TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 23.3.2020.
Prije nešto više od tri mjeseca, na BONJOUR.ba pisali smo vam o jednom jako zanimljivom gastro Instagram profilu koji vodi jedan par, dvoje strastvenih gurmana.
Mirna Dizdarević i Dino Rogić na Instagram profilu @the.mood.food dijele praktične, svakodnevne recepte i gastro preporuke, a nedavno je cijela priča narasla u nešto drugačiji gastro blog.
Naime, Mirna je pokrenula 'Mislim, dakle kuham', gdje svaki tjedan uz osobne priče o važnosti pojedinih jela ili namirnica u njenom životu, otkriva i recepte koje vrijedi probati. Saznali smo više o ovom kulinarskom projektu i Mirnu zamolili da nam #OstaniKući vrijeme dodatno obogati receptom za svima omiljenu deliciju – slane kiflice.
Što je bila inspiracija za sam naziv bloga, a tko potpisuje vizualni izgled bloga?
Naziv bloga je došao od moga partnera koji je odmah došao na ideju da bi se blog trebao zvati Mislim, dakle kuham. Ja sam mu opisala o čemu je i kakve ću priče pisati s receptima i vrlo brzo je naziv usvojen. Vizuealni identitet bloga potpisuje moja dugogodišnja prijateljica i talentirana arhitektica, Nera Džanić.
Svoje recepte predstavljaš na kreativan način, kroz priče koje nose više od samog recepta za pripremu. Zašto si se odlučila baš za ovaj stil i kakve su reakcije čitatelja?
Odlučila sam se za ovaj stil pisanja te samog predstavljanja recepata, upravo zbog toga što ja vežem hranu uz emocije i sjećanja.
Što sam starija i što više razmišljam o kuhinji svoje mame i svojih baka, sve više me ti isti recepti asociraju na neke priče koje vežem uz njih.
Hrana i emocije su dvije stvari koje su usko povezane. Hrana veže ljude, održava nas u životu, čini nas kreativnim, opušta nas i čini nas sretnim.
Za mene je kuhanje čista terapija i sve priče koje pišem su kao jedna seansa.
Uvijek se osjećam bolje kada napišem neku priču i dobar recept i trudit ću se da nastavim ovim tempom.
Reakcije čitatelja su za mene iznenađujuće. Na početku nisam mislila da će itko čitati moje mozganje iskreno, ali nakon feedbacka koji dobijem poslije svakog objavljenog blog posta, postajem sve sigurnija da ovo što radim je ispravno. Vidim da se ljudi pronalaze u pričama, vidim da isprobavaju recepte i to mi je iznimno drago. Isto tako, netko dođe da pročita samo priču, netko samo recept i to čini ovaj blog posebnim.
Gdje pronalaziš inspiraciju za same recepte i koji ti je do sada najveći izazov u kuhinji?
Najveću inspiraciju pronalazim u receptima s kojima sam odrasla. Same priče iz djetinjstva me vežu uz specifične recepte.
Ne volim komplicirane recepte generalno, jer hrana je dosta jednostavna i savršena bez previše dodataka. Volim svježe i zdrave namirnice i što manje začina i dodataka. Moja čitava filozofija kuhanja je da pustimo hranu da bude onakva kakva jeste. Da nema potrebe za nezdravim začinima, nema potrebe da je hrana masna i ljudi trebaju da jedu ono što im tijelo želi. Samo izbalansiranom prehranom će naše tijelo i um biti sretni i zdravi.
Najveći izazov u kuhinji mi je sama kuhinja, jer je jako mala. Jedva čekam da mogu imati veliku kuhinju s puno prostora za isprobavanje novih recepata.
Koliko vremena ti je potrebno za pripremu jednog blog posta (fotografije, tekst, video)?
Za pripremu jednog blog posta treba mi više dana. Vremenski nije puno, ali nikada ne napravim recept i ne napišem priču u isto vrijeme. Obično prvo napišem priču, sjetim se recepta, napravim ga kada mogu, fotkam gotovo jelo, obrađujem fotografiju i onda svakog ponedjeljka možete čitati nove postove. Sve u svemu ukupno 3-4 sata.
Koliko ti kuhanje pripomaže u ovom periodu za #feelgood atmosferu u domu? Koje si recepte do sada pripremala?
Moram priznati da mi kuhanje u ovim trenutcima najviše pomaže. Kao što sam već napisala, kuhanje je moja terapija i sada mi je prijeko potrebna. Fokusirana sam na ono što kuham, pripremim sve, napravim i uživamo onda u delicijama. Kuhanje mi pomaže da se opustim i nađem svoj mir, a to je najvažnije u ovim trenutcima. Predlažem svim Vašim čitateljima da isprobaju neki novi recept, te da na taj način “pobjegnu” bar na kratko od današnje svakodnevice.
Brz i jednostavan recept za slane kiflice
Sastojci:
Priprema:
Pećnicu uključite na 200 stupnjeva.
