TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 30.7.2020.
Iako po struci arhitektica, djevojka koja se krije iza profila Body Art by Almasa, ruke posmatra kao kanvas i alat za stvaranje predivnih privremenih kana tetovaža.
Otkrila nam je da se sa svijetom kane prvi put susrela tijekom studija, a na pitanje kako bi sebe predstavila kaže: „moja svrha je da pozitivno utječem na ljude koje sretnem i ostavim za sobom trajno nasljeđe kroz svoj rad.“
Ne krijući oduševljenje radovima, odlučili smo u razgovoru sa Almasom saznati više o njenim počecima, tradiciji iscrtavanja kane, što predstavljaju crteži, kao i gdje pronalazi inspiraciju za svoje dizajne.
Almasa, možete li nam u nekoliko rečenica reći kako ste se pronašli u svijetu kane ili hena bojenja?
Prvi put se susrećem sa kanom na jednom događaju u Istanbulu, na kojem su djevojke iz Pakistana predstavljale svoju tradiciju. Tada sam prvi put iskusila ukrašavanje kanom i bila sam toliko impresionirana te sam odlučila da se i sama okušam u crtanju. Provodila bih sate crtajući jedan dizajn na ruci, pokušavajući da ga iscrtam što je moguće urednije. Kada bi moja koža bila prekrivena kanom, prešla bih na druge materijale i predmete i ukrašavala ih akrilnim bojama u stilu kane.
Koliko dugo se time bavite i kada ste pokrenuli Body Art by Almasa?
Iako sam godinama crtala kanu, službeno sam započela prije dvije godine. Tada nisam crtala vlastite dizajne i znala sam da upuštanje u svijet kane želim učiniti na svoj način. Željela sam istražiti vlastitu kulturu i nasljeđe kroz body art i stvoriti nesto unikatno, ne samo u Bosni, već i u svijetu. Vremenom sam počela spajati motive i simbole iz drugih kultura i dobila jedinstven stil. Istraživanjem sam otkrila da ono što sam do tada koristila nije prirodna kana, već komercijalna i tu je započelo moje putovanje. Obavezala sam se na širenje svijesti o tome i stvaranju mogućnosti za druge da koriste prirodne proizvode.
Možete li nam reći malo o tradiciji kane i kako se ona transformirala u body art koje vole mnoge djevojke u BiH?
Ljudi širom svijeta i različitih religijskih vjerovanja te etničkih pripadnosti koriste kanu. Kana je na našem području prisutna već generacijama, a uglavnom se koristila za bojenje kose i noktiju.
Svakim novim uvođenjem kane u neko mjesto, običaji kane su se transformirali kako bi odgovarali potrebama ljudi, pa se i kod nas najzad transformirala u metodu ukrašavanja kože. Iako se koristi u nekim vjerskim praksama i običajima, ona nije religiozne prirode. Kana se koristi u svrhu slavlja i često se koristi strogo za uljepšavanje nečijeg tijela.
Svako slavlje ili zabava može uključivati crtanje kanom, a često je i sam razlog okupljanja.
Što je točno kana i koji su njeni sastojci?
Kana je boja pripremljena iz biljke Lawsonia inermis koja proizvodi crvenu boju, a odnosi se i na umjetnost iscrtavanja po koži. Porijeklom je iz Azije i mediteranske obale Afrike i od antike se koristi za kožu, bojenje kose i noktiju, kao i za tkanine. Pasta se pravi od mljevenih listova biljke kane i raznih sastojaka kao što su limun, limeta, crni čaj, kafa, latice ruže, esencijalna ulja, klinčići, šipak i šećer. U svojoj mješavini kane koristim BAQ (Body Art Quality) prah kane, esencijalna ulja, šećer i vodu. Ne sadrži hemijske boje, konzervanse, PPD (para-Phenylenediamine) ili aditive i općenito je siguran za upotrebu tijekom trudnoće i kod male djece.
Tetovaža kana, jagua i hengua metodom uključuje površinsku primjenu boje koja se zatim ostavlja nekoliko sati obojivši gornji sloj kože ili epidermis. S obzirom da tijelo neprekidno oslobađa ovaj sloj kože, samim tim i tetovaža na kraju nestaje.
Postoje li različite vrste kane i koju dame u BiH najčešće biraju?
Dosta proizvoda koji se koriste za crtanje u stilu kane nazivaju se kanom, poput bijele, crne, pa čak i zelene, ljubičaste i ružičaste kane. Za razliku od kane koja je prirodni proizvod i ima kraći rok trajanja, ovo su večinom komercijalne kane koje sadrže hemikalije, bojila, rastvarače i konzervanse kako bi dobili druge boje, ubrzali proces bojenja i produžili vijek trajanja.
Od prirodnih proizvoda, tu je i jagua gel koji se dobiva iz ekstrakta voćke Genipa Americana, koja raste u Južnoj Americi, a može se naći i na Karibima i južnom Meksiku. Jagua tetovaže imaju duboku plavo do plavo-crnu boju koja je slična pravim tetovažama i zbog toga je definitivno najtraženija boja. Ne zahtijeva posebnu brigu kao kana i to je još jedan od razloga zašto se dosta djevojaka odluči baš za njega.
Miješanjem kane i jague u različitim omjerima, poznato i kao hengua rezultira različitim nijansama smeđe, a na debljoj koži čak i crne boje. Za sve ostale boje, koristim boje za tijelo i ljepila poznate kao HennaGlam. Ovi proizvodi ne boje kožu poput kane, ali mogu trajati nekoliko dana i izrađeni su od proizvoda koji se podudaraju sa FDA standardima.
