Kako bismo vas dodatno inspirirali za kvalitetnu organizaciju aktivnosti i (poslovnih) obveza doma, odlučili smo u razgovoru sa bh.damama saznati kako one ovo vrijeme koriste za obavljanje svih zadataka za koje inače nemamo vremena i uspostavljanje novih rutina koje će nam pomoći zadržati dobro raspoloženje.

Direktorica agencije Communis, Zvezdana Žujo, dama je koja uživa u svakodnevnim ritualima i ovaj period koristi za kreiranje nekih novih.
Zvezdana nas je kroz foto dnevnik provela kroz svoj jedan radni dan i otkrila kako zadržava kreativnost i produktivnost tijekom rada od doma, dala inspiraciju za pripremu par ukusnih slastica, kao i ideje kako nekome izmamiti osmijeh na lice kroz sitne geste u periodu karantene.

Kako izgleda jedan radni dan direktorice jedne od kreativnijih marketinških agencija u Bosni i Hercegovini otkrijte u nastavku.

***

Period kućne izolacije mi ne pada teško, čak i prija na neki vrlo neobičan način. Shvatila sam da je to zbog izraženih osobina koje idu uz moj karakter: prilagođavanje trenutnim okolnostima i prihvatanje činjenica onakvim kakve jesu. Činjenice i okolnosti trebamo nazvati pravim imenom i prezimenom. Covid-19, Corona, nije bitno šta je tu ime, a šta prezime, puno je bitnije šta mi je donelo - boravak kod kuće neusporedivo duže, nego je to uobičajeno, rad kod kuće, odvajanje od svakodnevnih višegodišnjih navika.
No, što se mora, nije teško, pa odmah ide nova organizacija, nove navike, makar i privremene, novi način funkcionisanja.
Život ne može uvek biti onakvim kakvim ga zamišljamo, nego je onakav, kakvim ga nacrtamo i živimo u datom trenutku.
Iako nisam talentovana za crtanje/slikanje, uhvatila sam se u koštac sa tim i napravila predivno oslikana jutra, dane, večeri.
Počela sam istinski da uživam gledajući izlazak sunca, ranije je to bilo samo na (od)moru. Uživam u dugim razgovorima sa prijateljicama, to je bilo rezervisano samo za vikend popodneva, da pričam s biljkama koje brižno odgajam, čak i im i glasno zapevam.

Svaki dan se čujem sa mama Mirom, od koje treba učiti šta je pozitivan stav o životu. Beskrajno me nasmejava svojim pričama, jedna tema za svaki novi dan. Jednom je to zdrava hrana, drugi dan su zagonetke, treći dan priroda, naredni dan društvo. Samo se jedna tema provlači svaki dan: da li vežbam? Zadala mi je rođena majka da svaki dan moram da vežbam i da nakon famozne Corone, moram da budem tanka, zategnuta sa vidljivim strukom. Obećala sam i sta ću, radim to. Proverava me. :)

“radno vreme” uppss. Mailovi, razgovori sa klijentima, kolegama, dobavljačima. Sve se promenilo, pa i način oglašavanja. Puno je više TV i web kampanja, manje printa i outdoora. Drugačija je komunikacija sa potrošačima/ korisnicima usluga.

Sledi čitanje vesti, koje baš ne donosi osmeh, više brigu kako nastaviti, koje korake poduzeti da imaju što manje negativnih posledica, čekanje tzv. Corona zakona za privredne subjekte... taj deo dana je hmmm manje lep, jer je nužno iščekivanje na koje najmanje mogu uticati i bilo šta menjati. Jedan dan je kao jedan život, nekad manje, a nekad više lep.

Redovno priređujem iznenađenja prijateljima i komšijama, jer zaista to zaslužuju. Banana bread, čokoladni muffini, kolač sa jagodama, proja i druge delicije.
Napravim, dostavim onako iz auta sa maskom i rukavicama i juriš kući, poštujemo socijalnu iliti fizičku distancu.
Obožavam kuhinju i kuhanje i mislim da ću imati 300 kila i ne, neću biti tanašna kako to moja mama sanja.
Neobično je da odjednom za sve imam dovoljno vremena.
Nezaobilazni dvojac, psići Buddy& Lumpi, jedan je moj, a drugi je komšijski, ali su oba moja i oba su njihova. Kratka šetnja, trčkaranje po Vilsonovom šetalištu je must svaki dan.

Za one koji su non stop u izolaciji, nova prijateljica (preko 65), kojoj sam redovan gost do ulaznih vrata, kojoj se ukažem i kada me (ne)očekuje sa cekerima iz supermarketa, sa pijace, iz apoteke. Filmovi - odgledala sam ih desetine, serije (od The New Pope do Big Little Lies, Why woman kill, Peaky Blinders...), za popodnevnu dremku, knjigu (opet čitam Hiljadu sjajnih sunaca), kuhanje, negu.
Maske za lice i kosu su mi omiljene. Probala sam nekoliko različitih i gle, sve prijaju. Ja sam odlučila da mi sve prijaju.

Kao što sam odlučila da mi prija izolacija, meni tako društvenoj.

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR