TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 5.6.2019.
Dovoljan je tek jedan pogled na društvene mreže Filipe Sorko ili na dio atmosfere s njenih tajnih večera, kako biste vidjeli da ovu damu krasi šarmantna i zarazna energija, ali i da ima izgrađen osjećaj za lijepo. Filipa potpisuje i dizajn neodoljivih Chia šalica, a svojim posljednjim projektom za GPP Osijek, ukrala je sve naše simpatije. Naime, Filipa je zajedno sa svojim timom, kako bi začinili proslavu 135 godina tramvaja u Osijeku, organizirala tajnu večeru za goste koji nisu znali da se njihov pop-up restoran nalazi upravo u tramvaju.
„Svaka nova Tajna večera sa sobom donosi nove izazove, nove ideje, kompromise, poznanstva, uči nas snalažljivosti i brusi naše organizacijske i improvizacijske vještine.
Tako da, kada su nas pozvali iz osječkog GPP-a da povodom 135 godina tramvaja u Osijeku, organiziramo Tajnu večeru upravo u tramvaju, znali smo da će ovaj projekt biti za nas do sada najveći izazov, ali i najveće zadovoljstvo. Objeručke smo prihvatili priliku da napravimo ovakav nesvakidašnji gastro event i upustili se u višemjesečnu organizaciju.
Imali smo točnu viziju kako želimo da ova Tramvajska Tajna večera izgleda i sreću da nam je ekipa iz GPP-a Osijek (Gradski prijevoz Putnika Osijek) dala potpunu slobodu i povjerenje u kreativnom smislu te ogromnu tehničku podršku i pomoć pri realizaciji naših ideja. Veliki je izazov bio postaviti kuhinju i kuhati u starom drvenom tramvaju, u drugi tramvaj instalirati Pop Up restoran i postaviti stol za 30 ljudi dugačak skoro 9 metara, a u trećem napraviti Party i Chill out zonu, kako bi se tu prije i nakon večere gosti dobro zabavili.
Volimo raditi tematske Tajne večere poput ove, jer se uspijemo poigrati sa detaljima te personalizirati večeru sa sitnicama poput natpisića, menija, postera, staklenki za desert... Sve je bilo u znaku povijesti tramvaja i tramvajskih karti.
Kako bi strop cijelog tramvaja prekrili sa zelenilom i cvijećem, poharali smo vinkovačku tržnicu i bakino dvorište, dok smo u Party tramvaj postavili tepih od zelene trave kako bi postigli dojam vanjskog prostora (vremenska prognoza nam ovih dana baš i nije išla na ruku).
Gosti, kao i obično na našim Tajnim večerama, nisu znali gdje će se večera održati, što će biti na meniju, tko će sve prisustvovati, niti što ih sve čeka tu večer. Dobili su pozivnicu na kućnu adresu u obliku tramvajske mape, sa naznačenim mjestom sastanka, te personaliziranu Butru (kartu) koju su trebali ponijeti sa sobom.
Večer su započeli panoramskom vožnjom tramvajem kroz Osijek, dok im je vodič pričao zanimljivosti o njihovom gradu i povijesti tramvaja, a nastavili sa koktelom dobrodošlice i večerom od 4 slijeda u tramvaju sa pogledom na dvorac Pejačević.
Iz starinskog tramvaja/kuhinje izlazila su jela poput krem juhe od mladog graha sa ukiseljenim lukom i karameliziranom pancetom, sporo kuhani juneći brisket sa kremom od boba, knedli punjenih sa duplom čokoladom u cornflakesu sa kulijem od šumskog voća i pistacijom...
Posebno nas je obradovala ekipa oko stola ove Tajne večere, jer bila je tu najmlađa putnica u pratnji svoje bake, mladi student koji je bio 4-milijunti putnik, predstavnici partnera ovog eventa, gastro blogeri...
Kako bi ovaj 135 rođendan tramvaja proslavili sa stilom i na nivou, pomogli su nam lokalni i regionalni partneri koji su se nesebično uključili i između ostalog, gostima priredili poklon pakete sa svojim proizvodima i sve ih razveselili.
Nakon večeri ispunjene iznenađenjima, finom hranom i pićem, ugodnom glazbom, zabavom i smijehom, GPP se pobrinuo da svi sretno stignu doma i sa svojim busom ih odvezao kućama. Zaista smo uživali u ovom projektu i nadamo se kako će biti još puno ovako fora lokacija za naše buduće Tajne večere... i da će tramvaj u Osijeku proslaviti još puno, puno godina!“ – otkrila nam je ljupka Filipa.
A mi ćemo dodati, jedva čekamo nove gastro projekte ove kuharice i kreativne dame.
Ostale fotografije ove Tajne večere pogledajte na Facebook stranici Secret Dinner Party, gdje ćete moći zaviriti i u prethodne magične foodie priče Filipe Sorko.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
