Kako bismo vas dodatno inspirirali za kvalitetnu organizaciju aktivnosti i (poslovnih) obveza doma, odlučili smo u razgovoru sa bh.damama saznati kako one ovo vrijeme koriste za obavljanje svih zadataka za koje inače nemamo vremena i uspostavljanje novih rutina koje će nam pomoći zadržati dobro raspoloženje.

Direktorica agencije Communis, Zvezdana Žujo, dama je koja uživa u svakodnevnim ritualima i ovaj period koristi za kreiranje nekih novih.
Zvezdana nas je kroz foto dnevnik provela kroz svoj jedan radni dan i otkrila kako zadržava kreativnost i produktivnost tijekom rada od doma, dala inspiraciju za pripremu par ukusnih slastica, kao i ideje kako nekome izmamiti osmijeh na lice kroz sitne geste u periodu karantene.

Kako izgleda jedan radni dan direktorice jedne od kreativnijih marketinških agencija u Bosni i Hercegovini otkrijte u nastavku.

***

Period kućne izolacije mi ne pada teško, čak i prija na neki vrlo neobičan način. Shvatila sam da je to zbog izraženih osobina koje idu uz moj karakter: prilagođavanje trenutnim okolnostima i prihvatanje činjenica onakvim kakve jesu. Činjenice i okolnosti trebamo nazvati pravim imenom i prezimenom. Covid-19, Corona, nije bitno šta je tu ime, a šta prezime, puno je bitnije šta mi je donelo - boravak kod kuće neusporedivo duže, nego je to uobičajeno, rad kod kuće, odvajanje od svakodnevnih višegodišnjih navika.
No, što se mora, nije teško, pa odmah ide nova organizacija, nove navike, makar i privremene, novi način funkcionisanja.
Život ne može uvek biti onakvim kakvim ga zamišljamo, nego je onakav, kakvim ga nacrtamo i živimo u datom trenutku.
Iako nisam talentovana za crtanje/slikanje, uhvatila sam se u koštac sa tim i napravila predivno oslikana jutra, dane, večeri.
Počela sam istinski da uživam gledajući izlazak sunca, ranije je to bilo samo na (od)moru. Uživam u dugim razgovorima sa prijateljicama, to je bilo rezervisano samo za vikend popodneva, da pričam s biljkama koje brižno odgajam, čak i im i glasno zapevam.

Svaki dan se čujem sa mama Mirom, od koje treba učiti šta je pozitivan stav o životu. Beskrajno me nasmejava svojim pričama, jedna tema za svaki novi dan. Jednom je to zdrava hrana, drugi dan su zagonetke, treći dan priroda, naredni dan društvo. Samo se jedna tema provlači svaki dan: da li vežbam? Zadala mi je rođena majka da svaki dan moram da vežbam i da nakon famozne Corone, moram da budem tanka, zategnuta sa vidljivim strukom. Obećala sam i sta ću, radim to. Proverava me. :)

“radno vreme” uppss. Mailovi, razgovori sa klijentima, kolegama, dobavljačima. Sve se promenilo, pa i način oglašavanja. Puno je više TV i web kampanja, manje printa i outdoora. Drugačija je komunikacija sa potrošačima/ korisnicima usluga.

Sledi čitanje vesti, koje baš ne donosi osmeh, više brigu kako nastaviti, koje korake poduzeti da imaju što manje negativnih posledica, čekanje tzv. Corona zakona za privredne subjekte... taj deo dana je hmmm manje lep, jer je nužno iščekivanje na koje najmanje mogu uticati i bilo šta menjati. Jedan dan je kao jedan život, nekad manje, a nekad više lep.

