Žena čije su priče dirnule mnoge    Sjećam se, jednom me je kolegica iz banke pitala – Čitaš li ti Martinu, onu iz Ljubuškog, što piše na Indexu? Nekako sramno rekoh – Nisam. I istina, u tom momentu nisam prepoznala da iza Martine, koju mi kolegica spominje, stoji i ono Mlinarević – Sopta, te da to ime predstavljaju inicijali 'MMS' koje tako često vidim ispod citata koji ti elektrošokov

Tada se sjetih da je Martina djevojka koju poznajem još iz školskih dana, a zatim par klikova na internetu me dovede do njene Facebook stranice, tj do bogatstva njenih priča. Nerijetko su se upravo te priče krile iza linkova koje bi ja, Anja i Dijana 'šerale' jedna drugoj u inbox uz obvezna srca i kratke emocije ispod. I tako smo otišli na jednu pjesničku večer gdje je Martina zasjala opet onako – kao pravo hercegovačko sunce. Tada smo rekli – ok, šaljemo joj prijedlog za intervju u nadi da će joj se naša ideja svidjeti. I nadanja su ostvarena. Martina nas je nekako odmah toplo primila i uz lijepe riječi, dogovorenu kavu i obvezno druženje, poslala odgovore na pitanja koja smo dugo smišljali. Kao i što smo očekivali, svaki njezin odgovor je opet poput kratke priče ispričane na jedinstven MMS način.

Martina, što pitati ženu koja je oštra na jeziku poput sablje i iskrena poput bijele ruže? Nadam se da si svjesna pod kojim smo pritiskom sada.

Zamisli kako je tek meni dati intervju za najčitaniji modni portal u zemlji, a pojma nemam o odjevanju... (smijeh)

Danas ljudi nekako nerijetko postanu instant pisci, instant novinari i instant javne osobe. Sjećam se Martine i njene prijateljice kako su nam u srednjoj školi (prije 10 – 12 godina) održale motivacijski govor o udruženju naziva 'Naše nebo'. Bila je to sekcija u kojoj smo se srijedom navečer nalazili, mi mladi iz Ljubuškog, kako bi pisali, pjevali i razgovarali o kulturi. Dakle, to je samo jedan dokaz da tvoja umjetnost u tebi živi odavno. Kako se osjećaš sada kad se prisjetiš tih početaka?

Mislim da moj osmijeh sve govori. To je ta toplina zbog koje srce zatitra posebnim načinom samo kad se radi o rodnom gradu. Početak je ono što čovjeka gradi i određuje, a ja sam zaista ponosna na svaki komadić svoga puta i sve ljude koje sam na tom putu upoznala, srela, od kojih sam učila, koji su me načinili osobom kakva sam danas. A što se tiče pisanja, da, zaista to čuči u meni odmalena i kasnije je samo zauzimalo svoj konkretan oblik kroz faze odrastanja, najprije kroz srednju školu (gdje sam pokrenula i uređivala školski časopis), zatim kroz fakultet (također sam bila urednica studentskog glasila), pa sve do poznatih tiskanih i internet medija u kojima sam najčešće ispisivala svoje retke posljednjih godina. Volim reći da bez pisanja ne funkcioniram, jer nekako i ponekad izvan moje volje, osjećam kako me život sam piše. Kad mi pred oči baci čudesne pejzaže, fascinantne ljude i njihove borbe, kad zaigra po mojim najdubljim emocijama, iz mene izvuče sve ono što nisam niti znala da postoji, i ja jednostavno kao hipnotizirana to moram zapisati.

Danas tvoje ime ljude asocira na neiskvarenu hercegovačku iskrenost. Na ženu koja će napisati 'ćaća', 'baba', 'nevista' i 'degenek' (nerijetko sve u jednoj rečenici) i uspjeti nas nagovoriti da ne bježimo od onog što jesmo. Nemam te srca pitati gdje crpiš inspiraciju, ali me zanima kako nastanu tvoje priče? Radi li se o tome da pišeš u nekom zadanom ritmu ili je to više umjetnost koja nastane na komadu papira dok se voziš u autobusu ili dok ćaća peče rakiju?

