TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 5.7.2020.
Ailin je samouka umjetnica i ilustratorica iz Tuzle, a koja je, kako ona kaže, „imaginarni svijet pretvorila u realnost“.
Vibrantne, precizne i živopisne umjetnine poput mandala crteža zahtijevaju intenzivan fokus i pažnju, a otkako je svoju strast pronašla 2015. godine, Ailin je upravo takvim umjetničkim djelima nadahnula ljude iz cijelog svijeta.
Na svom Instagram profilu @mandalabyailin broji više od 36k fanova, a u nastavku možete saznati kakvi su bili njeni počeci, gdje pronalazi ideje, što savjetuje novim umjetnicima i dobiti uvid u njezine prekrasne mandale.
Ailin Karić-Plakalo
***
Pitanje sa kojim često započinjemo naša druženja je: Tko se krije iza Mandala by Ailin brenda?
Moje ime je Ailin Karić-Plakalo i imam 27 godina, iz Brčkog sam ali već tri godine živim u Tuzli. Prije dvije godine sam završila master za Floristiku i pejzažno oblikovanje na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu, a jedan od razloga zašto baš ovaj fakultet da upišem je to što sam veliki zaljubljenik u prirodu, cvijeće i životinje.
Zašto ste odlučili naučiti umjetnost mandale?
Kada razmišljam o mom prvom susretu sa mandalama, moram reći da su iz nekog čudnog razloga zapravo mandale mene izabrale. Ja kada sam počela da crtam mandale, nisam ni znala da crtam nešto što ima ime i značenje. To se desilo u ljeto 2015. godine dok još nisam imala Instagram, a tek kada sam instalirala Instagram, naišla sam na neke slike od drugih mandala umjetnika i tada sam saznala da sam sve vrijeme crtala mandale.
Tek nakon tog 'otkrića' sam odlučila da nastavim crtati i da budem što bolja u tome.
Kada ste prvi put počeli izrađivati mandale?
2015. godine je bio moj prvi susret sa mandalama, a zapravo bih trebala mami zahvaliti na tome jer je htjela da joj nacrtam nešto na zidu. U tu svrhu ja sam sebi uzela obični blok za crtanje i nekoliko drvenih bojica kako bih mogla nacrtati prvo skicu na papiru pa onda da prenesem na zid. Kada sam sve to završila, bilo mi je žao da ne iskoristim ostatak bloka za crtanje obzirom da sam kao mala voljela crtati i u to vrijeme nisam imala neki hobi, tako da na tom bloku nastaju moje prve amaterske mandale i početak putovanja koje traje do danas.
Upoznati smo da umjetnost mandale djeluje terapeutski. Kako se vi osjećate dok crtate i koje emocije izlaze na površinu? Je li izrada mandala umjetnosti općenito duhovni proces za vas?
Moram reći da ja jako volim crtati mandale. Uživam u svakoj fazi njenog nastajanja, bilo to crtanje samog dizajna, kombinovanja detalja, boja itd. Obzirom da crtanje jedne mandale traje 10-15 dana naravno da su za svaku mandalu vezane neke emocije. Ne mogu reći da mandale nastaju samo iz lijepih emocija ili samo iz ružnih emocija, to je mješavina emocija kroz koje ljudi svakodnevno prolaze i kroz koje ja svakodnevno prolazim. Uvijek nastojim da, bez obzira na sve to što je u meni, da iznesem na površinu ipak ono najljepše.
Kako dobijate ideje za svoje uzorke? Proučavate li obrasce koje koriste pojedini umjetnici ili kulture?
Tokom djetinjstva sam izradila svoju maštu do tog nivoa da jasno mogu vidjeti slike nekih stvari bez da sam ih ikada vidjela. Često me pratitelji na Instagramu pitaju za savjete kako dobijam ideje za mandale, šta je izvor moje inspiracije i to mi je jedno od težih pitanja jer ja ne mogu da opišem taj osjećaj kada i kako dobijem ideju za mandalu. Dovoljno je nekada da vidim samo kombinaciju boja da bih u glavi zamislila kakvu želim mandalu nacrtati. Ponekad mi se neki detalji pojave pred očima i odmah uzimam papir da ih nacrtam i sačuvam za sljedeće radove. Naravno, na početku kada sam tek počela da crtam, inspiraciju sam dobijala gledajući slike drugih umjetnika, ali i na samom početku htjela sam uvijek da crtam nešto unikatno, nešto što još niko nije nacrtao, a vjerujem da samo to razmišljanje, da se izdvojim od drugih, je aktiviralo moje ćelije mašte i dovelo me do ovog nivoa na kojem sam danas.
