TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 4.6.2021.
Društvene mreže u našu svakodnevicu donijele su i neke nove ljude, korisne trikove, val inspiracije kada je u pitanju garderoba, uređenje doma ili beauty preporuke, ali nas i povezala s brojnim piscima koji uz tek par pametno osmišljenih riječi čine dane ljepšima.
Upravo je boost koji dobijemo uz jedan pogled na mobitel nerijetko glavni krivac zašto se poletni vratimo poslovnim obvezama ili s osmijehom na licu organiziramo sve zadatke doma.
Sandro Slavnić, kreator SandroTellingStories jedan je od onih osoba uz koju odmah imate dojam kao da se poznajete, a svaki novi post čini da se osjećate kao da upravo ispijate virtualnu kavu gdje vam upravo on daje onaj tako poželjan savjet da više ljubavi posvetite sami sebi.
Sa Sandrom smo također organizirali virtualnu kavu i razgovarali o sreći, motivaciji, inspiraciji, uspjehu, ali i malim jutarnjim ritualima, a dobili smo i poziv na ćevape (smijeh).
***
Sandro, hvala ti jer nas svaki dan osvajaš svojom pozitivnom. Što tebe privatno čini sretnijim?
Hvala tebi. Mnogo „hvala“ svaki dan pokuca na vrata mojih inboxa i poštanskog sandučeta, skupljam ih kao što sam nekada činio s igračkama iz „Kinder“ jaja. Inače, živim s onom poznatom „Što dajemo, dajemo sebi, što ne dajemo, sebi uskraćivamo.“. U njoj se odražava tvoje hvala. Meni je važno da je moja duša mirna, a to izravno djeluje na moju sreću. Taj utjecaj zna poteći iz čitanja jedne, za mene dobre knjige, igranja s psom ili ugodnog druženja poput ovog, s tobom, a srž je u tome da čovjek uvijek radi ono što voli.
Koje su tri stvari koje ti uvijek napraviš ujutro?
Neovisno o dobu dana koje je moje „jutro“, kada osjetim tlo pod nogama izrazim zahvalnost, ustanem pa raširim ruke i odlučim imati dobar dan, odnosno trenutke koji mi predstoje. Ovo činim dugi niz godina i vjerujem da bi svi trebali imati svoj ritual pozdrava životu. Par trenutaka kasnije sam već u kuhinji, spremam kafeni napitak, to je treća stvar.
Kako je započela tvoja kreativna priča zvana 'SandroTellingStories'? Odakle crpiš inspiraciju?
Sandrotellingstories je otvorena riznica, produžetak mene i sve ono što sam godinama, do ovog trenutka, poput spužve upijao, učio i isprobavao živjeći život. Da li se za neke stvari rodimo predodređeni ili ne, u to neću ulaziti. Mene je kreativnost privukla kao malog, a u njoj i slovo kao znak, više njih kao riječ, a više + više njih kao neko značenje s kojim netko nešto može započeti. Vremenom smo moje pisanje i ja evoulirali i danas se mogu složiti s Jodorowskim koji kaže da je pisanje beznačajno ako nema iscjeljujući učinak. Ljudi kažu da @sandrotellingstories uspješno usisava prašine umnih kutova i to mi je, pored života i s onim što on sa sobom sve donosi, jedan od izvora inspiracije.
Kakav je osjećaj svoje misli dijeliti s nepoznatim ljudima, osjećaš li se ponekad previše izloženo?
Izlaganje je kao skijanje. Sa svakim spustom si sve bolji, a poslije dužeg vremena spuštanja postaneš profesionalac, ako, naravno, poduzmeš određene korake i to odlučiš postati. Uzmi, na primjer, bilo kojeg poznatijeg Youtubera, usporedi njegov prvi s posljednjim videom i vidjet ćeš napredak, progresivno očvršćivanje ličnosti. Ne osjećam se izloženim jer doziram onoliko koliko želim, što je više nego jučer, a manje nego sutra.
Kako se nosiš s negativnim komentarima ili kritikama?
Ma, fantastično! Svi gledaju svijet svojim očima, slušaju svojim ušima, govore svojim ustima. Kada ovo čovjek osvijesti, onda će shvatiti da ničije mišljenje, bilo ono pozitivno ili negativno, nema veze s onim kome je upućeno već je ogledalo onog koji upućuje. Kroz komentare drugih vidiš koliko su srca ljudi otvorena i puna ljubavi ili zaštopana i čađava.
Tko je osoba koja je na tebe ostavila najviše utiska?
Vjerovala ili ne, tišina je na mene najviše ostavila utiska, tu nema ljudi. U tišini čuješ mnogo više nego od bilo koje osobe ili knjige. Kad bi osobna tišina bila knjiga, ta knjiga bi bila pisana samo za onog koji čita. To je sjajan utjecaj.