Redovno priređujem iznenađenja prijateljima i komšijama, jer zaista to zaslužuju. Banana bread, čokoladni muffini, kolač sa jagodama, proja i druge delicije.
Napravim, dostavim onako iz auta sa maskom i rukavicama i juriš kući, poštujemo socijalnu iliti fizičku distancu.
Obožavam kuhinju i kuhanje i mislim da ću imati 300 kila i ne, neću biti tanašna kako to moja mama sanja.
Neobično je da odjednom za sve imam dovoljno vremena.
Nezaobilazni dvojac, psići Buddy& Lumpi, jedan je moj, a drugi je komšijski, ali su oba moja i oba su njihova. Kratka šetnja, trčkaranje po Vilsonovom šetalištu je must svaki dan.

Za one koji su non stop u izolaciji, nova prijateljica (preko 65), kojoj sam redovan gost do ulaznih vrata, kojoj se ukažem i kada me (ne)očekuje sa cekerima iz supermarketa, sa pijace, iz apoteke. Filmovi - odgledala sam ih desetine, serije (od The New Pope do Big Little Lies, Why woman kill, Peaky Blinders...), za popodnevnu dremku, knjigu (opet čitam Hiljadu sjajnih sunaca), kuhanje, negu.
Maske za lice i kosu su mi omiljene. Probala sam nekoliko različitih i gle, sve prijaju. Ja sam odlučila da mi sve prijaju.

Kao što sam odlučila da mi prija izolacija, meni tako društvenoj.

Postoje događaji koji ti daju znanje, a postoje i oni koji te vrate sebi. Akademija by dm drogerie markt i Bonjour.ba bio je upravo takav dan, dan nakon kojeg se kući ne vraćaš ista, nego malo sigurnija, malo odlučnija i nekako povezanija sa svojim putem.

Žene su dolazile jedna po jedna, bez velike pompe, ali sa nečim što se moglo naslutiti u koraku i pogledu, željom da naprave prostor za sebe. 






Nije bilo važno ko je odakle stigao, koliko dugo radi ili u kojoj je fazi biznisa. U tim prvim minutama, dok su skidale kapute, tražile svoja mjesta i razmjenjivale kratke pozdrave, stvarao se osjećaj pripadanja koji se ne može isplanirati. 

Kao da se u toj sali konačno spojilo sve ono što su dugo pokušavale držati same.





Kada podrška postane ključni trenutak dana  

Upravo tokom umrežavanja, u onom neformalnom dijelu koji se najčešće pokaže najiskrenijim, dogodio se trenutak koji je ostavio trag. Jedna učesnica je, gotovo bez zadrške, rekla rečenicu koja je mnogima zvučala poznato:

"Podrška žena tokom upoznavanja danas… to mi je bio trenutak kada sam prvi put osjetila da mogu više. Kada mi neko kaže: ‘Super ti ide’, ‘Pratim tvoj biznis’, odjednom sve izgleda lakše. Shvatiš da si već dogurala do ovdje, i nekako te pomisao na sljedeći korak više ne plaši."



To je bio onaj tihi, ali snažan trenutak u kojem se samopouzdanje vrati na mjesto, u kojem shvatiš da nisi sama u svojim pokušajima i da ponekad nekoliko rečenica izgovorenih u prolazu može značiti više od cijelog plana.




Mali koraci, velike spoznaje  

Kasnije tokom dana, nakon jedne od sesija, u sali se čula misao koja je izazvala prepoznatljive osmijehe i tiha klimanja glavom. Bila je to rečenica koja je zvučala jednostavno, ali je nosila iskustvo koje mnoge žene dijele:

"Danas sam naučila da sam na dobrom putu. Moj poduzetnički put raste, samo svojim tempom. I ono što me posebno umirilo jeste da su i druge žene imale iste strahove, pitale su se gdje dalje, šta je sljedeći korak. Shvatila sam da je ‘small steps, easy going’ univerzalna vodilja i da je sasvim u redu ići sporije, ali sigurno."





Dok je govorila, činilo se kao da se u toj rečenici prepoznaje polovica sale. Bio je to podsjetnik da napredak ne mora izgledati glasno niti dramatično, da ne mora uvijek biti brz i linearan. 

