TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.7.2020.
Ljubav prema prirodi, biljkama, voću i cvijeću, bila je motiv obitelji Salkić za pokretanje brenda prirodnih sokova Sherbetlook.
Svi Sherbetlook sokovi su proizvedeni od sirovine koju sami organski uzgajaju – imaju svoje voćnjake, polja lavande, kao i ruže.
Foto: Ines Selimović
„Brend Sherbetlook nastao je 1. januara 2019. godine kao pokušaj spajanja modernog i tradicionalnog - modernog osvježavajućeg napitka koji nastaje na tradicionalan način.
Modernim rječnikom rečeno, naši proizvodi su "handmade".
Zbog toga smo i registrovani kao 'stari tradicionalni zanat'. Upravo iz te potrebe da vežemo moderno s tradicionalnim, izabrali smo odgovarajuće ime koje se, iskrena da budem, tek kasnije pokazalo kao nešto po čemu nas ljudi prepoznaju i pamte.
Foto: Ines Selimović
Nerijetko se dešava da čujemo, 'ee, pa to su oni sa zanimljivim imenom'.
No, ipak je najvažnija i ona suštinska razlika između nas i drugih proizvođača prirodnih sokova to što mi proizvodimo, mi ih zovemo "cvjetni okusi" kao sokove, a ne sirupe kao što je uobičajeno.
Mi smo vjerovatno prvi, a čini mi se i jedini koji nude brendirani npr. sok od zove ili ruže u pakovanjima od 0,2 litra.
Uobičajeno je da vam takav sok posluže u čaši razrijeđen sa vodom.
Foto: Ines Selimović
Ono čime se ponosimo jeste to što su naši proizvodi vrhunskog kvaliteta.
Istovremeno, jedna od bitnih značajki koja nas izdvaja na domaćem tržištu jeste linija proizvoda na bazi lavande. S obzirom na to da imamo zasađeno nekoliko duluma lavande u Visokom i Bratuncu, u mogućnosti smo tržištu ponuditi neke proizvode koje do sada nisu imali priliku konzumirati u BiH. Tako jedini u BiH imamo u ponudi sok od svježe lavande, fantastično ljetno osvježavajuće piće. Osim toga, imamo i razne kombinacije čajeva od suhe lavande, kakvih do sada nije bilo na našem tržištu.“ – odgovorila je Nejra, jedna od osnivačica brenda Sherbetlook na naš upit kada je nastao brend i što ih izdvaja na domaćem tržištu.
Brend Sherbetlook su uz Nejru osnovali njen muž Jakub Salkić te njena sestra Nerma Lepić.
Foto: Ana Lukenda
Nedavno su se odlučili na potpuni rebranding vizualnog identiteta svog brenda. To je ujedno značilo novi logotip i etikete, a kroz sam projekt novog dizajna surađivali su s grafičkom dizajnericom Anom Lukendom.
Kao rezultat cijele priče na policama dućana pronaći ćete moderne, privlačne i fotogenične prirodne sokove.
Anu smo pitali čime se vodila pri osmišljavanju dizajna, kao i kako je započela njena suradnja s kreativnim timom Sherbetlooka.
„Nejra je sa svojim brandom Sherbetlook učesnica poduzetničkog programa PoWEr+ kojeg Fondacije 787 organizira u suradnji s Američkom ambasadom u BiH. Nas dvije smo spojene u sklopu mentorskog dijela ovog programa, gdje svakoj učesnici dodjele jednog mentora ili mentoricu za oblast poslovanja koja im je u tom trenutku najviše na klimavim nogama.
Mada sam Nejru upoznala i ranije, na predavanjima Fondacije 787, tada nismo imali mnogo komunikacije, do prvog sastanka, na kojem sam se našla s njom i njenim suprugom. Sastanak je bio sve samo ne poslovni, više smo se smijali, nego radili, ali to je bilo ključno za stvaranje ovog što smo postigli, skupa. Jer su Nejra, njena sestra i suprug dio svakog proizvoda, oni svojim rukama sade plodove, beru ih, prave sokove, pakuju, moj dio zadatka je bio osjetiti tu njihovu energiju, vizualizirati i upakovati finalni proizvod.
