TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 11.1.2024.
Society of Snow je novo filmsko remek – djelo redatelja Juan Antonia Bayone i ujedno jedan od najgledanijih filmova na Netflixu trenutno.
Ova tragična, ali nadahnjujuća istinita priča prvi put je prikazana na malim ekranima u filmu Alive. Iako je film imao odličnu glumačku postavu - Ethan Hawke, Josh Lucas i John Malkovich kao narator, to ostvarenje iz 1993. godine nije prepoznato kao dovoljno autentičan prikaz, s obzirom na lokaciju snimanja smještenu u Kanadi i sa sjevernoameričkim glumcima.
Bayona je svoju verziju snimio dijelom u Španjolskoj, a dijelom na točnoj lokaciji u Andama, koja se nakon tragedije naziva „Dolina suza“. Osim toga, glumačka postava je redom iz Argentine i Urugvaja, što svakako daje na autentičnosti prikaza.
Juan Antonio Bayona je majstor u kreiranju napetih i uzbudljivih scena, baš poput onih koje su nas držale na rubu stolice u filmu The Impossible (Naomi Watts, Ewan McGregor, Tom Holland). Sudeći po oba filma, koji su samo mali dio njegovog bogatog (i napetog) opusa, Bayona je sklon tome da prenese snagu prirode, ali i snagu ljudskog duha, na srebrno platno.
Koja priča se krije iza filma Society of Snow?
Prije svega, za one koji vole neizvjesnost kada gledaju novi film, moramo reći - spoiler alert! Ipak, ovo je onaj mali spoiler koji će vas zapravo samo natjerati da što prije odvojite par sati za gledanje. Stoga, nastavljamo…

Foto: @simonhempe
Society of Snow je dirljiva i snažna priča o preživljavanju u ekstremnim uvjetima. Vjeran je prikaz istinitih događaja koji su se odvijali 1972. godine. To je priča o urugvajskoj ragbi reprezentaciji (i njihovim članovima obitelji i prijateljima) koji su doživjeli avionsku nesreću u Andama, na putu u Santiago, u Čileu.
Film počinje prikazom mladića i njihovog života prije nesreće. Njihova sreća zbog putovanja, pozdravljanje s obitelji na aerodromu i upoznavanje u avionu, čine da se i sami bolje upoznamo i poistovjetimo s njima te da se podsjetimo da ti glumci prikazuju emocije kakve su prolazili ljudi u stvarnom životu.
Nekada je, dok sjedimo miljama daleko i na sigurnom, teško osvijestiti događaj koji se odvijao tako davno i na drugom kraju svijeta. Tako ćete, za vrijeme gledanja filma, na trenutke zaboraviti da to nije proizašlo iz svijeta mašte još jednog redatelja. Trenutci kada shvatite da su se scene o ljubavi, prijateljstvu, borbi za preživljavanjem, ali i one najstrašnije o kanibalizmu, zaista dogodile, film dobiva na puno većoj snazi.
Štoviše, na mnoštvo scena ćete osjetiti trnce, strah, tugu… Bayona je vješto prikazao složene emocije, ali i kompleksne međusobne odnose. Vaganje između borbe za preživljavanjem i morala koji ne dozvoljava kanibalizam, borba s minusima, snježnom lavinom i olujama, uznemiruju, ali i nadahnjuju.
Na put je pošlo 45 putnika, a avionsku nesreću i više od dva mjeseca u dolini prekrivenoj snijegom, na vrhu Anda, preživjelo je 16 mladića. Događaj je s razlogom u svijetu postao poznat kao „Čudo u Andama“, jer, preživjeti uvjete gdje su temperature padale ispod -30 stupnjeva, okruženi samo snijegom i bez hrane, s mnoštvom ozljeda, zaista jest čudo.

Foto: @matiasrecalt
Koliko god tužno i potresno, toliko je nevjerojatno i nadahnjujuće vidjeti kolika može biti strast za životom i što sve ljudsko biće može podnijeti noseći u glavi sliku što ga još čeka ako uspije preživjeti.
U detaljniji opis scena nećemo ići, kako bismo zadržali osjećaj neizvjesnosti, šoka i nade kakve proživljavate tijekom svake minute filma. Reći ćemo samo kako su ovakvi filmovi neophodni da bi vratili nadu u snagu ljudskog duha, čak i kada se nađemo u nemogućim uvjetima.
* * *
Naslovna fotografija: @matiasrecalt
TEKST: Ada Ćeremida
Hrvatska serija Divlje pčele posljednjih sedmica stalno se vraća među najtraženije naslove u regiji i to s dobrim razlogom.