U posudu staviti brašno, kvasac, sol i šećer, i sjediniti.
U manjoj šerpi stavite ulje i maslac da se istopi. U to dodati 200 ml mlijeka, jogurt i žlicu octa.
U brašno dodajte smjesu s maslacem, uljem, jogurtom, mlijekom i octom. Sjedinite smjesu drvenom kuhačom, pa onda rukom dok se tijesto ne počne odvajati od zdjele. Prekrijte prozirnom folijom i ostavite sat vremena da se diže.
Kada se tijesto diglo, premijesite ga. Za manje kiflice, tijesto prepolovite na pola i izvaljajte na debljinu 1-2 cm. Režite tijesto na trokute, kao da režete pizzu. Možete praviti manje ili veće kiflice, to zavisi od vas. Ja uvijek napravim raznih veličina.
Rolajte kiflice same ili ako želite kao ja, dodajte malo sira i šunke.
Kiflice stavite na papir za pečenje, zatim u tepsiju i premažite jajetom. Možete kiflice posuti sjemenkama ako ih imate, a ako ne, ostavite ih bez ičega.
Pecite 15-20 minuta, zavisno od jačine pećnice.
Ostavite kiflice da se malo ohlade i imat ćete savršeno mekane kiflice za #feelgood trenutak u udobnosti vašeg doma.
Dobar tek, ostanite doma, čuvajte sebe i one oko sebe!
Mirna Dizdarević
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put smo vas kroz Pical Resort, Valamar Collection u Poreču provele kao kroz travel priču.
Rooftop bazen, wellness, more, otvorenje uz plažu i Parenzana kao nit koja se provlači kroz cijeli resort.
Ovaj put se vraćamo za sto.
Jer ako putovanje pamtite i po tome šta ste probale, gdje ste sjedile, koji zalogaj ste komentarisale još sutradan i koji desert vam se vratio u mislima na putu kući, onda gourmet strana Picala zaslužuje poseban tekst.
Tokom boravka izdvojile su se dvije adrese.
Jedna je opuštenija, dnevna, topla i zamišljena za dijeljenje.
Druga je večernja, precizna i fine dining u pravom smislu.
Zajedno su nam pokazale da se Poreč ne oslanja samo na more, stare ulice i ljetni ritam. Ovdje se ozbiljno počinje graditi i gourmet priča.
Prva adresa vodi nas u Jadran Heritage Hotel, Valamar Collection, u starom dijelu Poreča.
Već sam dolazak ima drugačiji osjećaj od resorta. Poreč, kamen, more, fasade, malo sporiji hod i hotel koji više liči na elegantnu gradsku adresu nego na klasični hotelski prostor.
U njemu se nalazi JAZ by Ana Roš Poreč , restoran koji nosi tri Michelinove zvjezdice. Riječ je o najvišem priznanju koje restoran može osvojiti, a kroz povijest je tek mali broj žena chefica ostvario ovaj izniman uspjeh.
Iza koncepta stoji Ana Roš, jedna od najpoznatijih evropskih chefica, ali JAZ ne ide u smjeru ukočenog fine dininga. Nema osjećaja da morate sjediti previše ravno i čekati objašnjenje svakog detalja.
Ovdje se jela dijele.
Komentarišu.
Vraćaju na sredinu stola.
Ručak se više ponaša kao razgovor nego kao ceremonija, što nam se posebno svidjelo.
Ako bismo iz JAZ-a morale izdvojiti jedan zalogaj, bila bi to brusketa.
Na njihovom Instagramu je opisuju kao jedno od onih jela koje se ne preskače i razumijemo zašto.
Brusketa s majonezom od kamenica, mariniranim lokalnim srdelama i salatom od rajčice i bosiljka donosi sve ono što želite od prvog zalogaja na Jadranu: slano, svježe, puno okusa i dovoljno jednostavno da odmah poželite još jedan komad.
To je jelo koje može otvoriti dugi ručak, stajati uz čašu vina ili koktel, ali i prebrzo nestati sa stola.
Baš to je ono što JAZ dobro radi.
Uzima poznate ideje i daje im jasnu, adriatic verziju.
Nakon toga probale smo vitello tonnato s kaparima, sjemenkama i sokovima bundeve, zatim romb pečen na kosti sa šparogama, pancetom i krušnim mrvicama.
A onda je stiglo jelo s imenom koje odmah podigne očekivanja: najbolji teleći odrezak.
Napuhani teleći bečki odrezak u krušnim mrvicama iz Pekarne Ana, uz pire krompir Robuchon.
To je comfort food, ali u verziji koja zna tačno gdje se nalazi. Poznato, ali pažljivije. Domaće u osjećaju, a potpuno restoranski izvedeno.
Za kraj je stigla rožata, ali u JAZ interpretaciji.
Kestenov med joj daje dubinu, suha šljiva donosi zaokruženu slatkoću, a prah od crnog limuna sve lijepo podigne i izbalansira.