Smatram da je ljudima sve to oko mene zanimljivo upravo jer osjećaju da moje priče ne „nastaju“.  Ja ne pišem po pravilima, ne vagam slova, ne kalkuliram je li i koliko pametno nešto reći, ne pišem po narudžbi, ne pišem po satnici. Sa svim medijima s kojima sam surađivala, moj jedini uvjet je bio da ne pišem „jednom tjedno, dvaput mjesečno, u točno određeni dan“, ili bilo kakve druge slične forme. Ja živim slobodu u svakom smislu i jedino tako mogu dati najvrijednije od sebe. Jer pišem kad mi se ćefne. Kad me zaboli. Kad me pogodi. Kad me sruši. Kad me oduševi. Samo ispalim rafal iz srca kroz vrhove jagodica i eto. To nastaje za manje od pet minuta. Upravo zato i ne „šmirglam“ tekstove. Ne pregledavadam ih. Ne bdijem nad književnom čistoćom riječi. Jer ono što duša u bujici izbaci iz sebe je obično najbolje. Ako ništa, barem znam da je do kosti najiskrenije. Pazi, u samoj riječi „čatrnja“ je toliko snage, povijesti naših života i ovog podneblja, pa prema tome zašto to ne iskoristiti? Mogu ja reći i „batine“, ali kad kažem „degenek“ ti naprosto osjetiš onu šibu u rukama svoje majke kad si nešto kao dijete pogriješila. Mogu svog Canu nazvati „otac“, ali kad kažem „ćaća“, u tome je sva ljubav i privrženost i čudesnost tog odnosa. Intimnost i genijalnost riječi od kojih smo potekli i koje su nas stvorile u ovo što smo danas, ne zaslužuju da ih se odričemo kao neželjenog poklona.

Pišeš junačke priče o 'običnim' ljudima. Tko je tebi najdraži junak iz tvojih priča?

Nemam najdražeg junaka. Svi su oni na poseban način veliki i posebni. Upravo zato jer su mali i obični. Oni su ljudi koje srećete svaki dan. Koji vam prodaju kruh, koji čekaju u redu u Domu zdravlja, koji vam peru auto ili šetaju psa ulicom. To smo zapravo svi mi, onda kad se usudimo pogledati duboko u sebe. To je seoska pijanica koja me dođe upitati pet maraka za pivu i ispriča mi svoj život u trenu. Nepoznata žena koja se smije životu oduševljeno, a upravo je operirala tumor na mozgu. To je moj did. To su moji prijatelji koji su izgubili prelijepu djevojčicu oboljelu od karcinoma. Moje nerođeno dijete. Svi koji me okrznu. Mnogi koje niti ne poznajem, ali me njihove priče pronađu. Ljudi koji u ovom vremenu sasvim krivih, materijalističkih i izvrnutih vrijednosti daju istinski putokaz.

Što Martinu izbaci iz takta? Osim politike.

Politika (smijeh). Odnosno, budimo precizni – kreteni od političara koji (ne)vode ovu zemlju, koje sve da skupiš na hrpu, opet ne bi mogao složiti jednog normalnog čovjeka. Iz takta me izbaci nezaposlenost. Namješteni natječaji za posao. Štele gdje god se okreneš. Količina mržnje, u životu i na internetu, takozvani virtualni, slinavi gerilci koji iz fotelja vode nove ratove. Licemjerstvo i lažni moral. Lažni vjernici. Ono kad se ide na misu, zgrožava na sve i svašta, pa se kasnije premlati ženu i opsuje pet puta u pet minuta. Ljudi koji se podsmjehuju drugim ljudima zbog tjelesnih ili psihičkih problema ili mana. To me već ne izbaci iz takta, to me boli. Bole me i stalne humanitarne akcije i djeca kojima nema tko pomoći. Boli me siromaštvo. I svaka rang lista po kojoj smo zadnji.