Foto: Ana Lukenda
Kada sam djevojke iz Fondacije 787 pitala zašto su mene izabrale za mentora Sherbetlooku, napisale su: “Ti si izabrana, zbog svog dugogodišnjeg radnog iskustva u oblasti grafičkog dizjana i brendiranja, a i zato što si radila za niz velikih kompanija čitave vizuelne identitete, ambalaže i slično. Obzirom da je Nejri ta oblast generalno bila izazovna, uvidjeli smo da bi joj unaprijeđenje moglo donijeti mnogo benefita i smatrali smo da joj ti možeš mnogo pomoći i u oblasti brendiranja, ali i generalno sa dosta sugestija i ideja u poslovanju, jer si osnivačica i vlasnica brenda MOA baggeek i sama vodiš svoj aL studio. Kvalitetan proizvod zaslužuje i kvalitetnu prezentaciju, a spajanje vas dvije je to upravo sada i omogućilo.” – komentirala je Ana Lukenda.
Foto: Ana Lukenda
„Da budem iskrena, posebno sam sretna što smo riješili jedan, uslovno rečeno, veliki problem novim etiketama. Naime, kada smo prvi put upoznali Anu razgovarali smo općenito o našim proizvodima i spomenuli kako nas često ljudi smaraju sa pitanjem "je li sirup". Ana je predložila da to riješimo novim dizajnom. U tom trenutku nekome od nas je izletjela rečenica "sok, a ne sirup". U početku je izgledalo kao smiješna fora, ali onda smo rekli, što da ne, neka to bude dio vizuelnog identiteta i poruka koju ćemo poslati kupcima da nas jasno razlikuju od ostalih." - nadodaje Nejra.
Novi vizualni identitet brenda bio je povod Sherbetlooku i da dvije bh. fotografkinje - Anu Lukendu i Ines Selimović ugoste u svom polju lavande kako bi uživale u jednom sasvim posebnom pikniku te pokazale sav šarm i ljepotu ovih bh. sokova kroz svoje foto radove.
Rezultate pogledajte u nastavku...
***
„Fotkama sam htjela približiti gledaocu sve što je Sherbetlook: priroda, sunce, pčele, ljudi koji se o svemu tome brinu i svojim rukama stvaraju sokove. Priroda je najbolja inspiracija i najbolji stvaraoc. Boje su se same nametnule, malina je sve podigla i dala na važnosti, proizvodi su se savršeno uklopili u cijelu atmosferu, koja je, nadam se, ispričala cjelokupnu priču Sherbetlooka.
Scena je zamišljena kao mali piknik za dvoje u polju lavande. Torta je morala biti jednostavna, da nije komplicirana za napraviti, a da može izdržati nekoliko sati fotkanja u svim vremenskim uvjetima. Jer je, doslovno, u tih par sati i padala kiša i sijalo sunce. Kuglof od mrkve se na kraju pokazao kao odličan izbor. Maline su dio seta jer je pored polja lavande u kojem smo fotkali malinjak od čijih malina nastaje Sherbetlook sok. Odmah pored je i ružičnjak, od čijih cvjetova se proizvodi sok od ruže, po čemu je Sherbetlook dobio ime. Na setu smo imali sve sokove, ali najveću pažnju sam posvetila ruži i lavandi jer je sada njihovo vrijeme cvatnje i branja.“ – otkrila nam je Ana na naš upit što je bila inspiracija u kreiranju ovog seta u prirodi.
Foto: Ana Lukenda
***
„Priroda je neiscrpan izvor inspiracije. Od prirode se učim bojama, skladu, kombinacijama, ukusima... i uvijek njoj se podređujem kada je u pitanju izbor rekvizita i hrane.
Ova priča je lijepa i posebna zato što vas vodi u samo srce mjesta iz kojeg potiče Sherbetlook. Na kraju sela gdje cesta prelazi u makadam, a beton prerasta u gustu travu i poljsko bilje, će vas dočekati najtopliji domaćini. Ogromno polje lavande, redovi tek procvalih ruža, višnja, menta, zova... sve ono što ćete naći u Sherbetlooku potiče direktno iz prirode.
Ana je odradila sjajan posao sa (re)dizajnom, a kada imate fotogeničan subjekat posao stiliste i fotografa postaje pravi gušt. Izbor rekvizita je bio vrlo jednostavan: neutralni tonovi i prirodni materijali koji su trebali samo da zaokruže kompoziciju i priču, a nerijetko su bili i nepotrebni. Uživala sam u ovoj saradnji i zahvalna sam Ani i Sherbetlooku na pozivu, saradnji i super druženju. U zdravlje!“ – nadodala je Ines na naš upit čime se vodila pri stiliziranju fotografija.
Foto: Ines Selimović
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
