Žena čije su priče dirnule mnoge    Sjećam se, jednom me je kolegica iz banke pitala – Čitaš li ti Martinu, onu iz Ljubuškog, što piše na Indexu? Nekako sramno rekoh – Nisam. I istina, u tom momentu nisam prepoznala da iza Martine, koju mi kolegica spominje, stoji i ono Mlinarević – Sopta, te da to ime predstavljaju inicijali 'MMS' koje tako često vidim ispod citata koji ti elektrošokov

Tada se sjetih da je Martina djevojka koju poznajem još iz školskih dana, a zatim par klikova na internetu me dovede do njene Facebook stranice, tj do bogatstva njenih priča. Nerijetko su se upravo te priče krile iza linkova koje bi ja, Anja i Dijana 'šerale' jedna drugoj u inbox uz obvezna srca i kratke emocije ispod. I tako smo otišli na jednu pjesničku večer gdje je Martina zasjala opet onako – kao pravo hercegovačko sunce. Tada smo rekli – ok, šaljemo joj prijedlog za intervju u nadi da će joj se naša ideja svidjeti. I nadanja su ostvarena. Martina nas je nekako odmah toplo primila i uz lijepe riječi, dogovorenu kavu i obvezno druženje, poslala odgovore na pitanja koja smo dugo smišljali. Kao i što smo očekivali, svaki njezin odgovor je opet poput kratke priče ispričane na jedinstven MMS način.

Martina, što pitati ženu koja je oštra na jeziku poput sablje i iskrena poput bijele ruže? Nadam se da si svjesna pod kojim smo pritiskom sada.

Zamisli kako je tek meni dati intervju za najčitaniji modni portal u zemlji, a pojma nemam o odjevanju... (smijeh)

Danas ljudi nekako nerijetko postanu instant pisci, instant novinari i instant javne osobe. Sjećam se Martine i njene prijateljice kako su nam u srednjoj školi (prije 10 – 12 godina) održale motivacijski govor o udruženju naziva 'Naše nebo'. Bila je to sekcija u kojoj smo se srijedom navečer nalazili, mi mladi iz Ljubuškog, kako bi pisali, pjevali i razgovarali o kulturi. Dakle, to je samo jedan dokaz da tvoja umjetnost u tebi živi odavno. Kako se osjećaš sada kad se prisjetiš tih početaka?

Mislim da moj osmijeh sve govori. To je ta toplina zbog koje srce zatitra posebnim načinom samo kad se radi o rodnom gradu. Početak je ono što čovjeka gradi i određuje, a ja sam zaista ponosna na svaki komadić svoga puta i sve ljude koje sam na tom putu upoznala, srela, od kojih sam učila, koji su me načinili osobom kakva sam danas. A što se tiče pisanja, da, zaista to čuči u meni odmalena i kasnije je samo zauzimalo svoj konkretan oblik kroz faze odrastanja, najprije kroz srednju školu (gdje sam pokrenula i uređivala školski časopis), zatim kroz fakultet (također sam bila urednica studentskog glasila), pa sve do poznatih tiskanih i internet medija u kojima sam najčešće ispisivala svoje retke posljednjih godina. Volim reći da bez pisanja ne funkcioniram, jer nekako i ponekad izvan moje volje, osjećam kako me život sam piše. Kad mi pred oči baci čudesne pejzaže, fascinantne ljude i njihove borbe, kad zaigra po mojim najdubljim emocijama, iz mene izvuče sve ono što nisam niti znala da postoji, i ja jednostavno kao hipnotizirana to moram zapisati.

Danas tvoje ime ljude asocira na neiskvarenu hercegovačku iskrenost. Na ženu koja će napisati 'ćaća', 'baba', 'nevista' i 'degenek' (nerijetko sve u jednoj rečenici) i uspjeti nas nagovoriti da ne bježimo od onog što jesmo. Nemam te srca pitati gdje crpiš inspiraciju, ali me zanima kako nastanu tvoje priče? Radi li se o tome da pišeš u nekom zadanom ritmu ili je to više umjetnost koja nastane na komadu papira dok se voziš u autobusu ili dok ćaća peče rakiju?