Baš su nam nešto zanimljiva ova blic pitanja, pa ćemo nastaviti u tom tonu. Žao nam je, ali previše si nam zanimljiv sugovornik da te ovako ne ispitujemo. :) Zato, reci nam... kad bi mogla birati da živiš na bilo kojem mjestu na svijetu – gdje bi to bilo?

Vaša blic pitanja i moji turbo dugi odgovori, tako vam je to kad vi hoćete spisatelja... (smijeh) Obožavam putovati. U kretanju nalazim svoj mir. U manje od dvije godine nabila sam 200 tisuća pređenih kilometara u autu, na opće šizenje mog mehaničara. Obožavam posjećivati gradove koji su bajka sami za sebe, poput Praga, Verone, Amsterdama, Firence, malenih gradića po turskoj obali, nekih zaboravljenih sela u Francuskoj. Ali da moram otići zauvijek – nažalost ne. I nije to onaj preseratorski i pozerski patriotizam za medije, to je suština mog bića. Jer sam stajala na početku jednog savršenog života u savršenoj Norveškoj i hladno rekla: „Nema šanse, bolan!“ Mogu otići nekoliko dana, napuniti oči šarenim horizontima i novim poznastvima u adresaru, ali živjeti - nikako. Meni je u ovoj zemlji sve što me zanima. Moje težište, ljubav i kraj. Ali samo zato jer sam proputovala svaki komadić Bosne i Hercegovine. Sva ona mjesta koje ni najbolje karte ne bilježe. I ma koliko beskrajno ružna, nesređena i mrziteljska bila, u njoj je sva širina jedne posebne ljepote. Nezamjenjiva priroda. Ludi, ali jedinstveni ljudi. To je ono kad miris sarme osjetiš već u dvorištu, kad možeš zatvorenih očiju pogoditi put do babinog vinograda, i znaš jako dobro – to je dom.

A da možeš birati da neki pisac napiše priču o Martini Mlinarević – Sopti, koga bi izabrala?

Pa pošto najviše pišem o svojim iskustvima, događajima i svom, u prvom licu, pogledu na svijet, smatram da i nisam nešto posebno zahtjevna i zanimljiva za opisati. A koji pisci mene osobno inspiriraju, čije knjige vučem svud sa sobom, to je bar lako odgovoriti – unikatni majstori i luđaci, Virginia Woolf, Hemingway, Tolstoj, Herbjerg Vasmu, Michael Ondaatje, W.B. Yeats, Tenžera, Jergović.

Martina ima i muža i sestru i brata i roditelje. I svi su oni dio tvojih priča. Kako oni reagiraju na to kada na nekom druženju čitaš stvarnu priču o mami koja tvog brata svaku večer ušuškava u krevet?

Imam i ćuku Kaija (smijeh). Ja volim reći da su svi oni kroz te priče postali važniji od mene. Recimo, dođem na pjesničku večer, a svi prvo pitaju – „Jel ćaća stigao?!“ :) Oni su uvijek uz mene, ma o čemu da se radilo i sve to doživljavaju jako emotivno. Imala sam sreću da sam odgojena u obitelji u kojoj se najviše njegovao individualizam svakog djeteta, u kojoj smo puno i stalno razgovarali o svemu, naučili da nema nikakvih tabu tema, da se mora boriti za svoje ciljeve i fajtati za pravdu. Jednom (zapravo milijun puta) me tata morio da se prestanem baviti politikom, bojeći se za moju sigurnost i količinu konstantnih pritisaka u to vrijeme, a ja sam ga samo pogledala i upitala –„Zašto sad tražiš da budem ono što me nikad nisi učio da budem?“ I onda je shvatio. Kad stvaraš buru, ne možeš očekivati mirnoću južnog povjetarca. Nikad nam nije pokušao srezati krila i uvijek je stajao na našoj strani, i ništa od mene ne bi bilo da nije njih dvoje takvih. Oni koji su blizu kad zatreba, ali te puste da otkrivaš život sama, jer je jedino to ispravno.

