TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.8.2020.
Željko Garmaz publicist je i pisac Vinskih priča kojeg je ovaj projekt odveo na još jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.
Ono što je važno spomenuti jeste da Željko uvijek naglasak stavlja na ljude i životne priče vinara kakve nećete naći u klasičnim vodičima i priručnicima. Vrlo vjerojatno će vas kroz svoje vinske priče i nasmijati, natjerati da ih pročitate u jednom dahu, a uz to sve uvidjet ćete da je vinogradarstvo jedna sasvim posebna djelatnost iza koje se krije mnogo snova, tradicije, rada i zanimljivih dogodovština. Ono je način života.
Njegova nova knjiga 'Vinske priče Bosne i Hercegovine' dolazi na čak 440 stranice, a uz priče o vinarima i vinima, unutar korica naći ćete i fotografije u potpisu bh. fotografa Irfana Redžovića.
Na naš upit koliko je projekt bio izazovan i koje uspomene nosi s putovanja diljem BiH, Irfan odgovara:
„Definitivno fenomenalno iskustvo i veoma sam ponosan što sam dio ove knjige. Smatram da po prvi put u istoriji BiH imamo knjigu koja ima takav kvaliteta teksta i fotografija da će se čitati dugo. Nadam se da ću fotografijama inspirisati buduće čitatelje da posjete sve što Hercegovina ima za ponuditi, a ima mnogo toga i tek je počelo.“
U razgovoru sa Željkom saznali smo i više detalja o knjizi koju ćete poželjeti u kućnoj biblioteci i koja će vas potaknuti na putovanje vinskim cestama diljem BiH.
Željko Garmaz
Foto: vinskeprice.com
Knjigu 'Vinske priče Bosna i Hercegovina' možete naručiti putem e-maila: [email protected].
Kako biste opisali knjigu u tri riječi?
Najradije bih napisao – „Pohvalimo vinske vitezove!“
Jer, ono što je ovih 36, prije svega, zaljubljenika u vino uradilo za promociju vinske Bosne i Hercegovine podižući do nebesa kvalitetu svojih vina, zavrjeđuje da ih se nazove vitezovima. Oni su u svojevrsnom blitzkriegu napravili čudo te Bosnu i Hercegovinu sa svojim žilavkama, blatinama, trnjacima, pa i tamjanikama, pinotima crnim, cabernet sauvignonima, merlotima…, učinili prepoznatljivim u svjetskim okvirima i izborili se za neizostavno uvrštavanje svoje zemlje u svim relevantnim vinskim edicijama.
Vinarija Brkić
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Primjerice, prošle godine je izašlo iz tiska 8. izdanje World Atlas of Wine, koje je potpisala vjerojatno najutjecajnija svjetska vinska kritičarka Jancis Robinson. Mene su kontaktirali da redigiram neveliki tekst u kojem se pisalo o vinskoj Bosni i Hercegovini. Ovo vam spominjem da bih napomenuo da se do jučer vinsku Bosnu i Hercegovinu promatralo kroz „hepokovsku“ dioptriju te da je u terminološkom smislu čak i kod takvih vinskih autoriteta vladalo neznanje, ili, bolje reći – neinformiranost, što se može iščitati rabljenjem izraza poput Lištica ili Lištičko vinogorje!?
No, ono što me zabrinjava, izgleda da su za vinsku Bosnu i Hercegovinu zainteresiraniji i dobronamjerniji izvan te zemlje nego unutar njezinih granica. Zvuči nevjerojatno, ali u BiH ne postoji nijedan blog u kojem se problematizira vino na bilo koji način, ne postoji nijedan vinski časopis, a da ne govorim da ni nacionalni mediji ne tretiraju vino na iole ozbiljan način. Zvuči apsurdno, jer vino je nešto što je posljednjih desetak godina možda i u najboljem svjetlu predstavilo Bosnu i Hercegovinu u svijetu.
Ovo je vaša osma knjiga po redu, a Vinske priče Bosne i Hercegovine dolaze na čak 440 stranica. Što nas sve očekuje unutar korica?
Nakon raspada Hepoka, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari.
Vinarija Vukoje
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
U Vinskim pričama Bosne i Hercegovine upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visoko pozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa.
