TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.1.2016.
Toliko je toga za vidjeti u ovoj našoj lijepoj Bosni i Hercegovini, da je to gotovo teško povjerovati. A mi toga nismo ni svjesni. Prva ja. Ali sa svakim novim izletom i iskustvom u planini, sve više i više otkrivam i učim o ljepotama Bosne i Hercegovine koje su zaista kao jedan veliki nacionalni park.
Skupa sa dvije prijateljice sam krenula u VIII. Planinarsku školu u organizaciji HPD Prenj 1933.
Otkad sam postala član društva, skoro pa svaki slobodan vikend sam provela u planinama. Nakon položene Planinarske škole, učlanila sam se u planinarsko društvo HPD Prenj 1933.
U početku nisam mogla ni sanjati da će ispasti ovako zanimljivo. Tridesetak ljudi koje je povezala planina i skoro pa ništa drugo proveli su 7 vikenda skupa.
Svaki vikend, druga planina. U tih 7 tjedana hodali smo Čvrsnicom, Prenjom, Čabuljom, Crvnjom, išli na top rope penjanje i dvodnevno kampiranje u Omišu i na kraju, dvodnevno kampiranje na Veležu.
Meni je tata povjerovao da ću uspjeti tek nakon što sam se vratila sa drugog izleta neozlijeđena, a od Omiša i penjanja ne progovara baš mnogo o mom planinarskom iskustvu. Nakon odrađenog “top rope” penjanja, jedini top kojeg on spominje je onaj iz kojeg će me ispaliti ako me vidi na slikama da opet visim sa kojekakvog užeta. Svašta smo vam mi naučili u ova dva mjeseca. Svašta što će nam biti korisno u životu, nevezano za to nastavili planinariti ili ne, ali kad smo kod toga, ja ne mislim na maturi stati, idemo sve do doktorata i preko. I ne da nisam stala, nego i ne pomišljam.
Ovaj vikend sam imala svoje prvo zimsko planinarsko iskustvo.
Pod zimsko, mislim da sam prvi put prošla kroz planinarske staze pokrivene snijegom.
Desetak planinara iz našeg društva, zajedno sa mnom je ovu nedjelju provelo penjući se na planinu Čvrsnicu, točnije uspon Tise sa 1380 mnv.
Prvih sat vremena hoda planinarskom stazom izgledalo je kao da smo zalutali natrag u jesen.
Staze su bile prekrivene lišćem. Kad smo prošli dublje u šumu, dočekao nas je pravi zimski ugođaj.
Svakim korakom snijeg je bio sve veći i veći. Dolaskom na našu odredišnu točku tog dana, spomenutu kuću Tise, priroda oko nas je već bila pokrivena snježnim pokrivačem.
Ništa se ne može mjeriti s tim osjećajem. Osjećajem kada dođete na vrh neke planine, popnete se na stijenu i promatrate tu ljepotu.
Ljepotu koja je dostupna svima nama i za koju nam zaista ne trebaju neki veliki tjelesni napori, jer koliko god truda uložite u taj uspon, minimalno trostruko vam se vrati kada sjednete na vrh, otvorite oči, šutite i samo promatrate.
I naravno fotografirate.
Barem ja. Obožavam ovjekovječiti te prizore.
Foto i tekst: Stanislava Borovac
TEKST: Ada Ćeremida
Marie-Louise Sciò, žena iza Pellicano Hotels grupe, gradi novu mapu luksuzne Italije kroz hotele Il Pellicano, La Posta Vecchia, Mezzatorre i nove adrese La Suvera i La Badia.
Hotel Il Pellicano već decenijama ima status kultne italijanske adrese, ali priča Marie-Louise Sciò ne završava na toj čuvenoj terasi iznad Tirenskog mora.
Ona je odrasla unutar svijeta hotela, studirala arhitekturu i dizajn, a zatim porodično naslijeđe pretvorila u mnogo širu viziju savremenog luksuza.
Danas Pellicano Hotels nisu samo mjesta za odmor, već pažljivo režirane adrese u kojima se spajaju historija, dizajn, moda, more, umjetnost i osjećaj privatnog doma.
Hotel Il Pellicano je ona vrsta adrese koja ne mora mnogo objašnjavati svoj status. Smješten u Porto Ercoleu, na obali Toskane, ovaj hotel nosi atmosferu glamura koji ne pokušava izgledati novo, nego njegovano, filmski i bezvremenski.
