TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 10.1.2023.
Ako zavirite na profil Nade Marjanović na Instagramu primijetit ćete dvije stvari: kreativne objave koje otvoreno progovaraju o važnim psihološkim temama i angažiranu publiku koja se nerijetko prepozna u njenim grafikama i citatima.
Željeli smo da i 2023. počne i prolazi u znaku rada na mentalnom zdravlju, stoga smo zamolili Nadu da bude naš prvi sugovornik na ovu temu u ovoj godini. Kroz razgovor smo se dotaknuli raznih pitanja i iz prve ruke saznali kako izgleda rutina i svakodnevica jedne psihologinje i psihoterapeutkinje.
Nada Marjanović, psihologinja i psihoterapeutkinja
Uz to, Nada je s nama podijelila korisne savjete kad je u pitanju pokazivanje emocija i sagorijevanje na poslu. Pitali smo ju i kako izbjeći sezonsku depresiju, gdje nas je Nada uvela u sami pojam, ali i otkrila kako prepoznati simptome ovog oblika depresije.
Pored toga, Nada je s nama podijelila koje izazove i prednosti nosi njeno zanimanje, kao i što je njezin najveći cilj u 2023. godini. Više otkrijte u nastavku.
Za početak, koliko dugo se bavite ovim poslom i koje su sve prednosti, a koje mane vašeg zanimanja?
Pre svega, hvala Vam na interesantnom pitanju. Ja sam po zanimanju psiholog kliničkog usmerenja, i psihoterapeut u oblasti transakcione analize. To su dve zasebne grane, koje jedna drugu dopunjuju, ali studije su zasebne. U psihoterapiji sam od 2008. godine, dakle 15 godina, a u psihologiji naravno duže.
Kao prednost vidim mnogo toga za početak - psihologija i psihoterapija su humana zanimanja, i mogućnost da pomognete osobi smatram neprocenjivom. Sa druge strane, kontinuirano učenje, koje je u ovoj profesiji obavezno, kao i rad na sebi, takođe nose samom terapeutu lični rast i razvoj. Zato dok pomažete drugima, pomažete i sebi i to čini jedan fantastičan proces.
Foto: Pexels
Nedostatak je onaj deo sebe koji kasnije ne možete da isključite, kao mali rendgen ili skener kom se radno vreme ne završava, te i bliske ljude, prijatelje, rodbinu vidi kroz tu prizmu. Ponekad vidi i ono što možda ne bi želeo. A ne može i ne treba uvek da reaguje. Sve postaje slojevitije. I teško je reći osobama neke svakodnevne floskule koje ponekad čuvaju energiju, poput – „nemoj da se nerviraš“, „vreme sve leči“, jer znate da nije istina…
Kako izgleda jedan dan u vašem životu i kako biste opisali vašu jutarnju i večernju rutinu?
Jedan dan u mom životu je, čini mi se, prilično prosečan i u najvećoj meri usmeren na angažovanje oko dece i škole, obroka, svakodnevnih obaveza. Moram da Vam priznam da ne apostrofiram posebno vreme za jutarnje ili večernje rutine. Ali postoji struktura. Budim se prilično rano, važno mi je da uradim jutarnje vežbe 5-10minuta, međutim i ukoliko ih ne uradim ujutro gledam da ih ubacim u raspored tog dana. Takođe relativno redovno meditiram. Ali u ovom aspektu bih mogla da uvedem bolju disciplinovanost.
Za mene je posebno karakteristično to što svaki dan čitam i pišem i bavim se svakodnevno stručnom literaturom, u tom smislu sam pomalo fanatik. Jutra su obično period u toku dana kada imam inspiraciju i kada pišem. Čitam i učim kada i moja deca uče, sednemo zajedno za trpezarijski sto i svako svoje radi i uči, ali i u drugim terminima tj. kad god pronađem slobodno vreme.
Foto: Pexels
Ja sam neko ko zbog prirode posla uglavnom radi „drugu smenu“, a ponekad i ceo dan. Tako da mi se posao završava prilično kasno. To je ujedno i večernja rutina.
U svojim objavama na Instagramu često spominjete rad na sebi. Kako i gdje početi?
