Već pri prvom pogledu na Anjine fotografije na Instagramu znali smo da detalji njenog doma daju nagovijestiti jedinstvenu inspiraciju za uređenje u skandinavskom stilu.

Čiste linije, neutralne boje u društvu smeđe i crne, kao i prirodni materijali pretvaraju njezin stan u savršeno hygge utočište. Samim time, nismo mogli odoljeti da ne saznamo više o procesu uređenja Anjinog doma, kako ona doživljava svoj interijer, kao i koji joj je sada najdraži kutak.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by ▽ (@njaa__)

Anja Stojkić Konjevod
 

Anja nam je otkrila kako je proces trajao i više od 2 godine (i još traje), a mnogi će se brzo poistovjetiti i s anegdotama koje su pratile nju i njenog muža tijekom opremanja stana. Zašto Anja svoj dom opisuje kao umjetnost u nastajanju i zašto ćete se zaljubiti u detalje uređenja, otkrijte u nastavku.

 

Kad biste mogli u jednoj rečenici opisati vaš dom, kako biste ga opisali?
 

On vam je nešto kao život, umjetnost u nastajanju.

 

Što vam je bila inspiracija za uređenje?
 

Vodila sam se idejom stvaranja interijera koji će imati umirujući efekt. Krenulo je sa svijetlim bojama, maznim teksturama i toplinom drveta. Istost sam izbjegla crnim detaljima i komadima namještaja, snažnim venama mramora i razigranim terrazzom. Rasvjetu i ručkice smatram nakitom prostora, a kako volim i obično nosim nakit u boji zlata, u istom stilu sam „nakitila“ i stan.

 

Koliko je trajao proces opremanja vašeg doma i koji dio procesa vam je bio najdraži, a koji najizazovniji?
 

Proces još traje! Postoji par detalja koji nam nedostaju, npr. nismo pronašli odgovarajuće barske stolice. Također, još uvijek gradimo našu kolekciju umjetnina. Suprug i ja smo stan renovirali u dvije faze dvije godine zaredom.

 

Prvo smo radili malu renovaciju koja je trajala 2 mjeseca i podrazumijevala novu kupaonicu, namještaj u dnevnom boravku, nove unutarnje otvore i prenamjenu ustakljenog balkona u vešeraj. Uradili smo to jer smo planirali kupiti drugi stan, pa smo se vodili time da će renovacija podići cijenu stana i staviti nas u bolju poziciju pri prodaji. Onda smo pogledali svu novogradnju dostupnu u tom trenutku i shvatili da se ništa ne može porediti s onim što već imamo.

 

Zasukali smo rukave i krenuli s drugom renovacijom koja je trajala oko 6 mjeseci. To je podrazumijevalo rušenje zida, novu kuhinju, novu sobu, zamjenu pločica na sva tri balkona, novu ostavu, posvjetljivanje i lakiranje parketa u cijelom stanu. Kad kažem da smo „mi“ zasukali rukave, onda ponajviše mislim na muža, našu rodbinu i prijatelje.

 

Ja sam odrađivala ovaj lagani posao zamišljanja i istraživanja. Oni su ti koji su razbijali zidove, iznosili pločice i vreće ljepila pješke na treći kat, razvodili struju i premještali namještaj iz prostorije u prostoriju po nalogu parketara. Suprug je pored ovih konkretnih poslova i dalje imao energije da sa mnom hoda po raznim salonima za uređenje interijera i kombinira dekore i materijale. I sve to dok još nismo bili u braku.


„Želite ultimativni test veze prije braka? Renovirajte stan. Dvaput. Usred pandemije.“

Ako pitate mog supruga, najizazovniji dio ovog procesa je bio naći materijal u nijansi sive koja se neće kositi s našom kutnom garniturom u boji kadulje. Mislim da bi radije ištemao cijeli stan i promijenio sve kablove u zidovima, nego ponovno zavirio u kartu s materijalima. :)

 

Za mene je cijeli proces, koliko god bio fizički i mentalno iscrpljujući, bio jedno veliko zadovoljstvo. Uređenje interijera i promišljanje prostora za život je nešto u čemu istinski uživam. Mislim da su krivi moji roditelji koji su od djetinjstva doma dovlačili talijanske magazine za uređenje doma. Još kao djevojčica sam se obožavala gubiti na tim stranicama. Onda sam odrasla i počela razmišljati o tome kako nešto tako lijepo istovremeno učiniti praktičnim. I sada ne mogu prestati razmišljati o tome! Roditeljima sam pomogla u izradi idejnog rješenja za njihovu kuću, s prijateljima redovno premećem elemente u tlocrtima njihovih budućih stanova, a najnoviji projekt je renovacija obiteljske vikendice.

