TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 21.7.2020.
S obzirom na to da je ljeto i službeno počelo, tijekom šetnji gradom naša nezaobilazna postaja su mjesta koja nude sladoled.
U potrazi za adresama koje posebice paze na potpuni doživljaj uživanja u ovoj kremastoj, aromatičnoj, ledenoj slastici, od kvalitete namirnica, zanimljivih kombinacija okusa do interijera, pitali smo našu kolumnisticu Medinu Dedajić, osnivačicu Sarajevo Food Dictionarya da nam otkrije svoje favorite.
***
Ovomjesečnu gastro kolumnu posvećujemo temi koja, iskreno, ne može biti „ljetnija“ od... SLADOLEDA!
Ljubav prema sladoledu je posebna ljubav, tolika da je lično ja ne ubrajam uopšte u ljubav prema slatku i slatkišima, iako sladoled to realno jeste. Jednostavno ne dam sama sebi da sladoled ide u koš „dezert“ ili da mi bude to taj slatki „cheat“ za taj dan (da – imam ne cheat days već cheat namirnice... Svaki dan – hvala svemiru na mojoj volji za trčanjem. :D ).
Kultura sladoleda u Sarajevu raste iz godine u godinu. Prije 5 godina bilo je teško pronaći sladoled na štapić u radnjama preko zime, da ne govorim o tome da je vidjeti nekoga kako jede sladoled u jesenjem i zimskom periodu bilo pre – čudno!
Sladoled se ovdje smatra ljetnim užitkom ili se barem dugo tako smatrao, no stvari se mijenjaju...
Kultura sladoleda u Španiji u kojoj sam odrasla je naprimjer sasvim druga priča. Sladoled se jede tokom cijele godine i jedan je od omiljenih „light“ verzija slatka poslije španskih obilnih ručkova i to posebice zimi kada je i sama hrana jača i kaloričnija.
Sladoled se u Španiji smatra super sredstvom za bolju „digestión“ ili drugim riječima za bolju probavu onoga što smo prije njega jeli i u pravilu sadrži sigurno najmanje mogućih kalorija od svih ostalih slatkiša i dezerta u tom trenutku u ponudi slatkog programa nakon ručka.
Marshall's Gelato
Upravo je zbog toga za većinu ljudi, a posebno žena, bio jedan od omiljenih izbora za „zasladiti“.
Sladoled se u Sarajevu zadnjih godina može dobiti u restoranima i u zimskom periodu, a od otvaranja Marshall's Gelato (koji tokom cijele godine ima u ponudi fantastične homemade sladolede o kojima ćemo u produžetku teksta više pričati) mnoge slastičarne i restorani su odlučili zadržati i određeni umanjeni izbor okusa sladoleda tokom cijele godine.
Long story made short – svi mi koji volimo sladoled sada možemo u njemu uživati svih 12 mjeseci u godini i bez čudnih pogleda „jede sladoled, a vani minus“. :)
Kolumnu sam bazirala na po meni, najboljim i najspecifičnijim sladoledima u Sarajevu koji su, većinom, na raspolaganju našem nepcu za grandiozno uživanje tokom cijele godine. Redoslijeda u izlaganju sladoleda nema, tako da ne znači da je prvi najbolji, niti da je zadnji manje vrijedan.
Slastičarna Egipat u starome dijelu grada.
Kultna sarajevska slastičarna koja ima već sto godina (čitajmo figurativno jer ne znam da li je sto godina..., ali od kako znam za sebe, znam za sladoled u Egiptu) svoj poznati sladoled u 3 okusa: egipatska vanilija, čokolada i lješnjak.
Zvuči jednostavno, je li tako? Tri ukusa – no big deal... sve je osim jednostavno!
Svaki put kada dođem na mali, starinski, preslatki frižiderčić u izlogu slastičarne koji gleda na glavnu šetačku ulicu u Sarajevu (Ferhadiju) zastanem na pitanje „koju ćemo kuglu?“.
Nijanse između ova tri okusa su jako male, ali opet... OGROMNE.
