Željko Garmaz publicist je i pisac Vinskih priča kojeg je ovaj projekt odveo na još jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.

Ono što je važno spomenuti jeste da Željko uvijek naglasak stavlja na ljude i životne priče vinara kakve nećete naći u klasičnim vodičima i priručnicima. Vrlo vjerojatno će vas kroz svoje vinske priče i nasmijati, natjerati da ih pročitate u jednom dahu, a uz to sve uvidjet ćete da je vinogradarstvo jedna sasvim posebna djelatnost iza koje se krije mnogo snova, tradicije, rada i zanimljivih dogodovština. Ono je način života. 

Njegova nova knjiga 'Vinske priče Bosne i Hercegovine' dolazi na čak 440 stranice, a uz priče o vinarima i vinima, unutar korica naći ćete i fotografije u potpisu bh. fotografa Irfana Redžovića. 
Na naš upit koliko je projekt bio izazovan i koje uspomene nosi s putovanja diljem BiH, Irfan odgovara: 
„Definitivno fenomenalno iskustvo i veoma sam ponosan što sam dio ove knjige. Smatram da po prvi put u istoriji BiH imamo knjigu koja ima takav kvaliteta teksta i fotografija da će se čitati dugo. Nadam se da ću fotografijama inspirisati buduće čitatelje da posjete sve što Hercegovina ima za ponuditi, a ima mnogo toga i tek je počelo.“ 
U razgovoru sa Željkom saznali smo i više detalja o knjizi koju ćete poželjeti u kućnoj biblioteci i koja će vas potaknuti na putovanje vinskim cestama diljem BiH.

Željko Garmaz
Foto: vinskeprice.com

Knjigu 'Vinske priče Bosna i Hercegovina' možete naručiti putem e-maila: [email protected].

Kako biste opisali knjigu u tri riječi?

Najradije bih napisao – „Pohvalimo vinske vitezove!“ 
Jer, ono što je ovih 36, prije svega, zaljubljenika u vino uradilo za promociju vinske Bosne i Hercegovine podižući do nebesa kvalitetu svojih vina, zavrjeđuje da ih se nazove vitezovima. Oni su u svojevrsnom blitzkriegu napravili čudo te Bosnu i Hercegovinu sa svojim žilavkama, blatinama, trnjacima, pa i tamjanikama, pinotima crnim, cabernet sauvignonima, merlotima…, učinili prepoznatljivim u svjetskim okvirima i izborili se za neizostavno uvrštavanje svoje zemlje u svim relevantnim vinskim edicijama.

Vinarija Brkić
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

Primjerice, prošle godine je izašlo iz tiska 8. izdanje World Atlas of Wine, koje je potpisala vjerojatno najutjecajnija svjetska vinska kritičarka Jancis Robinson. Mene su kontaktirali da redigiram neveliki tekst u kojem se pisalo o vinskoj Bosni i Hercegovini. Ovo vam spominjem da bih napomenuo da se do jučer vinsku Bosnu i Hercegovinu promatralo kroz „hepokovsku“ dioptriju te da je u terminološkom smislu čak i kod takvih vinskih autoriteta vladalo neznanje, ili, bolje reći – neinformiranost, što se može iščitati rabljenjem izraza poput Lištica ili Lištičko vinogorje!? 
No, ono što me zabrinjava, izgleda da su za vinsku Bosnu i Hercegovinu zainteresiraniji i dobronamjerniji izvan te zemlje nego unutar njezinih granica. Zvuči nevjerojatno, ali u BiH ne postoji nijedan blog u kojem se problematizira vino na bilo koji način, ne postoji nijedan vinski časopis, a da ne govorim da ni nacionalni mediji ne tretiraju vino na iole ozbiljan način. Zvuči apsurdno, jer vino je nešto što je posljednjih desetak godina možda i u najboljem svjetlu predstavilo Bosnu i Hercegovinu u svijetu.

Ovo je vaša osma knjiga po redu, a Vinske priče Bosne i Hercegovine dolaze na čak 440 stranica. Što nas sve očekuje unutar korica?

Nakon raspada Hepoka, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari.

Vinarija Vukoje
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

U Vinskim pričama Bosne i Hercegovine upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visoko pozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa.

Vinarija Acimović
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

Ima tu i priča o Miki Zubčević Anđelić iz Trebinja, koju sam predstavio kao jedinu vinarku u Bosni i Hercegovini, a njezina vinska i životna priča je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam susreo u posljednje vrijeme. Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak.

Koliko je vremenski trajala priprema materijala za knjigu, od teksta do fotografija? Najzanimljivija anegdota s putovanja?

Sve moje vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi s vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine i to uglavnom zapadne Hercegovine s nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, Naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji.

Vinarija Povratak
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

Za Vinka Zovka iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču!

Tko je još s vama surađivao na ovoj knjizi?

Vinske priče Bosne i Hercegovine su u cjelini „domaći bosanskohercegovački uradak“, jer ne mogu ni sebe, zbog mjesta rođenja – Trebinje, staviti izvan toga konteksta.
Spektakularnu ilustraciju naslovne stranice napravio je veeeeeliki Vedran Klemens, Sarajlija sa zagrebačkom adresom, ilustrator koji se može podičiti brojnim naslovnim stranicama knjiga, ali i radom na vinskim etiketama za Vinariju Boškinac iz Novalje ili Vinariju Mežnarić. Izvrsne fotografije je napravio sjajni Irfan Redžović, također iz Sarajeva.
A predgovor knjizi napisao je moj dobri prijatelj i odličan pisac Željko Ivanković, Varešak sa sarajevskom adresom.

Vinarija Vilinka
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

Koliko ste do sada uopće intervjuirali vinara? Vjerujem da se i oni sami iznenade kako ih potaknete na dijeljenje određenih dogodovština ili emocija kroz razgovor…
Kako oni gledaju na sve vaše priče?

Moje vinske priče su već postale prepoznatljive po tome što u njima najmanje pišem o vinima. Vina su preslik karaktera vinara koji ih proizvode i moja logika je da je, kad je već tako, najbolje predstaviti vinara kroz njegovu životnu priču. Uostalom, ne volim, štoviše prezirem organoleptičke opise vina koji su za mene klasično, da prostite, preseravanje i nadmetanje u opisivanju nečega što će nas deset svi predstaviti na drukčiji način. Mnogi vinari se iznenade što u pričama o njima najmanje ima riječi o vinima, ali, u konačnici, sve im se to jako svidi.
Čak se i iznenade kako im to sve lijepo izgleda, ha, ha, ha.

Vinarija Lug
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

3 bh. vina kao idealan odabir za osvježenje na kraju dana…

Uf, najteže moguće pitanje, jer bih vam sad mogao navesti barem deset takvih kombinacija i svaka bi ovisila o danu, mom raspoloženju, društvu… Znate, postoji jedan veliki korčulanski vinar, Luka Krajančić, koga su jednom pitali za jela koja se idealno sljubljuju s njegovim fascinantnim pošipima i plavcima malim.
Znate što je rekao: „Bitnije je skupiti dobru ekipu nego sljubljivati vino i hranu!“. Na tom tragu je i moj odgovor na vaše pitanje.

Na adresu uredništva već stiže naš primjerak knjige. Jedva čekamo! 

Koliko ste puta čuli onu legendarnu: „Kakvu kafu kuhaš, možeš da se udaješ (ili ženiš)“? Ili možda: „Skuhaj mi kafu jaku kao ja, a slatku kao ti“? 

Ove naizgled šaljive izreke mnogo govore o jednom – koliko je kafa zapravo važna u našem svakodnevnom životu. 

Ali ne bilo kakva kafa. 

Govorimo o onoj pravoj, domaćoj, mirisnoj, punog ukusa i još punijeg značenja.
 

Ispijanje kafe je ritual. Znak pažnje, način da se neko ugosti, utješi, obraduje ili jednostavno – započne dan kako treba. 

I da bi taj ritual imao pun efekat, kafa mora biti savršeno pripremljena. Jer, dobra kafa ne nastaje slučajno.

Za pripremu prave domaće kafe, svaki korak ima svoju ulogu. 

Od izbora džezve, kvaliteta vode, temperature – pa sve do mjesta na kojem se kafa služi. Da, čak i to igra važnu ulogu.

„Za pravilnu pripremu i dobru pripremu domaće kafe, neophodna nam je dobra voda, to znači – česmovača, tvrda voda. Izbor džezve – emajlirana, zato što u emajlu voda najbrže provri, voda se ne ’pati’. Dakle, od tvrde ne pravimo meku vodu, što je jako važno za ukus. Zato nikako ne koristiti flaširane vode“, poručuje profesionalni degustator Grand kafe, Ilija Đurić.
 

Ilija Đurić, profesionalni degustator kafe  
 

On dalje kaže da voda mora da provri, ali ne i da vri, jer se vrenjem voda omekšava. 

„Kad voda provri, skida se sa plate, stavi se željena količina kafe, dobro se promiješa, da krene sa dizanjem. Čim krene pjena da se diže, proces je gotov. Kafa se servira na mjestu gdje se pije – nikako se ne servira u kuhinji, pa da se šoljica nosi – ja to zovem ’uznemiravanje kafe’“, slikovito objašnjava Ilija.

Zvuči kao mala nauka, zar ne? A opet – sve je u detaljima. Baš ti detalji čine razliku između samo šolje kafe i šolje uživanja.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Grand Kafa (@grand.kafa)

Kako bi svi zaljubljenici u kafu mogli dublje da zarone u njen svijet, Grand kafa je pokrenula edukativni video serijal „Grandov vodič kroz svijet kafe“, a vodič je Ilija Đurić.

Cilj je da vam približi sve što možda niste znali, a željeli ste da saznate: od porijekla zrna, preko prženja i mljevenja, čuvanja i pripreme. 

Serijal će se emitovati tokom cijele godine i biće dostupan na Youtube kanalu Grand kafe, kao i na zvaničnim društvenim mrežama brenda. 

Namijenjen je svima koji žele više – ne samo da popiju kafu, već da je razumiju.

Koraci za kuhanje dobre kafe

Koristi džezvu od emajla

Za pripremu tradicionalne kafe najbolje je koristiti džezvu od emajla, jer ona ravnomjerno raspoređuje toplotu i ne mijenja ukus kafe, što doprinosi čistom i autentičnom ukusu.

Koristi tvrdu vodu sa česme

Za pravljenje kafe preporučuje se korišćenje tvrde vode sa česme, jer kafi daje ljepši ukus. U suprotnom, meka voda bi vaš napitak učinila neukusnim.

Voda treba da provri, ali ne smije dugo da vri

Vodu zagrijevati dok ne provri, ali je važno da ne ostane dugo na vatri u ključalom stanju, jer predugo vrenje može da omekša vodu i naruši ukus kafe.

Džezvu skloniti sa plate kada se dodaje kafa

Kada voda provri, skinuti džezvu sa vatre prije nego što se doda mljevena kafa. Na taj način kafa neće biti previše zagrijana i neće postati gorka.

Kada počne da se diže pjena – napitak je skuhan

Poslije dodavanja kafe, vratiti džezvu na ringlu, ali pažljivo, da kafa ne provri prejako. Kada na površini počne da se diže gusta pjena, to je znak da je kafa spremna i treba je odmah skinuti sa vatre.

Kafu sipati u šolju tamo gdje se pije

Gotovu kafu ponesite u džezvi do mesta gdje se pije, i tamo sipajte u šoljicu. Serviranje na mjestu na kome se pije je važno, jer se tokom mirovanja u šoljici najuspješnije vrši fina ekstrakcija, koja daje kvalitetan ukus.

Foto: PR i dupephotos