TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 23.3.2020.
Prije nešto više od tri mjeseca, na BONJOUR.ba pisali smo vam o jednom jako zanimljivom gastro Instagram profilu koji vodi jedan par, dvoje strastvenih gurmana.
Mirna Dizdarević i Dino Rogić na Instagram profilu @the.mood.food dijele praktične, svakodnevne recepte i gastro preporuke, a nedavno je cijela priča narasla u nešto drugačiji gastro blog.
Naime, Mirna je pokrenula 'Mislim, dakle kuham', gdje svaki tjedan uz osobne priče o važnosti pojedinih jela ili namirnica u njenom životu, otkriva i recepte koje vrijedi probati. Saznali smo više o ovom kulinarskom projektu i Mirnu zamolili da nam #OstaniKući vrijeme dodatno obogati receptom za svima omiljenu deliciju – slane kiflice.
Što je bila inspiracija za sam naziv bloga, a tko potpisuje vizualni izgled bloga?
Naziv bloga je došao od moga partnera koji je odmah došao na ideju da bi se blog trebao zvati Mislim, dakle kuham. Ja sam mu opisala o čemu je i kakve ću priče pisati s receptima i vrlo brzo je naziv usvojen. Vizuealni identitet bloga potpisuje moja dugogodišnja prijateljica i talentirana arhitektica, Nera Džanić.
Svoje recepte predstavljaš na kreativan način, kroz priče koje nose više od samog recepta za pripremu. Zašto si se odlučila baš za ovaj stil i kakve su reakcije čitatelja?
Odlučila sam se za ovaj stil pisanja te samog predstavljanja recepata, upravo zbog toga što ja vežem hranu uz emocije i sjećanja.
Što sam starija i što više razmišljam o kuhinji svoje mame i svojih baka, sve više me ti isti recepti asociraju na neke priče koje vežem uz njih.
Hrana i emocije su dvije stvari koje su usko povezane. Hrana veže ljude, održava nas u životu, čini nas kreativnim, opušta nas i čini nas sretnim.
Za mene je kuhanje čista terapija i sve priče koje pišem su kao jedna seansa.
Uvijek se osjećam bolje kada napišem neku priču i dobar recept i trudit ću se da nastavim ovim tempom.
Reakcije čitatelja su za mene iznenađujuće. Na početku nisam mislila da će itko čitati moje mozganje iskreno, ali nakon feedbacka koji dobijem poslije svakog objavljenog blog posta, postajem sve sigurnija da ovo što radim je ispravno. Vidim da se ljudi pronalaze u pričama, vidim da isprobavaju recepte i to mi je iznimno drago. Isto tako, netko dođe da pročita samo priču, netko samo recept i to čini ovaj blog posebnim.
Gdje pronalaziš inspiraciju za same recepte i koji ti je do sada najveći izazov u kuhinji?
Najveću inspiraciju pronalazim u receptima s kojima sam odrasla. Same priče iz djetinjstva me vežu uz specifične recepte.
Ne volim komplicirane recepte generalno, jer hrana je dosta jednostavna i savršena bez previše dodataka. Volim svježe i zdrave namirnice i što manje začina i dodataka. Moja čitava filozofija kuhanja je da pustimo hranu da bude onakva kakva jeste. Da nema potrebe za nezdravim začinima, nema potrebe da je hrana masna i ljudi trebaju da jedu ono što im tijelo želi. Samo izbalansiranom prehranom će naše tijelo i um biti sretni i zdravi.
Najveći izazov u kuhinji mi je sama kuhinja, jer je jako mala. Jedva čekam da mogu imati veliku kuhinju s puno prostora za isprobavanje novih recepata.
Koliko vremena ti je potrebno za pripremu jednog blog posta (fotografije, tekst, video)?
Za pripremu jednog blog posta treba mi više dana. Vremenski nije puno, ali nikada ne napravim recept i ne napišem priču u isto vrijeme. Obično prvo napišem priču, sjetim se recepta, napravim ga kada mogu, fotkam gotovo jelo, obrađujem fotografiju i onda svakog ponedjeljka možete čitati nove postove. Sve u svemu ukupno 3-4 sata.
Koliko ti kuhanje pripomaže u ovom periodu za #feelgood atmosferu u domu? Koje si recepte do sada pripremala?
Moram priznati da mi kuhanje u ovim trenutcima najviše pomaže. Kao što sam već napisala, kuhanje je moja terapija i sada mi je prijeko potrebna. Fokusirana sam na ono što kuham, pripremim sve, napravim i uživamo onda u delicijama. Kuhanje mi pomaže da se opustim i nađem svoj mir, a to je najvažnije u ovim trenutcima. Predlažem svim Vašim čitateljima da isprobaju neki novi recept, te da na taj način “pobjegnu” bar na kratko od današnje svakodnevice.
Brz i jednostavan recept za slane kiflice
Sastojci:
Priprema:
Pećnicu uključite na 200 stupnjeva.
U posudu staviti brašno, kvasac, sol i šećer, i sjediniti.
U manjoj šerpi stavite ulje i maslac da se istopi. U to dodati 200 ml mlijeka, jogurt i žlicu octa.
U brašno dodajte smjesu s maslacem, uljem, jogurtom, mlijekom i octom. Sjedinite smjesu drvenom kuhačom, pa onda rukom dok se tijesto ne počne odvajati od zdjele. Prekrijte prozirnom folijom i ostavite sat vremena da se diže.
Kada se tijesto diglo, premijesite ga. Za manje kiflice, tijesto prepolovite na pola i izvaljajte na debljinu 1-2 cm. Režite tijesto na trokute, kao da režete pizzu. Možete praviti manje ili veće kiflice, to zavisi od vas. Ja uvijek napravim raznih veličina.
Rolajte kiflice same ili ako želite kao ja, dodajte malo sira i šunke.
Kiflice stavite na papir za pečenje, zatim u tepsiju i premažite jajetom. Možete kiflice posuti sjemenkama ako ih imate, a ako ne, ostavite ih bez ičega.
Pecite 15-20 minuta, zavisno od jačine pećnice.
Ostavite kiflice da se malo ohlade i imat ćete savršeno mekane kiflice za #feelgood trenutak u udobnosti vašeg doma.
Dobar tek, ostanite doma, čuvajte sebe i one oko sebe!
Mirna Dizdarević
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