Jedna kugla je i više nego dovoljna da zasiti i najzahtjevnije ljubitelje dobrog slatkog sladoleda i dobije se servirana u starim, pretankim konusima. Evo kako pišem ovo razmišljam koji je moj top choice od ova tri ukusa i... Ne znam šta da vam napišem. Mislim da je lješnjak... i čokolada (smijeh).
Egipat je ostao old school što se ponude sladoleda tiče (a i cijene, jer im je kugla uvijek bila i ostala 1 KM) i nemaju ga tokom cijele godine već, kako kažu „dok ima i bašti“, tako da pikajmo da se radi o periodu od petog mjeseca do kraja devetog.
Ko god dođe u Sarajevo ljeti i ne proba sladoled u Egiptu, neka to nikome ne priča! :D
Foto: @nu_ma16
Granada Cakes & Desserts u Štrosi (Štrosmajerovoj ulici).
Slastičarna koja je nastala „zadnja“ u nizu svih mjesta koje ćemo spomenuti u ovom članku i kao takva smatra se da (je li?) nije imala puno toga novog da „izmisli“ pa opet jesu. I to su izmislili i upgradeali na najkvalitetniji način.
Slatka se mogu zaista raditi sa raznim sastojcima, a sastojci sa kojima radi Granada su stvarno vrhunski. Budući da je tema sladoled, krenuli su na svom otvaranju sa svojim jačim sladoledom ukusa pistacija, no iskreno, koliko god da je odličan, bilo je teško „boriti se“ u očima konzumenata sa pistacijom Marshall's Gelato jer je to ukus na koji je Sarajevo odlijepilo!
Granada je međutim „izbirikala“ svoje ukuse, jer su tekstura i kvalitet samog sladoleda nešto što je deluxe kategorije.
Kada kažemo izbirikala ukuse, mislim da imaju, pored odlične pistacije, sladoled od smokve sa preljevom od domaćeg pekmeza od smokve i punim komadima suhe smokve u samom sladoledu.
Imaju sladoled od domaćih jagoda iz Blagaja i sladoled koji su po prvi put pokrenuli za Sarajevo Food Dictionary event Q-LeeN'Art, sladoled od domaćeg šipka (granada na španskom, kao i njihovo ime) i mislim da će ovim ukusom opečatiti svoj signature u sladoledima Sarajeva.
Granada ima svoje „the best of“ ukuse sladoleda na raspolaganju tokom cijele godine, dok u ljetnom periodu imaju cijeli frižider pun ukusa za svačije nepce. Vijest koja će obradovati sigurno sve ljubitelje sladoleda, a koja je možda manje poznata jeste da se sladoledi i kolači Granada Cakes & Desserts služe ne samo u njihovom prvobitnom objektu, već i u mnogim drugim restoranima, cafeima i slastičarnama u Sarajevu, dakle, izuzetno su jaki sa proizvodnjom što sigurno govori i o njihovoj kvaliteti.
Neki od poznatijih mjesta gdje možete uživati u njihovim sladoledima su Revolucija, Cordoba i Mums (BBi Centar) te Kimono i Food Market (SCC).
Mali restorančić iza pijace Markale, Caruzo ima jedan od čudesnijih sladoleda... Sladoled od masline!
Da, dobro ste pročitali, od masline i maslinovog ulja koji je nešto totalno drugačije od svega što ste probali i koji, koliko god se oduvijek pričalo da ova dva italijanska blaga (sladoled i vino) ne treba spajati jer ne idu skupa, ovaj sladoled od masline ide punim sa čašicom crnog vina i dobrim ristretom. Posebno, jako posebno iskustvo.
Marshall's Gelato u Kulovića ulici (kod Narodnog Pozorišta) koji je nedavno odmah nakon Corone otvorio (na sreću ljudi u drugom kraju grada) i drugi Marshall's u naselju Dobrinja.
Šta reći za Marshall's osim – hvala što postojiš (smijeh).
Da krenemo od početka Marshall's Gelato.
U istoj Kulovića ulici, možda 50 m niže samog Marshall's je, prije nego je Marshall's otvoren, postajao i dalje postoji Coffe 2Go, malo slatko mjesto sa jednom od najjeftinijih kafa u gradu i prvo mjesto u gradu koje je imalo „coffe to go“.
