TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.8.2020.
Željko Garmaz publicist je i pisac Vinskih priča kojeg je ovaj projekt odveo na još jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.
Ono što je važno spomenuti jeste da Željko uvijek naglasak stavlja na ljude i životne priče vinara kakve nećete naći u klasičnim vodičima i priručnicima. Vrlo vjerojatno će vas kroz svoje vinske priče i nasmijati, natjerati da ih pročitate u jednom dahu, a uz to sve uvidjet ćete da je vinogradarstvo jedna sasvim posebna djelatnost iza koje se krije mnogo snova, tradicije, rada i zanimljivih dogodovština. Ono je način života.
Njegova nova knjiga 'Vinske priče Bosne i Hercegovine' dolazi na čak 440 stranice, a uz priče o vinarima i vinima, unutar korica naći ćete i fotografije u potpisu bh. fotografa Irfana Redžovića.
Na naš upit koliko je projekt bio izazovan i koje uspomene nosi s putovanja diljem BiH, Irfan odgovara:
„Definitivno fenomenalno iskustvo i veoma sam ponosan što sam dio ove knjige. Smatram da po prvi put u istoriji BiH imamo knjigu koja ima takav kvaliteta teksta i fotografija da će se čitati dugo. Nadam se da ću fotografijama inspirisati buduće čitatelje da posjete sve što Hercegovina ima za ponuditi, a ima mnogo toga i tek je počelo.“
U razgovoru sa Željkom saznali smo i više detalja o knjizi koju ćete poželjeti u kućnoj biblioteci i koja će vas potaknuti na putovanje vinskim cestama diljem BiH.
Željko Garmaz
Foto: vinskeprice.com
Knjigu 'Vinske priče Bosna i Hercegovina' možete naručiti putem e-maila: [email protected].
Kako biste opisali knjigu u tri riječi?
Najradije bih napisao – „Pohvalimo vinske vitezove!“
Jer, ono što je ovih 36, prije svega, zaljubljenika u vino uradilo za promociju vinske Bosne i Hercegovine podižući do nebesa kvalitetu svojih vina, zavrjeđuje da ih se nazove vitezovima. Oni su u svojevrsnom blitzkriegu napravili čudo te Bosnu i Hercegovinu sa svojim žilavkama, blatinama, trnjacima, pa i tamjanikama, pinotima crnim, cabernet sauvignonima, merlotima…, učinili prepoznatljivim u svjetskim okvirima i izborili se za neizostavno uvrštavanje svoje zemlje u svim relevantnim vinskim edicijama.
Vinarija Brkić
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Primjerice, prošle godine je izašlo iz tiska 8. izdanje World Atlas of Wine, koje je potpisala vjerojatno najutjecajnija svjetska vinska kritičarka Jancis Robinson. Mene su kontaktirali da redigiram neveliki tekst u kojem se pisalo o vinskoj Bosni i Hercegovini. Ovo vam spominjem da bih napomenuo da se do jučer vinsku Bosnu i Hercegovinu promatralo kroz „hepokovsku“ dioptriju te da je u terminološkom smislu čak i kod takvih vinskih autoriteta vladalo neznanje, ili, bolje reći – neinformiranost, što se može iščitati rabljenjem izraza poput Lištica ili Lištičko vinogorje!?
No, ono što me zabrinjava, izgleda da su za vinsku Bosnu i Hercegovinu zainteresiraniji i dobronamjerniji izvan te zemlje nego unutar njezinih granica. Zvuči nevjerojatno, ali u BiH ne postoji nijedan blog u kojem se problematizira vino na bilo koji način, ne postoji nijedan vinski časopis, a da ne govorim da ni nacionalni mediji ne tretiraju vino na iole ozbiljan način. Zvuči apsurdno, jer vino je nešto što je posljednjih desetak godina možda i u najboljem svjetlu predstavilo Bosnu i Hercegovinu u svijetu.
