TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.7.2012.
Kako je danas biti bh. fotograf? Aleksandar Arsenović jedan je od bh. fotografa koji je svoj zanat počeo peći prije par godina. Broj editorijala, kampanja i naslovnica koje je snimio vremenom je rastao na zavidan broji, a kako sam kaže - samokritičnost, estetičnost i težnja prema savršenstvu su odličan recept za uspjeh. Ljubav prema fotografiji rodila se još u tinejdžerskim dan
Već neko vrijeme djelujete kao fotograf na bh. sceni. Kada ste se točno počeli baviti fotografijom i što vas je potaklo da se krenete baviti ovom vrstom umjetnosti?
Ljubav prema fotografiji desila se u tinejdžerskom periodu. Sjećam se da sam sa sestrom sav džeparac trošio u foto trgovini, a euforija, čekajući slike izrađene na mat papiru je bila neopisiva. Zenitov aparat koji sam tada počeo da koristim samo je još više pojačao moje interesovanje za fotografiju.
Snimali ste editorijale, kampanje, ali i radili na raznim drugim projektima. U kojem ste od njih najviše uživali? Kojim projektom se najviše ponosite?
Krajem 2007. počinjem da radim za Ljepotu i zdravlje, te zahvaljujući ovom magazinu tj. urednici Jeleni Joksimović, postajem prepoznatljiv kao magazinski i modni fotograf. Svi časopisi, kampanje, modne i reklamne agencije za koje sam slikao, meni su sjajna reklama i iskustvo.
Imate i portfolio na web stranici talijanskog Vogue magazina. Planirate li graditi karijeru na međunarodnoj sceni?
Imam portfolio na Vogue.it kao i hiljade drugih fotografa, ali ne odobravam medije koji od toga prave senzacije. U nedostatku pravih informacija neupućenima se plasira priča o lažnim naslovnicama Voguea i tamo nekim ekskluzivnim ugovorima. Želja mi je svoju karijeru nastaviti u inostranstvu, ali to nije nimalo lako, naročito za nas iz BiH. Nadam se da ću imati tu priliku uskoro.
Nosite epitet jednog od najboljih bh. fotografa. Koliko je zapravo bilo teško graditi karijeru na domaćoj sceni? Kako je danas biti bh. fotograf?
Čini mi da je kod mene sve išlo glatko, jedan angažman mi je otvarao vrata nekom drugom, tako da sam veoma brzo stekao brojne kontakte. Jedino dobrom fotografijom možete naplatiti svoj rad. Ako niste samokritični, perfekcionista i esteta, tada niste dorasli modnoj fotografiji i ja bih takvima preporučio neku drugu vrstu fotografije.
Koji je vama najdraži dio ovog posla? Jesu li vam draža snimanja na terenu, možda u studiju ili sama obrada fotografija?
U modnoj fotografiji svako snimanje je posebno jer je drugačije. I terenska i studijska fotografija mi je podjednako draga jer se trudim uvijek neku novu ideju sprovesti u djelo i nikad se ne ponavljati. Što se tiče postprodukcije i ona zna biti uzbudljiva, ali realno, oduzima mi mnogo slobodnog vremena i svako malo mi remeti bioritam, san i redovnu ishranu.
S kojim osobama volite surađivati? Što vas ljuti, a što veseli na bh. sceni?
Volim da sam okružen pozitivnim i kreativnim ljudima. Sa obzirom da uglavnom radim u timu, neophodno je da vidim jednak trud kod svih. Kad je u pitanju bh. scena jedina pozitiva stvar su kreativni mladi ljudi. Oni nažalost ne mogu doći do izražaja jer su ili pritajeni ili su medijski zapostavljeni. Zato Vas molim da pišete o mladima i njihovim idejama, radovima, modelima i fotografijama, jedino tako možemo da razvijamo modnu scenu.
Gdje pronalazite inspiraciju za vaš rad? Čiji rad vi cijenite?
Sve što vidim i čujem može da me inspiriše. Često je za realizaciju neke ideje neophodna logistika u vidu novca, ambijenta, kostima, ali i to se može prevazići ako ste skloni improvizaciji.
Koji je vaš savjet za uspjeh mladim fotografima koji će tek početi peći svoj zanat kao modnog fotografa?
Kao što sam već rekao - bez samokritike nema kvalitete. Bitno je raditi na sebi i ne podilaziti širokim narodnim masama, ne raditi za lajkove na Facebooku pa zbog toga kačiti 101 sličicu ili istu fotografiju. Facebook je sjajan reklamator, ali plasirajte ono najbolje od vas!
{gallery}srpanj_dvanaest/aleksandar{/gallery}
Razgovarala: Dijana Perić
Foto: Aleksandar Arsenović
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
