TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.8.2020.
Željko Garmaz publicist je i pisac Vinskih priča kojeg je ovaj projekt odveo na još jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.
Ono što je važno spomenuti jeste da Željko uvijek naglasak stavlja na ljude i životne priče vinara kakve nećete naći u klasičnim vodičima i priručnicima. Vrlo vjerojatno će vas kroz svoje vinske priče i nasmijati, natjerati da ih pročitate u jednom dahu, a uz to sve uvidjet ćete da je vinogradarstvo jedna sasvim posebna djelatnost iza koje se krije mnogo snova, tradicije, rada i zanimljivih dogodovština. Ono je način života.
Njegova nova knjiga 'Vinske priče Bosne i Hercegovine' dolazi na čak 440 stranice, a uz priče o vinarima i vinima, unutar korica naći ćete i fotografije u potpisu bh. fotografa Irfana Redžovića.
Na naš upit koliko je projekt bio izazovan i koje uspomene nosi s putovanja diljem BiH, Irfan odgovara:
„Definitivno fenomenalno iskustvo i veoma sam ponosan što sam dio ove knjige. Smatram da po prvi put u istoriji BiH imamo knjigu koja ima takav kvaliteta teksta i fotografija da će se čitati dugo. Nadam se da ću fotografijama inspirisati buduće čitatelje da posjete sve što Hercegovina ima za ponuditi, a ima mnogo toga i tek je počelo.“
U razgovoru sa Željkom saznali smo i više detalja o knjizi koju ćete poželjeti u kućnoj biblioteci i koja će vas potaknuti na putovanje vinskim cestama diljem BiH.
Željko Garmaz
Foto: vinskeprice.com
Knjigu 'Vinske priče Bosna i Hercegovina' možete naručiti putem e-maila: [email protected].
Kako biste opisali knjigu u tri riječi?
Najradije bih napisao – „Pohvalimo vinske vitezove!“
Jer, ono što je ovih 36, prije svega, zaljubljenika u vino uradilo za promociju vinske Bosne i Hercegovine podižući do nebesa kvalitetu svojih vina, zavrjeđuje da ih se nazove vitezovima. Oni su u svojevrsnom blitzkriegu napravili čudo te Bosnu i Hercegovinu sa svojim žilavkama, blatinama, trnjacima, pa i tamjanikama, pinotima crnim, cabernet sauvignonima, merlotima…, učinili prepoznatljivim u svjetskim okvirima i izborili se za neizostavno uvrštavanje svoje zemlje u svim relevantnim vinskim edicijama.
Vinarija Brkić
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Primjerice, prošle godine je izašlo iz tiska 8. izdanje World Atlas of Wine, koje je potpisala vjerojatno najutjecajnija svjetska vinska kritičarka Jancis Robinson. Mene su kontaktirali da redigiram neveliki tekst u kojem se pisalo o vinskoj Bosni i Hercegovini. Ovo vam spominjem da bih napomenuo da se do jučer vinsku Bosnu i Hercegovinu promatralo kroz „hepokovsku“ dioptriju te da je u terminološkom smislu čak i kod takvih vinskih autoriteta vladalo neznanje, ili, bolje reći – neinformiranost, što se može iščitati rabljenjem izraza poput Lištica ili Lištičko vinogorje!?
No, ono što me zabrinjava, izgleda da su za vinsku Bosnu i Hercegovinu zainteresiraniji i dobronamjerniji izvan te zemlje nego unutar njezinih granica. Zvuči nevjerojatno, ali u BiH ne postoji nijedan blog u kojem se problematizira vino na bilo koji način, ne postoji nijedan vinski časopis, a da ne govorim da ni nacionalni mediji ne tretiraju vino na iole ozbiljan način. Zvuči apsurdno, jer vino je nešto što je posljednjih desetak godina možda i u najboljem svjetlu predstavilo Bosnu i Hercegovinu u svijetu.
