Society of Snow je novo filmsko remek – djelo redatelja Juan Antonia Bayone i ujedno jedan od najgledanijih filmova na Netflixu trenutno.

Ova tragična, ali nadahnjujuća istinita priča prvi put je prikazana na malim ekranima u filmu Alive. Iako je film imao odličnu glumačku postavu - Ethan Hawke, Josh Lucas i John Malkovich kao narator, to ostvarenje iz 1993. godine nije prepoznato kao dovoljno autentičan prikaz, s obzirom na lokaciju snimanja smještenu u Kanadi i sa sjevernoameričkim glumcima.

Bayona je svoju verziju snimio dijelom u Španjolskoj, a dijelom na točnoj lokaciji u Andama, koja se nakon tragedije naziva „Dolina suza“. Osim toga, glumačka postava je redom iz Argentine i Urugvaja, što svakako daje na autentičnosti prikaza.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Enzo (@vogrincicenzo)

Juan Antonio Bayona je majstor u kreiranju napetih i uzbudljivih scena, baš poput onih koje su nas držale na rubu stolice u filmu The Impossible (Naomi Watts, Ewan McGregor, Tom Holland). Sudeći po oba filma, koji su samo mali dio njegovog bogatog (i napetog) opusa, Bayona je sklon tome da prenese snagu prirode, ali i snagu ljudskog duha, na srebrno platno.


Koja priča se krije iza filma Society of Snow?

Prije svega, za one koji vole neizvjesnost kada gledaju novi film, moramo reći - spoiler alert! Ipak, ovo je onaj mali spoiler koji će vas zapravo samo natjerati da što prije odvojite par sati za gledanje. Stoga, nastavljamo…

Foto: @simonhempe

Society of Snow je dirljiva i snažna priča o preživljavanju u ekstremnim uvjetima. Vjeran je prikaz istinitih događaja koji su se odvijali 1972. godine. To je priča o urugvajskoj ragbi reprezentaciji (i njihovim članovima obitelji i prijateljima) koji su doživjeli avionsku nesreću u Andama, na putu u Santiago, u Čileu.

Film počinje prikazom mladića i njihovog života prije nesreće. Njihova sreća zbog putovanja, pozdravljanje s obitelji na aerodromu i upoznavanje u avionu, čine da se i sami bolje upoznamo i poistovjetimo s njima te da se podsjetimo da ti glumci prikazuju emocije kakve su prolazili ljudi u stvarnom životu.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Agustin Pardella (@ondabuena)

Nekada je, dok sjedimo miljama daleko i na sigurnom, teško osvijestiti događaj koji se odvijao tako davno i na drugom kraju svijeta. Tako ćete, za vrijeme gledanja filma, na trenutke zaboraviti da to nije proizašlo iz svijeta mašte još jednog redatelja. Trenutci kada shvatite da su se scene o ljubavi, prijateljstvu, borbi za preživljavanjem, ali i one najstrašnije o kanibalizmu, zaista dogodile, film dobiva na puno većoj snazi.

Štoviše, na mnoštvo scena ćete osjetiti trnce, strah, tugu… Bayona je vješto prikazao složene emocije, ali i kompleksne međusobne odnose. Vaganje između borbe za preživljavanjem i morala koji ne dozvoljava kanibalizam, borba s minusima, snježnom lavinom i olujama, uznemiruju, ali i nadahnjuju.

Na put je pošlo 45 putnika, a avionsku nesreću i više od dva mjeseca u dolini prekrivenoj snijegom, na vrhu Anda, preživjelo je 16 mladića. Događaj je s razlogom u svijetu postao poznat kao „Čudo u Andama“, jer, preživjeti uvjete gdje su temperature padale ispod -30 stupnjeva, okruženi samo snijegom i bez hrane, s mnoštvom ozljeda, zaista jest čudo.

Foto: @matiasrecalt

Koliko god tužno i potresno, toliko je nevjerojatno i nadahnjujuće vidjeti kolika može biti strast za životom i što sve ljudsko biće može podnijeti noseći u glavi sliku što ga još čeka ako uspije preživjeti.

