TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.8.2020.
Željko Garmaz publicist je i pisac Vinskih priča kojeg je ovaj projekt odveo na još jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.
Ono što je važno spomenuti jeste da Željko uvijek naglasak stavlja na ljude i životne priče vinara kakve nećete naći u klasičnim vodičima i priručnicima. Vrlo vjerojatno će vas kroz svoje vinske priče i nasmijati, natjerati da ih pročitate u jednom dahu, a uz to sve uvidjet ćete da je vinogradarstvo jedna sasvim posebna djelatnost iza koje se krije mnogo snova, tradicije, rada i zanimljivih dogodovština. Ono je način života.
Njegova nova knjiga 'Vinske priče Bosne i Hercegovine' dolazi na čak 440 stranice, a uz priče o vinarima i vinima, unutar korica naći ćete i fotografije u potpisu bh. fotografa Irfana Redžovića.
Na naš upit koliko je projekt bio izazovan i koje uspomene nosi s putovanja diljem BiH, Irfan odgovara:
„Definitivno fenomenalno iskustvo i veoma sam ponosan što sam dio ove knjige. Smatram da po prvi put u istoriji BiH imamo knjigu koja ima takav kvaliteta teksta i fotografija da će se čitati dugo. Nadam se da ću fotografijama inspirisati buduće čitatelje da posjete sve što Hercegovina ima za ponuditi, a ima mnogo toga i tek je počelo.“
U razgovoru sa Željkom saznali smo i više detalja o knjizi koju ćete poželjeti u kućnoj biblioteci i koja će vas potaknuti na putovanje vinskim cestama diljem BiH.
Željko Garmaz
Foto: vinskeprice.com
Knjigu 'Vinske priče Bosna i Hercegovina' možete naručiti putem e-maila: [email protected].
Kako biste opisali knjigu u tri riječi?
Najradije bih napisao – „Pohvalimo vinske vitezove!“
Jer, ono što je ovih 36, prije svega, zaljubljenika u vino uradilo za promociju vinske Bosne i Hercegovine podižući do nebesa kvalitetu svojih vina, zavrjeđuje da ih se nazove vitezovima. Oni su u svojevrsnom blitzkriegu napravili čudo te Bosnu i Hercegovinu sa svojim žilavkama, blatinama, trnjacima, pa i tamjanikama, pinotima crnim, cabernet sauvignonima, merlotima…, učinili prepoznatljivim u svjetskim okvirima i izborili se za neizostavno uvrštavanje svoje zemlje u svim relevantnim vinskim edicijama.
Vinarija Brkić
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Primjerice, prošle godine je izašlo iz tiska 8. izdanje World Atlas of Wine, koje je potpisala vjerojatno najutjecajnija svjetska vinska kritičarka Jancis Robinson. Mene su kontaktirali da redigiram neveliki tekst u kojem se pisalo o vinskoj Bosni i Hercegovini. Ovo vam spominjem da bih napomenuo da se do jučer vinsku Bosnu i Hercegovinu promatralo kroz „hepokovsku“ dioptriju te da je u terminološkom smislu čak i kod takvih vinskih autoriteta vladalo neznanje, ili, bolje reći – neinformiranost, što se može iščitati rabljenjem izraza poput Lištica ili Lištičko vinogorje!?
No, ono što me zabrinjava, izgleda da su za vinsku Bosnu i Hercegovinu zainteresiraniji i dobronamjerniji izvan te zemlje nego unutar njezinih granica. Zvuči nevjerojatno, ali u BiH ne postoji nijedan blog u kojem se problematizira vino na bilo koji način, ne postoji nijedan vinski časopis, a da ne govorim da ni nacionalni mediji ne tretiraju vino na iole ozbiljan način. Zvuči apsurdno, jer vino je nešto što je posljednjih desetak godina možda i u najboljem svjetlu predstavilo Bosnu i Hercegovinu u svijetu.
Ovo je vaša osma knjiga po redu, a Vinske priče Bosne i Hercegovine dolaze na čak 440 stranica. Što nas sve očekuje unutar korica?
Nakon raspada Hepoka, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari.
Vinarija Vukoje
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
U Vinskim pričama Bosne i Hercegovine upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visoko pozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa.
Vinarija Acimović
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Ima tu i priča o Miki Zubčević Anđelić iz Trebinja, koju sam predstavio kao jedinu vinarku u Bosni i Hercegovini, a njezina vinska i životna priča je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam susreo u posljednje vrijeme. Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak.
Koliko je vremenski trajala priprema materijala za knjigu, od teksta do fotografija? Najzanimljivija anegdota s putovanja?
Sve moje vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi s vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine i to uglavnom zapadne Hercegovine s nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, Naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji.
Vinarija Povratak
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Za Vinka Zovka iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču!
Tko je još s vama surađivao na ovoj knjizi?
Vinske priče Bosne i Hercegovine su u cjelini „domaći bosanskohercegovački uradak“, jer ne mogu ni sebe, zbog mjesta rođenja – Trebinje, staviti izvan toga konteksta.
Spektakularnu ilustraciju naslovne stranice napravio je veeeeeliki Vedran Klemens, Sarajlija sa zagrebačkom adresom, ilustrator koji se može podičiti brojnim naslovnim stranicama knjiga, ali i radom na vinskim etiketama za Vinariju Boškinac iz Novalje ili Vinariju Mežnarić. Izvrsne fotografije je napravio sjajni Irfan Redžović, također iz Sarajeva.
A predgovor knjizi napisao je moj dobri prijatelj i odličan pisac Željko Ivanković, Varešak sa sarajevskom adresom.
Vinarija Vilinka
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Koliko ste do sada uopće intervjuirali vinara? Vjerujem da se i oni sami iznenade kako ih potaknete na dijeljenje određenih dogodovština ili emocija kroz razgovor…
Kako oni gledaju na sve vaše priče?
Moje vinske priče su već postale prepoznatljive po tome što u njima najmanje pišem o vinima. Vina su preslik karaktera vinara koji ih proizvode i moja logika je da je, kad je već tako, najbolje predstaviti vinara kroz njegovu životnu priču. Uostalom, ne volim, štoviše prezirem organoleptičke opise vina koji su za mene klasično, da prostite, preseravanje i nadmetanje u opisivanju nečega što će nas deset svi predstaviti na drukčiji način. Mnogi vinari se iznenade što u pričama o njima najmanje ima riječi o vinima, ali, u konačnici, sve im se to jako svidi.
Čak se i iznenade kako im to sve lijepo izgleda, ha, ha, ha.
Vinarija Lug
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
3 bh. vina kao idealan odabir za osvježenje na kraju dana…
Uf, najteže moguće pitanje, jer bih vam sad mogao navesti barem deset takvih kombinacija i svaka bi ovisila o danu, mom raspoloženju, društvu… Znate, postoji jedan veliki korčulanski vinar, Luka Krajančić, koga su jednom pitali za jela koja se idealno sljubljuju s njegovim fascinantnim pošipima i plavcima malim.
Znate što je rekao: „Bitnije je skupiti dobru ekipu nego sljubljivati vino i hranu!“. Na tom tragu je i moj odgovor na vaše pitanje.
Na adresu uredništva već stiže naš primjerak knjige. Jedva čekamo!
TEKST: Ada Ćeremida
Neki dani počnu s jednim planom, a završe s tri dodatne obaveze, vožnjom kroz grad i kratkom pauzom koja postane jedini pravi trenutak za obrok.
Zato smo jedan ljetni dan proveli s Enom Avdić i zavirili u ritam dana u kojem se smjenjuju pilates, bicikl, posao i male stvari koje dan čine lakšim.
Kada ste veći dio dana van kuće, obrok često postane nešto što se odgađa “za kasnije”. Ipak, upravo tada nam najviše treba nešto konkretno, lagano i praktično, posebno tokom ljeta kada ne želimo obrok koji opterećuje, ali ne želimo ni preskočiti pauzu.
Ena zato svoj dan ne komplikuje previše, ali zna šta joj mora biti pri ruci: slušalice, mobitel i brz, uravnotežen obrok ili užina koju može ponijeti sa sobom. 
Ena nas je kroz svoj dan provela baš onako kako ga često živimo i sami: u pokretu, između jedne i druge obaveze, s torbom u kojoj se uvijek nalazi nekoliko stvari “za svaki slučaj”.
Od izlaska iz stana i vožnje biciklom kroz grad do treninga i predaha u parku, razgovarali smo o njenim navikama, energiji, malim ritualima i tome koliko znači imati obrok koji je spreman onda kada ga zaista trebate.
Dok Ena izlazi iz zgrade i kreće prema biciklu, prvo što nas je zanimalo je šta se ovih dana uvijek nalazi uz nju kada izlazi iz kuće.
Kaže nam da su to mobitel, slušalice i neki brz, uravnotežen obrok ili užina, jer nema mnogo vremena, stalno žuri i često je na poslu. Upravo zato joj znači kada u torbi ima nešto praktično i spremno odmah, kako se obrok ne bi pretvorio u još jednu stvar koju odgađa za kasnije.
Kada smo zavirili u njen ceker, Ena se našalila da nas jedan proizvod sigurno ne bi šokirao ni iznenadio: gel za obrve.
Ipak, među stvarima koje nosi sa sobom tog dana našle su se i Eva salate, kao njen mali trik za dane kada je raspored brz, a pauze kratke. Za nju je to konkretan obrok koji ne traži pripremu, lako se nosi i može se pojesti onda kada se između obaveza napokon otvori trenutak za predah.
Eva salate su osmišljene za dane u kojima želite jesti dobro, ali nemate vrijeme za pripremu. U praktičnom pakovanju dolaze kao gotov obrok koji možete ponijeti na posao, trening, putovanje, izlet ili pauzu u parku, a posebno je važan detalj easy open. To ih čini jednim od onih malih rješenja koja ne mijenjaju cijeli raspored, ali znatno olakšavaju dan.
U ponudi se nalazi pet različitih vrsta koje se lako prilagođavaju različitim ukusima i ritmu dana. Eva tuna salata Mexicana donosi tunjevinu, povrće i blago pikantni zalogaj, dok Eva tuna salata Mediterana spaja tunjevinu s povrćem i mediteranskim notama.
Eva tuna salata Dalmatina oslanja se na okuse graha, zelenih maslina i sunčanih aroma, a Eva tuna salata Kus-kus donosi blaži orijentalni štih sa slanutkom i sušenom rajčicom.
Tu je i Eva losos salata Asiana, s lososom, rižom, mangom i breskvom, kao osvježavajuća opcija za ljetne dane kada želite obrok koji je lagan, ali i dovoljno konkretan.
Između pilatesa i vožnje biciklom, Ena ovih dana bira vožnju bajsom. Iako je pilates dio njenog dana, bicikl joj trenutno više odgovara jer se lakše uklapa u ljetni ritam grada i daje joj osjećaj kretanja bez dodatnog pritiska.
Njen savršen dan, kaže, počinje buđenjem oko osam, a ako tog dana već mora odraditi trening, više voli da to bude poslijepodne. To je ritam koji joj djeluje prirodnije i ostavlja dovoljno prostora da dan krene bez žurbe od prve minute.
Naravno, razgovor nije mogao proći bez Hot Date-a. Kada je pitamo za omiljenu epizodu i gosta, Ena kaže da je njen odgovor uvijek isti: najdraža joj je posljednja epizoda koju je snimila i posljednji gost kojeg je ugostila.
Kroz podcast je naučila i važnu lekciju o sebi, a to je da je dosljednost uvijek važnija od težnje ka savršenstvu. Upravo taj stav se nekako vidi i u njenom danu: nije sve uvijek savršeno isplanirano, ali važno je nastaviti, držati ritam i pronaći male stvari koje pomažu.
Kako se njen dan nastavlja između bicikla, pilatesa i obaveza, pitamo je šta joj najviše pomaže da zadrži energiju kada je cijeli dan u pokretu. Ena iskreno priznaje da joj je energija tada uglavnom “u minusu”, ali da joj čaj od mente uvijek pomaže, kao i redovni obroci koje ne preskače.
To je mali, ali važan podsjetnik da busy dan ne mora značiti da sve ide automatski i bez pauze.
Kod izbora obroka, Eni je ipak malo važnije da je kvalitetan, ali ako je uz to i brz, kaže da je to veliki bonus.
Budući da je njen život brz, skoro haotičan, važno joj je da u cekeru koji ide svuda s njom ima uravnotežen obrok. Zato njen izbor često pada na Eva salate, posebno one se tunom koju ona inače voli.
Tog dana njen izbor bila je Eva tuna salata Mexicana, dok je za prijateljice ponijela i druge okuse, među njima Mediteranu i Dalmatinu, jer se kasnije nalazila s njima i željela je da i one probaju njen izbor. Taj detalj dobro opisuje njen tempo: malo žurbe, malo spontanosti i uvijek nešto u torbi što može spasiti trenutak između dvije obaveze.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
