Kako bismo vas dodatno inspirirali za kvalitetnu organizaciju aktivnosti i (poslovnih) obveza doma, odlučili smo u razgovoru sa bh.damama saznati kako one ovo vrijeme koriste za obavljanje svih zadataka za koje inače nemamo vremena i uspostavljanje novih rutina koje će nam pomoći zadržati dobro raspoloženje.

Direktorica agencije Communis, Zvezdana Žujo, dama je koja uživa u svakodnevnim ritualima i ovaj period koristi za kreiranje nekih novih.
Zvezdana nas je kroz foto dnevnik provela kroz svoj jedan radni dan i otkrila kako zadržava kreativnost i produktivnost tijekom rada od doma, dala inspiraciju za pripremu par ukusnih slastica, kao i ideje kako nekome izmamiti osmijeh na lice kroz sitne geste u periodu karantene.

Kako izgleda jedan radni dan direktorice jedne od kreativnijih marketinških agencija u Bosni i Hercegovini otkrijte u nastavku.

***

Period kućne izolacije mi ne pada teško, čak i prija na neki vrlo neobičan način. Shvatila sam da je to zbog izraženih osobina koje idu uz moj karakter: prilagođavanje trenutnim okolnostima i prihvatanje činjenica onakvim kakve jesu. Činjenice i okolnosti trebamo nazvati pravim imenom i prezimenom. Covid-19, Corona, nije bitno šta je tu ime, a šta prezime, puno je bitnije šta mi je donelo - boravak kod kuće neusporedivo duže, nego je to uobičajeno, rad kod kuće, odvajanje od svakodnevnih višegodišnjih navika.
No, što se mora, nije teško, pa odmah ide nova organizacija, nove navike, makar i privremene, novi način funkcionisanja.
Život ne može uvek biti onakvim kakvim ga zamišljamo, nego je onakav, kakvim ga nacrtamo i živimo u datom trenutku.
Iako nisam talentovana za crtanje/slikanje, uhvatila sam se u koštac sa tim i napravila predivno oslikana jutra, dane, večeri.
Počela sam istinski da uživam gledajući izlazak sunca, ranije je to bilo samo na (od)moru. Uživam u dugim razgovorima sa prijateljicama, to je bilo rezervisano samo za vikend popodneva, da pričam s biljkama koje brižno odgajam, čak i im i glasno zapevam.

Svaki dan se čujem sa mama Mirom, od koje treba učiti šta je pozitivan stav o životu. Beskrajno me nasmejava svojim pričama, jedna tema za svaki novi dan. Jednom je to zdrava hrana, drugi dan su zagonetke, treći dan priroda, naredni dan društvo. Samo se jedna tema provlači svaki dan: da li vežbam? Zadala mi je rođena majka da svaki dan moram da vežbam i da nakon famozne Corone, moram da budem tanka, zategnuta sa vidljivim strukom. Obećala sam i sta ću, radim to. Proverava me. :)

“radno vreme” uppss. Mailovi, razgovori sa klijentima, kolegama, dobavljačima. Sve se promenilo, pa i način oglašavanja. Puno je više TV i web kampanja, manje printa i outdoora. Drugačija je komunikacija sa potrošačima/ korisnicima usluga.

Sledi čitanje vesti, koje baš ne donosi osmeh, više brigu kako nastaviti, koje korake poduzeti da imaju što manje negativnih posledica, čekanje tzv. Corona zakona za privredne subjekte... taj deo dana je hmmm manje lep, jer je nužno iščekivanje na koje najmanje mogu uticati i bilo šta menjati. Jedan dan je kao jedan život, nekad manje, a nekad više lep.

Redovno priređujem iznenađenja prijateljima i komšijama, jer zaista to zaslužuju. Banana bread, čokoladni muffini, kolač sa jagodama, proja i druge delicije.
Napravim, dostavim onako iz auta sa maskom i rukavicama i juriš kući, poštujemo socijalnu iliti fizičku distancu.
Obožavam kuhinju i kuhanje i mislim da ću imati 300 kila i ne, neću biti tanašna kako to moja mama sanja.
Neobično je da odjednom za sve imam dovoljno vremena.
Nezaobilazni dvojac, psići Buddy& Lumpi, jedan je moj, a drugi je komšijski, ali su oba moja i oba su njihova. Kratka šetnja, trčkaranje po Vilsonovom šetalištu je must svaki dan.

Za one koji su non stop u izolaciji, nova prijateljica (preko 65), kojoj sam redovan gost do ulaznih vrata, kojoj se ukažem i kada me (ne)očekuje sa cekerima iz supermarketa, sa pijace, iz apoteke. Filmovi - odgledala sam ih desetine, serije (od The New Pope do Big Little Lies, Why woman kill, Peaky Blinders...), za popodnevnu dremku, knjigu (opet čitam Hiljadu sjajnih sunaca), kuhanje, negu.
Maske za lice i kosu su mi omiljene. Probala sam nekoliko različitih i gle, sve prijaju. Ja sam odlučila da mi sve prijaju.

Kao što sam odlučila da mi prija izolacija, meni tako društvenoj.

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club