Vinarija Acimović
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Ima tu i priča o Miki Zubčević Anđelić iz Trebinja, koju sam predstavio kao jedinu vinarku u Bosni i Hercegovini, a njezina vinska i životna priča je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam susreo u posljednje vrijeme. Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak.
Koliko je vremenski trajala priprema materijala za knjigu, od teksta do fotografija? Najzanimljivija anegdota s putovanja?
Sve moje vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi s vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine i to uglavnom zapadne Hercegovine s nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, Naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji.
Vinarija Povratak
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Za Vinka Zovka iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču!
Tko je još s vama surađivao na ovoj knjizi?
Vinske priče Bosne i Hercegovine su u cjelini „domaći bosanskohercegovački uradak“, jer ne mogu ni sebe, zbog mjesta rođenja – Trebinje, staviti izvan toga konteksta.
Spektakularnu ilustraciju naslovne stranice napravio je veeeeeliki Vedran Klemens, Sarajlija sa zagrebačkom adresom, ilustrator koji se može podičiti brojnim naslovnim stranicama knjiga, ali i radom na vinskim etiketama za Vinariju Boškinac iz Novalje ili Vinariju Mežnarić. Izvrsne fotografije je napravio sjajni Irfan Redžović, također iz Sarajeva.
A predgovor knjizi napisao je moj dobri prijatelj i odličan pisac Željko Ivanković, Varešak sa sarajevskom adresom.
Vinarija Vilinka
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Koliko ste do sada uopće intervjuirali vinara? Vjerujem da se i oni sami iznenade kako ih potaknete na dijeljenje određenih dogodovština ili emocija kroz razgovor…
Kako oni gledaju na sve vaše priče?
Moje vinske priče su već postale prepoznatljive po tome što u njima najmanje pišem o vinima. Vina su preslik karaktera vinara koji ih proizvode i moja logika je da je, kad je već tako, najbolje predstaviti vinara kroz njegovu životnu priču. Uostalom, ne volim, štoviše prezirem organoleptičke opise vina koji su za mene klasično, da prostite, preseravanje i nadmetanje u opisivanju nečega što će nas deset svi predstaviti na drukčiji način. Mnogi vinari se iznenade što u pričama o njima najmanje ima riječi o vinima, ali, u konačnici, sve im se to jako svidi.
Čak se i iznenade kako im to sve lijepo izgleda, ha, ha, ha.
Vinarija Lug
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
3 bh. vina kao idealan odabir za osvježenje na kraju dana…
Uf, najteže moguće pitanje, jer bih vam sad mogao navesti barem deset takvih kombinacija i svaka bi ovisila o danu, mom raspoloženju, društvu… Znate, postoji jedan veliki korčulanski vinar, Luka Krajančić, koga su jednom pitali za jela koja se idealno sljubljuju s njegovim fascinantnim pošipima i plavcima malim.
Znate što je rekao: „Bitnije je skupiti dobru ekipu nego sljubljivati vino i hranu!“. Na tom tragu je i moj odgovor na vaše pitanje.
Na adresu uredništva već stiže naš primjerak knjige. Jedva čekamo!
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
L’Amandier nas je prvo zaustavio izlogom, a onda desertima koji spajaju poznate okuse na dovoljno neočekivan način da smo brzo zaboravili šta smo prvobitno planirali naručiti.
L’Amandier vas uhvati prije nego što uopće stignete odlučiti jeste li raspoloženi za desert.
Ime na francuskom znači stablo badema, ali pravi uvod u priču ipak daje vitrina okrenuta direktno prema ulici. Ne morate ni zakoračiti unutra da biste počeli vagati između pistacije, čokolade, voća i karamela.
Malo nezgodno ako ste samo krenuli negdje drugo.
Već kroz staklo čekaju vrlo uvjerljivi argumenti: pistacija i bijela čokolada, višnja s mascarponeom, tropsko voće u desertu koji se zove Dior i tart od kruške koji smo prvobitno vrlo lako mogli preskočiti.
Srećom, nismo.
The Bonjour.list je naš serijal posvećen adresama kojima se vrijedi vratiti. Restoranima, bistroima, coffee barovima i slastičarnicama kod kojih postoji onaj jedan detalj, okus ili iskustvo zbog kojeg ih nakon prvog dolaska počnete preporučivati dalje.
U L’Amandieru ih je bilo nekoliko.
Ako bismo morali izdvojiti jedno iznenađenje ovog odlaska, bio bi to Tarte Aux Poires.