Upravo tako. Ja intenzivno zastupam rad na sebi, rast i razvoj, jer to smatram daljom mogućnošću za evoluciju osobe, za bolje razumevanje sebe, za bolje razumevanje drugih, za bolje upravljanje sobom, relacijama, konfliktima. Odmicanje od „egocentriranosti“ što bi moglo imati uticaj ne samo na pojedinca nego i na društvo, a ako utiče na društvo onda to menja sve.
Foto: Pexels
Gde započeti zavisi od potrebe pojedinca. Neko odmah počne od psihoterapije, a neko se posveti čitanju, meditiranju. Neko jednostavno uči stvari koje ga zanimaju. Nema pravila, bitan je odnos prema sopstvenom duhu.
Koliko lako (ili teško) se povjeravaju osobe s kojima razgovarate uživo ili putem društvenih mreža?
To zaista dosta zavisi od strukture ličnosti osoba koje se javljaju na psihoterapiju. Ljudi se otvaraju u skladu sa individualnom istorijom, strukturom ličnosti, granicama koje postavljaju i poverenja koje imaju. Takođe, zavisi i od veština psihoterapeuta - a to je veština da se “naštima” na ljude sa kojima radi, tako da prati njihov individualni tok otvaranja, kako im ne bi narušio granice i izvršio pritisak, a opet dovoljno ih motivisao da naprave iskorak radi promene. Ove veštine se naravno uče i ujedno su povezane sa dijagnostičkim veštinama terapeuta.
Sa sveprisutnim stresom na poslu u životu brojnih osoba, što biste vi rekli kako se nositi sa tzv. burnoutom ili sagorijevanjem?
Došlo je vreme kada se čoveku nameće ne samo kompeticija sa drugim ljudima nego i sa mašinama. Sve više se promoviše brzi „stil života“, kršenje granica organizma. Sa ciljem uštede budžeta firme ide se na štetu organizma zaposlenih. Ali posao ne bi trebalo da bude srž naših života.
Najčešći simptomi sindroma izgaranja su hronični umor, iscrpljenost, problemi sa imunitetom, glavobolje, problemi sa spavanjem; na emocionalnom planu - osećaj bespomoćnosti i beznadežnosti, gubitak motivacije i interesovanja, doživljaj emocionalne praznine, osećaj gubitka smisla života, apatija, anksioznost… Na planu ponašanja se javlja povlačenje, samoizolacija ili učestali konflikti, „prokrastinacija“ (konstantno odlaganje obaveza), zanemarivanje radnih obaveza...
„Burnout“ ili sindrom izgaranja je najpre potrebno prihvatiti kao moguću realnost i uz to prihvatiti svoju ljudskost. Prepoznati ukoliko se dešava, preokrenuti situaciju tj. dati sebi podršku i izgraditi rezilijentnost. To znači pratiti svoj ritam, vreme za rad i vreme za odmor. Usporiti. Kada negiramo telo, njegove potrebe i ograničenja - ono će reagovati i to najčešće organskom lezijom tj. bolešću. Važno je biti svestan da potrebe ljudi funkcionišu po principu piramide – dakle, primarne potrebe su u samoj bazi funkcionisanja, kao i fizičkog i mentalnog zdravlja, a tek onda dolaze ostale - kao što su produktivnost i samoaktualizacija. Primarne potrebe su voda, vazduh, hrana, san, toalet... Zato, spavajte dovoljno, smejte se dovoljno, jedite dovoljno (ni previše ni premalo), budite fizički aktivni. Takođe, gajite zdrave relacije sa ljudima oko sebe. Intenzivirajte odnose sa partnerom, porodicom i prijateljima.
Dodatno, za problematiku sindroma izgaranja važne su granice. Važno je naučiti da kažete ne; ne morate na svoju štetu izlaziti drugima u susret.
A sa druge strane važno je i kako mi sami tretiramo sebe. Bitno je da sebe vidimo holistički tj. kao slojevitu osobu čije potrebe su različite, ne samo vezane za zaradu. Važno je ne vrednovati sebe samo kroz novac i uspeh, nego napraviti selekciju obaveza i listu prioriteta.
Koristite godišnje odmore i slobodne dane. I obratite se psihologu ili psihoterapeutu na vreme.
Zima i puno vremena provedenog unutra brzo utječe na stvaranje sezonske depresije (eng. seasonal depression). Kako ju izbjeći i što učiniti ako se javljaju simptomi?