Njegove terase, bazen, pogled na more i prepoznatljiva mediteranska estetika stvorili su vizuelni jezik koji se danas često kopira, ali rijetko dostiže.
Za porodicu Sciò, Il Pellicano nije bio samo poslovni projekat. Marie-Louisein otac Roberto Sciò kupio je hotel nakon što se u njega zaljubio kao gost, a ona je kasnije upravo tu adresu preuzela i usmjerila prema novoj generaciji putnika. Umjesto da promijeni njegov karakter, sačuvala je osjećaj mjesta koje izgleda kao da je uvijek bilo tu, samo sada govori i jezikom savremenog dizajna, mode i kulture.
Pellicano Hotels priča mnogo je šira od jednog kultnog hotela. La Posta Vecchia, smještena u Palo Lazialeu nedaleko od Rima, nekada je bila porodični dom, a danas djeluje kao morska palača u kojoj se luksuz ne mjeri veličinom, nego osjećajem da ste ušli u nečiju privatnu, historijsku rezidenciju.
Riječ je o adresi koja ima arhitekturu, umjetnine, more i onu tišinu koju je sve teže pronaći na popularnim italijanskim rutama.
Zatim je tu Mezzatorre Hotel & Thermal Spa na Ischiji, smješten u nekadašnjem tornju iznad vulkanske obale. To je potpuno drugačiji scenarij: termalni spa, dramatična litica, more i ostrvska energija koja djeluje opuštenije, ali i dalje vrlo precizno režirano. Zajedno, La Posta Vecchia i Mezzatorre pokazuju da Sciò ne gradi hotele po jednoj formuli, već svaku adresu tretira kao karakter za sebe.
Marie-Louise Sciò je studirala arhitekturu i dizajn na Rhode Island School of Design, što se jasno vidi u načinu na koji pristupa hotelima.
Kod nje hospitality nije samo usluga, već cjelokupan vizuelni i emotivni doživljaj: kako izgleda soba, kakav je pogled s terase, šta se nalazi u hotelskoj radnji, kakav je osjećaj večere, koje knjige stoje na stolu i zašto sve djeluje kao da nije slučajno.
Ona pripada maloj grupi savremenih hotelijera koji ne prodaju samo noćenje, nego cijeli svijet. Njen pristup je generacijski zanimljiv jer luksuz ne tumači kao hladnu perfekciju, nego kao kombinaciju intime, naslijeđa, estetike i diskretne nonšalancije. Pellicano Hotels zbog toga imaju posebnu publiku: putnike koji žele Italiju s karakterom, a ne samo još jedan lijep hotel s dobrim pogledom.
Među novim projektima Pellicano Hotels grupe posebno se izdvaja La Suvera, renesansno imanje u blizini Siene.
Već sama lokacija zvuči kao savršen nastavak Pellicano priče: toskanska brda, historijska arhitektura i dovoljno distance od klasičnih turističkih ruta da cijela ideja djeluje intimnije.
Ono što možemo očekivati nije hotel koji briše tragove prošlosti, već obnova koja staroj arhitekturi daje novu funkciju. Ako je suditi po dosadašnjem radu Marie-Louise Sciò, La Suvera bi mogla postati adresa za putnike koji žele Toskanu bez klišea: manje razglednica, više atmosfere, tekstura, umjetnosti, vrta, dobrog stola i osjećaja da ste negdje gdje se vrijeme kreće sporije.
Drugi veliki projekat je La Badia, drevna opatija u Umbriji najavljena kao nova Pellicano adresa. To je možda i najzanimljiviji smjer za grupu jer Umbrija već ima potpuno drugačiji ritam od obalne Toskane ili Ischije.
Manje je očigledna, tiša, zelenija i vezana za sporiji tip putovanja.
La Badia zato ima potencijal da postane hotel za one koji luksuz više ne traže u grandioznosti, nego u miru, arhitekturi i prostoru koji ima dubinu. Stara opatija, pejzaž Umbrije i Pellicano pristup dizajnu mogli bi donijeti jednu od najpoželjnijih novih adresa za putnike koji žele Italiju bez gužve, ali s jakim osjećajem mjesta.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
