TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 23.5.2016.
Pobjednica nedavno završenog FORMA Fashion Design Contest dobila je jedinstvenu priliku da svoju skicu gala kreacije predstavi na crvenom tepihu glamuroznog Sarajevo Film Festivala. Na nedavnom sastanku FORMA tima, uzbuđeni i s puno entuzijazma, pregledavali smo materijale kupljene u Italiji, razgovarali o kroju haljine, ali i birali ručno izrađene šablone koji će biti šivani na haljinu koju je di
Sa Ivkom smo razgovarali o njenim počecima u modnoj industriji, saznali koje bh.dizajnere osobno cijeni, ali ju i pitali, kako se nosi sa situacijama u kojima ideje jednostavno ne dolaze kao naručene.
Dragi naši, upoznajte Ivku Marin, bh.dizajnericu o kojoj ćete sigurno još mnogo čitati.
Kako bi sebe opisala u tri riječi?
Jednostavna, spontana, iskrena...
Smatraš li se perfekcionistom?
Da, što ponekad može biti vrlo naporno i za mene i za moju okolinu. (smijeh)
Napustila si studij ekonomije te upisala modni dizajn u Zagrebu. Kako je došlo do ovog zaokreta?
U tom trenutku ekonomija nije bila najbolji izbor za mene. Treba ostati sebi vjeran i raditi ono u čemu pronalaziš radost i ispunjenje. Ponekad je najveća prepreka u nama samima, da si to priznamo i krenemo iz početka. Ja imam puno različitih interesa, prije se očekivalo da izabereš jedno zanimanje i fokusiraš se na njega, danas je sasvim normalno da ljudi istovremeno imaju nekoliko karijera i da se ne ograničavaju na jednu stvar.
Sjećaš li se svoje prve kreacije? Kako je izgledala?
Ako gledamo na to što sam prvo dizajnirala sebi, onda je to bilo u 4. razredu osnovne. U Švicarskoj smo imali sate domaćinstva gdje smo mogli nacrtati i šivati sami uz smjernice učitelja. To je bio prsluk koji se mogao nositi s obje strane. A prva kreacija za prodaju je bila haljinica od svile s našivenim drvenim perlama na leđima.
Tvoja kreacija koja je pobijedila na FORMA natječaju povezuju bh.kulturu i tradiciju na sasvim novi način. Koja se modna filozofija krije iza njenog dizajna?
Akcent je stavljen na kvalitetne tkanine i jake boje koje su povezane sa cvijećem bosanskih vrtova poput ciklame, karanfila, božura i hortenzija. To su boje koje asociraju na toplinu, radost i pozitivnu energiju koja se javlja za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Za voluminozni donji dio haljine sam se odlučila jer smatram da u Bosni i Hercegovini nema dovoljno prilika u kojima se mogu nositi glamurozne, raskošne i trendi haljine. Donji dio je inspiriran voluminoznim suknjama narodnih nošnji, dok je gornji dio stilizirani prsluk od krutih tkanina koji se može skinuti, ispod kojeg ostaje rastezljivi til boje kože s našivenim cvjetovima.
Kreacija će biti premijerno predstavljena na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Čije je pojavljivanje na crvenom tepihu ovog glamuroznog eventa privuklo tvoju pozornost?
Svakako uvijek sjajna Martina Keškić. Ona je modni kameleon.
Rad kojih bh.dizajnera osobno cijeniš?
S obzirom na situaciju na modnoj sceni u BIH, cijenim rad svih dizajnera koji su se uspjeli izboriti svojim talentom i radom. Izdvojila bih Selmu Berisalić kao primjer uspješne osobe i to ne samo na domaćem, već i na inozemnom tržištu.
Vjerujemo da ti se kao kreativcu ponekada dogode i razdoblja kada ideje jednostavno ne dolaze. Kako se nosiš s tim situacijama?
Da, postoje i razdoblja kad se dogodi blokada. Nekad se treba jednostavno odmaknuti od svega i pogledati stvari iz nekog drugog kuta ili promijeniti mjesto i upoznati nove ljude i samim time dobiti nov i svjež pogled na sve, a tad se uglavnom ideje počinju javljati.
A koji je najveći izazov s kojim se susrećeš u radu?
Volim kvalitetne tkanine, detalje i ručni rad. To je u današnje vrijeme postalo problem ako se ne namjeravate baviti visokom modom, jer su te stvari u izvedbi malo skuplje. Danas je nazalost sve postalo instant. Sve treba biti jeftino, odmah dostupno i rijetki gledaju na izvedbu, sastav tkanine, proizvođača, a meni upravo to predstavlja radost, kad vidim da je nešto uredno sašiveno i da su korištene kvalitetne tkanine, da znam osobu koja je proizvela taj proizvod koji će me duže vrijeme veseliti. Tu onda dolazi do izazova - kako napraviti proizvod koji udovoljava svim tim kriterijima.
Kako bi ocijenila kreativnu scenu u BiH i regiji?
Mislim da po kreativnosti ne zaostajemo, iako se tržište BiH i regije ne može mjeriti s uslovima koji se vani nude kreativcima, oni i dalje opstaju i idu dalje. Raduje me svaki put kad pročitam da je netko ostvario uspjeh, to samo znači da se stvari poboljšavaju, da, iako polako, kvaliteta i talent bivaju prepoznati.
Bez koja tri komada ne možeš zamisliti žensku garderobu?
Crni sako, bijela majica i traperice koje dobro stoje.
Mnogi se danas dizajneri tijekom dizajniranja bore s kreativnošću s jedne strane i potrebama tržišta i željama kupaca s druge strane. Kako bi ti opisala riječ trendy?
Alexander McQueen je to najbolje pogodio. "Došlo je novo vrijeme u modi, vrijeme bez pravila. Jedino što je važno su individue i njihov osobni stil koji je nekad visoka moda, nekad svakodnevna moda, nekada klasična, nekada luksuzna, a nekada sve to zajedno.“
A tko su tebi inspirativne dame?
Nemam neke posebne osobe koje me inspiriraju. Super mi je vidjeti na ulici osobe, bilo muške ili ženske koje sve nose s nekom posebnom lakoćom. Jednostavne zrače i vidi se da uživaju u tome.
Glazba koju trenutno slušaš?
Nisam fiksirana na jednu vrstu glazbe. Slušam sve ovisno o raspoloženju.
Knjiga koja je na tebe ostavila veliki utisak je...
Čitam sve što mi dođe pod ruku. To me opušta pa ovisno u kakvom sam raspoloženju tako i biram štiva. Od Paula Coelhoa do ruskih klasika. U svakoj knjizi se može pronaći rečenica, citat ili cijela priča koja ostane u sjećanju. „Sjaj i bijeda kurtizana# Honore de Balzac, „Alkemičar“ P. Coehlo i „ Idiot“, F.M. Dostojevski mogu uvijek iznova čitati. Žao mi je što danas klinci sve manje čitaju, jer ništa ne potiče maštu tako dobro kao zanimljiva knjiga.
Omiljena modna izjava?
„Nosim odjeću u svom stilu kako bih se poštedila muke u kojem ću se stilu odjenuti. “ Katharine Hepburn
Film koji si posljednji pogledala?
„The Revenant“ i „Brooklyn“.
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