Ovo je vaša osma knjiga po redu, a Vinske priče Bosne i Hercegovine dolaze na čak 440 stranica. Što nas sve očekuje unutar korica?
Nakon raspada Hepoka, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari.
Vinarija Vukoje
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
U Vinskim pričama Bosne i Hercegovine upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visoko pozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa.
Vinarija Acimović
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Ima tu i priča o Miki Zubčević Anđelić iz Trebinja, koju sam predstavio kao jedinu vinarku u Bosni i Hercegovini, a njezina vinska i životna priča je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam susreo u posljednje vrijeme. Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak.
Koliko je vremenski trajala priprema materijala za knjigu, od teksta do fotografija? Najzanimljivija anegdota s putovanja?
Sve moje vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi s vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine i to uglavnom zapadne Hercegovine s nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, Naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji.
Vinarija Povratak
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Za Vinka Zovka iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču!
Tko je još s vama surađivao na ovoj knjizi?
Vinske priče Bosne i Hercegovine su u cjelini „domaći bosanskohercegovački uradak“, jer ne mogu ni sebe, zbog mjesta rođenja – Trebinje, staviti izvan toga konteksta.
Spektakularnu ilustraciju naslovne stranice napravio je veeeeeliki Vedran Klemens, Sarajlija sa zagrebačkom adresom, ilustrator koji se može podičiti brojnim naslovnim stranicama knjiga, ali i radom na vinskim etiketama za Vinariju Boškinac iz Novalje ili Vinariju Mežnarić. Izvrsne fotografije je napravio sjajni Irfan Redžović, također iz Sarajeva.
A predgovor knjizi napisao je moj dobri prijatelj i odličan pisac Željko Ivanković, Varešak sa sarajevskom adresom.
Vinarija Vilinka
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Koliko ste do sada uopće intervjuirali vinara? Vjerujem da se i oni sami iznenade kako ih potaknete na dijeljenje određenih dogodovština ili emocija kroz razgovor…
Kako oni gledaju na sve vaše priče?
Moje vinske priče su već postale prepoznatljive po tome što u njima najmanje pišem o vinima. Vina su preslik karaktera vinara koji ih proizvode i moja logika je da je, kad je već tako, najbolje predstaviti vinara kroz njegovu životnu priču. Uostalom, ne volim, štoviše prezirem organoleptičke opise vina koji su za mene klasično, da prostite, preseravanje i nadmetanje u opisivanju nečega što će nas deset svi predstaviti na drukčiji način. Mnogi vinari se iznenade što u pričama o njima najmanje ima riječi o vinima, ali, u konačnici, sve im se to jako svidi.
Čak se i iznenade kako im to sve lijepo izgleda, ha, ha, ha.
Vinarija Lug
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
3 bh. vina kao idealan odabir za osvježenje na kraju dana…
Uf, najteže moguće pitanje, jer bih vam sad mogao navesti barem deset takvih kombinacija i svaka bi ovisila o danu, mom raspoloženju, društvu… Znate, postoji jedan veliki korčulanski vinar, Luka Krajančić, koga su jednom pitali za jela koja se idealno sljubljuju s njegovim fascinantnim pošipima i plavcima malim.
Znate što je rekao: „Bitnije je skupiti dobru ekipu nego sljubljivati vino i hranu!“. Na tom tragu je i moj odgovor na vaše pitanje.
Na adresu uredništva već stiže naš primjerak knjige. Jedva čekamo!
TEKST: Ilda Lihić-Isović
BiH je na Svjetskom prvenstvu!
Ok, nije više novost. Prvenstvo je krenulo, prve utakmice su već pokrenule komentare, prognoze i porodične razgovore u kojima svi odjednom imaju selektorsko mišljenje.
Ali napisati ili pomisliti ovu rečenicu bez barem malo oduševljenja? Skoro nemoguće.
Ovih dana utakmice se gledaju uz zauzeto mjesto na kauču, navijačku pjesmu koja se pušta malo glasnije i sto na kojem mora biti nešto za grickanje, nešto slatko i nešto što će neko “samo probati”, pa se vratiti po još.
