TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 7.1.2021.
Belinda Pušić arhitektica je koja je u Kiseljaku pokrenula arhitektonski studio Belinda Design koji za cilj ima svaki interijer, bilo da je privatni ili javni, pretvoriti u estetski primamljiv prostor.
Nedavno je kroz svoje društvene mreže pokazala proces uređenja 'Stana B'. Projekt je osim estetikom pažnju privukao i činjenicom da je riječ o stanu za njenu mamu.
Naravno da smo odmah htjeli znati više detalja, a Belinda nam je kroz intervju i fotografije u potpisu Daria Šišula pokazala koliko je izazovno urediti stan za dragu osobu, ali i koje su poteškoće s kojima se susrela u uređenju malog prostora koji je trebao biti funkcionalan, praktičan, no, i primamljiv dizajnom.
Belinda Pušić
„Površina stana iznosi 45m² s balkonom koji je ipak veliki jer je dug 7m. Nalazi se u novoizgrađenoj zgradi u Kiseljaku, mjestu gdje smo obje odrasle i živimo dugi niz godina. Stan je kupljen u roh bau stanju tako da smo uradili sve od podnog grijanja, izmjene instalacija, pregradnih zidova, podnih i zidnih obloga i naposljetku ga potpuno opremili do žlice kako kažu. Posjeduje kuhinju, trpezariju i dnevni boravak u jednom prostoru, zatim kupatilo, pred-ulaz, spavaću sobu i balkon. Ono što me dodatno privuklo je visina plafona koja doseže skoro 3m.“ – otkriva nam Belinda na početku razgovora.
Na naš upit koliko je jednostavnije ili teže bilo urediti stan za dragu osobu i je li njena mama imala neke zahtjeve glede uređenja, otkriva nam: „Teže nego sam mislila! Trebalo mi je 2 mjeseca da osmislim interijer baš upravo što mama nije imala nikakvih zahtjeva, samo je ponavljala 'ja vjerujem da će biti moćno'. (smijeh)
Želja mi je bila uraditi crnu kuhinju, obzirom da se većina ljudi boji održavanja tako da sam provela tjedne dok nismo našli materijal koji je dovoljno otporan da zadovolji zahtjevu čestog korištenja, a naravno i da izgleda lijepo.“
„Inspiracija mi uvijek kreće od rasporeda. Vrlo bitno je bilo postići mnogo mjesta za skladištenje obzirom na manju kvadraturu i činjenicu da stan ne posjeduje ostavu ili podrum. U starom stanu smo imali podrum koji je većinom bio namijenjen za izmjenu zimsko-ljetne garderobe i obuće, skija, božićne jelke i sličnih stvari. Uspjeli smo dobiti prostor za većinu stvari, skije su kod mene, a evo sad se spremam da nosim jelku u svoj podrum kući. (smijeh)
Što se tiče dizajna, htjela sam zamijeniti mjesta standardnim uređenjima u smislu zidnih obloga i veličine namještaja. Tako smo na zid kuhinje uradili štukature, premazali masnom perivom bojom i preko instalirali prozirno kaljeno staklo, a u dnevni boravak na zid zalijepili pločicu velikog formata, koje su mi osobno velika strast. Za dizajn dnevnog boravka sam inspiraciju dobila kada sam pronašla sofu, tako da je ona bila ključna, prema kojoj smo u ostatku interijera birali boje, materijale i namještaj. Kuhinju smo odigli od poda, ugradili rasvjetu čime smo vizualno proširili prostor, kao i velikim ogledalom u boji bronze na zidu trpezarije.“ – nadodaje Belinda.
„Komplet namještaj po mjeri je radila firma Inside by Ećo kojom smo prezadovoljni. Rađeno je prema našim nacrtima i uz podršku njihovih arhitekata i tehničke službe. Vjerujem da smo zajedno napravili izuzetne proizvode, a izdvojila bih trpezarijski stol i pomoćni stol u dnevnom. Noge smo napravili od masivnog drveta, podploču od medijapana i ploču od crnog kaljenog stakla, a za pomoćni stolić smo se odlučili za pločicu u imitaciji mramora. Sačuvali smo kalup za ploče, tako da s vremenom, ako poželimo promjenu vrlo lako možemo dobiti novi izgled interijera. Keramičkim pločicama velikih i manjih formata smo tako obložili ne samo kupatilo, pod u kuhinji koji dominira, već i ploče na stolu, kupatilski ormarić, kao i dio zida u dnevnom boravku. Samu ideju i proizvod nam je isporučila firma Magnum Sarajevo s kojima imamo divnu suradnju još od otvaranja biroa. Što se tiče stakla na kuhinjskom zidu, namještaju, sobnim vratima te ogledalima sve je izvedeno u suradnji sa firmom Kristal Vitez. Laminatni pod je novi proizvod, to su daske manjih dimenzija od standardnih koje smo naručili od lokalne firme Domotex i jako je interesantan zbog toga što je vizualno nalik parketu i ima bezbroj varijanti slaganja. Da ne bi dužila sa zahvalama i opisima, obzirom da smo svim partnerima zadovoljni u nastavku bi pobrojala ostale firme koje su zaslužne za ovaj projekt: tapete by Studijo, komplet rasvjeta M Rasvjeta Sarajevo, stolice i fotelja SitForm, zavjese, paravani i posteljina Zart Home Contract Textile Sarajevo, prekidači Vimar, sobna vrata X Tim Nova Bila, štukature i podne lajsne Dekor Centar Bijeljina, napa Gemma B&D Sarajevo, Vokel Sarajevo, izvođači Bar-floor Kiseljak, Top Tim 3 Kiseljak, Kemisa keramika Sarajevo.“ – odgovara Belinda na naš upit u čijem je potpisu namještaj i dekor koji je birala za mamin stan.
Na kraju nismo mogli ne upitati koji je najveći izazov s kojim se susrela u realizaciji projekta, na što nam odgovara:
„Najveći izazov je bila definitivno isporuka pločica i namještaja. Dio pločica koje su bile visine 260 cm nisu mogle stati u lift, a samo par centimetara više, ne bi mogle prolaziti niti stepeništem. Svaku ploču su posebno nosili na 6. kat, a mi smo strepili hoće li stići u komadu. Na kraju je i isporuka i montaža završila uspješno kako je i majstor Kemo sa svojom ekipom ugradio sve pozicije bez ijednog loma i greške. A tek namještaj... Šta da vam kažem...
Prvi pogled na te elemente, pomislila sam ovo nije za taj projekt, to je bilo ogromno! Većina elemenata je bila sklopljena unaprijed i nije bilo šanse da se takva iznese niti liftom niti stepeništem. Montažeri su morali rastaviti većinu elemenata i nositi u stan. Što je najgore, kako je pristizao ostali namještaj nije moglo stati više ni u stan niti ispred stana, cijela zgrada je bila zatrpana tim namještajem - ispred lifta, na stepeništu, ispred stana u stanu, šou živi. (smijeh)
Radnu ploču za kuhinju koja je duga 3,5 metra su nosili uspravno kroz malu šupljinu između ograde u stepeništu. Sve je uspjelo, sve je završeno i odlično odrađeno! Hvala još jednom dobri ljudi!“
***
Foto: Dario Šišul
Tekst: BONJOUR.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
