Prijatelji je jedna od najgledanijih TV serija ikad i iako su snimanje završili 2004. godine, ljubitelji komedije još uvijek se ne mogu oprostiti od Rachel Green (Jennifer Aniston), Monice Geller (Courteney Cox), Phoebe Buffay (Lisa Kudrow), Joey Tribbianija (Matt LeBlanc), Chandlera Binga ( Matthew Perry) i Rossa Gellera (David Schwimmer).

Iznova sa nostalgijom vraćamo se epizodama ove serije uz koje su mnogi od nas proveli tinejdžerske dane. Danas je dovoljno tek da čujemo uvodnu pjesmu kako bi nam se javile uspomene ispunjene prepoznatljivom dozom humora zbog kojeg smo Prijatelje i zavoljeli. Značajna komedija, smještena u New Yorku, sa nevjerovatnih 236 epizoda, je svojih šest vodećih glumaca dovela do svjetske slave.

Radnja prati šest prijatelja koji imaju 20 godina i žive na Manhattanu. Vidimo ih kako odrastaju i bore se sa odraslom dobi: poslom, vezama, stanarinom što čini temu serije i danas relavantnom. 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Friends (@friends)

Upravo zbog toga izdvojili smo nekoliko zabavnih činjenica koje možda niste znali o Prijateljima.

• Iako se danas smatra ikonskim naslovom, autori nisu namjeravali dati ime seriji „Friends“. Karey Burke, bivša izvršna direktorica NBC-a, rekla je za Vanity Fair 2012. godine da se serija prvobitno zvala "Insomnia Cafe". Tada je preimenovana u "Friends Like Us", a zatim u "Six of One" prije nego što je postala "Friends".

https://www.youtube.com/watch?v=xHcPhdZBngw&t=113s

• Kada je serija prvi put napisana, Joey i Monica trebali su biti ljubavni par.
• U prosjeku jedna epizoda Prijatelja snimala se pet sati.
• Veliki bijeli pas Joeya i Chandlera zapravo je pripadao Jennifer Aniston. Prijateljica joj ga je poklonila za sreću kada je emisija započela.

https://www.youtube.com/watch?v=7sx8Uc6cNDw

• Courteney Cox (Monica) je zapravo starija od Davida Schwimmera (Ross) uprkos tome što je glumila njegovu mlađu sestru.
• Priča o Phoebe koja nosi trojke napisana je zato što je Lisa Kudrow bila trudna u stvarnom životu.
• David Schwimmer bio je prvi od šest glavnih glumaca koji je dobio ulogu, a Jennifer Aniston bila je posljednja od glavnih šest glumaca koji su glumili u seriji.

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by @a_sous_les_palmiers

• Ellen Degeneres je odbila ulogu Phoebe.
• Prvobitno je fokus trebao biti na četvero prijatelja, a Phoebe i Chandler su trebale biti sporedne uloge.
• James Micheal Tyler, koji je glumio Gunthera, dobio je ulogu jer je zapravo znao koristiti espresso aparat i radio je u pravom kafiću u Hollywoodu sve do četvrte sezone.
• Broj "5" u Monikinom stanu promijenjen je u "20", dok je Chandlerov broj stana nakon prve sezone izmijenjen sa "4" na "19". Odluka je donešena nakon što su pisci serije shvatili da bi stanovi na spratu u velikom bloku u New Yorku trebali imati veći broj.
• Kultni narančasti kauč koji se koristi u Central Perku nije pronađen u prodavnici nameštaja, već u podrumu Warner Brothersa.

Foto: @friends

• Bruce Willis je besplatno glumio u seriji jer se kladio sa Matthewu Perryjem i izgubio pa je na kraju svoj honorar donirao u dobrotvorne svrhe.

https://www.youtube.com/watch?v=T2FAN4pJAq0

• Tokom prve sezone glavni glumci zarađivali su po 22.000 dolara po epizodi. Ta je brojka dostigla milion dolara po epizodi tokom posljednje sezone.

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by F.R.I.E.N.D.S MEMES & CLIPS (@justfriendsmemes)

Could we BE anymore surprised?!

***

Naslovba fotografija: @justfriendsmemes
Tekst: Ilda Lihić-Isović 

Jedan zimski dan proveli smo s Lamineom Guèyeom dok se dokumentarni film ''Sarajevski spust 1984.'' snimao na Bjelašnici, u gradu i u hotelu Apeiro, mjestima gdje se prošlost i sadašnjost prirodno prepliću.

Ekipa filma bila je u punom zamahu, atmosfera uzbuđena, a Lamine, miran, otvoren i potpuno prisutan u svakom trenutku. Između kadrova na planini i gradskih lokacija, sjeli smo s njim na razgovor koji je vrlo brzo otišao dalje od sporta. 

Pratiti snimanje dokumentarca i istovremeno zaroniti u njegovu priču značilo je ići punom brzinom, ali bez straha. Ta energija osjeti se i u ovom razgovoru, jednako kao i jasna autorska namjera iza projekta. 





Iza filma stoji Adnan Hasković, jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih glumaca, koji se nakon međunarodnih i holivudskih angažmana svjesno okreće filmovima s jasnom društvenom porukom i globalnim dometom. 

Ideju za ‘’Sarajevski spust 1984.'' potpisuje autorica i rediteljica Aleksandra Fracassa-Kostić, koja je ovu snažnu priču prvi put predstavila Haskoviću prije tri godine. 

Od tada, njihova zajednička posvećenost projektu rasla je u filmu koji s jednakom pažnjom gleda u prošlost i govori o sadašnjem trenutku.



