TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.8.2020.
Željko Garmaz publicist je i pisac Vinskih priča kojeg je ovaj projekt odveo na još jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.
Ono što je važno spomenuti jeste da Željko uvijek naglasak stavlja na ljude i životne priče vinara kakve nećete naći u klasičnim vodičima i priručnicima. Vrlo vjerojatno će vas kroz svoje vinske priče i nasmijati, natjerati da ih pročitate u jednom dahu, a uz to sve uvidjet ćete da je vinogradarstvo jedna sasvim posebna djelatnost iza koje se krije mnogo snova, tradicije, rada i zanimljivih dogodovština. Ono je način života.
Njegova nova knjiga 'Vinske priče Bosne i Hercegovine' dolazi na čak 440 stranice, a uz priče o vinarima i vinima, unutar korica naći ćete i fotografije u potpisu bh. fotografa Irfana Redžovića.
Na naš upit koliko je projekt bio izazovan i koje uspomene nosi s putovanja diljem BiH, Irfan odgovara:
„Definitivno fenomenalno iskustvo i veoma sam ponosan što sam dio ove knjige. Smatram da po prvi put u istoriji BiH imamo knjigu koja ima takav kvaliteta teksta i fotografija da će se čitati dugo. Nadam se da ću fotografijama inspirisati buduće čitatelje da posjete sve što Hercegovina ima za ponuditi, a ima mnogo toga i tek je počelo.“
U razgovoru sa Željkom saznali smo i više detalja o knjizi koju ćete poželjeti u kućnoj biblioteci i koja će vas potaknuti na putovanje vinskim cestama diljem BiH.
Željko Garmaz
Foto: vinskeprice.com
Knjigu 'Vinske priče Bosna i Hercegovina' možete naručiti putem e-maila: [email protected].
Kako biste opisali knjigu u tri riječi?
Najradije bih napisao – „Pohvalimo vinske vitezove!“
Jer, ono što je ovih 36, prije svega, zaljubljenika u vino uradilo za promociju vinske Bosne i Hercegovine podižući do nebesa kvalitetu svojih vina, zavrjeđuje da ih se nazove vitezovima. Oni su u svojevrsnom blitzkriegu napravili čudo te Bosnu i Hercegovinu sa svojim žilavkama, blatinama, trnjacima, pa i tamjanikama, pinotima crnim, cabernet sauvignonima, merlotima…, učinili prepoznatljivim u svjetskim okvirima i izborili se za neizostavno uvrštavanje svoje zemlje u svim relevantnim vinskim edicijama.
Vinarija Brkić
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Primjerice, prošle godine je izašlo iz tiska 8. izdanje World Atlas of Wine, koje je potpisala vjerojatno najutjecajnija svjetska vinska kritičarka Jancis Robinson. Mene su kontaktirali da redigiram neveliki tekst u kojem se pisalo o vinskoj Bosni i Hercegovini. Ovo vam spominjem da bih napomenuo da se do jučer vinsku Bosnu i Hercegovinu promatralo kroz „hepokovsku“ dioptriju te da je u terminološkom smislu čak i kod takvih vinskih autoriteta vladalo neznanje, ili, bolje reći – neinformiranost, što se može iščitati rabljenjem izraza poput Lištica ili Lištičko vinogorje!?
No, ono što me zabrinjava, izgleda da su za vinsku Bosnu i Hercegovinu zainteresiraniji i dobronamjerniji izvan te zemlje nego unutar njezinih granica. Zvuči nevjerojatno, ali u BiH ne postoji nijedan blog u kojem se problematizira vino na bilo koji način, ne postoji nijedan vinski časopis, a da ne govorim da ni nacionalni mediji ne tretiraju vino na iole ozbiljan način. Zvuči apsurdno, jer vino je nešto što je posljednjih desetak godina možda i u najboljem svjetlu predstavilo Bosnu i Hercegovinu u svijetu.
