TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 25.12.2023.
U svijetu ubrzanog tempa života, osvrnuti se na proteklu godinu postaje ključno pitanje.
No, zapitali smo se koji je to najbolji način za analizu godine iza nas. Kako na zdrav način sumirati rezultate koje smo postigli, bez osjećaja grižnje savjesti ili pak onog 'nisam uradio/la dovoljno'?
Uz to smo osluškivali i vaše želje, pa se prisjetili kako ste na anketi 'Šta želite čitati na Bonjour.ba?' većinski izrazili želju za savjetima stručnjaka o mentalnom zdravlju. Poslušali smo vas, jer smo znali da postoji osoba koja će nam dati savršene odgovore na ova pitanja pa smo odlučili razgovarati s poznatom psihologinjom, Jasnom Bajraktarević, postavljajući joj tri ključna pitanja o značaju osvrta na prošlu godinu, strategijama za emocionalnu ravnotežu i postavljanju zdravih ciljeva.
Prof. dr. sc. Jasna Bajraktarević
Ovaj put donosimo odgovor na naše prvo pitanje: Važnost osvrta na godinu iza nas?
Koje su to zapravo strategije za postizanja emocionalne ravnoteže?
Profesorica Jasna je, očekivano, dala odgovor koji će vam zasigurno pomoći pri ličnoj analizi.
Prof. dr. sc. Jasna Bajraktarević o analizi godine iza nas
Decembar je mesec kada se inače sumiraju rezultati. Zašto je važno da sumiramo rezultate i da vidimo šta smo to uradili u prethodnoj godini?
Pre svega, jer toliko brzo živimo da i lepe, a i one loše stvari bivaju zaboravljene. Sećamo se samo svega što nismo ostvarili u životu i često razmišljamo samo o tome na koji način bismo mogli da iskritikujemo sebe.
Spolja, mnogo nam energije odlazi da bi bismo svetu pokazali da smo jaki, moćni, uspešni, stabilni, mlađi 10 godina nego što jesmo, a iznutra nosimo taj negativizam i osećaj kritike prema samom sebi, koji nesigurnost koju nosimo često nije nikada ni prevazišao.
Foto: Pexels.com
Zato je jako bitno da krenemo od početka, da ovih 12 meseci posvetimo tome da vidimo šta smo to uspeli da uradimo. Da li smo održali neke ciljeve zadnjih par godina, da li smo napredovali u nečemu što smo zacrtali? Da li možda nismo ostvarili i zašto nismo ostvarili ono sto smo hteli? Najveći problem je nesumirati rezultate, ne nagraditi sebe, već ostati zaglavljen u tome da sam mogao još više. Problem je u tome što ne radimo na sebi i što bez nagrada za ono što smo uradili, bez zahvalnosti sebi, ne možemo da idemo dalje.
Nažalost, parametri su nam društvene mreže u kojima vlada parola ''više, jače, bolje'' i uvek ima neko ko ima nešto više od onoga što mi imamo ili još više, ono što želimo deluje kontraproduktivno. I u tome smo se izgubili i zaboravili koliko je bitno, koliko je značajno da zaista pogledamo realno šta smo, ko smo, šta jesmo, čemu idemo i čemu težimo.
U toj analizi nas samih bitno je da se ne vodimo reklamama, marketinškim trikovima, instagramskim porukama ili tim svetom nekog visokog sjaja koji nas fascinira koji šljašti i blješti i suštinski nam razdire dušu. Ako nismo dovoljno sigurni u sebe da smo prevazišli dečiju potrebu da budemo neko koga ljudi slave, kome se dive, neko ko stalno ima hiljadu lajkova za sve ono što radi i neko ko zapravo nikada nije odrastao već je ostao na nivou deteta koje želi da bude centar pažnje svojih roditelja i sveta koji ga okružuje.
Dakle, sve te analize služe tome da sami sa sobom vidimo jesmo li odrasli, da li je naš ego odrastao ili smo i dalje u egu deteta, pa se trudimo da nekim spoljnim igračkama zadovoljimo trenutak u kojem ćemo misliti da smo se popeli na Vavilon.
