TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.4.2020.
Kako bismo vas dodatno inspirirali za kvalitetnu organizaciju aktivnosti i (poslovnih) obveza doma, odlučili smo u razgovoru sa bh.damama saznati kako one ovo vrijeme koriste za obavljanje svih zadataka za koje inače nemamo vremena i uspostavljanje novih rutina koje će nam pomoći zadržati dobro raspoloženje.
Direktorica agencije Communis, Zvezdana Žujo, dama je koja uživa u svakodnevnim ritualima i ovaj period koristi za kreiranje nekih novih.
Zvezdana nas je kroz foto dnevnik provela kroz svoj jedan radni dan i otkrila kako zadržava kreativnost i produktivnost tijekom rada od doma, dala inspiraciju za pripremu par ukusnih slastica, kao i ideje kako nekome izmamiti osmijeh na lice kroz sitne geste u periodu karantene.
Kako izgleda jedan radni dan direktorice jedne od kreativnijih marketinških agencija u Bosni i Hercegovini otkrijte u nastavku.
***
Period kućne izolacije mi ne pada teško, čak i prija na neki vrlo neobičan način. Shvatila sam da je to zbog izraženih osobina koje idu uz moj karakter: prilagođavanje trenutnim okolnostima i prihvatanje činjenica onakvim kakve jesu. Činjenice i okolnosti trebamo nazvati pravim imenom i prezimenom. Covid-19, Corona, nije bitno šta je tu ime, a šta prezime, puno je bitnije šta mi je donelo - boravak kod kuće neusporedivo duže, nego je to uobičajeno, rad kod kuće, odvajanje od svakodnevnih višegodišnjih navika.
No, što se mora, nije teško, pa odmah ide nova organizacija, nove navike, makar i privremene, novi način funkcionisanja.
Život ne može uvek biti onakvim kakvim ga zamišljamo, nego je onakav, kakvim ga nacrtamo i živimo u datom trenutku.
Iako nisam talentovana za crtanje/slikanje, uhvatila sam se u koštac sa tim i napravila predivno oslikana jutra, dane, večeri.
Počela sam istinski da uživam gledajući izlazak sunca, ranije je to bilo samo na (od)moru. Uživam u dugim razgovorima sa prijateljicama, to je bilo rezervisano samo za vikend popodneva, da pričam s biljkama koje brižno odgajam, čak i im i glasno zapevam.
Svaki dan se čujem sa mama Mirom, od koje treba učiti šta je pozitivan stav o životu. Beskrajno me nasmejava svojim pričama, jedna tema za svaki novi dan. Jednom je to zdrava hrana, drugi dan su zagonetke, treći dan priroda, naredni dan društvo. Samo se jedna tema provlači svaki dan: da li vežbam? Zadala mi je rođena majka da svaki dan moram da vežbam i da nakon famozne Corone, moram da budem tanka, zategnuta sa vidljivim strukom. Obećala sam i sta ću, radim to. Proverava me. :)
“radno vreme” uppss. Mailovi, razgovori sa klijentima, kolegama, dobavljačima. Sve se promenilo, pa i način oglašavanja. Puno je više TV i web kampanja, manje printa i outdoora. Drugačija je komunikacija sa potrošačima/ korisnicima usluga.
Sledi čitanje vesti, koje baš ne donosi osmeh, više brigu kako nastaviti, koje korake poduzeti da imaju što manje negativnih posledica, čekanje tzv. Corona zakona za privredne subjekte... taj deo dana je hmmm manje lep, jer je nužno iščekivanje na koje najmanje mogu uticati i bilo šta menjati. Jedan dan je kao jedan život, nekad manje, a nekad više lep.
Redovno priređujem iznenađenja prijateljima i komšijama, jer zaista to zaslužuju. Banana bread, čokoladni muffini, kolač sa jagodama, proja i druge delicije.
Napravim, dostavim onako iz auta sa maskom i rukavicama i juriš kući, poštujemo socijalnu iliti fizičku distancu.
Obožavam kuhinju i kuhanje i mislim da ću imati 300 kila i ne, neću biti tanašna kako to moja mama sanja.
Neobično je da odjednom za sve imam dovoljno vremena.
Nezaobilazni dvojac, psići Buddy& Lumpi, jedan je moj, a drugi je komšijski, ali su oba moja i oba su njihova. Kratka šetnja, trčkaranje po Vilsonovom šetalištu je must svaki dan.
