TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.7.2012.
Kako je danas biti bh. fotograf? Aleksandar Arsenović jedan je od bh. fotografa koji je svoj zanat počeo peći prije par godina. Broj editorijala, kampanja i naslovnica koje je snimio vremenom je rastao na zavidan broji, a kako sam kaže - samokritičnost, estetičnost i težnja prema savršenstvu su odličan recept za uspjeh. Ljubav prema fotografiji rodila se još u tinejdžerskim dan
Već neko vrijeme djelujete kao fotograf na bh. sceni. Kada ste se točno počeli baviti fotografijom i što vas je potaklo da se krenete baviti ovom vrstom umjetnosti?
Ljubav prema fotografiji desila se u tinejdžerskom periodu. Sjećam se da sam sa sestrom sav džeparac trošio u foto trgovini, a euforija, čekajući slike izrađene na mat papiru je bila neopisiva. Zenitov aparat koji sam tada počeo da koristim samo je još više pojačao moje interesovanje za fotografiju.
Snimali ste editorijale, kampanje, ali i radili na raznim drugim projektima. U kojem ste od njih najviše uživali? Kojim projektom se najviše ponosite?
Krajem 2007. počinjem da radim za Ljepotu i zdravlje, te zahvaljujući ovom magazinu tj. urednici Jeleni Joksimović, postajem prepoznatljiv kao magazinski i modni fotograf. Svi časopisi, kampanje, modne i reklamne agencije za koje sam slikao, meni su sjajna reklama i iskustvo.
Imate i portfolio na web stranici talijanskog Vogue magazina. Planirate li graditi karijeru na međunarodnoj sceni?
Imam portfolio na Vogue.it kao i hiljade drugih fotografa, ali ne odobravam medije koji od toga prave senzacije. U nedostatku pravih informacija neupućenima se plasira priča o lažnim naslovnicama Voguea i tamo nekim ekskluzivnim ugovorima. Želja mi je svoju karijeru nastaviti u inostranstvu, ali to nije nimalo lako, naročito za nas iz BiH. Nadam se da ću imati tu priliku uskoro.
Nosite epitet jednog od najboljih bh. fotografa. Koliko je zapravo bilo teško graditi karijeru na domaćoj sceni? Kako je danas biti bh. fotograf?
Čini mi da je kod mene sve išlo glatko, jedan angažman mi je otvarao vrata nekom drugom, tako da sam veoma brzo stekao brojne kontakte. Jedino dobrom fotografijom možete naplatiti svoj rad. Ako niste samokritični, perfekcionista i esteta, tada niste dorasli modnoj fotografiji i ja bih takvima preporučio neku drugu vrstu fotografije.
Koji je vama najdraži dio ovog posla? Jesu li vam draža snimanja na terenu, možda u studiju ili sama obrada fotografija?
U modnoj fotografiji svako snimanje je posebno jer je drugačije. I terenska i studijska fotografija mi je podjednako draga jer se trudim uvijek neku novu ideju sprovesti u djelo i nikad se ne ponavljati. Što se tiče postprodukcije i ona zna biti uzbudljiva, ali realno, oduzima mi mnogo slobodnog vremena i svako malo mi remeti bioritam, san i redovnu ishranu.
S kojim osobama volite surađivati? Što vas ljuti, a što veseli na bh. sceni?
Volim da sam okružen pozitivnim i kreativnim ljudima. Sa obzirom da uglavnom radim u timu, neophodno je da vidim jednak trud kod svih. Kad je u pitanju bh. scena jedina pozitiva stvar su kreativni mladi ljudi. Oni nažalost ne mogu doći do izražaja jer su ili pritajeni ili su medijski zapostavljeni. Zato Vas molim da pišete o mladima i njihovim idejama, radovima, modelima i fotografijama, jedino tako možemo da razvijamo modnu scenu.
Gdje pronalazite inspiraciju za vaš rad? Čiji rad vi cijenite?
Sve što vidim i čujem može da me inspiriše. Često je za realizaciju neke ideje neophodna logistika u vidu novca, ambijenta, kostima, ali i to se može prevazići ako ste skloni improvizaciji.
Koji je vaš savjet za uspjeh mladim fotografima koji će tek početi peći svoj zanat kao modnog fotografa?
Kao što sam već rekao - bez samokritike nema kvalitete. Bitno je raditi na sebi i ne podilaziti širokim narodnim masama, ne raditi za lajkove na Facebooku pa zbog toga kačiti 101 sličicu ili istu fotografiju. Facebook je sjajan reklamator, ali plasirajte ono najbolje od vas!
{gallery}srpanj_dvanaest/aleksandar{/gallery}
Razgovarala: Dijana Perić
Foto: Aleksandar Arsenović
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