Smatram da je ljudima sve to oko mene zanimljivo upravo jer osjećaju da moje priče ne „nastaju“.  Ja ne pišem po pravilima, ne vagam slova, ne kalkuliram je li i koliko pametno nešto reći, ne pišem po narudžbi, ne pišem po satnici. Sa svim medijima s kojima sam surađivala, moj jedini uvjet je bio da ne pišem „jednom tjedno, dvaput mjesečno, u točno određeni dan“, ili bilo kakve druge slične forme. Ja živim slobodu u svakom smislu i jedino tako mogu dati najvrijednije od sebe. Jer pišem kad mi se ćefne. Kad me zaboli. Kad me pogodi. Kad me sruši. Kad me oduševi. Samo ispalim rafal iz srca kroz vrhove jagodica i eto. To nastaje za manje od pet minuta. Upravo zato i ne „šmirglam“ tekstove. Ne pregledavadam ih. Ne bdijem nad književnom čistoćom riječi. Jer ono što duša u bujici izbaci iz sebe je obično najbolje. Ako ništa, barem znam da je do kosti najiskrenije. Pazi, u samoj riječi „čatrnja“ je toliko snage, povijesti naših života i ovog podneblja, pa prema tome zašto to ne iskoristiti? Mogu ja reći i „batine“, ali kad kažem „degenek“ ti naprosto osjetiš onu šibu u rukama svoje majke kad si nešto kao dijete pogriješila. Mogu svog Canu nazvati „otac“, ali kad kažem „ćaća“, u tome je sva ljubav i privrženost i čudesnost tog odnosa. Intimnost i genijalnost riječi od kojih smo potekli i koje su nas stvorile u ovo što smo danas, ne zaslužuju da ih se odričemo kao neželjenog poklona.

Pišeš junačke priče o 'običnim' ljudima. Tko je tebi najdraži junak iz tvojih priča?

Nemam najdražeg junaka. Svi su oni na poseban način veliki i posebni. Upravo zato jer su mali i obični. Oni su ljudi koje srećete svaki dan. Koji vam prodaju kruh, koji čekaju u redu u Domu zdravlja, koji vam peru auto ili šetaju psa ulicom. To smo zapravo svi mi, onda kad se usudimo pogledati duboko u sebe. To je seoska pijanica koja me dođe upitati pet maraka za pivu i ispriča mi svoj život u trenu. Nepoznata žena koja se smije životu oduševljeno, a upravo je operirala tumor na mozgu. To je moj did. To su moji prijatelji koji su izgubili prelijepu djevojčicu oboljelu od karcinoma. Moje nerođeno dijete. Svi koji me okrznu. Mnogi koje niti ne poznajem, ali me njihove priče pronađu. Ljudi koji u ovom vremenu sasvim krivih, materijalističkih i izvrnutih vrijednosti daju istinski putokaz.

Što Martinu izbaci iz takta? Osim politike.

Politika (smijeh). Odnosno, budimo precizni – kreteni od političara koji (ne)vode ovu zemlju, koje sve da skupiš na hrpu, opet ne bi mogao složiti jednog normalnog čovjeka. Iz takta me izbaci nezaposlenost. Namješteni natječaji za posao. Štele gdje god se okreneš. Količina mržnje, u životu i na internetu, takozvani virtualni, slinavi gerilci koji iz fotelja vode nove ratove. Licemjerstvo i lažni moral. Lažni vjernici. Ono kad se ide na misu, zgrožava na sve i svašta, pa se kasnije premlati ženu i opsuje pet puta u pet minuta. Ljudi koji se podsmjehuju drugim ljudima zbog tjelesnih ili psihičkih problema ili mana. To me već ne izbaci iz takta, to me boli. Bole me i stalne humanitarne akcije i djeca kojima nema tko pomoći. Boli me siromaštvo. I svaka rang lista po kojoj smo zadnji.

Baš su nam nešto zanimljiva ova blic pitanja, pa ćemo nastaviti u tom tonu. Žao nam je, ali previše si nam zanimljiv sugovornik da te ovako ne ispitujemo. :) Zato, reci nam... kad bi mogla birati da živiš na bilo kojem mjestu na svijetu – gdje bi to bilo?

Vaša blic pitanja i moji turbo dugi odgovori, tako vam je to kad vi hoćete spisatelja... (smijeh) Obožavam putovati. U kretanju nalazim svoj mir. U manje od dvije godine nabila sam 200 tisuća pređenih kilometara u autu, na opće šizenje mog mehaničara. Obožavam posjećivati gradove koji su bajka sami za sebe, poput Praga, Verone, Amsterdama, Firence, malenih gradića po turskoj obali, nekih zaboravljenih sela u Francuskoj. Ali da moram otići zauvijek – nažalost ne. I nije to onaj preseratorski i pozerski patriotizam za medije, to je suština mog bića. Jer sam stajala na početku jednog savršenog života u savršenoj Norveškoj i hladno rekla: „Nema šanse, bolan!“ Mogu otići nekoliko dana, napuniti oči šarenim horizontima i novim poznastvima u adresaru, ali živjeti - nikako. Meni je u ovoj zemlji sve što me zanima. Moje težište, ljubav i kraj. Ali samo zato jer sam proputovala svaki komadić Bosne i Hercegovine. Sva ona mjesta koje ni najbolje karte ne bilježe. I ma koliko beskrajno ružna, nesređena i mrziteljska bila, u njoj je sva širina jedne posebne ljepote. Nezamjenjiva priroda. Ludi, ali jedinstveni ljudi. To je ono kad miris sarme osjetiš već u dvorištu, kad možeš zatvorenih očiju pogoditi put do babinog vinograda, i znaš jako dobro – to je dom.