Dvije knjige su tiskane, ako sam u pravu? Sada je i treća objavljena i upravo si na turneji na kojoj novu knjigu promoviraš? Reci nam – kakva je tvoja treća knjiga? Mi sigurno imamo svoje mišljenje, no kako ti, kao autor, nju opisuješ?

Da, promocija je upravo 26.11.2013 u Galeriji kraljice Katarine Kosača u Mostaru, te ovim putem pozivam sve vaše čitatelje da mi se pridruže. Planiramo jednu zaista posebnu i drugačiju večer. A knjiga je živi spomenar ljudi kojih nema više i koji su svakodnevno tu. Nadam se da neće biti ona koja se pročita i ostavi, nego ona što se nosi uvijek sa sobom, jer se u svakom razdoblju svog života može u njoj naći nešto što će vam upravo tada najviše trebati. Priče radi kojih se smijete i plačete. Opipljiva radost i istinska bol. Knjiga u kojoj se psuje, vrišti, diše i živi. Punim srcem. Nek je zaobiđu puritanci svih vrsta. Nema u njoj vanzemaljskih mudrosti, nego samo ružnoće i ljepote stvarnog života. Ko ima dobar želudac, bujrum.

Naše čitatelje sigurno zanima kako mogu kupiti tvoju knjigu, pa hoćeš ih uputiti?

Knjiga će se moći kupiti te večeri na promociji u Mostaru, te kasnije online, što će biti objavljeno na mojoj Facebook stranici. Također biti će dostupna u knjižarama, a nakon Mostara na redu su i drugi gradovi u regiji za promociju, pa se možda sretnemo i tako.

I za kraj, idemo završiti nečim sanjarskim, a sigurni smo da su tvoji planovi za budućnost upravo takvi. Reci nam, što možemo očekivati, odnosno čemu se nadaš u narednih par godina da će se dogoditi s tvojim pričama?

Ne živim po planeru i zaista ne mogu sebe vidjeti niti u narednih mjesec dana, a pogotovo ne u nekom razmaku od nekoliko godina. Volim kroz život prolaziti dan po dan, jer mi je suviše toga pokazalo koliko je taj isti život čudan, nepredvidljiv i kratak, koliko nas već sutra može ne biti. Zato, fućkaš dugoročne planove, ja se samo nadam zdravlju i istoj količni blesavosti u krvi da uživam ovaj svijet svim osjetilima. Nadodam u sve to ljude koje volim i malo sunca, i šta mi treba više? :)

Četvrto izdanje Women’s Weekenda je potvrda da ideja, kada je iskrena i dosljedna sebi, može prerasti u prostor povjerenja, dijaloga i stvarnih promjena. Na čelu tog prostora stoji Nevena Rendeli Vejzović, žena koja od samog početka Women’s Weekend gradi s jasnim vrijednostima: autentičnošću, otvorenošću i spremnošću da se sluša.

Razgovor s Nevenom počinjemo tamo gdje je i nastao Women’s Weekend… u povratku na početak. Četvrto izdanje je pred njom, ali prije velikih tema zanima nas ono osnovno: šta joj je ovaj put donio.  
 

Nevena Rendeli Vejzović, direktorica Women’s Weekend festivala

Prije panela, prije programa, prije svega

Za zagrijavanje razgovora vraćamo se tamo gdje je sve krenulo. Pitali smo Nevenu kada se danas osvrne na sam početak Women’s Weekenda koja joj se lekcija čini najvažnijom.

Nevena: "Women’s Weekend me naučio koliko je važno imati jasne vrijednosti i ne odstupati od njih, čak i kada je put sporiji nego što bismo željeli. Autentičnost, otvorenost i stvarni dijalog pokazali su se kao temelj svega što radimo. Kada ostanete vjerni sebi i svrsi zbog koje ste nešto pokrenuli, zajednica to prepozna i prirodno raste s vama. 