 

Omiljeni kutak u domu?
 

Teško je odabrati jedan. Kuhinja, jer je srce stana. Tuš kabina, jer je moja umirujuća spa zona. Damski ležaj kutne garniture, jer se tu obično navečer ušuškamo i gledamo neki film. Soba, jer nigdje ne spavam dobro kao tu. Vešeraj jer – vešeraj.

 

Što biste savjetovali svima koji se sada žele odvažiti na projekt uređenja doma?
 

Vi to možete! Ne bojte se, naoružajte se strpljenjem i ne zaboravite uživati u procesu. Prvo razmislite koju emociju želite da vaš prostor budi. Ako sami zapnete s idejama, internet je krcat inspiracijom, a u BiH rade i odlični arhitekti i dizajneri interijera koji vas mogu usmjeriti i pomoći vam da svoju viziju pretvorite u realnost.

***
Foto: Anja Stojkić Konjevod

Od neorenesansnih stubova do secesijskih portala obišli smo osam zgrada koje i danas pričaju priču o vremenu kada se Sarajevo gradilo kao srednjoevropski grad.

Nakon brojnih tekstova o modi uz serijal Bonjour Picks, koje ste, sudeći po čitanosti voljeli jednako koliko smo ih mi voljeli pisati, The Bonjour List se ovoga puta okreće arhitekturi.

Krećemo u malu gradsku šetnju kroz prošla stoljeća, između neorenesansnih fasada, kupola i portala koji su oblikovali vizuelni identitet Sarajeva. U prvom arhitektonskom izdanju donosimo priču o dvojici arhitekata koji su doslovno ucrtali Sarajevo u evropsku mapu stila: Karlu Paržiku i Josipu Vančašu.

Njihove zgrade i danas čine DNK grada monumentalne, prepoznatljive i podjednako fotogenične koliko i značajne.



Paržik i Vančaš: 8 sarajevskih fasada koja su oblikovala lice grada  

Naša šetnja počinje na zapadnom rubu centra, kod Nacionalnog muzeja i Srednje tehničke škole dviju zgrada koje su Paržik projektovao s idejom obrazovanja i znanja kao temelja novog grada.

Odavde, nekoliko koraka dalje, Marijin Dvor uvodi nas u prvi planirani gradski kvart, svojevrsni most između monumentalnog i svakodnevnog Sarajeva.

Nacionalni muzej BiH monumentalna simetrija znanja

Karlo Paržik je ovim zdanjem (1888–1913) postavio temelj za monumentalni urbanizam Sarajeva.
Kompleks u neorenesansnom stilu, inspirisan bečkim muzejima, građen je kao sistem od četiri paviljona povezanih peristilom.

Elegantne arkade, ritmični niz stubova i detaljna ornamentika svjedoče o Paržikovoj viziji Sarajeva kao kulturnog centra Monarhije.
Čak i danas, ulazak u Muzej djeluje kao prolazak kroz vremenski portal znanja.





Srednja tehnička škola klasika koja odgaja stvaraoce

Masivna, ozbiljna i geometrijski stroga, ova Paržikova škola odražava duh industrijskog optimizma s kraja 19. stoljeća.
Figura radnika i učenika na vrhu fasade simboliziraju vezu između teorije i prakse znanja i zanata.

Iako građena u neoklasičnom duhu, njena proporcija i svjetlo nagovještavaju prelazak u modernu epohu obrazovanja.




Prateći obalu Miljacke, stižemo do Akademije likovnih umjetnosti, Pravnog fakulteta i Glavne pošte, tri zgrade koje čine možda najimpresivniji arhitektonski niz uz rijeku.

