Željko Garmaz publicist je i pisac Vinskih priča kojeg je ovaj projekt odveo na još jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.

Ono što je važno spomenuti jeste da Željko uvijek naglasak stavlja na ljude i životne priče vinara kakve nećete naći u klasičnim vodičima i priručnicima. Vrlo vjerojatno će vas kroz svoje vinske priče i nasmijati, natjerati da ih pročitate u jednom dahu, a uz to sve uvidjet ćete da je vinogradarstvo jedna sasvim posebna djelatnost iza koje se krije mnogo snova, tradicije, rada i zanimljivih dogodovština. Ono je način života. 

Njegova nova knjiga 'Vinske priče Bosne i Hercegovine' dolazi na čak 440 stranice, a uz priče o vinarima i vinima, unutar korica naći ćete i fotografije u potpisu bh. fotografa Irfana Redžovića. 
Na naš upit koliko je projekt bio izazovan i koje uspomene nosi s putovanja diljem BiH, Irfan odgovara: 
„Definitivno fenomenalno iskustvo i veoma sam ponosan što sam dio ove knjige. Smatram da po prvi put u istoriji BiH imamo knjigu koja ima takav kvaliteta teksta i fotografija da će se čitati dugo. Nadam se da ću fotografijama inspirisati buduće čitatelje da posjete sve što Hercegovina ima za ponuditi, a ima mnogo toga i tek je počelo.“ 
U razgovoru sa Željkom saznali smo i više detalja o knjizi koju ćete poželjeti u kućnoj biblioteci i koja će vas potaknuti na putovanje vinskim cestama diljem BiH.

Željko Garmaz
Foto: vinskeprice.com

Knjigu 'Vinske priče Bosna i Hercegovina' možete naručiti putem e-maila: [email protected].

Kako biste opisali knjigu u tri riječi?

Najradije bih napisao – „Pohvalimo vinske vitezove!“ 
Jer, ono što je ovih 36, prije svega, zaljubljenika u vino uradilo za promociju vinske Bosne i Hercegovine podižući do nebesa kvalitetu svojih vina, zavrjeđuje da ih se nazove vitezovima. Oni su u svojevrsnom blitzkriegu napravili čudo te Bosnu i Hercegovinu sa svojim žilavkama, blatinama, trnjacima, pa i tamjanikama, pinotima crnim, cabernet sauvignonima, merlotima…, učinili prepoznatljivim u svjetskim okvirima i izborili se za neizostavno uvrštavanje svoje zemlje u svim relevantnim vinskim edicijama.

Vinarija Brkić
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

Primjerice, prošle godine je izašlo iz tiska 8. izdanje World Atlas of Wine, koje je potpisala vjerojatno najutjecajnija svjetska vinska kritičarka Jancis Robinson. Mene su kontaktirali da redigiram neveliki tekst u kojem se pisalo o vinskoj Bosni i Hercegovini. Ovo vam spominjem da bih napomenuo da se do jučer vinsku Bosnu i Hercegovinu promatralo kroz „hepokovsku“ dioptriju te da je u terminološkom smislu čak i kod takvih vinskih autoriteta vladalo neznanje, ili, bolje reći – neinformiranost, što se može iščitati rabljenjem izraza poput Lištica ili Lištičko vinogorje!? 
No, ono što me zabrinjava, izgleda da su za vinsku Bosnu i Hercegovinu zainteresiraniji i dobronamjerniji izvan te zemlje nego unutar njezinih granica. Zvuči nevjerojatno, ali u BiH ne postoji nijedan blog u kojem se problematizira vino na bilo koji način, ne postoji nijedan vinski časopis, a da ne govorim da ni nacionalni mediji ne tretiraju vino na iole ozbiljan način. Zvuči apsurdno, jer vino je nešto što je posljednjih desetak godina možda i u najboljem svjetlu predstavilo Bosnu i Hercegovinu u svijetu.

Ovo je vaša osma knjiga po redu, a Vinske priče Bosne i Hercegovine dolaze na čak 440 stranica. Što nas sve očekuje unutar korica?

Nakon raspada Hepoka, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari.

Vinarija Vukoje
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

U Vinskim pričama Bosne i Hercegovine upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visoko pozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa.

Vinarija Acimović
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

Ima tu i priča o Miki Zubčević Anđelić iz Trebinja, koju sam predstavio kao jedinu vinarku u Bosni i Hercegovini, a njezina vinska i životna priča je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam susreo u posljednje vrijeme. Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak.

Koliko je vremenski trajala priprema materijala za knjigu, od teksta do fotografija? Najzanimljivija anegdota s putovanja?

Sve moje vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi s vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine i to uglavnom zapadne Hercegovine s nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, Naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji.

Vinarija Povratak
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

Za Vinka Zovka iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču!

Tko je još s vama surađivao na ovoj knjizi?