Women’s Weekend je prvo bila dobra ideja i nisam odustajala od nje usprkos preprekama. Naučila sam da nije ključno biti savršen, nego biti iskren, prisutan i spreman slušati – jer upravo iz tog prostora nastaju najvažnije promjene."  
 

I ove godine, opet isto pitanje

Iako volimo vjerovati da smo neke teme kao društvo već prerasli, program Women’s Weekenda iz godine u godinu pokazuje da se iste dileme vraćaju. Zato smo je pitali koja je to tema koja se na  stalno vraća, iako bismo voljeli vjerovati da smo je kao društvo već prerasli? 

Nevena: “Tema ravnoteže između privatnog i poslovnog života stalno nam se vraća, kao i osjećaj krivnje koji žene nose bez obzira na to koji put odaberu. Krivnja ako su ambiciozne, krivnja ako su posvećene obitelji, krivnja ako pokušavaju imati oboje. 

Uz to, vraćaju se i teme predrasuda prema ženama te suptilne, ali i dalje prisutne neravnopravnosti – u očekivanjima, mogućnostima i kriterijima po kojima se žene procjenjuje. Često volimo vjerovati da smo kao društvo te stvari već prerasli, ali činjenica da se stalno iznova otvaraju pokazuje koliko su ti obrasci duboko ukorijenjeni.”  
 

O nekim temama se govori tek kad više nema izbora  

Za Bonjour.ba Nevena je rekla da će se ove godine Women’s Weekend prvi put otvoriti i prema pitanju o kojem je teško govoriti, ali koje je nemoguće ignorisati.

Nevena: “Tema koju dosad nismo radili, ali samo iz poštovanja prema žrtvama, je femicid koji je posljednjih godina nažalost u porastu u cijeloj regiji. Zato ćemo ove godine pokušati doći do odgovora kako mijenjati društvo i politiku da bismo promijenili ružne statistike.”  
 

Gdje žene danas u regiji najviše nailaze na prepreke i zašto se o tome još uvijek premalo govori?

Nevena: “Najveće prepreke i dalje su u ekonomskom osnaživanju i pristupu pozicijama odlučivanja. Žene često rade jednako puno, ali imaju manje prostora za rast, manje sigurnosti i rjeđe dobiju onu malu, ali ključnu potvrdu da su ‘spremne’. O tome se premalo govori jer smo se kao društvo donekle navikli na takve obrasce. Lakše ih je prihvatiti nego mijenjati. 

A promjene traže strpljenje, otvoren razgovor i spremnost da jedni drugima budemo veća podrška. Financijska sloboda je preduvjet svake emancipacije, zato se trudimo da o financijskoj pismenosti govorimo svake godine.”  
 

Postoji li trenutak kada ste se pitali: “Zašto mi je ovo trebalo?” i šta vas je natjeralo da nastavite dalje?

Nevena: “Svake godine u ovo vrijeme :). Organizirati regionalni festival svaki je put iznova komplicirano i teško. Najčešće kad nastane kaos, kad se dogodi krizna situacija i nema prostora za predah, samo za brzo razmišljanje. Ali onda vidim reakcije publike i sudionica, osjetim tu posebnu energiju Women’s Weekend zajednice i shvatim koliko su razgovori koje smo otvorili važni. 

Tada sve sjedne na svoje mjesto.”  
 

Ravnopravnost nije ženska tema    
 

Women’s Weekend nikada nije bio prostor zatvorenog kruga, pojašnjava nam Nevena i to je svjesno tako.

Nevena:  "Idealni saveznik je onaj koji zna slušati, koji ne mora biti najglasniji u prostoriji, nego koristi svoju poziciju da podrži i otvori prostor drugima. Ravnopravnost nije ‘ženska tema’, nego društvena tema. Stvarna promjena ne događa se u odvojenim krugovima.”  
 