A da možeš birati da neki pisac napiše priču o Martini Mlinarević – Sopti, koga bi izabrala?

Pa pošto najviše pišem o svojim iskustvima, događajima i svom, u prvom licu, pogledu na svijet, smatram da i nisam nešto posebno zahtjevna i zanimljiva za opisati. A koji pisci mene osobno inspiriraju, čije knjige vučem svud sa sobom, to je bar lako odgovoriti – unikatni majstori i luđaci, Virginia Woolf, Hemingway, Tolstoj, Herbjerg Vasmu, Michael Ondaatje, W.B. Yeats, Tenžera, Jergović.

Martina ima i muža i sestru i brata i roditelje. I svi su oni dio tvojih priča. Kako oni reagiraju na to kada na nekom druženju čitaš stvarnu priču o mami koja tvog brata svaku večer ušuškava u krevet?

Imam i ćuku Kaija (smijeh). Ja volim reći da su svi oni kroz te priče postali važniji od mene. Recimo, dođem na pjesničku večer, a svi prvo pitaju – „Jel ćaća stigao?!“ :) Oni su uvijek uz mene, ma o čemu da se radilo i sve to doživljavaju jako emotivno. Imala sam sreću da sam odgojena u obitelji u kojoj se najviše njegovao individualizam svakog djeteta, u kojoj smo puno i stalno razgovarali o svemu, naučili da nema nikakvih tabu tema, da se mora boriti za svoje ciljeve i fajtati za pravdu. Jednom (zapravo milijun puta) me tata morio da se prestanem baviti politikom, bojeći se za moju sigurnost i količinu konstantnih pritisaka u to vrijeme, a ja sam ga samo pogledala i upitala –„Zašto sad tražiš da budem ono što me nikad nisi učio da budem?“ I onda je shvatio. Kad stvaraš buru, ne možeš očekivati mirnoću južnog povjetarca. Nikad nam nije pokušao srezati krila i uvijek je stajao na našoj strani, i ništa od mene ne bi bilo da nije njih dvoje takvih. Oni koji su blizu kad zatreba, ali te puste da otkrivaš život sama, jer je jedino to ispravno.

Dvije knjige su tiskane, ako sam u pravu? Sada je i treća objavljena i upravo si na turneji na kojoj novu knjigu promoviraš? Reci nam – kakva je tvoja treća knjiga? Mi sigurno imamo svoje mišljenje, no kako ti, kao autor, nju opisuješ?

Da, promocija je upravo 26.11.2013 u Galeriji kraljice Katarine Kosača u Mostaru, te ovim putem pozivam sve vaše čitatelje da mi se pridruže. Planiramo jednu zaista posebnu i drugačiju večer. A knjiga je živi spomenar ljudi kojih nema više i koji su svakodnevno tu. Nadam se da neće biti ona koja se pročita i ostavi, nego ona što se nosi uvijek sa sobom, jer se u svakom razdoblju svog života može u njoj naći nešto što će vam upravo tada najviše trebati. Priče radi kojih se smijete i plačete. Opipljiva radost i istinska bol. Knjiga u kojoj se psuje, vrišti, diše i živi. Punim srcem. Nek je zaobiđu puritanci svih vrsta. Nema u njoj vanzemaljskih mudrosti, nego samo ružnoće i ljepote stvarnog života. Ko ima dobar želudac, bujrum.

Naše čitatelje sigurno zanima kako mogu kupiti tvoju knjigu, pa hoćeš ih uputiti?

Knjiga će se moći kupiti te večeri na promociji u Mostaru, te kasnije online, što će biti objavljeno na mojoj Facebook stranici. Također biti će dostupna u knjižarama, a nakon Mostara na redu su i drugi gradovi u regiji za promociju, pa se možda sretnemo i tako.

I za kraj, idemo završiti nečim sanjarskim, a sigurni smo da su tvoji planovi za budućnost upravo takvi. Reci nam, što možemo očekivati, odnosno čemu se nadaš u narednih par godina da će se dogoditi s tvojim pričama?

Ne živim po planeru i zaista ne mogu sebe vidjeti niti u narednih mjesec dana, a pogotovo ne u nekom razmaku od nekoliko godina. Volim kroz život prolaziti dan po dan, jer mi je suviše toga pokazalo koliko je taj isti život čudan, nepredvidljiv i kratak, koliko nas već sutra može ne biti. Zato, fućkaš dugoročne planove, ja se samo nadam zdravlju i istoj količni blesavosti u krvi da uživam ovaj svijet svim osjetilima. Nadodam u sve to ljude koje volim i malo sunca, i šta mi treba više? :)

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com