TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 11.1.2024.
Society of Snow je novo filmsko remek – djelo redatelja Juan Antonia Bayone i ujedno jedan od najgledanijih filmova na Netflixu trenutno.
Ova tragična, ali nadahnjujuća istinita priča prvi put je prikazana na malim ekranima u filmu Alive. Iako je film imao odličnu glumačku postavu - Ethan Hawke, Josh Lucas i John Malkovich kao narator, to ostvarenje iz 1993. godine nije prepoznato kao dovoljno autentičan prikaz, s obzirom na lokaciju snimanja smještenu u Kanadi i sa sjevernoameričkim glumcima.
Bayona je svoju verziju snimio dijelom u Španjolskoj, a dijelom na točnoj lokaciji u Andama, koja se nakon tragedije naziva „Dolina suza“. Osim toga, glumačka postava je redom iz Argentine i Urugvaja, što svakako daje na autentičnosti prikaza.
Juan Antonio Bayona je majstor u kreiranju napetih i uzbudljivih scena, baš poput onih koje su nas držale na rubu stolice u filmu The Impossible (Naomi Watts, Ewan McGregor, Tom Holland). Sudeći po oba filma, koji su samo mali dio njegovog bogatog (i napetog) opusa, Bayona je sklon tome da prenese snagu prirode, ali i snagu ljudskog duha, na srebrno platno.
Koja priča se krije iza filma Society of Snow?
Prije svega, za one koji vole neizvjesnost kada gledaju novi film, moramo reći - spoiler alert! Ipak, ovo je onaj mali spoiler koji će vas zapravo samo natjerati da što prije odvojite par sati za gledanje. Stoga, nastavljamo…
Foto: @simonhempe
Society of Snow je dirljiva i snažna priča o preživljavanju u ekstremnim uvjetima. Vjeran je prikaz istinitih događaja koji su se odvijali 1972. godine. To je priča o urugvajskoj ragbi reprezentaciji (i njihovim članovima obitelji i prijateljima) koji su doživjeli avionsku nesreću u Andama, na putu u Santiago, u Čileu.
Film počinje prikazom mladića i njihovog života prije nesreće. Njihova sreća zbog putovanja, pozdravljanje s obitelji na aerodromu i upoznavanje u avionu, čine da se i sami bolje upoznamo i poistovjetimo s njima te da se podsjetimo da ti glumci prikazuju emocije kakve su prolazili ljudi u stvarnom životu.
Nekada je, dok sjedimo miljama daleko i na sigurnom, teško osvijestiti događaj koji se odvijao tako davno i na drugom kraju svijeta. Tako ćete, za vrijeme gledanja filma, na trenutke zaboraviti da to nije proizašlo iz svijeta mašte još jednog redatelja. Trenutci kada shvatite da su se scene o ljubavi, prijateljstvu, borbi za preživljavanjem, ali i one najstrašnije o kanibalizmu, zaista dogodile, film dobiva na puno većoj snazi.
Štoviše, na mnoštvo scena ćete osjetiti trnce, strah, tugu… Bayona je vješto prikazao složene emocije, ali i kompleksne međusobne odnose. Vaganje između borbe za preživljavanjem i morala koji ne dozvoljava kanibalizam, borba s minusima, snježnom lavinom i olujama, uznemiruju, ali i nadahnjuju.
Na put je pošlo 45 putnika, a avionsku nesreću i više od dva mjeseca u dolini prekrivenoj snijegom, na vrhu Anda, preživjelo je 16 mladića. Događaj je s razlogom u svijetu postao poznat kao „Čudo u Andama“, jer, preživjeti uvjete gdje su temperature padale ispod -30 stupnjeva, okruženi samo snijegom i bez hrane, s mnoštvom ozljeda, zaista jest čudo.
Foto: @matiasrecalt
Koliko god tužno i potresno, toliko je nevjerojatno i nadahnjujuće vidjeti kolika može biti strast za životom i što sve ljudsko biće može podnijeti noseći u glavi sliku što ga još čeka ako uspije preživjeti.
U detaljniji opis scena nećemo ići, kako bismo zadržali osjećaj neizvjesnosti, šoka i nade kakve proživljavate tijekom svake minute filma. Reći ćemo samo kako su ovakvi filmovi neophodni da bi vratili nadu u snagu ljudskog duha, čak i kada se nađemo u nemogućim uvjetima.
* * *
Naslovna fotografija: @matiasrecalt
TEKST: Ada Ćeremida
Jedan zimski dan proveli smo s Lamineom Guèyeom dok se dokumentarni film ''Sarajevski spust 1984.'' snimao na Bjelašnici, u gradu i u hotelu Apeiro, mjestima gdje se prošlost i sadašnjost prirodno prepliću.
Ekipa filma bila je u punom zamahu, atmosfera uzbuđena, a Lamine, miran, otvoren i potpuno prisutan u svakom trenutku. Između kadrova na planini i gradskih lokacija, sjeli smo s njim na razgovor koji je vrlo brzo otišao dalje od sporta.
Pratiti snimanje dokumentarca i istovremeno zaroniti u njegovu priču značilo je ići punom brzinom, ali bez straha. Ta energija osjeti se i u ovom razgovoru, jednako kao i jasna autorska namjera iza projekta. 
Iza filma stoji Adnan Hasković, jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih glumaca, koji se nakon međunarodnih i holivudskih angažmana svjesno okreće filmovima s jasnom društvenom porukom i globalnim dometom.
Ideju za ‘’Sarajevski spust 1984.'' potpisuje autorica i rediteljica Aleksandra Fracassa-Kostić, koja je ovu snažnu priču prvi put predstavila Haskoviću prije tri godine.