Ovo je vaša osma knjiga po redu, a Vinske priče Bosne i Hercegovine dolaze na čak 440 stranica. Što nas sve očekuje unutar korica?
Nakon raspada Hepoka, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari.
Vinarija Vukoje
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
U Vinskim pričama Bosne i Hercegovine upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visoko pozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa.
Vinarija Acimović
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Ima tu i priča o Miki Zubčević Anđelić iz Trebinja, koju sam predstavio kao jedinu vinarku u Bosni i Hercegovini, a njezina vinska i životna priča je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam susreo u posljednje vrijeme. Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak.
Koliko je vremenski trajala priprema materijala za knjigu, od teksta do fotografija? Najzanimljivija anegdota s putovanja?
Sve moje vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi s vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine i to uglavnom zapadne Hercegovine s nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, Naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji.
Vinarija Povratak
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Za Vinka Zovka iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču!
Tko je još s vama surađivao na ovoj knjizi?
Vinske priče Bosne i Hercegovine su u cjelini „domaći bosanskohercegovački uradak“, jer ne mogu ni sebe, zbog mjesta rođenja – Trebinje, staviti izvan toga konteksta.
Spektakularnu ilustraciju naslovne stranice napravio je veeeeeliki Vedran Klemens, Sarajlija sa zagrebačkom adresom, ilustrator koji se može podičiti brojnim naslovnim stranicama knjiga, ali i radom na vinskim etiketama za Vinariju Boškinac iz Novalje ili Vinariju Mežnarić. Izvrsne fotografije je napravio sjajni Irfan Redžović, također iz Sarajeva.
A predgovor knjizi napisao je moj dobri prijatelj i odličan pisac Željko Ivanković, Varešak sa sarajevskom adresom.
Vinarija Vilinka
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
Koliko ste do sada uopće intervjuirali vinara? Vjerujem da se i oni sami iznenade kako ih potaknete na dijeljenje određenih dogodovština ili emocija kroz razgovor…
Kako oni gledaju na sve vaše priče?
Moje vinske priče su već postale prepoznatljive po tome što u njima najmanje pišem o vinima. Vina su preslik karaktera vinara koji ih proizvode i moja logika je da je, kad je već tako, najbolje predstaviti vinara kroz njegovu životnu priču. Uostalom, ne volim, štoviše prezirem organoleptičke opise vina koji su za mene klasično, da prostite, preseravanje i nadmetanje u opisivanju nečega što će nas deset svi predstaviti na drukčiji način. Mnogi vinari se iznenade što u pričama o njima najmanje ima riječi o vinima, ali, u konačnici, sve im se to jako svidi.
Čak se i iznenade kako im to sve lijepo izgleda, ha, ha, ha.
Vinarija Lug
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE
3 bh. vina kao idealan odabir za osvježenje na kraju dana…
Uf, najteže moguće pitanje, jer bih vam sad mogao navesti barem deset takvih kombinacija i svaka bi ovisila o danu, mom raspoloženju, društvu… Znate, postoji jedan veliki korčulanski vinar, Luka Krajančić, koga su jednom pitali za jela koja se idealno sljubljuju s njegovim fascinantnim pošipima i plavcima malim.
Znate što je rekao: „Bitnije je skupiti dobru ekipu nego sljubljivati vino i hranu!“. Na tom tragu je i moj odgovor na vaše pitanje.
Na adresu uredništva već stiže naš primjerak knjige. Jedva čekamo!
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put smo vas kroz Pical Resort, Valamar Collection u Poreču provele kao kroz travel priču.
Rooftop bazen, wellness, more, otvorenje uz plažu i Parenzana kao nit koja se provlači kroz cijeli resort.
Ovaj put se vraćamo za sto.
Jer ako putovanje pamtite i po tome šta ste probale, gdje ste sjedile, koji zalogaj ste komentarisale još sutradan i koji desert vam se vratio u mislima na putu kući, onda gourmet strana Picala zaslužuje poseban tekst.