Eh, Coffe 2 Go je jednog ljeta, prije možda 3 godine, ako me ne vara sjećanje, postavio frižider sa sladoledima na kuglu i mislila sam da će to biti samo jedan u nizu običnih frižidera sa sladoledom dok me jednoga dana, vlasnik Coffe 2Go nije pozvao da ga probam.
I hvala mu! (Mesude – hvala ti!)
Da vam skratim priču, moja reakcija na tih par ukusa je bila: da li se ovo dešava? I... da li sam u Sarajevu?
Nisam do tog trenutka, iskreno, u svom gradu nikada probala sladoled takve teksture i punoće ukusa. Sladoledi su bili made by „Marshall's“ koji u tom trenutku nije imao vlastiti lokal. Godinu dana nakon toga, vlasnik Dario je otvorio prvu sarajevsku gelateriu i uveo kulturu sladoleda u Sarajevu tokom cijele godine. Šta izdvojiti od ukusa?
Pistacija je apsolutni pobjednik i klasik ovog mjesta, to je ukus na fazon „dovedeš nekoga u goste i ponudis mu pistaciju, nećeš se obrukati“ jer je svi vole, jer je premoćna, preposebna i preukusna.
No pored pistacije svaki je ukus u Marshall's stvarno jedinstven. Receptura po kojoj rade i sastojci sa kojima rade i sami koncept izbjegavanja šećera te nezdravih materija u pripremi njihovih sladoleda i kolača su još dodatni plus na sve što ovaj gelato zaista jeste.
Marshall's sladoledi su i gluten free.
Budući da često i mijenjaju ukuse, izbacuju nove i eksperimentišu sa njima, oni koji su mene dojmili su: Marshall's Special, njihov lješnik, tamna čokolada, sladoled od ružmarina i sladoled od lavande. Just wow!
Još jedan predivni plus na sam trenutak sladoleda je i veliki kornet od tamnog keksa koji možete dodatno platiti pri naručivanju sladoleda i koji stvarno vrijedi jer daje ekstra crunchy trenutak na kuglu, tako da u sladoledu uživamo duže. :D
Kada smo kod plaćanja i ekstra plaćanja, cijene sladoleda u Marshall's su za stepenicu skuplje od svakog drugog sladoleda u gradu i neka su, jer vrijedi, jer je pojesti ovaj sladoled posebno iskustvo i ova iskustva treba među sarajevskom publikom naučiti cijeniti, a cijena je jedan od alata za takvo što.
Jedina mala opaska koju bi imala jeste da sam primijetila umanjenje porcije uz zadržavanje cijene...
Nadam se da neće prerasti u ovu priču jer je Marshall's „dika“ u svijetu sladoleda i trebaju se čuvati i sačuvati kvalitet i uslugu.
Idemo do Ciglana i restorana Nello (kod Buce) u kojem se tokom cijele godine služi sladoled od vanilije koji nije čak ni domaći (izvinjavam se ako griješim i već unaprijed prihvatam svaku kritiku na ovu izjavu), ali kombinacija ukusa kako ga služe u restoranu zaslužuje da se istakne u ovoj kolumni.
Pričamo o sladoledu ukus vanilija preliven vrhunskim, gustim bučinim uljem (ulje od tikve) i poslužen sa sjemenkama ove iste namirnice. Prvi put kada sam to probala, bila sam na svom ristretu na pola kašikice nakon ručka i... Oduševila sam se.
Onda sam ga još toliko puta probala nakon slanog programa i došla ekperimentisanjem do svoje zlatne mjere i ekstra dodataka kada ga naručim, pa evo da podijelim to i sa vama: dakle, sladoled dobijete svakako sa bučinim uljem i sjemenkama, ja mu dodam „jedno okretanje“ solnice krupne morske soli i sekundicu nevjerovatnog domaćeg maslinovog ulja sa Korčule koje Buco drži u restoranu na stolovima, onda pomiješam bučino ulje, maslinovo ulje, sol i košpice sa prvim slojem sladoleda, a ostatak pustim da se otapa... Raj na zemlji, koji još ako popratite srkom odlične kafe, vašoj sreći neće biti kraja!