Taj jedan trenutak na Women’s Weekendu  
 

Postoje trenuci kada cijela dvorana utihne. Ne zato što je neko rekao nešto spektakularno, nego zato što je rekao nešto istinito.

Nevena: "Uvijek me dirnu trenuci kada žene otvoreno govore o svojim borbama, bez uljepšavanja. Često to počne jednom jednostavnom rečenicom: ‘Mislila sam da sam jedina koja se ovako osjeća.’ Tada shvatite zašto je ovaj festival potreban – jer pokazuje da nismo same i da je ranjivost snaga.”  
 

Kako festival ostaje prizemljen i stvaran, a da ne sklizne u lijepu, ali praznu inspiraciju?

Nevena: "Tako što se stalno vraćamo stvarnim pričama i stvarnim problemima. Inspiracija je važna, ali ona mora imati težinu i sadržaj. Ako iza nje ne stoje iskustvo, rad i konkretni izazovi, onda ostaje samo lijepa rečenica. A mi želimo da ono što se čuje na festivalu ima smisao i izvan dvorane.

Izuzetno smo ponosni da su naši gosti ljudi s iskrenom pričom koju nesebično dijele sa svima. Jednom kad se popnete na pozornicu Women’s Weekenda nema više pretvaranja, ostaje samo autentičnost i iskrenost."

Da danas nemate Women’s Weekend šta bi vam, kao ženi, najviše nedostajalo u regionalnom javnom prostoru?

Nevena: "Najviše bi mi nedostajalo mjesto potpune slobode i povjerenja. Prostor u kojem možeš biti svoja, bez filtera i bez obrambenih mehanizama, gdje se ne moraš dokazivati, gdje ne moraš biti savršena i gdje je u redu biti i snažna i nesigurna u isto vrijeme. Nedostajalo bi mi mjesto druženja, i smijeha, žena kojima nije problem biti podrška jedne drugima. Takvih prostora još uvijek nemamo dovoljno.”  
 

U vremenu kada je sve dostupno online, šta je ono što se ne može pogledati, dobiti na internetu, a čini srž Women’s Weekenda?

Nevena: "Energija zajedništva. Povezivanje uživo, networking, razgovori koji se spontano nastave nakon panela i prerastu u nove ideje i suradnje. Pogled, tišina u dvorani kad netko kaže nešto bolno iskreno, ali i smijeh i zabava između programa. Taj osjećaj da dijeliš prostor s ljudima koji dišu isto pitanje kao i ti. Toga na internetu nema. Još.”
 

Kada se festival završi koja je prva, potpuno iskrena misao koja vam tada prođe kroz glavu? 

Nevena: "Prva misao mi je, ajme napokon ću se naspavati, i onda ne mogu zbog uzbuđenja spavati sljedećih tjedan dana. Kako se dojmovi zapravo slegnu tek nekoliko tjedana nakon festivala, prva misao je: ‘Bilo je iznimno intenzivno i nevjerojatno. Vrijedilo je svakog uloženog truda, svakog odricanja i svakog izazova. Sad se napokon mogu odmoriti’.

A već sljedeća je: ‘Kako ovu priču sljedeće godine podignuti još jednu stepenicu više?’ Uglavnom, nikad nemam mira. Valjda je to dobar znak!"  
 

Ovaj razgovor nema klasičan zaključak jer Women’s Weekend ni ne funkcioniše tako. On se nastavlja iz godine u godinu kroz teme koje se vraćaju, pitanja koja ostaju otvorena i zajednicu koja ne traži savršenstvo, nego smisao. U regionalnom prostoru prepunom buke, to je rijetka i vrijedna pozicija.

Neke se priče, na kraju, ne završavaju. Samo nastavljaju dalje od 5. do 8. marta, Rijeka. Vidimo se!
 

Foto: Mak Vejzović

Autorica članka: Ilda Lihić-Isović