Tokom boravka izdvojile su se dvije adrese.
Jedna je opuštenija, dnevna, topla i zamišljena za dijeljenje.
Druga je večernja, precizna i fine dining u pravom smislu.
Zajedno su nam pokazale da se Poreč ne oslanja samo na more, stare ulice i ljetni ritam. Ovdje se ozbiljno počinje graditi i gourmet priča.
Prva adresa vodi nas u Jadran Heritage Hotel, Valamar Collection, u starom dijelu Poreča.
Već sam dolazak ima drugačiji osjećaj od resorta. Poreč, kamen, more, fasade, malo sporiji hod i hotel koji više liči na elegantnu gradsku adresu nego na klasični hotelski prostor.
U njemu se nalazi JAZ by Ana Roš Poreč , restoran koji nosi tri Michelinove zvjezdice. Riječ je o najvišem priznanju koje restoran može osvojiti, a kroz povijest je tek mali broj žena chefica ostvario ovaj izniman uspjeh.
Iza koncepta stoji Ana Roš, jedna od najpoznatijih evropskih chefica, ali JAZ ne ide u smjeru ukočenog fine dininga. Nema osjećaja da morate sjediti previše ravno i čekati objašnjenje svakog detalja.
Ovdje se jela dijele.
Komentarišu.
Vraćaju na sredinu stola.
Ručak se više ponaša kao razgovor nego kao ceremonija, što nam se posebno svidjelo.
Ako bismo iz JAZ-a morale izdvojiti jedan zalogaj, bila bi to brusketa.
Na njihovom Instagramu je opisuju kao jedno od onih jela koje se ne preskače i razumijemo zašto.
Brusketa s majonezom od kamenica, mariniranim lokalnim srdelama i salatom od rajčice i bosiljka donosi sve ono što želite od prvog zalogaja na Jadranu: slano, svježe, puno okusa i dovoljno jednostavno da odmah poželite još jedan komad.
To je jelo koje može otvoriti dugi ručak, stajati uz čašu vina ili koktel, ali i prebrzo nestati sa stola.
Baš to je ono što JAZ dobro radi.
Uzima poznate ideje i daje im jasnu, adriatic verziju.
Nakon toga probale smo vitello tonnato s kaparima, sjemenkama i sokovima bundeve, zatim romb pečen na kosti sa šparogama, pancetom i krušnim mrvicama.
A onda je stiglo jelo s imenom koje odmah podigne očekivanja: najbolji teleći odrezak.
Napuhani teleći bečki odrezak u krušnim mrvicama iz Pekarne Ana, uz pire krompir Robuchon.
To je comfort food, ali u verziji koja zna tačno gdje se nalazi. Poznato, ali pažljivije. Domaće u osjećaju, a potpuno restoranski izvedeno.
Za kraj je stigla rožata, ali u JAZ interpretaciji.
Kestenov med joj daje dubinu, suha šljiva donosi zaokruženu slatkoću, a prah od crnog limuna sve lijepo podigne i izbalansira.
Uz nju dolaze i organske jagode s porodične farme nedaleko od Poreča, začinjene uljem bosiljka, malo soli, svježe mljevenim crnim biberom i džemom od jagoda koji rade u kući.
To je onaj detalj koji lijepo objašnjava JAZ: sezona se prati, namirnica se koristi promišljeno, a desert ne završava samo na “nešto slatko za kraj”.
Mekana, bogata i slojevita, ali ne teška. Ukratko, desert zbog kojeg biste vrlo lako svratile i samo na kafu.
Druga adresa vodi nas nazad u Pical Resort .
Harry’s Piccolo Poreč smješten je unutar resorta, a svoju priču naslanja na tršćanski Harry’s Piccolo, restoran s dvije Michelinove zvjezdice.
Ovdje se ritam mijenja.
JAZ je ručak koji dijelite i komentarišete.
Harry’s Piccolo je večera koja ima slijed, koncentraciju i onu vrstu tihe preciznosti.
