TEKST: Bonjour.ba/PR
DATUM OBJAVE: 28.9.2023.
Drive Leadership & Talent konferencija je najveći i jedan od najvažnijih događaja koji doprinosi pozitivnim promjenama na tržištu rada u BiH. Mi smo razgovarali s organizatorima konferencije i saznali 5 stvari koje čine njenu suštinu, a o kojima vam danas pišemo.
Kome je namijenjena konferencija?
U prosjeku okuplja oko 400 učesnika, a namijenjena je: direktorima, menadžerima i vlasnicima kompanija, voditeljima ljudskih resursa, odjela i tim liderima, svima čiji posao uključuje vođenje i razvoj zaposlenika, kompanijama u privatnom i javnom sektoru, te javnoj upravi, onima koji se bave pronalaženjem i razvojem ljudskih potencijala, te naposljetku svima koji su zainteresovani za teme upravljanja ljudskim potencijalima.
Kako je nastao naziv DRIVE i šta on predstavlja?
Budući da je ovo najveća konferencija o vođenju i razvoju zaposlenika u Bosni i Hercegovini, razmišljali smo šta je cilj iste i dobili skraćeni termin „DRIVE“ koji u slobodnom prevodu označava nešto što nas pokreće i inspiraciju.
Koliko stručnjaka i govornika okuplja Drive konferencija?
U proteklih jedanaest godina na jednom mjestu organizatori su okupili preko 2.000 lokalnih i regionalnih stručnjaka, te preko 100 vodećih i svjetskih govornika. Koji napori stoje u organizaciji dolaska internacionalnih govornika, govori situacija koja je zadesila organizatore na dan konferencije kada je jedna od ključnih govornica bila zadržana pri slijetanju na sarajevski aerodrom, jer se nalazila na Interpolovoj listi.
Na svu sreću, radilo se o administrativnoj grešci koja nije blagovremeno uklonjena. Unatoč tome, organizatori su uložili maksimalne napore i brzo reagovali kako bi osigurali njen dolazak i prilagodili dnevni raspored programa. Učesnici konferencije nisu ostali uskraćeni za njen inspirativni govor, te su čak bili duboko dirnuti njenom životnom pričom.
Koji su izazovi organizacije?
Prva konferencija održana je 2009. godine u vrijeme kada je bilo malo poslovnih konferencija u BiH, a naročito u području upravljanja ljudskih resursa. Kompanija Kolektiv/MojPosao.ba pionir je u organizaciji ovog događaja u našoj zemlji, sa ciljem da svojim klijentima pruži edukaciju, umrežavanje i da osvijesti širu zajednicu o značaju HRM-a koji je tek tada počeo dobivati na značaju, budući da u to vrijeme mnoge kompanije nisu imale ovaj odjel niti su imale zaposlenike koji su specijalizovani za zapošljavanje i brigu o zaposlenima.
Očekivanja su da format ove vrste konferencije vodi 100 osoba u organizaciji, te da uobičajena priprema traje godinu dana, međutim iz rubrike zanimljivosti „u bekstejdžu“, izdvajamo da smo jednu konferenciju organizovali u rekordnih 15 dana, a da naš mali tim ljudi koji vodi uporedo više projekata sličnog tipa, priprema ovaj događaj u prosjeku 6 mjeseci.
Koja svjetska imena okuplja ova konferencija?
Drive konferencija do sada je okupila HR direktore i menadžere iz renomiranih svjetskih i regionalnih kompanija poput: Zara (Inditex), Uniliver, British Airlines, Atlantic Group, Beiersdorf AG (Nivea, Labello i Hansaplast), Nestle Adriatic, Coca- Cola, Honda, IKEA Iberica, Metro Cash & Carry, L’Oreal Adria, Rimac Automobili, Gazprom International, PricewaterhouseCoopers, BBC, LinkedIn, Monster Njemačka, Carlsberg i mnogi drugi.
* * *
Foto: Drive konferencija PR
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