Foto: Pexels.com
Analiza treba da nam pomogne da shvatimo jesmo li krenuli dalje, da li je naš put nešto što je naše autentično ili smo ga preuzeli i da li smo konačno naučili da uživamo u procesu, a ne samo da nam cilj bude opterećenje do kojeg teško stižemo. Svako stizanje do cilja izazov je samo onda ako nam se proces stizanja do cilja dopada, ako zaista osjećamo zadovoljstvo dok pravimo kolače, čitamo knjigu, ako smo taj ispit shvatili samo kao još jednu prepreku i izazov, a ne kao smrtnu kaznu koju smo dobili jer moramo to da završimo, a ovamo sanjamo da smo milioneri, doktori nauka i da predajemo na prestižnim univerzitetima itd.
Dakle, analiza je tu da nam presliša ego, da nas pohvali ako smo sve uradili, da nam ukaže na greške ako nismo uradili ono što smo zacrtali u prošloj godini i da naprosto smireno, prihvaćajući sebe krenemo u novu godinu sa novim zadacima, ne zato što kad ih ostvarimo će tu biti kraj, već što ćemo novu godinu obogatiti novim adrenalinskim iščekivanjem lepih stvari koje će nam se desiti uz rad. Jer monotonija, dosada, završetak jednog cilja uvek izazivaju anksioznost jer je to jedna praznina koja uvek nastaje nakon ostvarenja cilja.
Zato trudite se da vam ni jedan dan ne bude bez cilja, kratkoročnog, dugoročnog, onih najjednostavnijih, onih lepih malih slatkih ciljeva koji nam čine dan lepim ili onih malo većih ciljeva u kojima se osjećamo dobro kada ih uradimo.
Znači, zrelost, mentalna zrelost, mentalna stabilnost, analiza je jednako važna kao i svako postavljanje novih ciljeva i onoga gdje želimo biti polako, sigurno, stabilno, prihvaćajući sebe, verujući u sebe da možemo da stignemo. Ali naravno uz jednu realnost koja nastaje samo onda kada istinski prihvatimo sebe.
Foto: Pexels.com
* * *
Na Bonjour.ba uvijek težimo prenositi relevantne savjete stručnjaka, a Jasnina stručnost dodatno obogaćuje ovakve priče.
Profesorici Jasni zahvaljujemo na dubokom uvidu u važnost osvrta na proteklu godinu. Njezine riječi o potrebi samoproučavanja i postavljanju realnih ciljeva pružaju nam vrijedne smjernice za osobni rast.
Uvijek nam je zadovoljstvo dijeliti korisne informacije s našom zajednicom, a Jasna Bajraktarević pruža nam neprocjenjivu podršku na putu ka emocionalnoj ravnoteži i osobnom razvoju. Zato, stay tuned jer uskoro donosimo njene odgovore na pitanja:
Kako postaviti zdrave ciljeve za godinu pred nama?
Zašto sebi darovati razgovor i rad s psihologom kao poklon za Novu godinu?
* * *
Naslovna fotografija: Privatna arhiva
TEKST: Lamija Muratagić
Najteži umor često nije onaj koji se odmah vidi. Ne izgleda uvijek kao propušten rok, neodgovoren mail ili dan proveden u krevetu. Ponekad izgleda mnogo tiše. Sve stižete, ljudi se oslanjaju na vas, obaveze su pod kontrolom, a vi iznutra imate osjećaj da dan više gurate nego što ga zaista živite.
Za to se sve češće koristi termin high functioning burnout, odnosno visokofunkcionalno sagorijevanje. Nije riječ o formalnoj dijagnozi, niti o etiketi koju treba lijepiti na svaku fazu umora. Više je način da se opiše stanje u kojem osoba i dalje funkcioniše, ispunjava očekivanja i djeluje sposobno, dok iznutra sve manje osjeća stvarnu energiju, prisutnost i zadovoljstvo.
Burnout se u stručnom kontekstu najčešće veže za hronični stres na poslu, ali se ovaj izraz u svakodnevnom govoru koristi šire, za trenutak kada spolja sve izgleda pod kontrolom, a iznutra ste emocionalno, mentalno ili fizički potrošeni.
Ne mora svaka iscrpljenost biti burnout. Ipak, ako “dobro sam” sve češće zvuči kao rečenica koju izgovarate samo da ne biste objašnjavali kako ste stvarno, vrijedi zastati i provjeriti koliko vas svakodnevno funkcionisanje zapravo košta.