Reci nam i više detalja o svojoj knjizi 'Na tezgi godišnjih doba' koja se rasprodala u rekordnom vremenu.
„Na tezgi godišnjih doba" je zbirka mojih umotvorina, prva knjiga i moja ljubav. Zajedno smo rasli i prošli smo kroz mnogo faza, a napisana je od prve do posljednje stranice mojom lijevom rukom. Potražnja za „Tezgom“ je ogromna i već je proputala svijet uzduž i poprijeko. Ja sam je spremio na svaki od tih putovanja, tj. polazi iz mojih ruku s posvetom, svaki primjerak. Najviše me raduje povratna informacija mojih čitatelja nakon što poštar s paketićem pokuca na njihova vrata. Utjecaj „Tezge“ na onog koji čita je nevjerovatan, a sve te predivne poruke i mailove čuvam u posebnoj kutiji.
Kako ti definiraš uspjeh?
Uspjeh se mjeri količinom sreće u grudima i dužini osmijeha na licu. On je individualan i svaki pojedinac treba odlučiti za sebe šta on za njega predstavlja. Mislim da ću ovu definiciju staviti u novu knjigu.
3 navike ključne za zadržavanje pozitive?
Smognuti snage i ugasiti TV, ne čitati dnevne novine, stati uspoređivanju u kraj.
Koje su 3 knjige koje imaju posebno mjesto u tvojoj kućnoj biblioteci?
Imam pozamašnu biblioteku i zaista sve imaju posebno mjesto, ne izdvajam knjige jer svaku stepenicu osobnog progresa prati nekoliko djela. Na posljednjoj stranici svake od knjiga iz biblioteke upisao sam mjesto i datum našeg prvog susreta. Sve moje knjige su ispodvlačivane i ne vraćam se njima, već njihovim sažecima koje napravim nakon svakog čitanja. Ima tu Junga, Murakamija, Andrića, Markesa…
Hobiji koji su dio tvoje svakodnevnice?
Definicija hobija kaže da je to radnja koju čovjek vrši zbog osobnog zadovoljstva u „slobodno vrijeme“. Ja bih rekao da svaki čovjek treba raditi u životu ono što mu pričinjava zadovoljstvo, tj. da radi ono što voli i da od toga živi. Zašto danas raditi 8 sati ono što ne voliš da bi se sat ili dva, ako uopće i toliko, posvetio hobiju i osjećao zadovoljstvo? To je blijedo zadovoljstvo. Ako trenutno veći dio dana ne radiš ono što voliš, onda gledaj da postaneš svoj „hobi“. Da budem iskren, ne volim riječ „hobi“. Djeluje mi kao da su je izmislili odrasli koji žive u odraslom svijetu da bi opisali dječju aktivnost nakon koje se čovjek treba vratiti u „realnost“. Ja nemam hobby i ne raspolažem slobodnim vremenom, živim ono što radim. Most do tog ostrva gradio sam dugo, voljno i s vjerom. Sve možeš, ali moraš istrpiti žuljeve i znoj, inače ćeš imati „hobi“.
Otkrij nam nešto o Sandru što nitko ne zna?
Glazba je bokal umjetnosti iz kojeg profesionalno pijem preko četrnaest godina, od kojih sam posljednjih 11 iza kulisa i veoma prisutan na B strani noćnog života u Austriji i nerijetko, ako izuzmemo vrijeme korone, u ulozi DJ-a stanem rane uz rame s velikim imenima naše estradne scene.
Omiljena pjesma?
„Dust in the Wind“ od Kansasa. Ona po meni govori o prolaznosti, nestalnosti i materijalnom besmislu kojim želimo obogatiti svoje postojanje i time mu dati neki smisao. Kada se zapitaš šta smo naspram vječnosti, shvatit ćeš da smo samo šaka pjeska u prostoru i ograničenom vremenu i umjesto da prosto budemo zrnca koji vole i bivaju voljeni, mi se dijelimo na sve moguće načine i ratujemo.
Omiljeni odjevni artikl u ormaru?
Kožna jakna, rokerica.
Omiljeno jelo?
Trebam li reći nešto extravagantno, hoćeš na francuskom ili španjolskom? (smijeh) Šalim se. Volim dobru pizzu i ćevape. Iako za sebe kažem da sam vegetarijanac, ponekad promijenim tu osobnu prehrambenu profesiju i pobjegnem u ćevabžinicu. U Zenici su najbolji ćevapi, ideš sa mnom?
Savjet za Bonjour.čitateljice?
Život je jedan, treba ga živjeti i dušu mu uzeti. Neće se on buniti, naprotiv. Tu je da ga iskusimo koliko je dug i širok i moramo gledati da svaki dan dobacimo malo više nego jučer. Ograničenja nisu deblja od ljuske jajeta i lako se razbijaju. Stoga, razbij sve ono što te koči do ispunjenijeg života. Razbij jaje, napravi mućkalicu.
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: EP Media
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