Na papiru kombinacija djeluje gotovo klasično: puter tart, kruška, slana karamela i badem. Tek kada ga presiječete, postaje jasno da se mnogo više toga događa između prvog i posljednjeg sloja.
Ispod ružičastog dijela krije se nježna krema od vanilije, zatim sloj čokolade, pa biskvitna baza. Kruška donosi sočnost, badem orašastu toplinu, a slana karamela taman dovoljno kontrasta da slatkoća ne postane monotona.
Upravo je ovaj tart napravio najveći obrat za stolom: kruška, koju bismo inače lako preskočili, ovdje je postala dio kombinacije kojoj smo se vraćali zalogaj po zalogaj.
Ono što joj je najviše privuklo pažnju bila je izmjena tekstura. Kremasto, sočno, mekano, pa čokolada i biskvit koji cijelom desertu daju strukturu. Kruška pritom ne dominira, nego funkcionira kao dio mnogo šire kombinacije.
Neke deserte poželimo fotografisati prije nego što ih probamo. Dior je jedan od njih.
Dolazi u formi jajeta, a unutra spaja mango, marakuju, ananas i kokos, uz tamnu čokoladu koja tropsku svježinu vodi u dubljem smjeru. Marakuja donosi kiselost, kokos mekoću, a čokolada taman dovoljno gorčine da sve ostane izbalansirano.
Cherry ide poznatijim putem: mascarpone, višnja i čokolada. Kremoznost mascarponea, kiselost višnje i dubina čokolade daju upravo onaj balans koji od ove kombinacije očekujemo.
Kod Pistachia smo, pak, imale vrlo jednostavan kriterij: ako je pistacija u imenu, želimo je jasno osjetiti. Pasta od pistacije ovdje nosi desert, dok bijela čokolada samo omekšava njen izražen, orašasti karakter.
Tri sasvim različita profila, ali svaki dovoljno jasan u onome što želi biti.
Naravno da nismo otišli praznih ruku.
Le Bon završio je u kutiji za ponijeti, sa šumskim voćem, bijelom čokoladom i nježnom vanilijom.
Kiselost voća i mekša slatkoća bijele čokolade i vanilije daju mu dovoljno kontrasta da ostane svjež, a ne samo sladak.
A činjenica da smo nakon svega za stolom ipak odlučili ponijeti još jedan desert govori dovoljno sama za sebe.
Interijer L’Amandiera je nenametljiv i ugodan, dovoljno miran da glavnu ulogu bez problema prepusti vitrini.
A ona je ovdje zapravo najjači dio prostora. Okrenuta je direktno prema ulici, pa je ponudu moguće proučiti i prije nego što zakoračite unutra. Dovoljno je usporiti pored izloga i plan za ostatak dana vrlo lako dobije desertnu digresiju.
Jednako dobar utisak ostavlja i usluga. Tim je pažljiv, strpljiv i dobro upućen u ponudu, što posebno znači kada se izbor iz jednog deserta vrlo brzo proširi na nekoliko ozbiljnih kandidata.
Uz raspon koji ide od svježijih voćnih kombinacija do pistacije, čokolade i karamela, dobra preporuka ovdje zaista pomaže da se izbor suzi prema onome što vam se tog dana najviše jede.
Najjasniji odgovor dobile smo od deserta od kojeg smo ga najmanje očekivale.
Tarte Aux Poires.
Kruška, vanilija, čokolada, badem i slana karamela pokazali su se kao najzaokruženija kombinacija večeri, slojevita taman toliko da svaki novi zalogaj otkrije nešto drugo.
Dior nas je osvojio vizualom i tropskim kontrastima, Pistachio preciznošću okusa, a Cherry klasičnim balansom višnje, mascarponea i čokolade. Ipak, tart s kruškom ostao je onaj desert kojem smo se vraćale i u razgovoru nakon posljednjeg zalogaja.
A upravo takve detalje tražimo kada neku adresu uvrstimo na The Bonjour.list. Ne samo lijep prostor ili atraktivnu vitrinu, nego mjesto koje ostavi dovoljno snažan gastronomski utisak da već pri izlasku razmišljamo šta bismo sljedeći put probale.
Kod L’Amandiera prvi impuls dolazi iz izloga.
Razlog za povratak pronašli smo nekoliko slojeva dublje.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
