TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 23.5.2016.
Pobjednica nedavno završenog FORMA Fashion Design Contest dobila je jedinstvenu priliku da svoju skicu gala kreacije predstavi na crvenom tepihu glamuroznog Sarajevo Film Festivala. Na nedavnom sastanku FORMA tima, uzbuđeni i s puno entuzijazma, pregledavali smo materijale kupljene u Italiji, razgovarali o kroju haljine, ali i birali ručno izrađene šablone koji će biti šivani na haljinu koju je di
Sa Ivkom smo razgovarali o njenim počecima u modnoj industriji, saznali koje bh.dizajnere osobno cijeni, ali ju i pitali, kako se nosi sa situacijama u kojima ideje jednostavno ne dolaze kao naručene.
Dragi naši, upoznajte Ivku Marin, bh.dizajnericu o kojoj ćete sigurno još mnogo čitati.
Kako bi sebe opisala u tri riječi?
Jednostavna, spontana, iskrena...
Smatraš li se perfekcionistom?
Da, što ponekad može biti vrlo naporno i za mene i za moju okolinu. (smijeh)
Napustila si studij ekonomije te upisala modni dizajn u Zagrebu. Kako je došlo do ovog zaokreta?
U tom trenutku ekonomija nije bila najbolji izbor za mene. Treba ostati sebi vjeran i raditi ono u čemu pronalaziš radost i ispunjenje. Ponekad je najveća prepreka u nama samima, da si to priznamo i krenemo iz početka. Ja imam puno različitih interesa, prije se očekivalo da izabereš jedno zanimanje i fokusiraš se na njega, danas je sasvim normalno da ljudi istovremeno imaju nekoliko karijera i da se ne ograničavaju na jednu stvar.
Sjećaš li se svoje prve kreacije? Kako je izgledala?
Ako gledamo na to što sam prvo dizajnirala sebi, onda je to bilo u 4. razredu osnovne. U Švicarskoj smo imali sate domaćinstva gdje smo mogli nacrtati i šivati sami uz smjernice učitelja. To je bio prsluk koji se mogao nositi s obje strane. A prva kreacija za prodaju je bila haljinica od svile s našivenim drvenim perlama na leđima.
Tvoja kreacija koja je pobijedila na FORMA natječaju povezuju bh.kulturu i tradiciju na sasvim novi način. Koja se modna filozofija krije iza njenog dizajna?
Akcent je stavljen na kvalitetne tkanine i jake boje koje su povezane sa cvijećem bosanskih vrtova poput ciklame, karanfila, božura i hortenzija. To su boje koje asociraju na toplinu, radost i pozitivnu energiju koja se javlja za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Za voluminozni donji dio haljine sam se odlučila jer smatram da u Bosni i Hercegovini nema dovoljno prilika u kojima se mogu nositi glamurozne, raskošne i trendi haljine. Donji dio je inspiriran voluminoznim suknjama narodnih nošnji, dok je gornji dio stilizirani prsluk od krutih tkanina koji se može skinuti, ispod kojeg ostaje rastezljivi til boje kože s našivenim cvjetovima.
Kreacija će biti premijerno predstavljena na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Čije je pojavljivanje na crvenom tepihu ovog glamuroznog eventa privuklo tvoju pozornost?
Svakako uvijek sjajna Martina Keškić. Ona je modni kameleon.
Rad kojih bh.dizajnera osobno cijeniš?
S obzirom na situaciju na modnoj sceni u BIH, cijenim rad svih dizajnera koji su se uspjeli izboriti svojim talentom i radom. Izdvojila bih Selmu Berisalić kao primjer uspješne osobe i to ne samo na domaćem, već i na inozemnom tržištu.
Vjerujemo da ti se kao kreativcu ponekada dogode i razdoblja kada ideje jednostavno ne dolaze. Kako se nosiš s tim situacijama?
Da, postoje i razdoblja kad se dogodi blokada. Nekad se treba jednostavno odmaknuti od svega i pogledati stvari iz nekog drugog kuta ili promijeniti mjesto i upoznati nove ljude i samim time dobiti nov i svjež pogled na sve, a tad se uglavnom ideje počinju javljati.
A koji je najveći izazov s kojim se susrećeš u radu?
Volim kvalitetne tkanine, detalje i ručni rad. To je u današnje vrijeme postalo problem ako se ne namjeravate baviti visokom modom, jer su te stvari u izvedbi malo skuplje. Danas je nazalost sve postalo instant. Sve treba biti jeftino, odmah dostupno i rijetki gledaju na izvedbu, sastav tkanine, proizvođača, a meni upravo to predstavlja radost, kad vidim da je nešto uredno sašiveno i da su korištene kvalitetne tkanine, da znam osobu koja je proizvela taj proizvod koji će me duže vrijeme veseliti. Tu onda dolazi do izazova - kako napraviti proizvod koji udovoljava svim tim kriterijima.
Kako bi ocijenila kreativnu scenu u BiH i regiji?
Mislim da po kreativnosti ne zaostajemo, iako se tržište BiH i regije ne može mjeriti s uslovima koji se vani nude kreativcima, oni i dalje opstaju i idu dalje. Raduje me svaki put kad pročitam da je netko ostvario uspjeh, to samo znači da se stvari poboljšavaju, da, iako polako, kvaliteta i talent bivaju prepoznati.
Bez koja tri komada ne možeš zamisliti žensku garderobu?
Crni sako, bijela majica i traperice koje dobro stoje.
Mnogi se danas dizajneri tijekom dizajniranja bore s kreativnošću s jedne strane i potrebama tržišta i željama kupaca s druge strane. Kako bi ti opisala riječ trendy?
Alexander McQueen je to najbolje pogodio. "Došlo je novo vrijeme u modi, vrijeme bez pravila. Jedino što je važno su individue i njihov osobni stil koji je nekad visoka moda, nekad svakodnevna moda, nekada klasična, nekada luksuzna, a nekada sve to zajedno.“
A tko su tebi inspirativne dame?
Nemam neke posebne osobe koje me inspiriraju. Super mi je vidjeti na ulici osobe, bilo muške ili ženske koje sve nose s nekom posebnom lakoćom. Jednostavne zrače i vidi se da uživaju u tome.
Glazba koju trenutno slušaš?
Nisam fiksirana na jednu vrstu glazbe. Slušam sve ovisno o raspoloženju.
Knjiga koja je na tebe ostavila veliki utisak je...
Čitam sve što mi dođe pod ruku. To me opušta pa ovisno u kakvom sam raspoloženju tako i biram štiva. Od Paula Coelhoa do ruskih klasika. U svakoj knjizi se može pronaći rečenica, citat ili cijela priča koja ostane u sjećanju. „Sjaj i bijeda kurtizana# Honore de Balzac, „Alkemičar“ P. Coehlo i „ Idiot“, F.M. Dostojevski mogu uvijek iznova čitati. Žao mi je što danas klinci sve manje čitaju, jer ništa ne potiče maštu tako dobro kao zanimljiva knjiga.
Omiljena modna izjava?
„Nosim odjeću u svom stilu kako bih se poštedila muke u kojem ću se stilu odjenuti. “ Katharine Hepburn
Film koji si posljednji pogledala?
„The Revenant“ i „Brooklyn“.
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