Imamo za spomenuti i sladolede Spazio Caffea i Spazio Gourmet koji su, stvarno, jako dobri sladoledi – kvalitetom, a njihov frižider ukusa je sigurno nešto što će usrećiti i najizbirljivije. Među ukusima ističem odličnu Nutella i jako dobru basic vaniliju.
Trebamo spomenuti i sladoled u Mrvica Old Town i Metropolis kod Katedrale.
Imaju bruku ukusa i jedni i drugi te su im sladoledi jako slični i u teksturi, divni su im svi ukusi i nadam se da će nas uskoro iznenaditi novitetima u svojoj ponudi koji će ih dodatno istaknuti na sarajevskoj gourmet sceni kada govorimo o sladoledima.
U Mrvici Old Town imamo ukus „macarons“ – slatkiš po kojem je ova slastičarna i poznata, budući da su prvi u Sarajevu krenuli da prave ove francuske minijaturne slatkiše i to prateći trenutak kada su širom svijeta imali svoj „boom“. Pored „macarons“ ukusa, poseban je i nesvakidašnji i njihov sladoled od badema.
Mrvica Old Town kao i njihov prvobitni objekat (Mrvica na Čvili) imaju reduciran izbor od nekoliko okusa mimo ljetne sezone.
Metropolis kod Katedrale (vrijedi i za sve preostale Metropolise iz ovog lanca cafea i restorana u Sarajevu) je prije nekoliko godina prvi uveo ukus smokve sa orasima. Ovaj ukus je bio i ostao njihov „signature flavour“ iako se, kvalitet i ukus, po meni dosta pogoršao.
Imamo za kraj još jedan jako poseban i specifičan sladoled u novoizgrađenom naselju Miljacka u veganskom restoranu, slatkom malom butiku zdrave hrane i koncepta zdrave ishrane u Sarajevu koji sve više oživljava u posljednje vrijeme u Sarajevu – restorančić Zdravo na Otoci u naselju Miljacka.
Restoran koji je posvećen u svakoj i sve i do jednoj svojoj namirnici, za čijim čelom stoji vlasnica Maja zajedno sa timom u kuhinji predvođenim uvijek nasmijanom Nejrom (she's got the kitchen). Mjesto koje nije, iskreno nikome usput, ali do kojeg gurmani i hedonisti dolaze maksuz da bi uživali u Zdravo zdravim zalogajima. Pošto je tema sladoled, tim Zdravo ima od samog svog otvaranja sladoled koji će vjerujem mnogim ženama značiti puno – zove se „Utjeha“ (smijeh) jer... Uh. Jer je porcija ogromna, jer su sastojci prezdravi i sve su zdrave kalorije, nula šećera i jer moramo dati ovakav naziv da nemamo grižnju savjesti nakon što smažemo cijelu porciju, ali... I nemamo je!
Ovaj nas sladoled i ne tjera da je imamo jer je savršen spoj ukusa i teksture kikirikija, banane i malina koji se uopšte „ne uglavi“ kao nešto silno, slatko i količinski obilno, već je smooth, skroz je to to, jako je poseban i apsolutno zaslužuje biti u ovoj kolumni. Maja i njen tim ga služe tokom cijele godine tako da utješnu „Utjehu“ imamo uvijek na dohvat ruke i par minuta vožnje!
Sladoledi su poseban svijet i posebna ljubav i u potrazi za svojim savršenim ukusom sam do sada dosta puta i sama pravila sladoled (a nisam osoba koja se voli patiti u kuhinji (smijeh)). Probajte i vi, recepata online ima hiljade, a magični trenutak je dodavanje samih ukusa, odnosno sastojaka koji će učiniti da baš taj sladoled, VAŠ sladoled, bude pun pogodak... Nekako ćete poslije toga više cijeniti dobar sladoled vani!
Do naše naredne ljetne kolumne...
Eat ice cream, read books & be happy!
***
Za BONJOUR.ba piše:
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