Od tada, njihova zajednička posvećenost projektu rasla je u filmu koji s jednakom pažnjom gleda u prošlost i govori o sadašnjem trenutku.
Lamine Guèye je prvi i do danas jedini senegalski sportista koji se takmičio u alpskom skijanju na Zimskim olimpijskim igrama, upravo u Sarajevu 1984. godine. Danas se, nakon četiri decenije, vraća u grad koji za njega nije samo olimpijska destinacija, već simbol susreta, otvorenosti i zajedništva.
U razgovoru koji slijedi govori o identitetu, solidarnosti i vrijednostima sporta koje nadilaze medalje. Neki od najličnijih trenutaka iz ovog susreta ostali su zabilježeni i van samog intervjua kao mali uvidi u to ko je Lamine danas.
Lamine Guèye, Senegalski skijaš i predsjednik Senegalske skijaške federacije sa Eminom Smakom, glavnom urednicom Bonjour.ba
Lamine, povratak u Sarajevo nakon četiri decenije: koje su vas emocije najviše iznenadile tokom ovog povratka?
Iskreno, nije to bilo iznenađenje, već potvrda. Potvrda onoga što sam osjetio kada sam prvi put došao ovdje sa 24 godine. Taj grad, ti ljudi, ta toplina i osjećaj dobrodošlice. Tokom Olimpijskih igara ste stalno u žurbi, sastanci kapitena, treninzi, trke, priprema skija i nemate vremena da sve to zaista osjetite.
Danas, zahvaljujući ovom projektu, mogao sam sve upiti, poput spužve. I to je bila velika potvrda. Hodate ulicom, ljudi su ljubazni, topli. Sarajevo je primjer. Ovdje se osjećam dobro.
To je, istovremeno, najbolji način da izgradite sebe. U takvom okruženju ne možete opstati ako niste duboko svoji i sigurni u ono što jeste. Ali, s druge strane, to je bilo neočekivano i neobično, pa ste prisiljeni da upoznajete druge i dijelite s njima. U opasnom sportu kao što je alpsko skijanje, nemate drugog izbora.
Ostajući svoj i spuštajući se tim stazama punom brzinom, stekao sam poštovanje drugih. Na kraju su se razvila i vrlo vrijedna prijateljstva s takmičarima i ljudima iz tog svijeta koji mi u početku nije bio blizak.
Sarajevo 1984. postalo je simboličan trenutak u olimpijskoj historiji. Šta danas, gledajući unazad, taj trenutak predstavlja izvan sporta?
Sarajevo nije samo grad. Historijski i geografski, to je mjesto gdje katolička crkva, pravoslavna crkva, sinagoga i džamija postoje zajedno. To je mjesto gdje se svijet može susresti.
Olimpijske igre bi trebale biti upravo to. Za mene je Sarajevo 1984. bilo spajanje te dvije ideje: Olimpijade, gdje se svijet susreće i Sarajeva, grada u kojem se svijet već susreće. Svaka od tih ideja je sama po sebi ogromna, ali zajedno postaju nešto posebno. Vrijednosti su iste i zato je taj događaj bio toliko poseban.
Film ‘’Sarajevski spust 1984.'' se vraća u prošlost, ali snažno govori o sadašnjosti. Zašto mislite da je ovu priču bilo važno ispričati baš sada?
Ne prođe dan da ne uključite televiziju, pogledate telefon ili pročitate novine, a da ne dobijete katastrofalne vijesti. Kao da vozimo voz punom brzinom prema zidu. Čini se da je dio čovječanstva zaboravio da smo prije svega ljudi. Bez obzira na boju kože, religiju ili imovinsko stanje.
Ova priča pokazuje da je, čak i kada smo različiti, moguće raditi zajedno. Ja sam se takmičio za Senegal, sam, bez trenera, bez novca, bez infrastrukture.
To je bilo moguće zahvaljujući pomoći drugih: francuske i italijanske skijaške federacije, drugih takmičara, ljudi ovdje u Sarajevu. Kada sam tražio pomoć, uvijek su govorili: ‘’Nema problema''.
To pamtim cijeli život. Ako želimo ići naprijed, jedini put je uz međusobno poštovanje. Posebno vjerujem u mlađe generacije. Pitanje je samo kako tu većinu pretvoriti u stvarnu promjenu.
Ako neko pogleda dokumentarac, a da ne zna ništa o vama, šta biste voljeli da razumije o svijetu u kojem danas živimo?
Sport bi trebao promovisati poštovanje, pravila, protivnika, saradnje. Sport vas uči prijateljstvu i bratstvu. Na kraju, recimo, hokejaške utakmice, rukujete se s protivnikom. Te vrijednosti su ključne. Kada to povežete s mojom pričom, nekim ko dolazi iz zemlje u kojoj taj sport nije uobičajen, shvatite da ništa nije nemoguće.
Kada sam sa 18 godina odlučio osnovati Senegalsku skijašku federaciju, svi su mi govorili da sam lud. Važno je imati cilj i znati da ćete tokom puta učiti.
Nije presudno šta znate danas, već vaša sposobnost da učite svakog dana. Tako postaje moguće i ono što drugima izgleda nedostižno.
U kratkim pauzama između snimanja, razgovor je odlazio i u intimnijem smjeru, o tome kako njegova priča pripada i drugima, te kako danas vidi sebe, slojevitog i oblikovanog svim iskustvima kroz koja je prošao. Te odgovore poslušajte u reels-u ispod.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
