TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 16.10.2015.
Kada planiramo odmor i posjet nekom gradu, često puta surfanje o mjestima koje treba u njemu posjetiti ostavimo za zadnji tren.
I obično to vrijeme na kraju utrošimo na panično pakovanje kofera, a mjesta ostaju neistražena do točke kad dođemo na odredište, hvatamo Wifi i istražujemo što posjetiti. Ili, pitamo prolaznike. Banja Luka je grad o kojem smo svi mnogo čuli, mnogi ga, vjerujemo i posjetili.
Drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini, jedan od najljepših gradova u BiH koji ujedno krije i najljepše žene (što je često komentar muškog dijela populacije). To ćemo vam ostaviti da sami ispitate, a mi smo vam odlučili olakšati „gastro- posao“. Prema savjetima Trip Advisera, pronašli smo 8 restorana koji su dobili najviše ocjene od posjetitelja. Jesu li u pravu, ostavljamo da vaši nepci ocjene pri sljedećem posjetu ljepotici na Vrbasu.
#1 Mala stanica
Restoran-bar Mala stanica nalazi se u gradskoj zoni, na mjestu gdje je željeznička pruga presjecala glavnu gradsku prometnicu. Preko 200 fotografija iz prošlosti Banja Luke čini idealnu atmosferu za poslovne ručkove ili romantične večere. Mala stanica je prvi i jedini restoran u Banja Luci, čiji se koncept zasniva na svjetskom trendu “slow food” ili u prenesenom značenju “sporom služenju hrane”. To podrazumijeva da se obroci serviraju u nekoliko iznošenja, da bi se moglo probati više raznovrsne hrane uz odgovarajuća vina, a u potpunosti prema ukusu gosta i njegovom trenutnom raspoloženju. Naša sljedeća stanica u Banja Luci, definitivno. :)
#2 Aj zdravo
Iako naziv restorana implicira na uzvik pozdrava riječ „zdravo“ zapravo označava zdravu hranu. Mjesto gdje ćete pojesti zdravi doručak sa žitaricama ili popiti ukusan smoothie. U meniju posebno mjesto zauzimaju i jela za vegetarijance i vegane uz grčku, pakistansku, indijsku i talijansku kuhinju.
#3 Vrbas
Restoran Vrbas je smješten na obali Vrbasa, idealan za druženje s ekipom koja preferira mirnu atmosferu i lagani odmor uz moguće pecanje. Na drugoj obali Vrbasa smještena je tvrđava “Kastel” koja predstavlja jednu od nezaobilaznih znamenitosti i obilježja grada Banja Luke, a koju svakako morate posjetiti.
#4 Kazamat
Restoran Kazamat je jedan od najstarijih restorana u Banja Luci. Smješten je u srcu grada, također među zidinama tvrđave Kastel na obali Vrbasa, i predstavlja povijesnu jezgru grada Banja Luke. Primijetit ćete da uređenje samog restorana odgovara tvrđavi, korišteni su samo kamen, drvo i željezo.
#5 Obelix
Netko raspoložen za roštilj? Za sve gurmane kojima je prva destinacija kada odu u središnju Bosnu dobra ćevabdžinica, u Banja Luci povedite ekipu i svratite do Obelixa. Sigurno ne možete zamisliti mesno jelo, a koje se već ne nalazi u ponudi njihovog jelovnika.
#6 Hotel i restoran Integra
Hotel i restoran Integra – ako poželite pobjeći od gradske vreve i samo mirno popiti svoju kofeinsku dozu dana uz fantastičan kolač, to je vaša sljedeća stanica. Kažu da su posebni jer ćete sigurno njihov restoran napustiti uz osmijeh na licu. Zašto ih ne testirati?
#7 Phillipe Dine & Wine
U Banja Luci teško da će nepci bilo kojeg gurmana ostati nezadovoljni. Vlasnici ovog restorana su posebno mislili na obožavatelje talijanske paste. Stoga su odabrali kuhare koji će ju napraviti, specijalno za vas, a ako među prijateljima imate ljubitelje ribe, onda je ovo „place to be“ za vas.
#8 Caffe & Restaurant Monogram
Za sve one koji žele da im je ukusna hrana ujedno i servirana sa stilom odabrat će Monogram. Gledajući fotografije, nismo sigurni za što bi se prvo odlučili, slana ili slatka jela. Komentar jednog od posjetitelja je bio da je tu pojeo hranu za koju bi mogao umrijeti. Tako da, zapravo – želimo probati sve!
Foto: Facebook, Trip Adviser
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
