TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.1.2016.
Toliko je toga za vidjeti u ovoj našoj lijepoj Bosni i Hercegovini, da je to gotovo teško povjerovati. A mi toga nismo ni svjesni. Prva ja. Ali sa svakim novim izletom i iskustvom u planini, sve više i više otkrivam i učim o ljepotama Bosne i Hercegovine koje su zaista kao jedan veliki nacionalni park.
Skupa sa dvije prijateljice sam krenula u VIII. Planinarsku školu u organizaciji HPD Prenj 1933.
Otkad sam postala član društva, skoro pa svaki slobodan vikend sam provela u planinama. Nakon položene Planinarske škole, učlanila sam se u planinarsko društvo HPD Prenj 1933.
U početku nisam mogla ni sanjati da će ispasti ovako zanimljivo. Tridesetak ljudi koje je povezala planina i skoro pa ništa drugo proveli su 7 vikenda skupa.
Svaki vikend, druga planina. U tih 7 tjedana hodali smo Čvrsnicom, Prenjom, Čabuljom, Crvnjom, išli na top rope penjanje i dvodnevno kampiranje u Omišu i na kraju, dvodnevno kampiranje na Veležu.
Meni je tata povjerovao da ću uspjeti tek nakon što sam se vratila sa drugog izleta neozlijeđena, a od Omiša i penjanja ne progovara baš mnogo o mom planinarskom iskustvu. Nakon odrađenog “top rope” penjanja, jedini top kojeg on spominje je onaj iz kojeg će me ispaliti ako me vidi na slikama da opet visim sa kojekakvog užeta. Svašta smo vam mi naučili u ova dva mjeseca. Svašta što će nam biti korisno u životu, nevezano za to nastavili planinariti ili ne, ali kad smo kod toga, ja ne mislim na maturi stati, idemo sve do doktorata i preko. I ne da nisam stala, nego i ne pomišljam.
Ovaj vikend sam imala svoje prvo zimsko planinarsko iskustvo.
Pod zimsko, mislim da sam prvi put prošla kroz planinarske staze pokrivene snijegom.
Desetak planinara iz našeg društva, zajedno sa mnom je ovu nedjelju provelo penjući se na planinu Čvrsnicu, točnije uspon Tise sa 1380 mnv.
Prvih sat vremena hoda planinarskom stazom izgledalo je kao da smo zalutali natrag u jesen.
Staze su bile prekrivene lišćem. Kad smo prošli dublje u šumu, dočekao nas je pravi zimski ugođaj.
Svakim korakom snijeg je bio sve veći i veći. Dolaskom na našu odredišnu točku tog dana, spomenutu kuću Tise, priroda oko nas je već bila pokrivena snježnim pokrivačem.
Ništa se ne može mjeriti s tim osjećajem. Osjećajem kada dođete na vrh neke planine, popnete se na stijenu i promatrate tu ljepotu.
Ljepotu koja je dostupna svima nama i za koju nam zaista ne trebaju neki veliki tjelesni napori, jer koliko god truda uložite u taj uspon, minimalno trostruko vam se vrati kada sjednete na vrh, otvorite oči, šutite i samo promatrate.
I naravno fotografirate.
Barem ja. Obožavam ovjekovječiti te prizore.
Foto i tekst: Stanislava Borovac
TEKST: Adelisa Mašić
Među visokim stablima, oko 20 kilometara od Tuzle, nalazi se toplo, skrovito mjesto koje poziva na predah i pogled u daljinu.
Zelena brda su više od restorana, to je mala jesenja oaza na Majevici, u kojoj se čini da dani teku sporije, a svaki zalazak sunca traje duže nego drugdje.
Drvena terasa, miris vlažne zemlje i svjež zrak koji dolazi s planine stvaraju atmosferu u kojoj i najobičniji dan postaje poseban.
Kiša ovdje ne smeta, naprotiv, čini da sve izgleda kao iz filma, dok se para diže iznad borova, a topla čaša domaćeg čaja grije ruke.
Ovo mjesto, udaljeno tek dovoljno da osjetite bijeg od svakodnevice, nudi jednostavnu, ali vrhunsku ponudu: domaći roštilj, sezonske specijalitete i pogled koji sve usporava. Idealno je za vikend ručak, popodnevni predah ili spontani odlazak kad zatreba tišina.
Zelena brda nisu mjesto koje traži pažnju, već ono koje se pamti po tišini, dobrom zalogaju i pogledu koji ostane u mislima i danima nakon povratka u grad.
Foto: @zelenabrda.restoran
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