Ako pitate Naidu i Amera, to znači: palačinke, Lino Lada i game night challenge.
Kod njih je sve počelo pitanjem: koliko se zapravo dobro poznaju?
Pravilo je bilo jednostavno. Ko izgubi, pravi palačinke za utakmicu.
Samo što je rezultat bio izjednačen.
Što je, realno, najbolji mogući ishod kad su palačinke u pitanju.
Umjesto da jedno pravi palačinke, a drugo čeka, Naida i Amer su završili zajedno u kuhinji.
Tu je nastao onaj najrealniji dio svakog kućnog game nighta: neko dodaje ulje, neko shvati da brašno još nije ubačeno, neko se pravi da sve ide po planu, a Lino Lada namaz se bira ozbiljnije nego formacija za utakmicu.
Naida je pogodila da Amera više nervira loš sudija nego loša igra. Amer je pogodio Davida Beckhama kao njen celebrity crush. Ona je znala njegov omiljeni klub, on je pogodio njen najdraži okus Lino Lada Gold . Ona njegov Lino Lada Kokos .
I onda je igra prešla na palačinke.
One su bile baza, ali Lino Lada se ovdje nije zaustavila samo na jednoj ulozi.
Jedna teglica može krenuti uz palačinke, završiti uz vafle, kroasan ili voće, a onda otvoriti pitanje koje vrijedi testirati: ide li Lino Lada i uz kokice?
Kod Naide i Amera, odgovor je bio: vrijedi probati.
Za game night snack board ne treba mnogo filozofije: palačinke narezane na zalogaje, kroasani, vafli, voće, kokice, pereci ili štapići i nekoliko Lino Lada okusa koje svako kombinuje po svom.
Lino Lada Duo za one koji vole spoj dvije teksture, Lino Lada Gold za bogatiji, čokoladni okus, Lino Lada Gold Creamy za kremastiji zalogaj, Lino Lada Milk za nježniju varijantu, a Lino Lada Kokos za one koji će prvi reći: “Hajde da probamo i s kokicama.”
Kad su palačinke bile spremne, Naida i Amer su se vratili u dnevni boravak i otvorili novo pitanje: koje game night navike zaslužuju žuti, a koje crveni karton?
Pričanje tokom penala, zadnja palačinka bez pitanja i Lino Lada koja nestane prije poluvremena našli su se među situacijama koje su morali ocijeniti.
Neke su prošle sa žutim kartonom. Neke su odmah dobile crveni.
A za ostatak? Nećemo kvariti video.
Radije vam ostavljamo nekoliko Lino Lada miks kombinacija koje bi mogle spasiti sljedeće poluvrijeme ili produžetke.
Ako ovih dana i vi slažete snack sto za gledanje utakmice, ovo su kombinacije koje možete probati:
Lino Lada Kokos + kokice
Za slatko-slani zalogaj koji zvuči neobično samo dok ga ne probate.
Lino Lada Gold + palačinke
Klasik koji uvijek ima smisla. Zarolajte palačinke, narežite ih na manje komade i poslužite kao snack za dijeljenje.
Lino Lada Duo + kroasani
Brza opcija za sto koji izgleda sređeno i kad nemate mnogo vremena.
Lino Lada Milk + voće
Banane, jagode i ananas uz Lino Lada Milk daju laganiju, ali i dalje dovoljno slatku opciju.
Lino Lada Gold Creamy + vafli
Za desert koji se složi brzo, a izgleda kao da je planiran mnogo ranije.
Na kraju, možda najbolji game night nije onaj u kojem svi znaju pravila fudbala.
Nego onaj u kojem se zna ko voli Lino Ladu Gold, ko bira Lino Ladu Kokos, ko uzima zadnju palačinku samo ako pita i ko, čak i kad je rezultat neriješen, ipak ide u kuhinju zajedno.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
