TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 2.11.2017.
Sanjin Halilović je akademski produkt dizajner, koji je na naš upit o tri karakteristike koje ga najbolje opisuju odgovorio s perfekcionizam u pixel. :) Sanjin je jednostavan, predan i detaljan u svemu što radi, jer smatra da na taj način stvara dugoročne rezultate, kako u poslu tako i u ostalim životnim sferama.
Ovaj umjetnik svoje je znanje već pokazao kroz brojne projekte s kojima ste se susreli kroz vašu svakodnevnicu, zbog čega smo odlučili saznati nešto više o njegovom putu kroz svijet grafičkog dizajna, procesu osmišljavanja i realizacije ideja te saznati više o projektima na kojima je radio.
Kako je sve počelo - što vas je potaknulo na bavljenje grafičkim dizajnom?
Počelo je u smislu da mi je uvijek bilo draže nešto stvoriti i napraviti, nego uzeti knjigu i nešto napamet naučiti po nekoj šemi i klišeju, da vidim taj rezultat na kraju dana i dizajn je bila idealna struka za takvo nešto. Upisao sam srednju Umjetničku školu u Sarajevu, odsjek za reklamnu grafiku, gdje sam napravio prve osnovne korake kroz zadatke rađene tamo. Sljedeći korak je bila Akademija likovnih umjetnosti, odsjek za Produkt dizajn gdje su se počele dešavati prve konkretne stvari, pravi rezultati i projekti i onda je ta ljubav postajala sve jača. Studirajući produkt dizajn, desile su mi se neke odlične stvari na koje sam i danas jako ponosan. Jedna od njih je učestovanje na D&AD Global Students Awards 2007. godine u Londonu, gdje sam sa radom igračka za djecu ušao u uži izbor od 10 radova iz čitavog svijeta za brand Hamleys, oblast igračke, zatim izlaganje na sajmu IMM Cologne 2013. (nakon što sam diplomirao), mnogo izložbi u Sarajevu i regiji i to su neke stvari koje se ne zaboravljaju. Detaljnije o stvarima koje su vezane za taj period, možete vidjeti na ovom linku.
Koji projekt je bio vaša ulaznica u svijet grafičkog dizajna?
Još iz perioda srednje škole imao sam doticaj sa štamparijama, gdje slobodno mogu reći da sam naučio prve korake i neke konkretne stvari koje primjenjuješ u praksi. To je bilo doba kada je oglašivačka industrija bila bazirana uglavnom na print, digitalna nije još uvijek uzela maha kao danas, uglavnom sve što se radilo na polju dizajna trebalo je proći kroz štamparije. Akademija mi je dala odličnu osnovu u smislu koncepta, o tome kako razmišljati, kako studiozno pristupiti projektu i na kraju kako taj projekat realizovati i tu svoju ideju i koncept sprovesti u djelo. Više ovdje.
Ono što mi je bila prava, da kažem konkretna ulaznica u svijet grafičkog dizajna i marketinga je bio angažman tj.prvo pravo profesionalno iskustvo u marketinškoj agenciji Lowe Idols & Friends, 2008.-e godine, gdje sam se konkretno susreo s kampanjama za klijente kao što su Austrian Airlines, Unilever, Bramac, Volksbank, gdje ti kao dizajner zajedno sa ostatkom tima, prođeš jedan proces u realizaciji kampanje, gdje se susretneš s kratkim rokovima i raznim problemima koje nosi taj posao, ali poslije nekad shvatiš da je sve to odlično iskustvo koje je neprocjenjivo u tvom daljem razvoju.
Što sve treba znati dobar grafički dizajner? Kako doći do ideja za dizajn?
Dobar grafički dizajner prije svega treba da ima dobru podlogu kroz obrazovanje, da raspolaže mnoštvom informacija koje su ključne u razvijanju određenog kreativnog koncepta, da poznaje psihologiju klijenta, razvijen osjećaj za estetiku, da ima razvijene tehničke discipline prilikom realizacije svoje ideje. Nažalost živimo u takvom vremenu gdje se smatra da je dizajner onaj koji kao nešto crta u Adobe Softweirima (Ilustrator, Photoshop) i da sve češće vidimo oglase za kurseve da možeš za dva do tri mjeseca postati dobar grafički dizajner. Nemam ništa protiv toga da ljudi rade i zarađuju, ali smatram da je to jedan površan pristup i da vrijeđa struku, jer pored svih navedenih karakteristika koje sam gore nabrojao, treba imati veliko iskustvo i mnogo realizovanih projekata iza sebe.
S kojim ste sve kompanijama surađivali i koji projekt vam je bio najdraži/najizazovniji?
Poprilično teško pitanje :) pošto je bilo dosta toga. Najdraži su mi oni projekti gdje ti moraš da stvoriš i kreiraš nešto od nule, da prođeš čitav proces od ideje do realizacije. Od projekata i referenci na kojima sam radio bih istakao da sam bio dio tima koji je radio na knjizi Bosansko Kraljevstvo Luksuzno izdanje, koju je izdala Mladinska knjiga Sarajevo, gdje sam učestvovao u izradi dizajna naslovnice i kreiranju fotografija. Fin je osjećaj kada ti se ime nađe u jednom takvom djelu. Healthy Lab Logo mi je posebno drag projekat, jer sam imao tu slobodu od klijenta da se izrazim na neki svoj način, što u samom startu puno pomaže svakom dizajneru da ponudi što bolje rješenje. Sama tematika Healthy Lab Juice Smoothie Bara je također zahvalna, što mi je isto dosta olakšalo u dobivanju konačnog rezultata.
Što je bila inspiracija za kreiranje Healthy Lab logotipa? Kako je tekao sam proces? Koliko je trajao sam postupak osmišljavanja loga?
Inspiracija za logotip Healthy Lab je izvučena iz samog naziva, gdje sam iskoristio zahvalnu geometrijsku formu voća (četvrtina kružnice), konkretno stilizovani prikaz narandže i lubenice (Zdravlje) koje su podijeljene laboratorijskom bočicom sa slamkom (Laboratorija). Bočica sa slamkom je oblikovana na principu Geštalt teorije, gdje taj objekt zapravo nije potpun, oblikovan iz forme četvrtine narandže i lubenice, ali stvara ljudskom oku sliku bočice sa slamkom.
Proces je tekao tako što sam detaljno istražio polje industrije na koju je fokusiran Healthy Lab Bar, zatim razrada prijedloga kroz crteže i skice te finalna realizacija kroz kompjutersku grafiku.
Koja je vaša filozofija, kako na poslu, tako i privatno?
Raditi ono što volim i imati osjećaj da si na kraju dana nešto dobro kreirao, naći dobar balans između privatnog i poslovnog, jer ako to nemaš, teško je onda ostvarivati dobre stvari i rezultate u poslu.
Najvažnija lekcija koju ste naučili radeći kao freelancer? Koje su prednosti, a koje mane ovog posla?
Najveća prednost freelancera je što imaš mogućnost da sam kreiraš svoje vrijeme, što imaš veću slobodu nego kada radiš za kompanije/agencije i samim tim imaš mogućnost da se kreativno bolje izraziš. Također, izazov je što ti tu vodiš ključnu ulogu u čitavom procesu, dogovoriš posao, imaš direktnu koordinaciju sa klijentom i na kraju učestvuješ u kreiranju finalnog produkta/rješenja. Ono što je također odlična stvar je ta da možeš da radiš iz bilo kojeg dijela svijeta u bilo kojem trenutku i da imaš suradnju sa inostranim klijentima. Mana može biti to što nemaš striktno radno vrijeme, tj. što se ljudi često opuste ukoliko nisu pod nekim sistemom na koji su navikli, financijska neizvjesnost zbog prihoda koji nisu stalni i zavise od više faktora, kao što su cijene, kvaliteta usluge i stepen razvijenosti tržišta.
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