Ovo je vaša osma knjiga po redu, a Vinske priče Bosne i Hercegovine dolaze na čak 440 stranica. Što nas sve očekuje unutar korica?
Nakon raspada Hepoka, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari.
Vinarija Vukoje
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
U Vinskim pričama Bosne i Hercegovine upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visoko pozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa.
Vinarija Acimović
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Ima tu i priča o Miki Zubčević Anđelić iz Trebinja, koju sam predstavio kao jedinu vinarku u Bosni i Hercegovini, a njezina vinska i životna priča je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam susreo u posljednje vrijeme. Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak.
Koliko je vremenski trajala priprema materijala za knjigu, od teksta do fotografija? Najzanimljivija anegdota s putovanja?
Sve moje vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi s vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine i to uglavnom zapadne Hercegovine s nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, Naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji.
Vinarija Povratak
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Za Vinka Zovka iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču!
Tko je još s vama surađivao na ovoj knjizi?
Vinske priče Bosne i Hercegovine su u cjelini „domaći bosanskohercegovački uradak“, jer ne mogu ni sebe, zbog mjesta rođenja – Trebinje, staviti izvan toga konteksta.
Spektakularnu ilustraciju naslovne stranice napravio je veeeeeliki Vedran Klemens, Sarajlija sa zagrebačkom adresom, ilustrator koji se može podičiti brojnim naslovnim stranicama knjiga, ali i radom na vinskim etiketama za Vinariju Boškinac iz Novalje ili Vinariju Mežnarić. Izvrsne fotografije je napravio sjajni Irfan Redžović, također iz Sarajeva.
A predgovor knjizi napisao je moj dobri prijatelj i odličan pisac Željko Ivanković, Varešak sa sarajevskom adresom.
Vinarija Vilinka
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Koliko ste do sada uopće intervjuirali vinara? Vjerujem da se i oni sami iznenade kako ih potaknete na dijeljenje određenih dogodovština ili emocija kroz razgovor…
Kako oni gledaju na sve vaše priče?
Moje vinske priče su već postale prepoznatljive po tome što u njima najmanje pišem o vinima. Vina su preslik karaktera vinara koji ih proizvode i moja logika je da je, kad je već tako, najbolje predstaviti vinara kroz njegovu životnu priču. Uostalom, ne volim, štoviše prezirem organoleptičke opise vina koji su za mene klasično, da prostite, preseravanje i nadmetanje u opisivanju nečega što će nas deset svi predstaviti na drukčiji način. Mnogi vinari se iznenade što u pričama o njima najmanje ima riječi o vinima, ali, u konačnici, sve im se to jako svidi.
Čak se i iznenade kako im to sve lijepo izgleda, ha, ha, ha.
Vinarija Lug
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
3 bh. vina kao idealan odabir za osvježenje na kraju dana…
Uf, najteže moguće pitanje, jer bih vam sad mogao navesti barem deset takvih kombinacija i svaka bi ovisila o danu, mom raspoloženju, društvu… Znate, postoji jedan veliki korčulanski vinar, Luka Krajančić, koga su jednom pitali za jela koja se idealno sljubljuju s njegovim fascinantnim pošipima i plavcima malim.
Znate što je rekao: „Bitnije je skupiti dobru ekipu nego sljubljivati vino i hranu!“. Na tom tragu je i moj odgovor na vaše pitanje.
Na adresu uredništva već stiže naš primjerak knjige. Jedva čekamo!
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Ako kafu i dalje doživljavamo samo kao jutarnji ritual, vrijeme je da joj damo malo više značaja. Ono što smo otkrili kroz nova istraživanja prilično mijenja perspektivu: kafa ne djeluje samo na energiju, nego i na mozak, srce i način na koji funkcionišemo tokom dana.
Kako je sve počelo? Sasvim obično. Stvar koju radimo svaki dan, bez puno razmišljanja i gotovo automatski: ustanemo, skuhamo Grand kafu i krenemo s danom.