 

Lamine Guèye o Sarajevu, Olimpijadi i svijetu koji još može biti bolji

Lamine Guèye je prvi i do danas jedini senegalski sportista koji se takmičio u alpskom skijanju na Zimskim olimpijskim igrama, upravo u Sarajevu 1984. godine. Danas se, nakon četiri decenije, vraća u grad koji za njega nije samo olimpijska destinacija, već simbol susreta, otvorenosti i zajedništva. 

U razgovoru koji slijedi govori o identitetu, solidarnosti i vrijednostima sporta koje nadilaze medalje. Neki od najličnijih trenutaka iz ovog susreta ostali su zabilježeni i van samog intervjua kao mali uvidi u to ko je Lamine danas.

Lamine Guèye, Senegalski skijaš i predsjednik Senegalske skijaške federacije sa Eminom Smakom, glavnom urednicom Bonjour.ba

Lamine, povratak u Sarajevo nakon četiri decenije: koje su vas emocije najviše iznenadile tokom ovog povratka?

Iskreno, nije to bilo iznenađenje, već potvrda. Potvrda onoga što sam osjetio kada sam prvi put došao ovdje sa 24 godine. Taj grad, ti ljudi, ta toplina i osjećaj dobrodošlice. Tokom Olimpijskih igara ste stalno u žurbi, sastanci kapitena, treninzi, trke, priprema skija i nemate vremena da sve to zaista osjetite. 

Danas, zahvaljujući ovom projektu, mogao sam sve upiti, poput spužve. I to je bila velika potvrda. Hodate ulicom, ljudi su ljubazni, topli. Sarajevo je primjer. Ovdje se osjećam dobro.
 

Takmičili ste se u sportu i okruženju u kojem je vrlo malo ljudi dijelilo vaše porijeklo. Kako je to tada oblikovalo vaš osjećaj identiteta?

To je, istovremeno, najbolji način da izgradite sebe. U takvom okruženju ne možete opstati ako niste duboko svoji i sigurni u ono što jeste. Ali, s druge strane, to je bilo neočekivano i neobično, pa ste prisiljeni da upoznajete druge i dijelite s njima. U opasnom sportu kao što je alpsko skijanje, nemate drugog izbora. 

Ostajući svoj i spuštajući se tim stazama punom brzinom, stekao sam poštovanje drugih. Na kraju su se razvila i vrlo vrijedna prijateljstva s takmičarima i ljudima iz tog svijeta koji mi u početku nije bio blizak.

Sarajevo 1984. postalo je simboličan trenutak u olimpijskoj historiji. Šta danas, gledajući unazad, taj trenutak predstavlja izvan sporta?

Sarajevo nije samo grad. Historijski i geografski, to je mjesto gdje katolička crkva, pravoslavna crkva, sinagoga i džamija postoje zajedno. To je mjesto gdje se svijet može susresti. 

Olimpijske igre bi trebale biti upravo to. Za mene je Sarajevo 1984. bilo spajanje te dvije ideje: Olimpijade, gdje se svijet susreće i Sarajeva, grada u kojem se svijet već susreće. Svaka od tih ideja je sama po sebi ogromna, ali zajedno postaju nešto posebno. Vrijednosti su iste i zato je taj događaj bio toliko poseban.




Film ‘’Sarajevski spust 1984.'' se vraća u prošlost, ali snažno govori o sadašnjosti. Zašto mislite da je ovu priču bilo važno ispričati baš sada?

Ne prođe dan da ne uključite televiziju, pogledate telefon ili pročitate novine, a da ne dobijete katastrofalne vijesti. Kao da vozimo voz punom brzinom prema zidu. Čini se da je dio čovječanstva zaboravio da smo prije svega ljudi. Bez obzira na boju kože, religiju ili imovinsko stanje. 

Ova priča pokazuje da je, čak i kada smo različiti, moguće raditi zajedno. Ja sam se takmičio za Senegal, sam, bez trenera, bez novca, bez infrastrukture. 

To je bilo moguće zahvaljujući pomoći drugih: francuske i italijanske skijaške federacije, drugih takmičara, ljudi ovdje u Sarajevu. Kada sam tražio pomoć, uvijek su govorili: ‘’Nema problema''. 

To pamtim cijeli život. Ako želimo ići naprijed, jedini put je uz međusobno poštovanje. Posebno vjerujem u mlađe generacije. Pitanje je samo kako tu većinu pretvoriti u stvarnu promjenu.
 

Ako neko pogleda dokumentarac, a da ne zna ništa o vama, šta biste voljeli da razumije o svijetu u kojem danas živimo?

Sport bi trebao promovisati poštovanje, pravila, protivnika, saradnje. Sport vas uči prijateljstvu i bratstvu. Na kraju, recimo, hokejaške utakmice, rukujete se s protivnikom. Te vrijednosti su ključne. Kada to povežete s mojom pričom, nekim ko dolazi iz zemlje u kojoj taj sport nije uobičajen, shvatite da ništa nije nemoguće. 

Kada sam sa 18 godina odlučio osnovati Senegalsku skijašku federaciju, svi su mi govorili da sam lud. Važno je imati cilj i znati da ćete tokom puta učiti. 

Nije presudno šta znate danas, već vaša sposobnost da učite svakog dana. Tako postaje moguće i ono što drugima izgleda nedostižno.
 

U kratkim pauzama između snimanja, razgovor je odlazio i u intimnijem smjeru, o tome kako njegova priča pripada i drugima, te kako danas vidi sebe, slojevitog i oblikovanog svim iskustvima kroz koja je prošao. Te odgovore poslušajte u reels-u ispod.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Bonjour.ba (@bonjour.ba)

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Bonjour.ba produkcija

Voditeljica projekta: Emina Smaka
Autorica članka: Ada Ćeremida
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
Video: Marko Jovančić za Bonjour.ba