Mi smo probale tasting meni “Mare, mare, mare”.
Ime ne ostavlja mnogo dileme. More je glavna tema.
Ali ne na očekivan način.
Nije to samo riba, vino i lijep pogled, nego večera koja more prevodi kroz teksture, kiseline, slanost, umami i tanjire koji traže da zastanete prije nego nastavite.
Večera je počela pozdravom iz kuhinje.
Nećemo se praviti da smo zapamtile svaki mikro detalj.
Zapamtile smo da je početak bio savršen.
Nakon toga stigao je uvod prije predjela i maslinovo ulje Galić. Jedan od onih jednostavnih trenutaka koji odmah pokažu gdje ste. Dobro maslinovo ulje ne treba veliki nastup.
Dovoljno je hljeb, tanjir i nekoliko sekundi tišine za stolom.
Prvi veliki slijed bio je La Caesar Salad di Mare, morska interpretacija Caesar salate s grilanom rimskom salatom, gofom, kavijarom, vlascem, majonezom s mentom i koštanom srži gofa, čipsom od ekspandirane riže i spirulinom.
Zvuči kao mnogo toga.
Na tanjiru je imalo smisla.
Prepoznate ideju Caesar salate, ali sve nakon toga ide prema moru.
Harrysotto 2018 bio je jedan od najzanimljivijih slijedova večeri: rižoto na vodi od rajčice, s planktonom, kaparima, inćunima i bosiljkom.
Svježina rajčice, morska dubina, kapari i inćuni, sve dovoljno precizno da jelo ne postane teško.
Zatim je stigao Il Branzino: brancin, kamenice, tostirani pinjoli, rakovice i ZOI blitva.
To je tanjir koji ne igra na veliki efekt, nego na eleganciju. Morski, ali ne agresivan. Mediteranski, ali ne očekivan.
Između slijedova stigao je i kiseli zalogaj koji je pročistio nepce i resetovao okuse prije nastavka večere. Mali detalj, ali s odličnim tajmingom.
Slatki dio večeri otvorio je Il Bosco: sladoled od meda, aroma bora, jagoda, pinjoli i citrus baba.
To nije desert koji ide samo na slatkoću. Više je mirisan, borov, lagano citrusan, kao da na trenutak iz restorana pređete negdje bliže mediteranskoj šumi.
A onda je stigla Oda Parenzani.
I da, kada smo rekle da vas vodimo kroz detalje, mislile smo i na desert.
Ovaj desert nije bio dio standardnog menija koji smo pronašle online, nego posebno osmišljena završnica inspirisana nekadašnjom željezničkom rutom Parenzana.
Četiri deserta.
Četiri stanice na ruti od Poreča do Trsta.
Svaki sa svojim značenjem i vezom s mjestom koje predstavlja.
U prvom tekstu smo pisale kako Pical svoju priču gradi oko Parenzane. U Harry’s Piccolu ta priča nije ostala samo u dizajnu, historiji ili otvorenju.
Došla je na tanjir.
Za koga je ova gourmet strana Poreča?
Ako na putovanjima restorane ne doživljavate samo kao mjesto gdje ćete nešto pojesti između plaže i sobe, ova dva iskustva imaju smisla planirati unaprijed.
JAZ by Ana Roš je za ručak koji se dijeli, komentariše i pamti po jednom sjajnom zalogaju bruschette.
Harry’s Piccolo Poreč je za večer u kojoj želite slijedove, mirniji ritam, morsku preciznost i desert koji cijelu priču vraća na Parenzanu.
Jedan restoran ima dnevnu opuštenost.
Drugi večernju koncentraciju.
Zajedno pokazuju da Poreč više nije samo lijepa jadranska adresa za more, šetnju i zalazak sunca.
Ima i ozbiljan gourmet razlog za povratak.
A mi?
Mi bismo se prvo vratile po onu brusketu.
Pa onda, vrlo vjerovatno, opet završile na večeri koja se završava Parenzanom.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