Vinske priče Bosne i Hercegovine su u cjelini „domaći bosanskohercegovački uradak“, jer ne mogu ni sebe, zbog mjesta rođenja – Trebinje, staviti izvan toga konteksta.
Spektakularnu ilustraciju naslovne stranice napravio je veeeeeliki Vedran Klemens, Sarajlija sa zagrebačkom adresom, ilustrator koji se može podičiti brojnim naslovnim stranicama knjiga, ali i radom na vinskim etiketama za Vinariju Boškinac iz Novalje ili Vinariju Mežnarić. Izvrsne fotografije je napravio sjajni Irfan Redžović, također iz Sarajeva.
A predgovor knjizi napisao je moj dobri prijatelj i odličan pisac Željko Ivanković, Varešak sa sarajevskom adresom.

Vinarija Vilinka
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

Koliko ste do sada uopće intervjuirali vinara? Vjerujem da se i oni sami iznenade kako ih potaknete na dijeljenje određenih dogodovština ili emocija kroz razgovor…
Kako oni gledaju na sve vaše priče?

Moje vinske priče su već postale prepoznatljive po tome što u njima najmanje pišem o vinima. Vina su preslik karaktera vinara koji ih proizvode i moja logika je da je, kad je već tako, najbolje predstaviti vinara kroz njegovu životnu priču. Uostalom, ne volim, štoviše prezirem organoleptičke opise vina koji su za mene klasično, da prostite, preseravanje i nadmetanje u opisivanju nečega što će nas deset svi predstaviti na drukčiji način. Mnogi vinari se iznenade što u pričama o njima najmanje ima riječi o vinima, ali, u konačnici, sve im se to jako svidi.
Čak se i iznenade kako im to sve lijepo izgleda, ha, ha, ha.

Vinarija Lug
Foto: Irfan Redžović/VINSKE PRIČE

3 bh. vina kao idealan odabir za osvježenje na kraju dana…

Uf, najteže moguće pitanje, jer bih vam sad mogao navesti barem deset takvih kombinacija i svaka bi ovisila o danu, mom raspoloženju, društvu… Znate, postoji jedan veliki korčulanski vinar, Luka Krajančić, koga su jednom pitali za jela koja se idealno sljubljuju s njegovim fascinantnim pošipima i plavcima malim.
Znate što je rekao: „Bitnije je skupiti dobru ekipu nego sljubljivati vino i hranu!“. Na tom tragu je i moj odgovor na vaše pitanje.

Na adresu uredništva već stiže naš primjerak knjige. Jedva čekamo! 

Jeste li se ikada zapitali šta bi mačak mogao naučiti o svijetu oko sebe? Šta ako vam kažemo da jedan takav mačak, izvanredno hrabar i znatiželjan, poziva vas da uronite u svijet zbirki jednog od najvažnijih muzeja u Bosni i Hercegovini?

Da, upravo to radi Pavo, vanzemaljski mačak, zvijezda slikovnice koja je u izdanju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine postala pravi hit. Šta sve stoji iza ove priče? Razgovarali smo s autoricom Aleksandrom Bunčić, koja nam je otkrila sve zanimljivosti o nastanku slikovnice, inspiraciji i posebnoj misiji ovog neobičnog mačka.

 

Ova slatka, pomalo neobična slikovnica nije samo za ljubitelje životinja i djece koja će voljeti Pavove avanture. Ona također izražava ljubav prema historiji, kulturi i prijateljstvu koje povezuje ljude i mačke. Svaka stranica ove slikovnice oslikava nevjerovatnu maštovitost, otvarajući vrata muzeja na način koji nikad niste vidjeli kroz oči jednog znatiželjnog maca. Pavo vas vodi kroz zbirke Zemaljskog muzeja, pokazuje vam tajne prošlosti i potiče da postanete mali istraživači.

Da cijela stvar bude još šarmantnija, priča o Pavovoj misiji nije samo edukativna, već i zabavna jer ko ne voli dozu mačije maštovitosti? 


Aleksandra, ko je Pavo? Kako biste opisali ovog posebnog mačka koji poziva djecu da istraže Zemaljski muzej? Šta ga čini toliko posebnim i "vanzemaljskim" u vašim očima? 

Pavo je mačak sa karakterom. Stvarni mačak Pavo, koji je bio inspiracija za ovu slikovnicu, znatiželjan je, pomalo ozbiljan i zaigran. Vanzemaljski je interna kovanica u muzeju, i odlično je poslužila i u ovom kontekstu. Odnosi se na nešto posebno i drugačije. Mačke, koliko god smo naučili o njima u ovih nekoliko hiljada godina koliko su sa nama, pripitomljene, imaju onaj nedokučivi dio koji nas intrigira, fascinira, a katkad i frustrira. Pavo, kao i rijetke mačke u Britanskom ili Ermitraž muzeju, dobio je priliku biti u službi institucije. Znate već, puna plata, plaćeni odmor i naravno regres (smijeh).

 

Koji je bio najzabavniji trenutak u stvaranju ove slikovnice? 