Raskošna produkcija, atmosfera 50 -ih i priča koja ne ide linijom lakih odgovora učinile su da se o seriji govori iz epizode u epizodu. No, ono što publiku posebno zadržava jesu likovi i tihe, emotivne pukotine koje nose.
Jedan od njih je i Zora Runje, najmlađa od sestara, čiju krhkost, naivnost i unutrašnju borbu utjelovljuje glumica Lidija Kordić . Glumica čiji je put vodio od Kotora, preko Sarajeva grada u kojem je diplomirala i kojem se stalno vraća do velikih evropskih projekata i priznanja, pa čak i do Berlinale-a.
Danas se nalazi u fazi karijere u kojoj bira slojevite, zahtjevne uloge. Zora je jedna od njih.
Razgovarali smo s Lidijom upravo o onome što se o Zori ne vidi na prvi pogled o ličnoj vezi s likom, sitnim detaljima koji su ostali iza kamere i emocijama koje su se, kako kaže, ponekad opasno približavale stvarnosti.
Foto: IMDB
U ovom razgovoru fokusirali smo se na proces: kako se Zora gradila iznutra, šta je Lidija u nju svjesno unijela, šta ju je kod tog lika osvojilo ali i frustriralo te koje je nijanse publika možda osjetila, ali ih nikada nije imala priliku do kraja vidjeti.
Foto: @helenasepl
Lidija, kada si počela raditi na Zori i ulaziti u njen svijet, koliko si sebe, svojih iskustava, strahova ili ličnih pitanja, svjesno ili nesvjesno unijela u ovu ulogu?
Zoru sam, iskreno i prvenstveno, zavoljela na prvi pogled jer me podsjetila na mene sa 16/17 godina. Jako pokušavam da zaštitim trenutnu sebe kroz svoju mlađu verziju pa mi je ovo zvučalo kao neki predivni povratak u tu neku prošlost.
Zori sam ponudila sve svoje, vrlo svjesno, do te mjere da je malo postalo i strašno, kakve su se koincidencije dešavale i kako su se realnost i fikcija u nekim momentima miješale.
Foto: @_leedee_
Tokom snimanja sam tek počela dobijati nove epizode i sama saznavati u hodu šta će dalje sa Zorom da bude. Mnoge stvari više nikako nisu bliske Lidiji, ali mislim da sam joj napravila dobar temelj koristeći Lidijina sredstva, a onda sam je pustila da nastavi sama i da se sama bori za svoju sreću.
Nikada do sada nisam doživjela da se toliko povežem sa svojim likom – vjerovatno i zbog količine vremena provedenog u Zori, koja je ovdje bila veća nego u bilo kojem projektu ranije.
Foto: @divljepcele
Koja je bila prva stvar kod Zore koja ti je odmah sjela i ona koja te je tokom rada najviše izazivala ili nervirala?
Sjelo mi je to što je najmlađa. Ja sam privatno najmlađa od kćerki u porodici, imam i mlađeg brata, ali sam prvenstveno treća kćerka i znala sam da tu imam iskustva i razumijevanja za svoj lik. Također, rečeno mi je da Zora voli da pjeva – i tu me osvojila u istoj sekundi.
Ono što me nervira jeste to što se u scenariju dešavaju stvari oko kojih se ja lično nerviram, a nemam utjecaja na njih, haha. Ono što me sve vrijeme izaziva jeste suptilnost emocija koju provlačim kroz Zoru i na tome sam jako detaljno radila.
Foto: @amarbukvic
S ove distance, postoji li nešto o Zori što si ti znala od početka, ali publika možda nikada neće u potpunosti vidjeti?
Bilo je mnogo sitnih detalja koje sam pažljivo planirala i gradila kako bi gledaoci shvatili sve Zorine situacije i njen put. Nažalost, dosta tih nijansi nije ostalo u seriji jer prosto nema vremena za sve. Ipak, vidim da ljudi jako dobro čitaju odnose i to me posebno veseli.
Zora je moja kreacija kojoj sam se posvetila duže nego ijednoj do sada. Gledam je kao jednu nesnađenu, naivnu, romantičnu dušu koja samo želi ljubav i pažnju koju nema. Ako je publika to osjetila, onda znam da je sve imalo smisla.
Foto: @ariarizvic
Dok gledatelji večeras iščekuju rasplet priče koja ih je pratila mjesecima, veliko finale prve sezone već je dostupno na platformi Voyo.
Posljednja, 150. epizoda donosi završetak jednog poglavlja ispunjenog ljubavima, porodičnim sukobima, tajnama i preokretima zbog kojih su Divlje pčele postale jedna od najkomentiranijih regionalnih serija ove godine.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!