Prvu festivalsku večer proveli smo pitajući goste šta za njih znači Sarajevo Film Festival. Posljednju smo dočekali na istom mjestu, ali ovog puta razgovarajući o onome što ostaje nakon filma, nagrade i svih večeri između.
Posljednji put ove godine stali smo uz crveni tepih i uključili mikrofon
Ako ste nas pratili od prve večeri 32. Sarajevo Film Festivala, već znate gdje smo se mogli pronaći neposredno prije početka projekcija: tik uz crveni tepih, s mikrofonom spremnim za ono jedno pitanje koje se može postaviti prije nego što nekoga ponovo povuku fotografi, kolege ili festivalski raspored. Festival smo tako otvorili razgovorima o Sarajevu, filmovima i idealnim festivalskim noćima, pa nam se činilo sasvim logično da ga na isti način i zatvorimo.
Samo što su pitanja posljednje večeri bila malo drugačija. Sa Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom vratili smo se 25 godina unazad, Emir Hadžihafizbegović nam je otkrio šta dolazi nakon počasnog Srca Sarajeva, dok smo s Marijanom Janković i Dubravkom Drakić razgovarali o filmu koji je na crveni tepih donio jednu vrlo ličnu priču.
Danis Tanović i Branko Đurić Đuro: 25 godina kasnije, sjećanja na Oscara izgledaju malo drugačije
Nemoguće je ove godine razgovarati s Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom, a ne vratiti se barem nakratko filmu Ničija zemlja i večeri koja je uslijedila nakon njega. Kada smo Danisa pitali šta mu se danas prvo vrati u sjećanje na Oscara, odgovor nije bio Hollywood, ceremonija ni pozornica.
„Da sam htio da budem u Sarajevu.“
Ispričao nam je i razgovor koji je nekoliko večeri ranije vodio s Asgharom Farhadijem, koji je svoju drugu oskarovsku pobjedu pratio kod kuće, s prijateljima i malog laptopa. Danisu se, čini se, upravo ta slika dopala: dobiti Oscara, ali ga dočekati „s rajom“.
Đuro se istog perioda sjeća iz potpuno drugačije perspektive. Kao mlad glumac bio je fasciniran Hollywoodom i osjećajem da je dotaknuo nešto što je kao student glume mogao samo zamišljati. „Bilo je fenomenalno. Danas gledam drugim očima na Hollywood i na sve to, tako da mi je malo smiješno kakav sam bio tada.“
A kada smo razgovor vratili samom filmu i pitali koji bi kadar voljeli da publika pamti i narednih 25 godina, vratili smo se njegovom samom kraju, trenutku kada kamera odlazi, a jedan lik ostaje dok se svi ostali ponašaju kao da je sve u redu. Četvrt stoljeća kasnije, taj kadar očito nije izgubio mnogo od svog značenja.
Emir Hadžihafizbegović: Srce Sarajeva nije zatvaranje kruga, već početak četiri nova projekta
Emir Hadžihafizbegović posljednju festivalsku večer dočekao je s počasnim Srcem Sarajeva, pa nas je zanimalo šta dolazi nakon nagrade koja bi vrlo lako mogla izgledati kao zaokruživanje jednog velikog profesionalnog poglavlja.
Kod njega, ipak, nema mnogo prostora za zatvaranje krugova.
Već zna šta je sljedeće: u Kamernom teatru radi Smrt trgovačkog putnika , čeka ga film Posljednja grupa u Hrvatskoj, zatim projekt s Aleksom Balaševićem i film Selma Rešada Kulenovića. „Posla imam više što sam stariji“, rekao nam je kroz smijeh, prije nego što je razgovor prebacio na generacije koje tek dolaze.
Njima bi, kaže, poručio da budu odgovorni, disciplinirani, da vjeruju u sebe i da ne čekaju da im neko jednostavno otvori vrata teatra. Da stvaraju svoje predstave, nameću se radom i vole posao koji su izabrali. A nagradu koju je te večeri primio ne vidi samo kao svoju: „Ja ovu nagradu dijelim sa svima koji su bili blizu mene dok je kamera radila.“
Marijana Janković: „Za takvu priču moraš da otvoriš dušu“
Za Marijanu Janković posljednja večer Sarajevo Film Festivala imala je dodatnu emotivnu težinu. Hjem je pred balkanskom publikom prikazan prvi put, a riječ je o filmu čija se priča veoma direktno dodiruje s njenom vlastitom.
Kao dijete je napustila Balkan, a sada se na njega vratila upravo filmom koji se bavi tim iskustvom. „Mnogo mi je emotivno“, rekla nam je, uz priznanje da ju je uzbuđenje u jednom trenutku natjeralo da zaboravi drugi dio našeg pitanja.
Pitali smo je i koliko je teško pred publiku pustiti nešto što je toliko lično. U filmu, naravno, ima i fikcije, ali Marijana kaže da je tokom procesa imala osjećaj kao da se potpuno otvorila. I upravo u tome vidi njegovu vrijednost: „Za takvu priču moraš da otvoriš dušu, inače je publika neće prepoznati.“
Dubravka Drakić: Povjerenje je bilo početna tačka ulaska u Marijaninu priču
Kada neko pred kameru donese priču koja mu je toliko lična, povjerenje glumaca koji je preuzimaju dobija sasvim drugo značenje. Upravo je od toga krenula Dubravka Drakić kada smo je pitali kako je bilo ući u svijet filma Hjem .
Marijana joj je povjerila ulogu svoje bliske rođake, tetke koja godinama živi i radi u Danskoj i pokušava pomoći ostatku porodice da pronađe svoj put. Dubravka nam je rekla da je proces zbog toga bio izrazito emotivan, ali i da je cijela glumačka i producentska ekipa imala veliko povjerenje u Marijanu i priču koju je željela ispričati.
Ono što su, prema njenim riječima, zajedno napravili jeste „divan, emotivan, topao film“ o porodici i pokušaju da ljudi ostanu povezani bez obzira na okolnosti koje ih razdvajaju. Možda baš zato ovaj razgovor nije zvučao kao klasično predstavljanje nove uloge, nego kao priča o odgovornosti koju glumac preuzme kada mu neko povjeri dio vlastitog života.
I tako smo ugasili mikrofon za ovu festivalsku godinu
Prvu večer pitali smo goste po čemu znaju da je Sarajevo Film Festival počeo. Odgovori su bili telefoni koji ne prestaju zvoniti, grad koji dobije novu boju, filmovi pod zvijezdama i večeri koje završe mnogo kasnije nego što je iko planirao.
Osam dana poslije, na istom crvenom tepihu, razgovori su već bili okrenuti unazad i unaprijed istovremeno: prema filmu koji traje 25 godina, nagradi iza koje odmah dolaze četiri nova projekta i pričama koje tek prvi put izlaze pred publiku.
Možda je to i najbolji način da zatvorimo naš ovogodišnji Red carpet talk. Ne velikim festivalskim rezimeom, nego još jednim kratkim razgovorom prije nego što se ugase svjetla crvenog tepiha, barem do sljedećeg augusta.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