Tu, u jednom pogledu, možete vidjeti gotovo cijelu stilsku hronologiju austrougarskog perioda: od neorenesansnih proporcija, preko suptilnih baroknih obrisa, do secesijskih detalja koji su tada nagovještavali modernizam.

Marijin Dvor: Kvart koji je najavio moderno Sarajevo

Paržikov i Butschev projekat iz 1880-ih bio je prvi planirani stambeno-poslovni kompleks u gradu.
Smješten na zapadnom ulazu u centar, ovaj ansambl objedinjuje neorenesansne i barokne motive, sa simetričnim fasadama i mansardnim krovovima.

Danas je Marijin Dvor urbani znak, vizuelna granica između starog i novog Sarajeva.




Akademija likovnih umjetnosti od crkve do ateljea

Nekada evangelistička crkva, a danas Akademija, jedno je od najpoznatijih Paržikovih djela (1899). Njena kupola, vitki prozori i kontrastni krov podsjećaju na bečke i praške romaničke revival crkve, dok današnja funkcija unosi savremeni sloj kreativnosti.

Ironično, zgrada koja je izvorno simbolizirala vjeru sada simbolizira umjetnost.






Pravni fakultet ozbiljnost u kamenu

Fasada Pravnog fakulteta odiše disciplinom i redom upravo onim osobinama koje njeguje i sama struka.

Paržikov neorenesansni izraz ovdje se spaja s baroknim ritmom stubova i gornjom lođom koja podsjeća na javne palate Venecije. To je zgrada koja ne pokušava biti spektakularna, već autoritativna.



Glavna pošta komunikacija kao imperijalni simbol

Jedno od najpoznatijih djela Josipa Vančaša (1913), Pošta Sarajevo kombinira neorenesansne i neobarokne elemente.
Grandiozno pročelje s masivnim stubovima i simetričnim prozorima govori o moći komunikacije u doba telegrafa.

Zgrada je do danas ostala jedno od najfotografiranijih mjesta u gradu spoj funkcionalnosti i reprezentacije.



Završavamo kod Narodnog pozorišta i Umjetničke galerije BiH, dvije zgrade koje i danas nose simboliku kulture i okupljanja.
I dok su monumentalne fasade Paržikovih i Vančaševih javnih zdanja stvarale ritam grada, stotine manjih secesijskih portala u okolnim ulicama dodavale su mu šarm i intimnost.

Narodno pozorište teatar monumentalnosti

Kada je Paržik projektovao Narodno pozorište (1897–1899), zamislio ga je kao scenu grada, ne samo umjetnosti.
Njegova fasada, slična bečkim teatarskim zdanjima, odlikuje se skladom između klasične kompozicije i suzdržane dekoracije.

To je zgrada koja i danas, pri svakom ulasku, stvara osjećaj ceremonije jer arhitektura ovdje igra prvu ulogu.




Umjetnička galerija BiH: Bankarski luksuz pretvoren u galerijski mir

Iako danas umjetnička institucija, ova zgrada je izvorno sagrađena kao banka (1906–1908).
Vančaš je spojio monumentalnost s profinjenošću: visoki prozori i fasadna plastika sugeriraju sigurnost i bogatstvo.

Njena unutrašnjost danas zrači tihom elegancijom baš kao i nekadašnji klijenti koji su tu dolazili s povjerenjem.




Sarajevski portali: Secesijski detalji svakodnevice

Kućni ulazi iz 1900-ih godina često su prava mala remek-djela.

Valovite linije, cvjetni ornamenti i kovano željezo odražavaju duh bečke secesije i novu estetiku urbanog života.
Iako manje poznati od monumentalnih zdanja, upravo ti portali čuvaju intimniju, ljudsku stranu arhitektonskog nasljeđa.





Sarajevo, ako ga gledamo kroz Paržikove i Vančaševe fasade, postaje galerija na otvorenom.

Zato, sljedeći put kada prođete pored žute fasade Muzeja, ispod kupole Akademije ili kraj vrata s godinom 1906, sjetite se da svaki kamen u ovom gradu nosi potpis i priču.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Bonjour.ba