Da li imate najdraži rad i zašto?
Teško bi mi bilo izdvojiti samo jedan rad, ali obzirom da sam veliki zaljubljenik u tirkiznu i plavu boju, uvijek su mi favoriti mandale sa tim bojama, kao na primjer Earthy mandala, Ocean Breeze, Hamsa Hand mandala... mada mi je i Magnolia mandala favorit. Kao što vidite, nikada ne mogu da se odlučim samo za jednu, ali mislim da to i nije strašno. Na meni je da ih volim sve podjednako.
Koja kombinacija boja vam je omiljena?
Svaka kombinacija koja uključuje tirkiznu, plavu i zlatnu. Te mi boje jednostavno nikada ne dosade i mogu da ih gledam po cijele dane tako da se desi da pretjeram i da nekoliko mandala za redom crtam u tim bojama. Međutim, pratitelji znaju moju opsesiju tirkiznom bojom tako da često šalju zahtjeve da radim nešto u drugim bojama, pa ako nekada vidite na mom Instagram profilu kombinacije koje uključuju crvenu boju onda znajte da sam dobila jako puno upita za baš tu kombinaciju boja.
Koliko je vremena potrebno da napravite jedan rad?
Najmanje 10-12 dana (60-75 sati rada) mi treba za jedan rad veličine oko 50x50cm, dok za veće radove mi treba duže, oko 15-20 dana (90-120 sati rada). Sve zavisi od veličine mandale, veličine detalja na mandali itd.
Susrećete li se sa negativnim kritikama i kako su vam one pomogle u oblikovanju karijere?
Što se tiče samih crteža, za njih ne dobijam nikakve kritike, nego samo riječi hvale, ali kada sam završila fakultet i odlučila da ne tražim posao u svojoj struci nego da se posvetim crtanju, slušala sam komentare da se od umjetnosti ne može živjeti, naročito ne u Bosni i Hercegovini, da trebam godinu dana bilo gdje volontirati jer zašto sam inače završila faks ako neću za nekoga besplatno raditi godinu dana? Inače sam osjetljiva osoba i ne volim kritiku nikako jer ni sama nikoga ne kritikujem. Smatram da svi imamo svoju realnost i nema smisla da nekome namećemo nešto što mi smatramo ispravnim, ali pozitivno je to što mi kritika daje snagu i motivaciju, odnosno, svaki put kada mi neko kaže: „Ailin, ti to ne možeš“, u mojoj glavi zapravo odzvanja: „Ailin, ti to možeš“.
Ne samo da sam htjela drugima dokazati da ja nešto mogu ako to stvarno i hoću, nego sam sama sebi dokazala da ako imam pozitivan stav o nekoj stvari, ako svako jutro ustajem i crtam i pri tome zamišljam da mi je to pravi posao, ako svaki dan razmišljam kako ću biti sretna kada jednog dana budem imala dovoljno narudžbi da mogu živjeti od svog rada i truda, onda to mora da se ostvari, mora jednog dana da se posloži sve.
Ja sam iskreno vjerovala u to i drago mi je što jesam jer ponosno mogu reći da sam svoj imaginarni svijet pretvorila u realnost.
Jeste li se ikada suočili sa kreativnom blokadom? Ako da, kako ste ju prevladali?
Moja motivacija i želja da mi crtanje bude pravi posao mi nikada nisu dozvoljavale da se suočim sa nekom kreativnom blokadom. Naravno da bude perioda kada mislite da vam ništa ne ide i kada niste sigurni da li ste na pravom putu, ali što se mene tiče, uvijek sam pokušavala da pronađem šta mi to ne godi u datom trenutku, šta griješim, šta da popravim.
Moralna podrška i od familije često mi je pomagala da razmislim, da predahnem i nastavim gdje sam stala. Normalno je da ne može baš sve ići po planu i onako kako smo zamislili, ali uvijek prvo trebamo sagledati šta nas je dovelo do toga da se osjećamo čudno i nesigurno ili šta nas je dovelo do kreativne blokade.
Vjerujem da se mnogo odgovora krije u nama i svako za sebe mora naučiti kako da čuje i sluša sebe.
Da li i kakvu ulogu igra glazba u ilustracijama koje radite?