Burnout često zamišljamo kao potpuni kolaps. Trenutak u kojem više ne možete raditi, ustati, odgovoriti na poruku ili nastaviti kao da je sve u redu. Kod visokofunkcionalnog burnouta stvar je komplikovanija jer, barem izvana, još uvijek možete.
Možete završiti prezentaciju, odgovoriti na poruke, stići na sastanak, organizovati planove i usput nekome reći da ste dobro. Spolja to može izgledati kao stabilnost. Iznutra, međutim, može postojati osjećaj praznine, udaljenosti ili umora koji ne prolazi ni nakon prospavane noći.
Stres vas najčešće ubrzava. Misli su brze, tijelo je napeto, sve djeluje hitno i pomalo alarmantno. Burnout je drugačiji. On ne mora biti dramatičan. Često se osjeti kao tiho otupljenje.
Niste nužno tužni, ali se ne osjećate stvarno prisutno. Niste stalno ljuti, ali vas sitnice lakše izbace iz ravnoteže. Stvari koje su vam ranije donosile radost sada mogu djelovati kao još jedna obaveza, od druženja i treninga do večere, njege kože ili odmora.
Zato ga je lako previdjeti. Ne izgledate kao osoba kojoj treba pauza. Izgledate kao osoba koja zna šta radi. Samo što funkcionalnost ne znači uvijek da ste dobro.
Najčešće kroz male promjene koje prvo pokušavate objasniti lošim snom, napornom sedmicom, PMS-om ili običnim umorom.
Legnete da odmorite, ali se uhvatite kako već pola sata skrolate i osjećate se još praznije. Vikend više ne izgleda kao vrijeme za sebe, nego kao dva dana pokušaja da dođete sebi od svega što ste tokom sedmice nosili. Poruke ostavljate za kasnije, čak i kada vam je stalo do osobe koja ih šalje, jer ni za najjednostavniji odgovor više nemate kapaciteta.
Onda i male odluke postanu previše. Šta jesti, šta obući, kome prvo odgovoriti, šta odgoditi, šta završiti odmah. Sve ono što je nekada išlo automatski sada traži napor.
Ambicija može biti dobra stvar kada vam daje pravac, energiju i osjećaj rasta. Problem nastaje kada počne tražiti da stalno prelazite preko sebe kako bi sve izvana i dalje izgledalo uredno.
Posebno iscrpljuje mentalni teret koji se često ne vidi. Planiranje, pamćenje, predviđanje, organizovanje i emocionalno balansiranje drugih ljudi rijetko izgledaju kao rad, ali troše pažnju, fokus i energiju.
Zato se visokofunkcionalno sagorijevanje često ne prepozna na vrijeme. Osoba i dalje radi, odgovara, pojavljuje se, završava. Tek kasnije postane jasno da je cijena tog ritma bila previsoka.
Jedna od čestih zabluda je da se svaki umor može popraviti boljom rutinom. Još jedan planer, još jedan trening, još jedna jutarnja navika, još jedan pokušaj da se dan posloži savršeno.
Rituali mogu pomoći, ali ako ste već preopterećeni, oporavak ne bi trebao postati dodatni zadatak koji morate odraditi pravilno.
Briga o sebi ponekad izgleda jednostavnije. Otkazati plan bez duge poruke objašnjenja. Otići na spavanje iako kuhinja nije sređena. Reći da nešto ne možete preuzeti. Ostaviti poruku za kasnije. Priznati sebi da ste umorni prije nego što vas tijelo na to natjera.
U nekim situacijama, briga o sebi više nije dovoljna i zahtijeva hitan razgovor sa stručnom osobom. Ako hronični umor traje, ako se javlja osjećaj beznađa ili ako primjećujete da više ne možete normalno funkcionisati, traženje profesionalne pomoći je jedini ispravan korak. Visoko-funkcionalno sagorijevanje nije stanje koje prolazi samo od sebe, a razgovor s psihoterapeutom ili ljekarom ključan je za siguran oporavak.
Za početak, dovoljno je postaviti jedno iskreno pitanje: šta me zaista odmara, a šta samo izgleda kao odmor?
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Naslovna fotografija: @elliotjameskennedy
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