U detaljniji opis scena nećemo ići, kako bismo zadržali osjećaj neizvjesnosti, šoka i nade kakve proživljavate tijekom svake minute filma. Reći ćemo samo kako su ovakvi filmovi neophodni da bi vratili nadu u snagu ljudskog duha, čak i kada se nađemo u nemogućim uvjetima.

* * *
Naslovna fotografija: @matiasrecalt

Jedan milion pregleda. Za studentski kratki film iz Bosne i Hercegovine to nije samo broj, nego možda još uvijek rijedak kulturni fenomen. Majkino zlato, film koji je započeo svoj život na festivalskom platnu, danas živi novu, digitalnu fazu i to punom snagom.

Od studentske vježbe do filma koji je prešao festivalske okvire, Majkino zlato nastaje 2018. godine kao diplomski film, u produkcijskim uslovima tipičnim za studentski rad skromnim, ali fokusiranim. 

Već na samom startu film ulazi u Takmičarski program studentskog filma na Sarajevo Film Festival, gdje osvaja nagradu za najbolji studentski film. Time priča ne završava, zapravo, tek počinje.

Foto: IMDb

Autorski potpis koji se pamti

Režiju potpisuje Irfan Avdić , tada student Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Zajedno sa scenaristom Adijem Lučićem, Avdić gradi film koji ne pokušava da “objasni” društvo, već da ga pokaže. 

Kamera Alena Alilovića dodatno pojačava osjećaj nelagode – bliski kadrovi, prirodno svjetlo i sirova atmosfera čine da gledalac nema gdje pobjeći od priče.



 

Festivalski život: nagrade, publika i međunarodno priznanje

Nakon Sarajeva, film nastavlja svoj put evropskim festivalima. Osvojio je nagradu publike na Premiers Plans festivalu u Angersu, kao i posebna priznanja na regionalnim festivalima. 

Posebno važan trenutak dolazi selekcijom u program Future Frames na Karlovy Vary International Film Festival , koji okuplja najperspektivnije mlade evropske autore. Za jedan studentski film to je potvrda ozbiljnog autorskog potencijala.




 

Radnja koja boli jer je previše stvarna

U središtu filma je Alem, sedamnaestogodišnjak koji živi s bakom i pokušava da zaradi novac za školski izlet. Kada sistem zakaže, ostaje mu samo vlastita snalažljivost – i moralne granice koje se brzo brišu pod pritiskom siromaštva. Film ne nudi laka rješenja, niti traži empatiju na silu. Njegova snaga je u tišini, pogledima i odlukama koje djeluju sitno, a nose ogromnu težinu. 

Zašto se Majkino zlato i danas gleda? Zato što ne zastarijeva. Teme klasnih razlika, srama zbog siromaštva i mladosti koja prerano mora odrasti danas su možda još vidljivije nego prije osam godina. Film ne nudi spektakl, nego istinu – onu tihu, nelagodnu, ali univerzalnu. 





 

Digitalni život filma: Kako se dođe do milion pregleda?

Godinama nakon festivalskog kruga, Majkino zlato dobija novu publiku online, na YouTubeu je objavljen prije pet godina, gdje se potom počeo širiti organski kroz dijeljenje, preporuke i komentare. Upravo ta sporost i postepenost rasta govore mnogo: milion pregleda nije rezultat trenda već dugotrajne relevantnosti. Publika se u Alemovoj priči i dalje prepoznaje.

 

Da je riječ o uspjehu koji nadilazi lokalni i studentski okvir, potvrđuje i podatak da film na IMDb ima ocjenu 8.4, što je izuzetno visoko i za mnogo veće, produkcijski snažnije projekte. Majkino zlato tako postaje dokaz da studentski film može imati dug život, da festivalska nagrada nije krajnja stanica i da kvalitetna, iskrena priča uvijek pronađe publiku. 

Osam godina kasnije, ovaj bh. kratki film nije samo uspomena na jedan uspjeh  nego snažan podsjetnik koliko daleko može stići autorski glas koji ostaje vjeran svojoj priči.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: @irfanavdic