpite inspiraciju danas, u vremenu Covida, kada smo ograničeni u putovanjima, posjetima sajmovima i drugim vidovima stručnih usavršavanja?
Rea: „Vrijeme Covida je poljuljalo sve sfere života kako privatnog tako i poslovnog. Zasigurno se nalazimo pred nekim novim izazovima koje nosi ovo vrijeme i ne znamo kuda nas sve ovo vodi. Ja osobno doživljavam ovo kao jednu veliku životnu avanturu, gdje čovjek mora pronalaziti nove inspiracije, sam sebi biti inspiracija i pozitivu tražiti u svemu oko nas.
U doba digitalnih medija i pratimo brojne sajmove online, webinare, prezentacije novih materijala i tehnologija putem interneta, iako se to ne može mjeriti s opažanjem uživo.
Ovo vrijeme treba iskoristiti za pravljenje nekih kvalitetnih planova za budućnost i razmišljanju koji prvi sajam posjetiti.“
Foto: Mate Zemljić
Hvala Rei i ostatku ureda na izdvojenom vremenu za naše zavirivanje. Za kraj nemam ništa dodati. Bacam se na razmišljanje o arhitektonskim sajmovima, skupovima i konferencijama.
Za Bonjour.ba piše:
***
Foto: Mate Zemljić
TEKST: Ada Ćeremida
Utonuli lounge prostori nekada su bili simbol opuštenog luksuza, arhitektonske slobode i društvenog života koji se odvijao bez formalnosti.
Danas ih ponovo viđamo u savremenim interijerima, ali s novim značenjem i drugačijim pristupom. Ono što je nekada djelovalo kao smjela odluka, sada se vraća kao odgovor na potrebu za intimnijim, toplijim i sporijim prostorima.
U vremenu otvorenih planova i neprekidne povezanosti, ovakvi prostori nude rijetku kvalitetu fokus na razgovor i boravak. Povratak utonulih lounge zona nije slučajan, već duboko povezan s načinom na koji danas želimo živjeti.
Prostor spušten niže, stavlja razgovor u centar
Utonuli lounge prostor, često nazivan i conversation pit, predstavlja dio dnevnog boravka spušten ispod nivoa poda, namijenjen sjedenju, druženju i opuštanju. Umjesto klasičnog rasporeda namještaja, ovdje arhitektura sama oblikuje način korištenja prostora.
Ovakav pristup briše granicu između namještaja i arhitekture, stvarajući osjećaj zaklona i bliskosti bez zidova. Upravo ta neformalnost učinila ih je jednim od najprepoznatljivijih elemenata interijera 60-ih i 70-ih godina.
Kada je dnevni boravak postao mjesto okupljanja, a ne formalnosti?
Zlatno doba utonulih lounge prostora vežemo za modernizam i sredinu 20. stoljeća, kada je dom postao mjesto društvenog života, a ne samo privatno utočište. Ikoničan primjer nalazi se u Miller House , koju je projektovao Eero Saarinen .
U tom prostoru, utonuli lounge nije bio dekoracija, već centralna tačka doma mjesto okupljanja, razgovora i jednakosti među gostima. Dizajneri i arhitekti tog vremena koristili su ovaj element kao način da razbiju krute hijerarhije prostora i uvedu opušteniji stil života.
Kako su praktičnost i novi ritam života potisnuli utonule zone?
S vremenom su se promijenili i prioriteti stanovanja. Otvoreni planovi postali su fleksibilniji, a sigurnosni i praktični razlozi doveli su do toga da se utonuli prostori smatraju nepraktičnim, posebno u porodičnim domovima.
Dodatno, trend minimalističkih interijera i modularnog namještaja favorizovao je ravne podne plohe i lako prilagodljive prostore. Utonuli lounge prostori počeli su se doživljavati kao statični, skupi za izvedbu i teško uklopivi u brzi način života.
Povratak intimnosti u otvorene prostore savremenog doma
Današnji povratak utonulih lounge prostora ne dolazi iz nostalgije, već iz potrebe. Savremeni domovi traže zone koje nude osjećaj sigurnosti i odmaka unutar otvorenog prostora.
Dizajneri ih danas reinterpretiraju kroz mekše linije, tapacirane rubove, neutralne palete i manje visinske razlike, čineći ih sigurnijim i prilagodljivijim. U svijetu u kojem se sve odvija brzo, ovakvi prostori postaju arhitektonski poziv na zadržavanje.
Conversation Pits danas nisu statement luksuza, već promišljen odgovor na savremeni način života. Oni nude rijetku arhitektonsku kvalitetu: prostor koji prirodno okuplja ljude bez potrebe za dodatnim pravilima ili strukturama.
Možda su nekada bili ispred svog vremena, ali čini se da ih tek sada u potpunosti razumijemo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