Dok smo miješale kafu i prelistavale planove, uhvatile smo sebe kako izgovaramo jednu rečenicu: “Bez ove šoljice ne bih mogla ništa.”
I tu smo stale.
Znamo da nas razbudi, znamo da “radi posao”, ali zapravo… šta kafa radi našem tijelu?
I da li je pijemo u trenutku kada nam zaista najviše odgovara?
U tom trenutku se, negdje između prve i druge kašičice, aktivirala i naša mala Sherlock Holmes vijuga.
Evo nas: kopamo, istražujemo i pokušavamo shvatiti šta se stvarno dešava iza tog svakodnevnog rituala.
Odgovori su bili zanimljiviji nego što smo očekivale, pogotovo zato što se ne svode samo na energiju, nego i na vrlo konkretne uvide o tome koliko kafe ima smisla piti i zašto jutarnja šoljica možda zaista jeste najbolji izbor.
Jedna od najzanimljivijih stvari koje smo pronašli jeste koliko se često kafa povezuje s dugoročnim zdravljem mozga.
Veliko istraživanje objavljeno u prestižnom časopisu Journal of the American Medical Association koje je pratilo više od 130.000 ljudi tokom decenija pokazalo je da umjeren unos, dvije do tri šoljice dnevno, može biti povezan s manjim rizikom od demencije i sporijim kognitivnim opadanjem.
Drugim riječima, ono što danas radimo iz navike, može imati efekat koji ćemo primijetiti tek kasnije.
To ima smisla jer kofein djeluje na procese u tijelu koji su povezani s upalama, cirkulacijom i funkcijom mozga.
Ključna riječ ovdje je: umjerenost.
Nije samo pitanje koliko kafe pijemo, nego i kada.
Istraživanje koje je pratilo više od 40.000 ljudi pokazalo je da ispijanje kafe ujutro može biti povezano s čak 31% manjim rizikom od smrti uzrokovane srčanim bolestima.
Kada se brojke ovako poslože, teško ih je ignorisati.
Zašto? Zato što jutarnja kafa podržava prirodni ritam tijela i daje energiju kad nam najviše treba i ne remeti san.
S druge strane, kafa kasno navečer često radi upravo suprotno: poremeti ritam i utiče na san.
Kada već govorimo o ritualu, ono što pijemo igra veliku ulogu u cijelom iskustvu.
Nije svaka kafa ista i iskreno, ne treba ni biti.
Postoje jutra kada želimo nešto stabilno, poznato i zaokruženo. Onaj prvi gutljaj koji nas “posloži” prije nego što krenemo kroz dan.
Tu biramo Grand Gold, balansiran okus koji ne traži puno razmišljanja, nego jednostavno radi posao.
Onda su tu dani kada nam treba malo više karaktera u šoljici. Intenzivniji miris, jači dojam, kafa koja nas na trenutak zaustavi.
Grand Aroma je upravo to, rekli bismo, ona kafa uz koju se na par minuta stvarno isključite.
I onda dolazimo do onih dana koji ne izgledaju isto svaki put. Nekad žurimo, nekad imamo vremena.
Upravo tu dolazi Black’n’Easy My Way, kafa koja se prilagođava našem tempu.
Može biti brzo rješenje kada nam treba kontinuitet kroz dan, ali i onaj sporiji ritual u džezvi, kada želimo da kafu zaista doživimo, a ne samo popijemo.
Na kraju, stvar je prilično jednostavna: ne biramo uvijek istu kafu, nego onu koja odgovara trenutku u kojem se nalazimo.
Ako već imamo naviku koju ne preskačemo, možda je vrijeme da je počnemo gledati malo drugačije.
Ne kao nešto što radimo automatski, nego kao mali dio dana koji, uz pravi tajming i mjeru, može imati više uticaja nego što smo mislili.
Sve počinje s jednom šoljicom, naravno, Grand kafe.
Priznajte, velika je šansa da upravo sada držite jednu u ruci dok ovo čitate.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