Naziv „sezonska depresija“ vodi poreklo od toga jer je primećeno da se kod nekih osoba ovaj poremećaj javlja u zavisnosti od doba godine. Simptomi su sniženo raspoloženje, povećana anksioznost, nedostatak volje i energije, pojačana potreba za spavanjem, poteškoće sa buđenjem i započinjanjem svakodnevnih aktivnosti, kod nekih osoba povećana potreba za hranom, smanjen libido...
Ukoliko simptomi traju duže od dve nedelje potrebno je javiti se stručnjaku. Nemojte trpeti.
Osim toga, kako možete doprineti sami sebi i olakšati ovaj period: Budite svesni prolaznosti ovog perioda. Odredite dnevne zadatke i napravite svoju dnevnu ili nedeljnu strukturu na koju možete da se oslonite. Nama ljudskim bićima je izuzetno važno prisustvo „stabilnih baza“ i sigurnosti, a jedna od njih je i struktura života. Takođe, pozitivan uticaj može da ostavi kada napravite plan za neki događaj u skorijem narednom periodu. To može da bude putovanje, poseta nekome, kraći odmor, čak i odlazak u bioskop... Ovo nam daje motiv da nastavimo dalje.
Foto: Pexels
Vodite računa i o unutrašnjoj retorici i načinu na koji se obraćate sebi. Svesno smanjite kriticizam. Pišite, emocionalno se praznimo na ovaj način. Radite fizičke vežbe, jer one utiču na emocionalni balans.
Danas sve češće ljudi vide pokazivanje emocija kao manu, kao slabost i ranjivost. Kako da više budemo svjesni svojih emocija, umjesto da bježimo od njih?
Danas se donekle nesvesno promoviše tzv. „izbegavajući stil vezivanja“, a suština ovog stila je zapravo strah od sopstvene vulnerabilnosti, koji se manifestuje i kroz izbegavanje komuniciranja svojih emocija, stanja, zatrpavanje poslom, i izbegavanje zdravih i autentično bliskih relacija.
Paradoks je upravo u tome što je zapravo strah od ranjivosti i najveća ranjivost, jer smo svi emocionalna bića koliko god to negirali. Postoje oblasti u našem mozgu koje, ako smo zdravi, generišu naše emocionalne reakcije i doživljaje. Zapravo rezilijentne i zrele osobe su one koje umeju da komuniciraju svoje emocije i stanja i nemaju doživljaj ugroženosti selfa ukoliko komuniciraju ovu svoju ljudsku osobinu.
Sve kreće od učenja uopšte o emocijama. Ljudi najčešće na terapiji ne znaju koje su osnovne ljudske emocije, bez obzira na to koliko su edukovani ili uspešni, a to govori o tome da nam fali edukacija na ovom planu. Tek nakon ove bazične edukacije možemo da idemo dalje ka opservaciji sopstvenih emocija, ka shvatanju uzročne povezanosti određenih događaja, emocionalnih doživljaja, emocionalnih reakcija i ponašanja kod sebe.
S kojim izazovima se najčešće susrećete kad je u pitanju vaš posao?
Izazovi u poslu mogu biti različiti. Ali najmanji izazov su ljudi sa kojima radimo, a najveći su naše sopstvene reakcije, konstantna edukacija i konstantan rad na sebi. Posao terapeuta je kao posao ronioca koji roni na velike dubine ispod površine ledenog brega i za to vreme mora da brine o sopstvenim parametrima. U terapiji vam je tako... Nije do osobe - do vas je. Ako osećate izazov u radu tražite odgovor iskreno u sebi.
Što biste savjetovali svim damama i muškarcima koji se dvoume oko odlaska psihologu?
Samo napred! Čeka vas sjajno putovanje. Ako je dvoumljenje tu, to znači da je onda i potreba definitivno prisutna, samo je potrebno prethodno savladati nelagodu, predrasude ili strahove. Važno je da odaberete kompetentnog stručnjaka koji je adekvatno sertifikovan ili pod adekvatnom supervizijom.
Koji je vaš najvažniji cilj za 2023. godinu?
Glavni cilj. Rekla bih zdravlje i mir.
***
Foto: Nada Marijanović/Pexels
TEKST: Bonjour.ba - PR
Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.
Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji.
Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.
Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti.
Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).
Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.
Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?
Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje.
Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.
U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.
Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?
Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.
Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?
Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta.
Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 
Podrška ženama u filmu
Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?
Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao „muški poslovi“.
Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.
Pogled u budućnost
Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?
Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan.
Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