Za one koji su non stop u izolaciji, nova prijateljica (preko 65), kojoj sam redovan gost do ulaznih vrata, kojoj se ukažem i kada me (ne)očekuje sa cekerima iz supermarketa, sa pijace, iz apoteke. Filmovi - odgledala sam ih desetine, serije (od The New Pope do Big Little Lies, Why woman kill, Peaky Blinders...), za popodnevnu dremku, knjigu (opet čitam Hiljadu sjajnih sunaca), kuhanje, negu.
Maske za lice i kosu su mi omiljene. Probala sam nekoliko različitih i gle, sve prijaju. Ja sam odlučila da mi sve prijaju.
Kao što sam odlučila da mi prija izolacija, meni tako društvenoj.
TEKST: Ada Ćeremida
Nekad je za promjenu karijere dovoljno devedeset minuta, sedam odbrana i jedan trenutak emocije koji internet ne pušta. Vozinha, 40-godišnji golman Cape Verdea, nakon utakmice protiv Španije postao je globalna sportska priča koju pratimo i iz karijernog ugla.
Ovo je jedna od onih priča zbog kojih Svjetsko prvenstvo nije samo statistika, tabela i rezultat.
Cape Verde, ili Cabo Verde u svom izvornom nazivu, je u svom prvom nastupu na Mundijalu odigrao 0:0 protiv Španije, a glavni razlog što je mreža ostala netaknuta bio je Josimar José Évora Dias, poznatiji kao Vozinha.
Sa 40 godina, sedam odbrana i Player of the Match priznanjem, postao je lice utakmice, ali i lice onog dijela fudbala koji volimo najviše: kada reprezentacija koju mnogi nisu imali na svom radaru izađe na najveću scenu i pretvori jednu utakmicu u priču koju gleda cijeli svijet.
Foto: @atlchamber
Vozinha nije tip fudbalera čiju karijeru od početka prate reflektori, veliki transferi i headline-i. Rođen je u Mindelu, na otoku São Vicente, a profesionalni put vodio ga je kroz Cape Verde, Angolu, Moldaviju, Portugal, Kipar i Slovačku.
Danas brani za Chaves u portugalskoj drugoj ligi, što cijelu priču čini još snažnijom jer na Mundijal nije stigao iz najvećeg evropskog kluba, već iz karijere koja se gradila daleko od stalnih reflektora.
Njegov put do Svjetskog prvenstva zato nosi posebnu težinu: godine rada, selidbi, čekanja i dokazivanja stale su u tih 90 minuta u kojima je pred cijelim svijetom pokazao zašto je baš on morao biti tamo.
Foto: @fifaworldcup
Protiv Španije, Cape Verde nije samo “izdržao” utakmicu, nego je osvojio historijski bod u svom prvom nastupu na Svjetskom prvenstvu.
Španija je imala veliki pritisak, 27 pokušaja i sedam udaraca u okvir gola, ali svaki put kada je trebalo, Vozinha je bio tu.
U fudbalskom jeziku, ovo je clean sheet; u jeziku interneta, ovo je bio trenutak kada neko odjednom postane svačiji omiljeni igrač.
Njegova partija je bila toliko snažna da se više nije pričalo samo o rezultatu, nego o čovjeku koji ga je sačuvao.
Prije utakmice, Vozinha je imao manje od 20.000 pratitelja na Instagramu, a nakon nje brojke su krenule rasti suludom brzinom.
Neki izvještaji su prvo pisali o prelasku preko milion, zatim o 5, 6 pa i više od 7 miliona pratitelja, dok screenshot njegovog profila sada pokazuje da je već preko 10 miliona.
To nije samo “viralno”, to je onaj rijetki trenutak kada publika ne prati sportistu zato što je najpoznatiji, nego zato što osjeti da je upravo svjedočila nečemu iskrenom.
Nakon utakmice, njegov emotivni slom dodatno je pojačao reakcije jer je govorio o nani i dedi koji su ga odgojili, ponosu i majci koja nije mogla biti tu.
Najljepši dio ove priče nije broj followera, iako je i to fascinantno. Najljepši dio je činjenica da Vozinha sa 40 godina nije “kasno” došao do najveće pozornice, nego je došao tačno onda kada je trebalo. 
Foto: @sportsillustratedfc
U svijetu u kojem se karijere često mjere brzinom, ranim uspjehom i konstantnom vidljivošću, njegova priča podsjeća da se veliki zaokreti nekad dogode nakon godina rada koji niko ne vidi.
Cape Verde je dobio historijski bod, Chaves je odjednom dobio globalnu pažnju, a Vozinha je dobio ono što se ne može isplanirati: trenutak koji te iz lokalne priče prebaci u svjetsku.
Foto: @fr27design
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