Uz nju dolaze i organske jagode s porodične farme nedaleko od Poreča, začinjene uljem bosiljka, malo soli, svježe mljevenim crnim biberom i džemom od jagoda koji rade u kući.
To je onaj detalj koji lijepo objašnjava JAZ: sezona se prati, namirnica se koristi promišljeno, a desert ne završava samo na “nešto slatko za kraj”.
Mekana, bogata i slojevita, ali ne teška. Ukratko, desert zbog kojeg biste vrlo lako svratile i samo na kafu.
Druga adresa vodi nas nazad u Pical Resort .
Harry’s Piccolo Poreč smješten je unutar resorta, a svoju priču naslanja na tršćanski Harry’s Piccolo, restoran s dvije Michelinove zvjezdice.
Ovdje se ritam mijenja.
JAZ je ručak koji dijelite i komentarišete.
Harry’s Piccolo je večera koja ima slijed, koncentraciju i onu vrstu tihe preciznosti.
Mi smo probale tasting meni “Mare, mare, mare”.
Ime ne ostavlja mnogo dileme. More je glavna tema.
Ali ne na očekivan način.
Nije to samo riba, vino i lijep pogled, nego večera koja more prevodi kroz teksture, kiseline, slanost, umami i tanjire koji traže da zastanete prije nego nastavite.
Večera je počela pozdravom iz kuhinje.
Nećemo se praviti da smo zapamtile svaki mikro detalj.
Zapamtile smo da je početak bio savršen.
Nakon toga stigao je uvod prije predjela i maslinovo ulje Galić. Jedan od onih jednostavnih trenutaka koji odmah pokažu gdje ste. Dobro maslinovo ulje ne treba veliki nastup.
Dovoljno je hljeb, tanjir i nekoliko sekundi tišine za stolom.
Prvi veliki slijed bio je La Caesar Salad di Mare, morska interpretacija Caesar salate s grilanom rimskom salatom, gofom, kavijarom, vlascem, majonezom s mentom i koštanom srži gofa, čipsom od ekspandirane riže i spirulinom.
Zvuči kao mnogo toga.
Na tanjiru je imalo smisla.
Prepoznate ideju Caesar salate, ali sve nakon toga ide prema moru.
Harrysotto 2018 bio je jedan od najzanimljivijih slijedova večeri: rižoto na vodi od rajčice, s planktonom, kaparima, inćunima i bosiljkom.
Svježina rajčice, morska dubina, kapari i inćuni, sve dovoljno precizno da jelo ne postane teško.
Zatim je stigao Il Branzino: brancin, kamenice, tostirani pinjoli, rakovice i ZOI blitva.
To je tanjir koji ne igra na veliki efekt, nego na eleganciju. Morski, ali ne agresivan. Mediteranski, ali ne očekivan.
Između slijedova stigao je i kiseli zalogaj koji je pročistio nepce i resetovao okuse prije nastavka večere. Mali detalj, ali s odličnim tajmingom.
Slatki dio večeri otvorio je Il Bosco: sladoled od meda, aroma bora, jagoda, pinjoli i citrus baba.
To nije desert koji ide samo na slatkoću. Više je mirisan, borov, lagano citrusan, kao da na trenutak iz restorana pređete negdje bliže mediteranskoj šumi.
A onda je stigla Oda Parenzani.
I da, kada smo rekle da vas vodimo kroz detalje, mislile smo i na desert.
Ovaj desert nije bio dio standardnog menija koji smo pronašle online, nego posebno osmišljena završnica inspirisana nekadašnjom željezničkom rutom Parenzana.
Četiri deserta.
Četiri stanice na ruti od Poreča do Trsta.
Svaki sa svojim značenjem i vezom s mjestom koje predstavlja.
U prvom tekstu smo pisale kako Pical svoju priču gradi oko Parenzane. U Harry’s Piccolu ta priča nije ostala samo u dizajnu, historiji ili otvorenju.
Došla je na tanjir.
Za koga je ova gourmet strana Poreča?
Ako na putovanjima restorane ne doživljavate samo kao mjesto gdje ćete nešto pojesti između plaže i sobe, ova dva iskustva imaju smisla planirati unaprijed.
JAZ by Ana Roš je za ručak koji se dijeli, komentariše i pamti po jednom sjajnom zalogaju bruschette.
Harry’s Piccolo Poreč je za večer u kojoj želite slijedove, mirniji ritam, morsku preciznost i desert koji cijelu priču vraća na Parenzanu.
Jedan restoran ima dnevnu opuštenost.
Drugi večernju koncentraciju.
Zajedno pokazuju da Poreč više nije samo lijepa jadranska adresa za more, šetnju i zalazak sunca.
Ima i ozbiljan gourmet razlog za povratak.
A mi?
Mi bismo se prvo vratile po onu brusketu.
Pa onda, vrlo vjerovatno, opet završile na večeri koja se završava Parenzanom.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