Stvaranje slikovnice odvijalo se u nekoliko faza, od inicijalne ideje i planiranja, izrade prvih skica i storyboard-  a, do finalnog rješenja. Maja Biondić, ilustratorica, ima psa, pa smo se neprestano šalile da je u sukobu interesa. Svaka od ovih faza imala je neki poseban, zanimljiv ili zabavan trenutak, ali bih svakako izdvojila posjetu muzeju i Pavi. Bilo je interesantno promatrati ga u muzejskom okruženju, kako njuška biljke u Botaničkom vrtu, odmjerava druge preparirane divlje mačke u prirodnjačkom odjeljenju, ili ugodno ljenčari na omiljenom mjestu. Zahvaljujem Pavinoj vlasnici koja ga je posebno uredila za našu posjetu i kupila mu specijalnu leptir mašnu - ogrlicu.

 

Drugi trenutak bio je kada su dva osmogodišnjaka dala kritički osvrt na prve skice. Bilo mi je važno vidjeti kako djeca reagiraju na priču i ilustracije. Naslućujete da je ovaj ozbiljni podhvat završio u višesatnoj diskusiji sa puno smijeha i nekim odličnim prijedlozima koje smo usvojili u finalnoj verziji slikovnice. Kada sam tu djecu nakon nekoliko mjeseci ponovno srela, odmah su me pitali kako je Pavo i šta radi.


Možete li nam reći više o vašoj saradnji s Zemaljskim muzejom u ovom projektu? Kako je ta priča oblikovala sam sadržaj slikovnice? 

U Zemaljski muzej dolazim iz posve drugih razloga. Kao istraživačica i znanstvenica koja se bavi Sarajevskom Hagadom, dosta vremena provodim u biblioteci ili sobi gdje se hagada čuva. Tokom jednog sastanka, Pavo je samouvjereno ušao u prostoriju, skočio u moje krilo i kreirao našu posebnu konekciju i ovu priču. Pavo nije mačak koji se svakome umiljava, i čini mi se da me je odabrao, na osnovu stručnih kvalifikacija i iskustva (smijeh), da zajedno doprinesemo segmentu koji je muzeju nedostajao, a tiče se onih najmlađih. Šalu na stranu, muzej je prepoznao važnost inicijative i data mi je prilika da kroz projekat utkam i svoja pedagoška znanja. Slikovnica reflektira moju ljubav prema muzeju, umjetnosti, istraživanju, djeci i životinjama. I još nekim skrivenim stvarima koje su, kako to obično biva, zabilježene između redova.


Pavo poziva djecu da uče i istražuju, ali i da se povežu s mačkama i njihovom neovisnošću. Koja je uloga tih "mačijih" kvaliteta u priči i kako se one reflektiraju na način na koji djeca doživljavaju vlastitu istraživačku prirodu? 

Iako ne svijetle u mraku, mačke sve jasno vide. Jednako tako, i djeca stvari vide onakvima kakve one jesu, bez filtera, nametnutih normi ili bespotrebnih komplikacija. Djeca imaju tu jedinstvenu sposobnost, da stvari svedu na njihovu suštinu. Imaju nesalomljivi fokus i beskompromisnu neovisnost koja se nekad doživljava kao tvrdoglavost. Te tri osobine srž su svakog uspješnog istraživača. Slikovnica suptilno nameće te "mačje" kvalitete, da se dodatno izbruse i izoštre

 

Kako zamišljate da djeca reaguju na Pavine avanture? Koje ključne vrijednosti želite prenijeti kroz priču? 

Prve reakcije na slikovnicu su izvrsne. Iako je namijenjena djeci predškolskog uzrasta, pouzdano znam (smijeh), da i druge generacije uživaju u priči, ilustracijama i nekim univerzalnim pitanjima koja se provlače. Na primjer, kako reagirati kada pogriješimo? Naša djeca su pod konstantnim stresom zbog očekivanja da moraju biti savršena i najbolja, ali Pavo ih uči vlastitim primjerom da je u redu ponekad pogriješiti sve dok pokušavate ponovno. 

Djeci se posebno sviđa interaktivni dio priče, kada sa Pavom skaču ili detektivski osmatraju prostor oko sebe. U slikovnici nije sve rečeno i otkriveno, i na kraju postoji zadatak koji, mali čitaoci, oslanjajući se na vlastite istraživačke vještine i instinkt, trebaju otkriti sami.

Slikovnicom sam također željela potaknuti čitalačke navike djece i inspirirati stvaranje nove generacije posjetitelja, onih kojima je prirodno dolaziti u muzej, promatrati, propitivati i osluškivati. Ako dobro uradimo svoj posao, to je generacija kojoj nećemo morati objašnjavati zašto je kultura važna. 

 

Autorica Aleksandra Bunčić i ilustratorica Maja Biondić stvorile su svijet u kojem i najmanji čitatelji (3 - 6 godina) mogu uživati, ali činjenica je da Pavo ne bira godine, već ljubitelje dobrih priča.

Ako želite da ovaj šarmantni vodič kroz muzejsku magiju prede i na vašim policama, potražite ga u suvenirnici Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine ili kliknite na webshop. Pavo vas čeka... znatiželjan kao i uvijek!

* * *
Foto: Privatna arhiva