Predstavlja li dizajn crteža i oblika određene stvari?
Mnogo je različitih simbola i motiva pronađeno širom svijeta, od kojih većina datira stotinama godina, a umjetnici ih i danas koriste. Svaka kultura i regija svijeta koristi tetovaže kane na svoj jedinstveni način. Umjetnici crtežima izražavaju svoje želje kroz simbole koji predstavljaju zdravlje, zaštitu, sreću, plodnost, junaštvo, moć, sklad, obilje itd. Za hinduistička vjenčanja, kana simbolizirala radost, ljepotu, duhovno buđenje, dok Marokanci često boje vrata kanom kako bi donijeli napredak i otjerali zlo.
Koja je vaša omiljena vrsta dizajna?
U svijetu kane postoji mnogo stilova koji su se oblikovali prema mjestu porijekla, njihovoj kulturi, tradiciji i vjerovanjima. Iako su svi lijepi na svoj način, najviše me privlače geometrijski dizajni Sjeverne Afrike, koji su najsličniji našim motivima. Moj omiljeni dizajn je uvijek onaj posljednji, jer sadrži elemente koji me u tom trenutku inspirišu.
Gdje pronalazite inspiraciju za svoje dizajne?
Puno je nadahnuća u našoj tradiciji, a i mnogim drugim. Pokušavam kreirati dizajne na osnovu simbola i motiva koji se nalaze na čilimima, nakitu, vezu, raznom dekoru, u kaligrafiji, arhitekturi i sl.
Što je najzahtjevniji dio bojenja kanom?
Proces apliciranja kane na ruke nije naročito zahtjevan ukoliko je pripremljena pasta odgovarajuće konzistencije, ali crtanje na ostalim dijelovima tijela zahtijeva malo više truda, kao i neke smiješne i neugodne položaje. Njega Vaše tetovaže također zahtijeva malo truda. Kanu treba držati na koži barem 6 do 8 sati, tokom čega treba održavati visoku temperaturu tijela, a tradicinalno se ostavlja preko noći kako bi dobili najtamniju boju. Ukoliko ste u mogućnosti, nakon skidanja paste treba izbjegavati vodu 24 sata ili zaštititi dizajn uljem jer voda zaustavlja proces puštanja boje.
Koji je najneobičniji zahtjev za tetovažu od kane koji ste primili?
Kana je oblik uljepšavanja i samoizražavanja, ona je mnogo više od privremene tetovaže. To je tretman gdje ste primorani da se opustite i budete prisutni u trenutku. Djevojke i žene koje dolaze, rade to s namjerom uljepšavanja ili podizanja raspoloženja, pa zbog toga nijedan zahtjev ne smatram neobičnim.
Koji biste savjet dali nekome tko se želi okušati u kana artu?
Vrlo često mi dolaze djevojke koje inače ne vole kanu, ali im se mnogo svidio moj rad. Kreirajte svoj vlastiti stil i vidjet ćete kako se ljudi pronalaze i uživaju u njegovim ljepotama. Budite uporni i naučite koliko god možete o svim aspektima ove umjetnosti, o prirodnim bojama, njihovoj bogatoj povijesti i tradicijama i na taj način ćete više cijeniti ovu umjetnost. I naravno, vježbajte, vježbajte, vježbajte!
Posljednih godina mnoge djevojke za druženja, zabave i vjenčanja odlučuju se za bojanje kanom. Možete li nam opisati kako teče taj proces?
Kada kanu uključite u dio svoje tradicije postajete primalac drevne umjetničke forme, koja se prenosila s generacije na generaciju. Budući da crtanje na koži nije dio naše tradicije, ono se prilagođava Vama, pa je i sam proces oblikovan prema Vašim životnim i kulturnim potrebama. Crtanje se organizuje u Vašem domu ili mjestu održavnja događaja i dio je nezaboravnog iskustva za Vas i Vaše goste. Može biti dio djevojačke zabave, vjenčanja, proslave trudnoće, rođendana, dobrotvornih i korporativnih događaja ili zabave, obrazovnih programa itd. Na Vama je da se prepustite i uživate u ukrašavanju.
Zanima nas koje druge oblike umjetnosti volite?
Dizajn i izrada nakita dio je mog života još od srednje škole, a ta ljubav se znatno povećala prilikom pohađanja časova u savremenoj školi nakita. Volim sve što ima veze sa zanatstvom, ručnim radom i dizajnom, a prisustvovala sam i mnogim radionicma i kursevima kao što su slikanja, kaligrafija, šivenje, vezenje itd.
Za sve zainteresovane kako vas mogu kontaktirati i što trebaju znati prije dolaska?
Za zakazivanje termina ili kupovinu proizvoda možete me kontaktirati putem Instagram profila i Facebook stranice, a proizvode također možete naručiti i preko Olx stranice.
Kana i jagua tetovaži treba do 48 sati da se u potpunosti razvije, pa Vaš termin treba zakazati dva dana prije važnog događaja. Na dijelu kože koji planirate ukrašavati treba ukloniti dlake, a to uradite najkasnije dva dana prije termina. Ne planirajte ništa zahtjevno nakon tretmana i naravno, nema kupanja dok ne skinete pastu ili gel sa kože. Ovi savjeti će učiniti da Vaše iskustvo sa kanom i jaguom bude što zadovoljavajuće i dugotrajnije.
Planovi do kraja 2020. godine?
Imam uzbudljive ideje i planove na umu, ali to ću zadržati za sebe i otkriti ih kada dođe vrijeme za njih.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