Ponekad se najvažniji pomaci dešavaju upravo u malim odlukama, tihim uvidima i prihvatanju ritma koji je samo tvoj.




Rečenica je zazvučala malo dublje jer se nije odnosila samo na biznis. Odnosila se na život, na hrabrost da ne žuriš, na dozvolu da napreduješ svojim tempom i na mir koji dođe kada shvatiš da nisi jedina koja balansira između želja, mogućnosti i strahova.




Odluke koje mijenjaju pogled na vlastiti put  

Tokom dana, među svim razgovorima, smijehom i malim otkrićima, isticale su se i one rečenice koje djeluju jednostavno, a zapravo nose promjenu. Jedna učesnica se nasmijala, ali iza tog osmijeha se osjetila iskrena odluka:

"Moj prvi korak nakon akademije bit će marketing plan. Uvijek sam mislila da je to previše kompleksno, pa sam izbjegavala da uopšte pokušam. Danas ste me ohrabrili da dođem kući i da ga počnem pisati odmah."







Dok je govorila, bilo je jasno da ta misao ne ostaje u zraku. Bila je to odluka koja će, već večeras ili sutra ujutro, preći na papir i postati prvi konkretan korak.

Nedugo zatim, sasvim spontano, stigla je i druga rečenica koja je u sebi nosila onu vrstu hrabrosti koja se javi tek kad shvatiš da imaš podršku:

"Danas sam odlučila da sada zaista sjednem, zapišem i započnem. Nema više čekanja savršenog trenutka. Sad je vrijeme."





U te dvije misli stalo je sve ono što je akademija nastojala probuditi: spremnost da se počne, da se prihvati nesavršenost početka, da se prestane čekati idealni uvjeti koji nikada ne dođu. 

To su one male rečenice koje djeluju tiho, ali nose ogroman pomak, jer mijenjaju pogled na vlastiti put upravo onoliko koliko je potrebno da se krene.






Misli koje ostaju i nakon što se vrata zatvore  

Pred kraj dana, kada se energija u sali već smirila, a bilješke u notesima počele slagati u vlastite male priče, čula se rečenica koja je gotovo neprimjetno, ali snažno zaokružila sve što se dogodilo:

"Za sve koje razmišljaju da se prijave iduće godine, samo se prijavite. Doći ćete kući potpuno novi."

Izgovorena bez patetike, ali s uvjerenjem žene koja je nešto u sebi pomaknula, ta misao je u sali ostavila odobravanje, onaj osjećaj kada znaš da ništa nije pretjerano, jer je istina jednostavnija nego što mislimo.





Nedugo zatim stigla je i druga poruka, nježnija, ali podjednako snažna. Izgovorila ju je učesnica koja svoj brend gradi iz emocije i intuicije:

"Voljela bih da moj brend poručuje emociju, zabavu i energiju… i danas sam prvi put osjetila da to stvarno mogu prenijeti."

U tom trenutku mnoge su se prepoznale. Jer to nije bila samo ambicija, nego potvrda da se ideja može pretvoriti u nešto opipljivo kada joj daš prostor, znanje i podršku.




Ako bi se cijeli dan trebao opisati u nekoliko riječi, onda bi to bila misao koja se tiho provlačila među učesnicama dok su izlazile iz sale: akademija nije završila onog trenutka kada su se vrata zatvorila. 

Ostala je u njima kao sigurnost da nisu same, kao hrabrost da počnu i kao nježan podsjetnik da se svaki put gradi, korak po korak, misao po misao, dan po dan.

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa dm drogerie markt
 

Bonjour.ba produkcija 
Kreativna realizacija eventa: Dijana Ćavar 
Asistentica: Semra Manjura 
Autorica članka: Adelisa Mašić 
Grafičko oblikovanje: Marija Perić 
Social Media: Marija Perić i Tesnim Ališah 
Fotografija: Enida Kajević i Monika Andrić 
Video: Marko Jovančić