Iskreno glazba ne igra nikakvu posebnu ulogu u mojim mandalama.
Jeste da često slušam muziku dok crtam, ali se nerijetko dešava da se toliko zamislim i udubim u samo crtanje da se ne sjećam šta sam slušala prethodnih sat vremena. To je svakako u pitanju neka muzika za opuštanje i to slušam ako imam puno posla kako bih se koncentrisala na samu mandalu. Kao što sam i spomenula, crtanje jedne mandale traje dugo i ne bi bilo fino da se samo muzika sluša. Tako da ja najčešće na YouTube gledam/slušam dokumentarce o raznim temama, bilo to historijske ili neke aktuelne teme, tabu teme itd., a obzirom da su dokumentarci na engleskom i njemačkom jeziku, to mi pomaže da unaprijedim svoje znanje tih jezika, dok turske serije su za turski jezik. :D
Koje su prednosti mandala umjetnosti u kući?
Pa prije svega je prednost mandala što možete izabrati kombinaciju boja na mandali koja će vama odgovarati, da se možda slaže uz vaš namještaj ili boju zidova, da se izabere neka mandala koja će razbiti neku monotoniju i koja će oživiti vaš dom, ured ili neku drugu prostoriju.
Mandale plijene dosta pažnje i vjerujem da malo ko može ostati ravnodušan kada vidi takav rad. Što se tiče mojih mandala, ko god naruči mandalu od mene ili trenutno ima moju mandalu u domu, može biti siguran da ima unikatno i originalno djelo jer ja ne znam nacrtati dva puta istu mandalu. Tako da ako neko voli posebne/unikatne slike, mislim da su mandale savršene za njihove kuće, urede ili čak kao pokloni dragim osobama.
Gdje možemo pogledati i naručiti vaše radove?
Moje radove možete pogledati na Instagramu pod nazivom @mandalabyailin i na Facebook stranici pod istim imenom Mandala by Ailin, a ukoliko nekoga zanima kako nastaju mandale, imam nekoliko video klipova na YouTube kanalu Mandala by Ailin gdje snimam proces nastajanja mandala. Za narudžbe mi možete poslati poruku na Instagramu ili Facebooku, a za više informacija najbolje je uvijek da mi se pošalje mail na [email protected].
Koji bi savjet dali novim umjetnicima koji bi se voljeli okušati u ovom vidu umjetnosti?
Ukoliko ovo čita neko ko se prvi put susreće sa mandalama i ako želi da nauči crtati mandale, moj savjet je da odmah uzme papir i olovku i neka počne crtati. Da se ne plaši da će nešto pogriješiti. Ljepota mandala je što nema pravila, dopušta da griješimo, stvarajući unikatna djela. Dopušta da radimo šta hoćemo i kako hoćemo. Jedina greška je ako nešto želite, a to ne radite jer se nečega plašite i sami sebi na put stajete. Znajte da sam i ja jednom bila na istom mjestu kao i vi sada, pa ako sam ja uspjela, zašto ne biste i vi?
Ukoliko ovo čita osoba koja već crta, moj savjet bi bio da kupi sebi materijal adekvatan za crtanje mandala jer dobre farbe i pribor puno znače u ovom poslu gdje trebate da se izdvojite od drugih i da crtate unikatna djela. Također, jako važan savjet za sve je da ne trošite svoje dragocjeno vrijeme upoređujući se sa drugima. Radite svakodnevno na sebi, vježbajte, učite, razmišljajte o sebi i tražite inspiraciju u svemu i što pozitiviniji budete to ćete imati više lijepih emocija koje ćete moći iskoristiti da crtate prelijepe mandale.
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom.
Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 
Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica.
Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu.
Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.
Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.
Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.
Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.
Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?
Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako.
Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.
Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa.
Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.
Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?
Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.
Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.
Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?
Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”.
Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove.
Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba.
Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 
Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli.
Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.
Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?
Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.
Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 
Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.
Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?
Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama.
Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.
Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.
Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?
Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima.
Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive.
Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.
Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?
Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna.
Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.
U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.
Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?
Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice.
Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.
Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.
Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?
Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.
Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?
Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu.
Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 
Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje.
Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 
Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje.
Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.
Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.
Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?
Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti.
Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 
Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?
Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.
Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.
Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.
Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?
Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja.
Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 
Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti.
Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.
Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?
Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.
FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.
Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?
Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta.
Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.
Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?
Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.
Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?
Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
Produkcija: Bonjour.ba
Lokacija: Galerija Manifesto
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
