TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 23.1.2016.
Na adresi Ferhadija 5 u Sarajevu, nalazi se restoran koji vam svojom ponudom ukusno pripremljenih jela i pomno dizajniranim interijerom u kojem nije dozvoljeno pušenje, dozvoljava bijeg od gradske gužve, buke i smoga.
Samo pozitivne ocjene i komentari svih onih koji su klopali u ovom sarajevskom restoranu, potaknulo nas je da kroz razgovor sa Adom Vuk saznamo više o ovom modernom gastro konceptu.
Vaš restoran ima sjajne komentare posjetioca iz raznih dijelova svijeta na TripAdviseru. Na koje elemente je važno paziti kako bi mušterija bila zadovoljna?
Bilo kakvim poslom da se bavite, uvijek ste u neposrednom kontaktu sa ljudima, a kada je hrana u pitanju, ljudi su veoma probirljivi pogotovo kad za to moraju da izdvoje svoje vrijeme koje je u današnjem svijetu postalo veoma dragocjeno. Vjerujemo da se svi ugostitelji slažu s nama kada se kaže da je mušterija uvijek u pravu. Kada je ugostiteljstvo u pitanju, bitno je više elemenata kako bi mušterija bila zadovoljna. Prvo i osnovno bitna je kvaliteta hrane i da se taj kvalitet održi kroz vrijeme. Kvalitet se postiže adekvatnim odabirom namirnica i zavisi od načina pripreme.
Međutim, da to sve bude moguće, neophodno je da imate tim ljudi koji će to omogućiti. Tako da, bitan je svaki pojedinac od kuhara, osobe koja radi pripremu hrane, šankera i konobara jer bez timskog rada nema ni uspjeha niti zadovoljnih mušterija. Veoma je bitan pristup osoblja prema mušterijama i da se stvori gostoprimiva atmosfera. Neophodan je i sam ambijent u kojem se boravi i smatramo da smo našim enterijerom stvorili jednu malu oazu mira u kojoj ljudi mogu da pobjegnu od svakodnevnice.
Kako kreirate svoj meni? Što je ono što ponudu vašeg restorana čini drugačijom od ostalih u gradu?
Mi smo inače svi veliki ljubitelji hrane, odnosno gurmani i prilikom odabira menija nastojali smo da ponudimo ljudima ovog grada nešto što ne mogu svugdje da pojedu. Pošli smo od zamisli da se građanima ponudi nešto kvalitetno za pojesti, a pri tome da je usluga brza, jer veliki broj naših klijenata su ljudi koji su ograničeni s vremenom za obrok. Pošto smo ugradili krušnu peć i roštilj, sam meni na osnovu toga nije bilo teško kreirati. Htjeli smo da sve bude naša domaća proizvodnja, tako da smo kreirali jelovnik koji se bazira na našem domaćem pecivu, pizzama naše recepture, posebnim jelima u šerpicama, roštiljskim specijalitetima i naravno nešto „na kašiku“ što bi se reklo.
Tako da svakodnevno nudimo nekoliko domaćih supa i dva gotova jela. Također nudimo i specijalnu ponudu za doručak tako možete jesti kljukušu, ćimbur, jaja na razne načina ili pak malo laganiji doručak kao što su žitarice s jogurtom i voćem. Što bismo izdvojili od naše ponude jesu jela u šerpicama koja su servirana u specijalnim gusanim šerpicama i peku se u krušnoj peći. Smatramo također da smo jedinstveni u tome što smo ovom gradu ponudili i veći izbor vegetarijanskih jela, jer smo primijetili da je sve veća potražnja za tim.
Najpopularnije jelo na vašem meniju je...? A koje bi jelo svakako trebali isprobati po preporuci vašeg kuhara?
Imamo tri najpopularnija jela na meniju, a to su pileći ražnjići, zelena šerpica i thai piletina. Iskreno, najteže je preporučiti samo jedno jelo jer smatramo da su sva naša jela specifična i to sve zavisi od osobe do osobe. Kada bismo morali izdvojiti jedno jelo zbog specifičnosti, to je pileći mliječni burger i naš Klopa kolač, ali uvjeravamo vas da se nećete pokajati da bilo što sa menija probate.
Vaš restoran je jedno od rijetkih mjesta u gradu u kojima pušenje nije dozvoljeno. Kako ste se odlučili na ovaj potez?
Dugo smo o tome razmišljali, jer smo mi ipak narod koji je odrastao u kafićima i dimu. Na kraju smo se odlučili da ipak ne kontaminiramo prostor duhanskim dimom, jer na taj način miris hrane prevladava i čim uđete u prostor, vaša osjetila se probude. To je bila ispravna odluka jer smo stvorili atmosferu koja je ugodna za čitavu porodicu, lijepo je vidjeti puno djece u prostoru, jer oni ipak donose radost u prostor. Ljudi odlaze sa pauze zadovoljni i pri tome im se odjeća ne osjeti na duhanski dim, a svakako ako imate želju za cigarom nije problem istupiti kratko sa mjesta i izaći u prolaz gdje vas čeka stol sa pepeljarom.
Klopa je dobila i sjajne komentare i nagrade za svoj interijer. Možete li nam više reći o samom uređenju prostora?
Prostor je osmišljen na taj način da se osjećate kao da ste došli kući, odnosno kao da ste u svom dnevnom boravku. Od materijala prevladava drvo koje je samo od sebe veoma pitomo i toplo. Prostor je bogat zelenilom i to živim cvijećem koje daje notu svježine i odmara vam oči.
Kuhinja je otvorena, tako da mirisi iz peći vam dopiru do osjetila i to sve sa raznim bojama u prostoru i tačkastim šerpicama čini zadovoljstvo za sva vaša čula. Iz tame grada uđete u svijetlu, zelenu avliju. Tokom ljetnog perioda strop se može otvoriti tako da imate osjećaj da sjedite negdje vani, ali daleko od gradske buke i brzopletosti. Najbitnije je da se osoba osjeća ugodno u prostoru i smatram da smo to i postigli. Dušu samom prostoru je dao majstor enterijera Amir Vuk Zec.
Foto: Klopa Sarajevo
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
