Upoznajte ljepote Čvrsnice kroz foto dnevnik Stanislave Borovac

Toliko je toga za vidjeti u ovoj našoj lijepoj Bosni i Hercegovini, da je to gotovo teško povjerovati. A mi toga nismo ni svjesni. Prva ja. Ali sa svakim novim izletom i iskustvom u planini, sve više i više otkrivam i učim o ljepotama Bosne i Hercegovine koje su zaista kao jedan veliki nacionalni park.

Skupa sa dvije prijateljice sam krenula u VIII. Planinarsku školu u organizacijiHPD Prenj 1933.
Otkad sam postala član društva, skoro pa svaki slobodan vikend sam provela u planinama. Nakon položene Planinarske škole, učlanila sam se u planinarsko društvo HPD Prenj 1933.

U početku nisam mogla ni sanjati da će ispasti ovako zanimljivo. Tridesetak ljudi koje je povezala planina i skoro pa ništa drugo proveli su 7 vikenda skupa.
Svaki vikend, druga planina. U tih 7 tjedana hodali smo Čvrsnicom, Prenjom, Čabuljom, Crvnjom, išli na top rope penjanje i dvodnevno kampiranje u Omišu i na kraju, dvodnevno kampiranje na Veležu.
Meni je tata povjerovao da ću uspjeti tek nakon što sam se vratila sa drugog izleta neozlijeđena, a od Omiša i penjanja ne progovara baš mnogo o mom planinarskom iskustvu. Nakon odrađenog “top rope” penjanja, jedini top kojeg on spominje je onaj iz kojeg će me ispaliti ako me vidi na slikama da opet visim sa kojekakvog užeta. Svašta smo vam mi naučili u ova dva mjeseca. Svašta što će nam biti korisno u životu, nevezano za to nastavili planinariti ili ne, ali kad smo kod toga, ja ne mislim na maturi stati, idemo sve do doktorata i preko. I ne da nisam stala, nego i ne pomišljam.

Ovaj vikend sam imala svoje prvo zimsko planinarsko iskustvo.
Pod zimsko, mislim da sam prvi put prošla kroz planinarske staze pokrivene snijegom.
Desetak planinara iz našeg društva, zajedno sa mnom je ovu nedjelju provelo penjući se na planinu Čvrsnicu, točnije uspon Tise sa 1380 mnv.
Prvih sat vremena hoda planinarskom stazom izgledalo je kao da smo zalutali natrag u jesen.

Staze su bile prekrivene lišćem. Kad smo prošli dublje u šumu, dočekao nas je pravi zimski ugođaj.

Svakim korakom snijeg je bio sve veći i veći. Dolaskom na našu odredišnu točku tog dana, spomenutu kuću Tise, priroda oko nas je već bila pokrivena snježnim pokrivačem.

Ništa se ne može mjeriti s tim osjećajem. Osjećajem kada dođete na vrh neke planine, popnete se na stijenu  i promatrate tu ljepotu.
Ljepotu koja je dostupna svima nama i za koju nam zaista ne trebaju neki veliki tjelesni napori, jer koliko god truda uložite u taj uspon, minimalno trostruko vam se vrati kada sjednete na vrh, otvorite oči, šutite i samo promatrate.

I naravno fotografirate.
Barem ja. Obožavam ovjekovječiti te prizore.



Foto i tekst: Stanislava Borovac